Almost Famous

BAKA

Jednog se dana moja najdraža baka ustala iz mrtvih. Tek tako, kao da se ništa nije dogodilo, pokupila je svoje rakom izjedene kosti iz groba i pojavila se na vratima. Svi smo bili jako sretni što je cijela priča oko njene smrti ipak bila lažnjak. U znak dobrodošlice napravili smo joj ručak, onakav kakav bi sama napravila da je bila pri snazi.
Do kraja ručka, boja joj se već posve vratila u lice. S osmijehom smo se prisjećali svega kroz što smo zajedno prošli. A bilo je, dakako, i mnogo toga što je propustila. Nije je bilo godinama i, naravno, više od svega zanimalo je ima li kakvih cura u mom životu. Ispričao sam joj za onu plavu s mora i onu iz muzičke. Ma šta sam ti ja rekla, nasmijala se baka, stajat će one u redu preko mosta.
I tako, bakina kuća je opet postala mjesto kakvo sam nosio u sjećanju. Osupnuti obećanjem novog početka, baka i djed su, poput mladog bračnog para, vratili kuću u život. Gardenije u dvorištu su procvale, voćke u vrtu su počele davati plodove slasnije nego ikad, a vinova loza se odvažno uzverala uz kuću sve do krova. Svakoga jutra baka bi najprije sjedila za stolom pod lozom i pila crnu kavu, a čim bi sunce dobro ugrijalo, prihvatila bi se posla. Pravila je ajvar, kiselila je mlijeko, pekla je pite krompiruše, zeljanice, kuhala je razne kompote i, što je najvažnije, moj najdraži pekmez od šljiva. Ako treba, i dva puta dnevno pravila bi svoje čuvene palačinke namazane baš tim pekmezom ili katkad kremom poput one što ide u krempite. A na Svetog Nikolu smo zaklali najveću svinju i od nje napravili brdo kobasica, slaninu, čvarke i četiri ogromne šunke.
Kako sam samo mogao biti toliko slijep da ne vidim kamo sve to vodi? U jedva pola godine udebljao sam se skoro dvadeset kila. Cure su me prestale gledati. Neke od njih čak su mi za leđima počele dobacivati neugodne opaske na račun debljine. Katkad bi i zapjevale: "Debeli, debeli, najeo se pepeli, debeli prdi, pepeo smrdi". Ubrzo sam shvatio da mogu učiniti samo jednu stvar. Jako sam volio svoju baku i nipošto joj nisam htio slomiti srce, ali morao sam joj reći da to tako više ne ide.
Kada sam te srijede poslije škole došao do bake, imao sam što vidjeti. Djed je sjedio za stolom sav u suzama i pio rakiju. Baka je ponovno umrla i već su je odnijeli u mrtvačnicu. Sva ta obiteljska idila bila je prejaka za njen iscrpljeni organizam. Sad će trebati skinuti šunke s tavana, posjeći voćke u vrtu i iznijeti sav namještaj na pazar kako bismo mogli otplatiti još jedan sprovod. Nisam znao što da kažem na to. Nisam htio čekati sprovod. Iz ormara sam uzeo bakinu maramu, zavezao je na kraj dugog štapa, napunio zalihama kompota, pekmeza i ajvara i krenuo na dalek put.

CRVENI JAHAČ

Nikada neću zaboraviti dan kad sam ga dobio. Imao sam šest godina, otac me je odveo u trgovinu s najvećim izlogom u gradu i rekao: reci. Kažiprstom sam pokazao u najljepši, metalik zeleni poni. Kao da tim pokretom prsta mogu izvoditi čuda, prodavač ga je odmah izvadio iz izloga, provjerio pedale, namjestio sic i rekao: pazi kako voziš. Nisam mogao vjerovati svojoj sreći. Jurio sam kući na biciklu deset metara ispred oca, u strahu da se ne predomisli i kaže mi da ga moramo vratiti u trgovinu. Nakon onoga što se dogodilo Miri, mislio sam da mi nikada u životu neće dopustiti da sjednem na bicikl.
Miro je prvi u ulici dobio poni. Njegov je, za razliku od mojeg, bio posve beznačajan stariji model crvene boje, ali on ga je odmah uredio tako što mu je na prednji blatobran zalijepio opaku mrtvačku glavu. Istoga dana kad ga je dobio, izašao je s njim na cestu, zapeo za kamen i odletio tri metra naprijed. Sletio je na glavu i kada je vidio što mu se dogodilo s biciklom počeo je gorko plakati. Poni je bio sav izgreban, a blatobran se savio i opasno derao gumu. Miro je bio toliko tužan da je zaboravio tko je. Čistim slučajem prva osoba na koju je naišao nakon nesreće bio sam ja i kad me je ugledao, Miro je bio uvjeren da je otkrio svoj identitet. U njegovoj glavi, ja sam bio on. Pamćenje mu se vratilo i krenuo je kući ručati. Mojoj kući.
Nakon ručka, Miro je podrignuo i otišao malo prileći u sobu. Otac i majka nisu znali što da rade. Nazvali su Mirine roditelje i objasnili im kakva je situacija. Odlučili su da svi skupa hitno posjetimo doktora. Doktor je rekao da je Miro zadobio potres mozga i da je to sasvim normalna reakcija. Rekao je da bi bilo dobro udovoljiti njegovoj fantaziji kako se ne bi potresao još i više. Nakon nekog vremena, zaključio je doktor, stvari će ponovno sjesti na svoje mjesto.
Ali nije sve išlo tako jednostavno. Te večeri, Miro je krenuo na spavanje i kada je zatekao mene u krevetu koji je smatrao svojim, vidno se uzrujao. Bio je toliko potresen da nisam imao druge nego pokupiti se iz vlastite postelje u bračni krevet, između majke i oca. Sutra ujutro, pala je jedina razumna odluka. Dok se Mirin mozak ne prestane tresti, ja ću se preseliti kod njega i biti sin njegovih roditelja.
Tako je i bilo. Gospodin i gospođa Raić postali su moji novi otac i majka, i kako smo svi znali da situacija nije laka, nitko je nije htio dodatno otežavati. No prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a Mirino se stanje nije poboljšavalo. Doktor bi svaki put rekao da moramo biti strpljivi. S vremenom sam se toliko zbližio sa svojim novim roditeljima da sam i sam počeo vjerovati kako su me baš oni napravili.
A Miro je, otkako mu se dogodila nesreća, počeo ignorirati sva prijevozna sredstva osim vlastitih nogu. Dok bi se svi mi vozili biciklima - ja na metalikzelenom poniju koji mi je kupio Mirin bivši otac - Miro bi trčao u stopu za nama. Poslije, kada je školski autobus dolazio po nas, umjesto da se poveze, Miro se utrkivao s njim. Svi bi se đaci tako povukli na zadnje sjedalo i uzbuđeno navijali za Miru. Vozača je sve to zabavljalo i više nego nas, pa bi redovito usporavao i davao mu lažnu prednost. Zapravo, toliko je često virio u retrovizor, da smo nekoliko puta umalo doživjeli ozbiljan sudar. A Miro je nastavio trčati kroz djetinjstvo i adolescenciju, i danas je poznati maratonac kojeg obožava staro i mlado. Po povratku s olimpijade gdje je osvojio broncu na gradskom ga je trgu dočekalo preko tisuću ljudi.
Svake godine za Mirin rođendan dogovorimo se kako ćemo mu reći istinu, ali nekako nikada nemamo srca. Bojimo se da bi tada prestao trčati i njegov bi život izgubio svaki smisao. To mu nikako ne bi željeli, jer stvarno je dobar dečko. Samo nije znao izabrati pravi bicikl. A to se može dogoditi svakome.

INDIJANSKA VATRA

Djeca imaju hrabrosti izmisliti najluđe stvari i onda očekivati da im svi povjeruju. Jedan Balota iz mog razreda nije danima dolazio u školu i kada ga je učiteljica upitala gdje je bio sve to vrijeme pogledao ju je mrtav ozbiljan i rekao: nisam mogao preći cestu. Zeleno svjetlo se nikako nije htjelo upaliti.
Kada je Karlo nestao, nitko ga nije vidio kraj semafora niti bilo gdje. Nas nekoliko išli smo se raspitati kod njegovih roditelja, ali oni su nam rekli da ni sami nemaju pojma gdje je. Jednostavno, otišao je na ručak kod strica i kad su ga očekivali na večeri, nije ga bilo. Karlov stric, Renato, bio je frizer koji je radio najmodernije frizure u gradu. Ali što mu to vrijedi kad mu je nestao nećak. Pretražili smo cijeli grad, ali Karla stvarno nigdje nije bilo. Na kraju smo se složili da je najbolje da zaboravimo da je ikada postojao.
A onda se jednoga dana šest mjeseci poslije Karlo pojavio u školi na svom starom mjestu, u drugoj klupi u redu do prozora. Samo, on više nije bio stari: umjesto talijanke koju je prije nosio, sada mu je glava bila izbrijana do gole kože. Svi smo se okupili oko njega kao oko najveće senzacije, ali Karlo je šutio. Najveći lajavac u razredu, a sada ni da zucne. Rekao je samo: fumare mi kaco! Šta vas briga gdje sam bio, sad sam tu. Kada je u razred ušla učiteljica, nije ga upitala ni riječi, ni o frizuri, ni o izbivanju, nego je odmah razvezla priču o tablici množenja. Prvo smo mislili da ga nije primijetila, jer baš ispred njega je sjedio debeli Dominik, ali kad ga je poslije prozvala i obavijestila da je on sljedeći tjedan redar, znali smo da tu nešto smrdi. Počeli smo slagati sve moguće scenarije: da su ga ukrali cigani, da su mu na operaciji izvadili mozak, da su mu vanzemaljci izvadili mozak i slično. Mogli smo tako nagađati unedogled, ali istinu je znao samo Karlo. A on je uporno šutio.
Konačno, kada stvarno više nismo mogli izdržati, Bero i ja smo ga dočekali iza škole i zaprijetili da ćemo ga razbiti i oteti mu sve sličice Osvetnika ako nam ne prizna gdje je bio. Dobro, rekao je, nisam znao da vam je to baš toliko važno. I onda nam je sve ispričao.
Te subote kada je nestao stvarno je išao na sarmu kod strica. Za ručkom je bio i stričev prijatelj, neki pijani Gusta. Sve vrijeme, pa čak i dok su jeli, stric i Gusta su se držali za ruke. Poslije ručka, stric mu je rekao kako je Gusta njegov dečko i zamolio ga da ne kaže ništa o tome mami i tati. Karlo je na to rekao da hoće i počeo vikati na strica kako je bolestan i kako mu doktor treba dati veliku injekciju. Stric je zaprijetio: dobro, samo im ti reci, ali ako kažeš, poslat ću te u Italiju kod babe i dide i više ih nikada nećeš vidjeti. Karlo je rekao: dobro, onda barem više nikada neću vidjeti ni tebe, pederu. Strica je to jako iznerviralo pa su on i Gusta hitro zgrabili Karla i sarmom mu začepili usta. Zavezali su ga za stolicu, stolicu su stavili u kombi i Gusta ga je odvezao u Italiju. Tamo ga je ostavio kod Franka i njegove žene Roze. Karlo nije mogao znati jesu li oni stvarno njegovi djed i baka, jer nikada prije nije vidio očeve roditelje, a Franko i Roza izgledali su mu premlado da bi ikome bili baka i djed. Ako su oni i bili ti, Karlu je bilo jako drago što ih nikad prije nije sreo.
Čim je došao, ošišali su ga na ćelavo, a onda rekli idemo, posao čeka, i odveli ga na tavan. Tamo su kao u nekoj pušnici, visjele perike, muške i ženske, kratke, duge, crvene i plave. Karlov posao bio je da ih sve pažljivo očešlja i očisti od uši, peruti i sličnog smeća. Ali u perikama, Karlo je toliko znao, nema takvih stvari. Usto, kada bi perike i visjele s tavanice, iz njih sigurno ne bi kapala krv. Ne, nisu to bile perike: Karlo je pročitao dovoljno Zagora da zna što su skalpovi. Franko je bio Indijanac, a Roza njegova bijela skvo.
Karlo je spavao na hrpi sijena u kutu tavana, a hranio se makaronima sa šećerom i pokvarenim žvakama iz automata. Sve više je poboljevao. Htio se vratiti kući, ali svaki put kada bi to rekao Franku, ovaj bi izvadio nož, odrezao šaku vlastite kose, smotao je u klupko i progutao. Rozu je ta predstava toliko zabavljala da bi odmah počela grliti Franka, pa bi potjerali Karla na spavanje. Jedne večeri kada je shvatio da više ne može izdržati, Karlo je natrpao džepove sirovim makaronima i žvakama. U zoru se iskrao s tavana. Hodao je pet dana i pet noći sve dok nije došao kući.
Poslije te priče, osjećali smo se kao da nas je netko tresnuo čekićem po glavi. Karlova nas je pustolovina sasvim rasturila, ali ja sam dobro znao da to nije bilo samo to. Bio sam siguran da je Bero, isto kao i ja, potajno zavidio Karlu što je u sebi imao indijanske krvi.
Dva dana kasnije mama me je obavijestila da danas idem na šišanje. Srce mi je zastalo. Rekao sam, ali mama, bio sam prošli mjesec. Nije me htjela ni čuti. Rekla je: za dva dana nam dolazi predsjednik, ne možeš takav pred njega. Pokušao sam se onda izvući tako što sam rekao da puštam kosu, ali tek tada je poludjela. Zgrabila me je za ruku i odvela Renatu. Dok sam sjedio u stolici, stalno sam se osvrtao u strahu da će se odnekud pojaviti pijani Gusta i odvesti me u Italiju. Ali Renato mi se samo toplo nasmijao i upitao: kako ćemo ovaj put, majstore?
Do kože, rekao sam.

OLIVER

Tko je ispod kreveta?
Čak i nakon godina i godina vrtnje istog pitanja u glavi, naglas je zvučalo jako čudno. Ali bilo mi je dosta tapkanja u mraku. Mislio sam da više nemam što izgubiti. Prevario sam se.
Ja, Oliver, odgovorio je tihi glas.
Koji Oliver?, upitao sam.
Kako koji Oliver? Tvoj brat blizanac.
Ali ja nemam brata blizanca, uzdahnuo sam.
Kako to misliš, nemaš? A šta ja onda radim ovdje? Mama i tata su mislili da će dobiti samo jedno dijete. Rekli su, nije to zbog novca, nego se nismo psihički pripremili za blizance. Izvlačili su slamku i ti si dobio. Mene su spremili pod krevet.
Nisam imao odgovor na to. Bio sam spreman na čudovište, vješticu, ludog manijaka, duha, krvavu ruku, ali nikako na brata blizanca kojeg su od mene razdvojili pri rođenju.
Ovaj, Olivere, upitao sam jer se nisam sjetio ničega pametnijeg, jesi li gladan? Mogu ti donijeti bombona ako hoćeš. Od jagode.
Da, to bi bilo lijepo, odgovorio je. Nikad nisam jeo bombone. Nikad nisam pojeo ništa osim leptirica ili muha kad bi pale ispod kreveta.
A zašto nikada nisi izašao van?, upitao sam.
Ne mogu, strah me je. Oči su mi malo zakržljale. I bojim se otvorenih prostora.
Pa kako to možeš znati ako nikada nisi bio vani?, pitao sam.
A kako ti možeš znati da ja ne mogu znati ako nikada nisi živio pod krevetom?
Opet sam ostao bez riječi. Za nekoga tko nikada nije izašao ispod kreveta, Oliver je bio prilično pametan. Otišao sam do kuhinje na prstima, da ne probudim mamu i uzeo vrećicu s bombonima. Iz vrećice sam na pod istresao skoro sve bombone koje sam imao, rukom ih pogurao pod krevet i rekao: evo ti bombona, Olivere. Nemam više, ali sutra ću reći mami da kupi još.
Ispod kreveta se nije čulo ništa. Pomislio sam, već je zaspao, i dodao: laku noć, čujemo se sutra.
Legao sam u krevet i zaspao isti čas, slatko i tupo. Sanjao sam kako je sve to s Oliverom bio samo san i kako Oliver ne postoji niti je ikada postojao. Ujutro me je probudila mama. Stajala je na vratima moje sobe i mahala ispražnjenom vrećicom bombona od jagode.
Ovo ti je zadnji put da jedeš te bombone, zaprijetila je. Jesam li ti rekla da ne jedeš toliko slatkog! Ispast će ti svi zubi i bit ćeš krezub! I to još tako kasno jesti! Bit ćeš krezub i debeo kao svoj krezubi, debeli tata! Vidi ti samo taj nered!
Sagnula se da pokupi papiriće od bombona koji su stajali na hrpi pored kreveta. Dok ih je podizala s poda, zavirila je pod krevet i zavrtjela glavom: majko mila, šta je ovo?
Zaledio sam se.
Ispod kreveta je počela izvlačiti iskidane stranice novina sa slikama golih žena. Pogledala me je pogledom od kojeg me i danas spopada jeza. Miči se, promrsila je kroz zube, miči se da pokupim ovo smeće.
Nisam se bunio. Ako je Olivera bacila pod krevet samo zato što se rodio, tko zna što bi tek meni mogla napraviti. Kada je naposljetku dovukla i usisavač, izašao sam van, pred kuću. Ako je uopće bilo kakvih krikova, buka usisavača morala ih je nadglasati.
Nakon što je sve utihnulo, vratio sam se u sobu i povirio pod krevet. Nikada nisam vidio toliku prazninu. Kasnije, kad je mama otišla na tržnicu po sir i kajmak, odlučio sam pretražiti najprije usisavač, a onda kantu za smeće. Vrećica u usisavaču bila je prazna. U kanti nije bilo smeća. Izjurio sam pred kuću. Smetlarski kamion je, kao i inače utorkom u to doba, skretao u drugu ulicu. Htio sam sjesti na bicikl i pratiti ga, ali bicikl je bio na popravku. Htio sam upoznati Olivera s čudima svijeta, izvesti ga na piknik i pomoći mu da prevlada svoj strah od otvorenih prostora, ali Oliver je bio na putu prema spalionici otpada. Pomoći nije bilo. Vratio sam se u kuću, stao pred ogledalo, raširio ruke koliko sam mogao i priljubio se uz staklo. Nisam prestao plakati sve dok nismo otišli na more.
Sada sam odrastao i više se ne bojim spavati sam. Otkako sam toga dana saznao odgovor, pitanje mi je nestalo iz glave i otišlo opsjedati nekoga drugoga. Tko je ispod kreveta? Više nitko.

NESTALI U DIMU

Moj najdraži tetak Ivo jednog je subotnjeg jutra otišao po cigarete i od tada mu se izgubio svaki trag. Baš kao Perinom tati dva mjeseca ranije i Josipovom ujaku nakon njega. Bila je to pošast koja nije mogla proći neopaženo. Nešto se u vezi s tim moralo učiniti.
No da bi znali o čemu govorim, moram vas uputiti u povijest nikotinske ovisnosti mojeg tetka. Dopisnicu s njegovim imenom svojedobno je u Studijevoj nagradnoj igri izvukao Oliver Mlakar. Tetak je osvojio ni manje ni više nego prvu nagradu, najnoviji tip Zastave 128. Bio je presretan, jer takva je nova limuzina za njega već godinama bila nedostižan san. Ja sam bio još sretniji kada je prilikom preuzimanja ključeva na televiziji pozdravio mene, svojeg najdražeg nećaka, a osobito stoga što tu počast nije zaslužio nitko drugi, pa čak ni tetka. No, samo tjedan dana kasnije nazvali su ga iz Studija i objasnili kako Oliver Mlakar uopće nije provjerio je li odgovor točan i na kraju se, naravno, ispostavilo da nije. Medicinski radnik koji se bavi njegom nogu zvao se pediker, a ne pedofil kako je tetak odgovorio.
Da slučaj ne bi stigao pred sud, sponzori su ga podmitili brojnim utješnim nagradama: dobio je pršut, toster, vikend u Opatiji i karton crvenog Marlbora. No tetku, posve skrhanom tim neočekivanim obratom, nije bilo ni do čega. Toster je poklonio kumu za svatove, pršut je pojela tetka, a ja sam otputovao u Opatiju i tamo se proslavio ulovom najveće sabljarke u sezoni. Tetku su tako ostale jedino cigarete: nije znao što će s njima, nije znao što će sa svojim životom, pa mu nije preostalo ništa nego da propuši od muke. Bio je toliko očajan da je počeo s dvije kutije dnevno, dvije su ubrzo napredovale do tri i na kraju su mu se prsti i zubi toliko žutjeli da ga nije bilo ugodno vidjeti. Pušio je na biciklu, pušio je u kadi, pušio je na krovu dok je dizao crijep. Na kraju je počeo pušiti čak i za vrijeme jela: u desnoj je ruci držao žlicu, u lijevoj cigaretu; svaki put kad bi srknuo juhu uvukao bi i jedan dim. Ljudima oko njega sav je taj smrad bio neizdrživ, pa mu je naposljetku i tetka zaprijetila: ili ja ili cigarete. Za tetka izbora zapravo i nije bilo, i tako je tetka sutradan pokupila stvari i otišla. Do danas se ne mogu otresti misli da je njezin odlazak imao veze i s time što je tetak nije pozdravio onda kad je bio na televiziji. Nakon što ga je tetka napustila, tetak je prešao na četiri kutije, a s vremenom mu bi se zalomila i koja cigareta više. I onda je te kobne subote nestao.
Josip, Pero i ja smo usporedili svoje priče i u njima zaokružili dodirne točke. Sve žrtve nestanka bile su obiteljski ljudi neokaljane prošlosti. Svi su cigarete već godinama kupovali u istoj trafici. Svi su nestali na četiri kutije ili čak koju cigaretu više. Nikada iz jedne obitelji nisu nestala dva člana. Vrlo brzo nam je sinulo što nam je činiti: trebao nam je pušač.
Pero se odmah dosjetio svojeg starijeg bratića Marina. Marin nam je pristao kupovati cigarete, uz maržu od pola kutije. Sav džeparac i svu ušteđevinu trošili smo na cigarete. Dogovor je bio da postupno, kako ne bismo bili sumnjivi, podižemo broj kutija po danu. Nismo znali što bi s tolikim cigaretama. Najprije smo ih prodavali pred školom starijim dečkima ili mijenjali za klikere, a onda su malo po malo i Josip i Pero počeli pušiti. Samo sam ja uporno odbijao svaki dim: nisam se htio uloviti u zamku koja je možda koštala glave i mojeg tetka.
Petog mjeseca istrage Marin se odvažio prijeći na petu kutiju. Prodavačica ga je tog dana, ispričao nam je, sumnjivo pogledala kad joj je rekao da na hrpu doda još jednu kutiju. Znali smo da je trenutak istine pred nama. Sljedećeg jutra skrili smo se u grm nasuprot trafike i vrebali. Pero nas je umalo odao kad je, posve napet i nervozan od iščekivanja, zapalio cigaretu. Marin je prišao prodavačici i tek što je zaustio da zatraži svojih pet kutija iza ugla se uz škripu kočnica pojavio crni kombi s oznakama tvornice duhana. Iz njega su istrčala tri tipa u plavim radnim odijelima i zgrabili Marina. Kad su ga počeli odvlačiti u kombi, iz grmlja smo iskočili mi i napali ih svime što smo imali uz sebe: džepnim noževima, štapovima i bokserima. Posve nepripremljeni, ta su trojica oslobodili Marina, uskočili u kombi i nestali još brže nego što su se pojavili. Kad smo došli do zraka, okrenuli smo se i vidjeli da u trafici nema nikoga. Ušao sam unutra. Trafikantica je čučala sklupčana ispod hrpe novina. Sve ću vam reći, odmah je zaustila, samo me nemojte odati policiji.
I rekla nam je sve. Ispričala nam je kako tvornica duhana godinama vreba svoje najrevnije potrošače i kako na njima testira proizvode sa zakonski nedopuštenim postocima otrovnih tvari. U početku, rekla je, možda izgleda kao otmica, ali vjerujte, svi su ti ljudi slobodni vratiti se kući, a opet to nitko ne čini. Zar mislite onda da im je loše tamo, gdje god bili?
Na kraju nam nije bilo druge nego pogoditi se s trafikanticom. Josip i Pero su odabrali doživotnu kutiju cigareta dnevno, a ja spoj s njenom mlađom sestrom koju mi se već dugo sviđala. Trafikantica me je ishvalila kao najboljeg dečka na svijetu i okolici i ništa tu nije moglo poći po zlu. S malom sam proveo jedno nezaboravno ljeto u kupanju, sunčanju i lovu na sabljarke.
Kad sam se vratio s ljetovanja, u poštanskom me sandučiću zatekla bijela koverta sa španjolskim markicama i žigom. Otvorio sam je. Unutra je bila fotografija: tetak Ivo, sa sombrerom na glavi, stajao je zagrljen s još nekolicinom muškaraca. Svi su imali cigarete u ustima i jedva su se vidjeli od gustog sivog dima koji ih je obavijao, ali i unatoč tome, iz njihovih je lica isijavala nekakva teško opisiva sreća. Na poleđini slike je pisalo: Ne brini za mene, tvoj tetak je sada na ljepšem mjestu. Puno te volim.
Tog sam se poslijepodneva sakrio iza kuće i pažljivo, da moji ne vide, zapalio svoju prvu cigaretu. Umalo sam se ugušio koliko sam se zakašljao. Imala je okus po godinama što slijede.