Almost Famous

Edo Popović

Kvadarni oblutak

Konobar je na stol stavio dvije čaše kuhanog vina.

Bilo je i vrijeme, jebiga, rekao je Luka. Čekamo satima.

A klinčići?, upitao je Jajo. Gdje su klinčići?

Nije valjda o glavu, rekao je konobar. Nema klinčića.

Eto, Jajo se okrenuo Luki, kakva su vremena došla. Na drugim mjestima

možeš najnormalnije naručiti juhu od peraje morskog psa ubijenog, recimo, u

akvatoriju San Cristobala, i dobit ćeš je, ali kad ovdje samo spomeneš

klinčiće, odmah se hvataju za motornu pilu, i dok trepneš, ode ti glava.

Nemoj mi sad tu započinjati, rekao je konobar. Tko je spomenuo motornu

pilu? Bilo je govora o klinčićima, koji nemaju nikakve veze s motornom

pilom.

Točno, rekao je Luka, ali imaju veze s kuhanim vinom. Neću ovdje o

odurnoj činjenici da vino uopće ne kuhate, već ga parite na automatu za

kavu, ali i takvo, tobože kuhano vino bez klinčića isto je što i čovjek bez

glave. Sad, tvoja je stvar čime ćeš gostu koji spomene klinčiće odsjeći

glavu. Gledajući te ovakvog, nekako ti najviše pristaje motorna pila.

E, svašta, rekao je konobar, vratio se za šank i otvorio novine.

Luka i Jajo, grijući prste na čašama, gledali su kroz izlog kafeterije.

Trg je bio pust, sniježilo je, palile su se ulične svjetiljke. Prizor koji

su gledali ličio je na loše uvećanu crnobijelu fotografiju.

On će meni pričati, mrmljao je Jajo ne prestajući misliti na klinčiće.

Ti konobari. Jebešmimater ako svaki od njih ozbiljno ne vjeruje u to da je

zakinut u životu, da je zaslužio biti nešto bolje, na primjer vozač Formule

1, filmska zvijezda ili u najgorem slučaju predsjednik države, a da su to

što jesu samo zato što se čitav svijet iz čiste pakosti urotio protiv njih.

Fuj. Sanjam dan kad ću otići iz ovog kvarta.

Zašto? Što fali kvartu?

Klinčići, na primjer.

Ne znam, rekao je Luka, ali ja volim ovaj kvart. Nije baš lijep, ali je,

kako da ti kažem, dovršen. Kao oblutak. Ne možeš mu ništa dodati niti

oduzeti, a da ne zezneš njegovu ružnu dovršenost.

Otkud ti sad oblutak, kad je ovdje sve goli kvadar?

Nije riječ o obliku, već o ideji oblutka, rekao je Luka. Evo, recimo, da

u ovom vinu kojim slučajem ima klinčića, ono bi bilo kakav takav oblutak. A

da ti i ne govorim o sanktgalenskom receptu za pigmentno vino - osam

dijelova crnog vina, po jedan dio vode i meda, plus cimet, ingver, klinčići,

šafran i korijen lavande, pa se sve to lijepo samelje i prokuha. E, to je

oblutak.

Ma jasno, Jajo je srknuo kuhano vino bez klinčića, i ćevapi u

pečenjarnici kod mosta su oblutak.

Luka se nije obazirao na Jajino ironiziranje.

Znaš onu grafiku, upitao je, onu gdje je Zemlja prikazana kao okrugla

ravna ploča, a nebo kao sfera na kojoj su zalijepljeni mjesec, zvijezde i

sunce?

A tko ne zna tu grafiku?

Dakle, tu je onaj fratar, što li je već, progurao glavu kroz sferu, pa

bleji u svemir, u nekakve šiljate vrhove, oblake, kotače...

Kakve to veze ima s ovim kvartom?, upitao je Jajo.

Ne kužiš, a? Stvar je u tome što se o svemiru i o stvarima koje nas se,

zapravo, drito ne tiču mnogo toga zna, previše, rekao bih. Ljudi su predugo

blejali u daljinu, pobrojali su planete i galaksije, izračunali udaljenosti

između njih, izračunali su i brzinu svjetlosti, što sve ne, a postali su

slijepi na blizinu. Što se zna o našem kvartu? Gotovo ništa. Niti o našem,

niti o bilo kojem drugom betonskom kvartu na kugli zemaljskoj. Tu nema

antičkih ruševina, nema renesanse, baroka, kurca nema, samo beton i ljudsko

meso, o kojemu također ne znamo ništa. Što mi znamo o svojim susjedima?

Ništa. Ne znamo ni njihova imena. Što znamo o onoj tamo?, pokazao je

djevojku koja je kližući se, držeći kišobran kao hodačica na žici, prelazila

ulicu i nestajala u kovitlacu pahulja.

Ovo je stvarno odvratno bez klinčića, rekao je Jajo i izašao.

Vratio se s bocom crnog vina i najlonskom vrećicom.

Evo, istresao je na šank sadržaj vrećice, tu je med, cimet, klinčići,

šafran. Ingver i korijen lavande nemaju. Sad nam to lijepo pripremi kako

valja. Kako ono ide?, okrenuo se Luki.

Imaš li avan?, upitao je Luka konobara.

Konobar je odmahnuo glavom.

Nema veze, začine možeš samljeti na šanku. Drveni čekić valjda imaš.

Znaš da nemamo kuhinju, rekao je konobar.

Dobro, samelji čašom. A rešo?

Rešo imam.

Lonac?

Ne.

Jajo je izjurio van i vratio se s loncem.

Trebaš li još išta?, pitao je.

Recept, rekao je konobar.

Samelji od svačeg pomalo, pukni to u vino, dodaj malo vode i meda i neka

prokuha, rekao je Luka.

Jajo se zadovoljno zavalio u stolac, iz vrećice za duhan izvukao džoint

i pripalio.

Ej, nemoj ovdje, rekao je konobar.

Daj, ne seri mi tu, rekao je Jajo povlačeći dim. Tu ti se klinci bodu u

veceu, pod je pun šprica i krvi, a ti sad di˛e¼ frku oko jednog d˛ointa. A

da ne bi bilo zabune, okrenuo se Luki, ona je vegetarijanka.

Vegetarijanka?, rekao je Luka.

Da, vegetarijanka.

Tko je vegetarijanka?

Ne valjda on, upro je u konobara. Ona djevojka maloprije.

Otkud ti sad ona?

Pa ti si srao o tome da ne znamo ništa o ljudima u kvartu.

A kako znaš da je vegetarijanka?

Tako, znam, pružio je Luki džoint.

Pitao si u dućanu, pa ti kazalo?

Ne, furao sam s njom, rekao je Jajo. Jesenas je doselila u kvart, radi u

nekoj izdavačkoj kući, sekretarica...

I vegetarijanaka, Luka je ponudio džoint konobaru.

Jebat ga sad, rekao je konobar i povukao nekoliko dobrih dimova.

Točnije rečeno, ultra vegetarijanka, fundamentalist, rekao je Jajo.

Fundamentalist?

Znaš ono, riba ništa, pile ništa, nikakvo meso, ništa.

Pa što onda?, rekao je Luka.

Ništa. Nije me se ticalo što je i kako je jela, rekao je Jajo, ali me se

i te kako ticalo kako se jebala.

To je u redu, rekao je Luka.

Naravno da je u redu, rekao je Jajo. Ali ta je, kažem, zabrijala tako

opako da se htjela ni normalno ševiti. Ništa Stojko, ništa prsti, ništa

jezik, kužiš, zakašljao se od posljednjeg dima i zgnječio opušak u

pepeljari.

Pričaš gluposti, rekao je Luka. Nema takvih vegetarijanaca.

To sam i ja mislio, rekao je Jajo.

Hoćeš reći da se uopće niste ševili.

Tako je.

Koliko ovo treba kuhati?, pitao je konobar.

Dobro je, rekao je Luka, donesi lonac.

Natočili su vino, i neko vrijeme pili u tišini. Snijeg je sve gušće

padao.

Nije ovo loše, rekao je konačno Jajo. Odakle ti recept?

Pročitao sam negdje. Nego, kako je izgledao taj vaš seks bez, kako da

kažem, kontakta?

Što misliš, jebote, kako to može izgledati?, rezignirano je odmahnuo

Jajo. Nikako. Imala je uvijek nekakva rezervna sranja, krastavac, tikvicu,

patlidžan, što sve ne, ugurao sam u nju čitav jebeni povrtnjak, samo ne svog

Stojka.

A dildač, zar to nije jednostavnije s dildačom nego s tikvicom?, pitao

je Luka.

Je, ali je mrzila umjetne materijale, samo plodovi prirode.

Dakle, samo si crnčio, konstatirao je Luka.

Samo sam crnčio, rekao je Jajo.

I kako je puklo?

Jajo je duboko udahnuo.

Jednom sam izdubio srce patlidžana, znaš, tako je sličniji originalu,

ono fol gibak, a i lakše je rukovat njime. Radio sam ko ferrarijeva bregasta

osovina, ona se napalila ko luda, totalno je otkačila, a onda sam, jebiga, i

ja otkačio i gurnuo kurac u patlidžan. Čisti zajeb, pokazalo se. Dobila je

slom živaca i otjerala me. Eto tako...

To je zbilja tužna priča, rekao je Luka.

Kako za koga, rekao je Jajo.

Bar joj se ne može prigovoriti da nije bila dosljedna.

Ne može.

Pa su opet malo šutjeli i točili vino.

Ipak, sad mi je drago što me je otkantala, rekao je Jajo.

Luka ga je upitno pogledao.

Zamisli biće s neke daleke zvijezde, rekao je Jajo, koje je gurnulo

glavu kroz sferu, samo s druge strane, i kuži nas. Možeš li zamisliti što bi

to biće pomislilo da me je vidjelo kako ubacujem patlidžan u tu ženu, pa

onda kitu u patlidžan?




Posljednje viđenje na utrinskom placu



Svake subote u deset ujutro Boris, Vidmir i ja sastajemo se u kafeteriji

na utrinskoj tržnici, na prvoj kavi i džointu. Točno u deset sati, svake

subote, godinama, ma što god se dogodilo.

Ove godine proljeće je uranilo. Došlo je u Utrine već u veljači, ali

nismo se dali. Točno u deset. Trava - viška, tri slijepljene rizle, crvene,

kratke. Ja rolam i pripaljujem, dim zadržavam u plućima dugo, dugo, dugo, a

onda ga ispuhnem Borisu u lice. Dim najprije obgrli njegovu glavu, potom u

sporom kovitlacu produži do ruba tende i rasprši se na bolesnotoplom vjetru

koji ljulja smaragdne borove ispred dućana, ljulja haljine koje ljuljaju

djevojke koje ljuljaju Vidmira, Borisa i mene. Boris podiže ruku gledajući

prema kolporteru koji će u tom trenutku zamoliti mladića sa susjednog štanda

s plastičnim igračkama da mu na trenutak pričuva novine, hitrim koracima ući

će u kafeteriju, naručiti lozu, okrenuti leđa ulazu i naglo zabaciti glavu

unatrag.

Sve je u redu, kaže Boris prihvaćajući džoint, i ovaj put bio je u

sekundu točan.

U deset i pet konobarica Maša stavit će pred nas kave, Borisu sa šlagom

i jednim natrenom, Vidmiru s mlijekom i dva natrena, meni dvostruku dugu bez

šećera. Uzet će džoint od Borisa i nježno ga usaditi između Vidmirova

kažiprsta i srednjaka, za što će dobiti posebnu napojnicu. Nakon drugog dima

Vidmir će se, kao i svake subote, otkačiti.

Na njega trava djeluje ovako: kad ga lupi, a bude to, kažem, nakon

drugog dima, promuklim glasom počne pričati o vlaku koji je jednog svibnja

ušao na zagrebački Glavni kolodvor.

Jedini putnik, podigne lijevu ruku i isprućenim kaćiprstom iscrta krug u

zraku, bio je veliki čovjek, veliki predsjednik, danas nažalost mrtav. Kakva

se kiša tada spustila na grad... Ajoj.

I bubne se šakom u prsa.

Kolporter se već vratio, i sad je na njemu red da pripazi na susjedni

štand s plastičnim igračkama. Mladića na šanku već čeka gorki s limunom i

ledom, i čaša obične. Pripalio je cigaretu, povukao dim, otpio malo gorkog,

ispuhao dim, i iscerio se djevojci u prolazu pokazujući zlatni zub. Dotle,

radnici u plavim kutama guraju dugačka kolica pretovarena bananama,

jabukama, narandžama i salatom, prati ih zvuk daleke grmljavine, momak koji

prodaje ukradene kožne jakne i ima lažni Rolex na ruci kruži oko tržnice kao

jastreb, a dileri u svilenim trenirkama, s briljantinom u kosi i teškim

zlatnim lancima oko vrata ispijaju kave i čekaju noć.

Znaš li onaj, kažem uzimajući dćoint od Vidmira, kad Isus dođe na

Peristil i od nekog tipa zatraži komadić kruha. Kakav kruh, brale, veli mu

frajer, probaj ovaj dim, viški je, viruj mi odlično puca. A Isus...

Nešto nije u redu, kaže Boris. Nema gospođe Fanike.

Svake subote, u deset i petnaest, gospođa Fanika, umirovljenica iz

Fancevljevog prilaza, priveže svog sićušnog pinča za žlijeb pokraj štanda s

natpisom ROBA ŠIROKOG ASORTIMANA, upozori ga da bude pristojan, i nestane u

gužvi. Trgovac potom zaključa ladicu s utrškom, postavi na štand karton na

kojem piše: ODMAH SE VRAĆAM! PAS NIJE NA PRODAJU!, ušeta u kafeteriju i

leđima se osloni na šank. U njegovu ruku konobar potom usadi bocu Ožujskog

piva. Vraća se na štand u trenutku kad gospođa Fanika izroni iz utrobe

tržnice, noseći vrećicu s pola kruha, pilećom iznutricom i nekoliko listića

salate. Trgovac, pošto odveže pinča, pruži joj uzicu i tutne u vrećicu nešto

iz širokog asortimana robe i kaže: "Odličan pas, gospođo. Rasni čuvar

štanda".

Danas, međutim, gospođa Fanika kasni i trgovac, sve nervozniji,

pogledava na sat, izvija vrat prema stazi pokraj školskog igrališta kojom

ona svake subote dolazi na tržnicu. Nervozan je i konobar u kafeteriji, drži

u ruci otvorenu bocu Ožujskog piva i ne zna što bi s njom. Nervozan sam i ja

jer bih džoint trebao predati Borisu, a kako ću kad gospođa Fanika kasni. I

Vidmir je nervozan jer je već zaustio rečenicu: "Jebote, koja džukela", i

ona mu, neizgovorena, ostaje u grlu i guši ga, a nervozan je i Boris jer ne

može postati nostalgičan.

Boris postaje nostalgičan u deset i dvadeset. Povuče posljednji dim, a

povuče ga snažno, sve do filtera od tramvajske karte, i raspriča se o

dobrim, starim vremenima kad je u Trnju prodavao cigle studentima

strojarskog i filozofskog fakulteta.

Nismo im prodavali bilo kakav šrot, počeo bi da je gospođa Fanika

stigla, ali nije, pa Boris neće pažljivo odložiti dogorjeli džoint u

pepeljaru, niti ispričati kako je njegov prijatelj Frenki iz nekog skladišta

na Trešnjevki nabavljao novu, prvoklasnu robu, a Frenkijeva sestra umatala

cigle u masni, bijeli papir koji je on, Boris, osobno nabavljao u papirnici

u Proleterskih brigada, danas Aveniji Vukovar.

A gospođe Fanike i pinča još uvijek nema, i nema, a već je deset i

dvadesetpet. Trgovac vrti u ruci kartonski natpis, tupo bulji preda se,

trese glavom lijevo-desno kao boksač u knock downu.

Nije na prodaju!, čupa nekom čovjeku bocu suncokretova ulja iz ruku.

Danas ništa nije na prodaju!

Konobar je odložio bocu piva na šank, presvukao se, i otišao tkoznagdje.

Jebemti, rekao je Vidmir, digao se i otišao.

Boris je otišao bez riječi.

Otišao sam i ja, stazom pokraj školskog igrališta. Nebo iznad Utrina

zgužvalo se kao prljava plahta, forzicije su se žutjele, jedan čovjek prao

je auto na parkiralištu, kašljao je i glasno pljuvao, neka žena gurala je

kolica u kojima je vrištalo dijete, iz teškog kamiona koji se škripeći

zaustavio na ulici iskočio je vozač umornog lica punog ožiljaka i pitao za

neku ulicu na drugom kraju grada, dvije su se djevojčice došaptavale i

smijale nečemu, klinci su igrali nogomet i psovali. Nitko od njih nije

primjetio da gospođa Fanika jutros nije prošla stazom prema placu.


Betonska priča

Sjede na balkonu na drugom katu deveterokatnice. On puši, pije kavu i

čita jučerašnji Večernjak. Ona se upravo vratila s placa i proklinje mesare

koji prodaju trulež. Sparan kasnoproljetni dan, on je gol do pojasa, među

dlačicama na prsima blješte kapljice znoja. Ona skida majicu boje breskve i

toči kavu.

Na ovoj sparini, kaže on, sve omlohavi, sve postane nekako gnjecavo, i

drveće, i zgrade, i auti, pa čak i tvoje sise.

Je li, kaže ona, a postane li i tvoj pimpek gnjecav?

Na grani breze koja gotovo dodiruje ogradu balkona sjedi mlada grlica i

gleda ih. Žmirka nepovjerljivo, preblizu su joj, ali ona se svejedno ne

odmiče, samo žmirka.

Gledaj kako lijepe oči ima, kaže ona. Dvije crne, slatke točkice.

Slušaj ovo, kaže on. U noći između srijede i četvrtka u Zagrebu je

provaljeno u četiri novinska kioska. Iz kioska u Baštijanovoj provalnik je

ukrao 48 prezervativa i jedan film za fotoaparat, oštetivši poduzeće za oko

380 kuna.

Zašto film?, pita ona.

Da mu se nađe pri ruci, kaže on. Eto, da je tada u džepu imao

prezervativ, ne bi morao obijati trafiku. Ovako, priševilo mu se, a ženska

nije htjela bez prezervativa. Zamisli, zbog jedne ševe postao je lopovom?

Kao da si ti bolji, kaže ona.

Pa sad, kaže on. Ne znam kakva je ta trafika u Baštijanovoj, ali ja bih,

kad bi me stislo, provalio u neku trafiku gdje drže i pivo. Uzeo bih

nekoliko cigara, šteku hladne Bavarie...

Ti misliš samo na pivo, kaže ona.

Evo, kaže on, opet me prekidaš. Stvarno ti je nezgodna ta navika, mislim

to što ne dopuštaš čovjeku da dovrši misao. Upadneš mi u riječ, nastaviš

tamo gdje sam stao, kažeš ono što misliš da ja mislim, i onda se naljutiš

zbog toga.

Ali, samo sam rekla da uvijek misliš na pivo, kaže ona pomirljivo.

Mislio bih i na tebe, dakako da bih mislio i na tebe. Kupio bih ti, to

jest ukrao neki parfem, ako bi ga bilo. Stvarno, ima li u tim trafikama

parfema?

Ne treba mi parfem, ali bi mi jako dobro došlo mlijeko za tijelo.

Jasno, ukrao bih ti najskuplje mlijeko za tijelo, a uz to i kremu za

sunčanje.

Hvala ti, ali krema za sunčanje mi ne treba, kaže ona gorko.

Pa dobro sad, snuždio se. Nije more jedino mjesto na svijetu gdje ima

sunca, ima ga i na Bundeku.

Cijelo popodne nisu spominjali more. Uvečer su sjeli na balkon i gledali

stare fotografije s mora s kojih su se smiješila njihova lica i lica

prijatelja.

Kvragu, rekla je, baš bih voljela ove godine otići na more.

Šutio je i motao cigaretu.

Jebe mi se za more, mislio je. Masa slane vode, pa kaj? Mogu bilo gdje

sjediti u hladu i ispijati pivce. I kako se, jebiga, dočepati mora? Love

nemamo. Nagradne igre u novinama? Sranje. Da se tamo dijeli dvadeset godina

zatvora, ili paket pun neplaćenih računa, ja bih to sigurno dobio. Auti,

stanovi, ljetovanja, muzičke linije, kuracpalac, to je za druge. Sve je to

namještaljka, mislio je sad već bijesan.

Nije meni stalo do mora da mogu pričati da sam bila dolje, mislila je.

Ali voljela bih malo osunčati grudi i guzicu, to mi baš dobro stoji. I

voljela bih opet osjetiti more u nosnicama, ustima i grlu, onu finu gorčinu

i miris joda. A toga nema na Bundeku. Samo mulj i razbijene boce.

Dugo su još sjedili bez riječi, svatko sa svojim mislima. Slušali su

kako vjetar šušti u brezama i zamišljali da to valovi zapljuskuju pločnike.

Zvijezde su popadale na ulice, na nebu su sjajili samo prozori nebodera.