Olga Tokarczuk
D. je bio pravi kompjuterski genij, iako je živio od doplatka. Ponekad je primao neke narudžbe, a sve zato da ne bi morao izlaziti iz svoga stana, malog pretrpanog sobička i tog mjesta pred oltarom tastature gdje se odvijao cijeli život, njegov i svijeta.
Uvijek su mu prve stradavale oči, počinjale ga peckati, suziti, pa je nerado ustajao i prilazio prozoru iza kojeg je zjapio ponor prometne, uske ulice. Nad njom se uzdizala prašina zemlje spržene vrućinom, pomiješana s plinovima. Na tom je prostoru D. rasprostirao, poput krila, umoran pogled. Vidio je samo zid kuće prekoputa i četverokute prozora iza kojih se povremeno micala neka sjena. Dolje su se kretali izblijedjeli auti. To je otprilike ono što je vidio D. kad bi gledao kroz svoj prozor, ali za D.– a je taj prizor imao istu konzistentnost kao i san – razmazanu, isprekidanu, nelogičnu. Njegov se pogled nije zadržavao na detaljima, nije kontemplirao nad oblikom gesimsa ili ljudskog lica s one strane okna. D. je samo gledao.
– To je iluzija, priviđenje – govorila je njegova dugokosa žena budistica dijeleći s njim salatu. U njezinom je glasu uvijek bila pjevna nijansa dječijih brojalica, pogotovo kad je započinjala svoju omiljenu rečenicu:
– Ja sam ja, ti si ti…
Ta rečenica nije imala kraja…
Kad bi sjeo za svoj kompjuter, D. je počinjao gledati što god. Tada je pred sobom imao red, beskrajnu harmoniju, jednostavnost puteva koji vode do cilja, jasnoću izbora, golemi potencijal misli. Odmah bi osjetio mir koji se javlja pri svijesti o vlastitoj slobodi. U određenim granicama. Ali, može li se govoriti o bilo kakvim granicama kada se stvaraju svjetovi?
Jer D. je uistinu stvarao svjetove. Započeo je od stvaranja gradova, najprije onih malih, s trgovima prepunim štandova, a onda velikih metropola. Bilo je lakše kontrolirati program na većim gradovima, onim čije granice sjećanju izmiču neopaženo. Posebno je volio gradove stvarati na obalama mora, lučke prozore u svijet, pune brodogradilišta, dokova i dizalica. Uvijek je počinjao od elektrifikacije terena, sprovodio mrežu visokog napona i gradio sigurne električne centrale. Zatim je postavljao tvornice, uvijek uzimajući u obzir ljude koje će uskoro tu naseliti. Ljudi moraju imati posao. Njegova stambena naselja bila su ekološka i na dobrom položaju. Odlučno je zahtjevao obiteljske kuće, bez ikakve velike ploče. Nije zaboravljao ni filtere za odvode, recikliranje smeća i sve ostale važne stvari koje su nedostajale u ispranoj iluziji s druge strane prozora.
Unutarnje je vrijeme kompjutera brojalo mjesece i godine, a stanovnici njegovih gradova množili su se i starili. Gradio im je stadione i lunaparkove da im da ih razveseli. Njegovi gradovi su se razvijali i rasli. D. se već naviknuo na to da u određenom trenutku predgrađa počinju zaostajati, kvariti sklad, na njih je morao obraćati posebnu pozornost. Radilo se o nekakvom unutarnjem procesu, neodjeljivom od postojanja gradova. Gradovi su starili. Unutarnji kompjuterski ljudi bili su obdareni instinktom koji im je govorio da napuštaju gradove kojima se bliži smrt. Kamo bi tada odlazili? Nekamo gdje su mogli uvjetno trajati, čekajući da ih D.–ovi prsti vrate u život.
Uvijek je vrijedilo isto pravilo: gradovi su prepuštani sami sebi i umjetnom, unutarnjem vremenu, nisu uređivani, nisu dotjerivani, degenerirali su se i padali u propast, poslušni sveprisutnoj i besmrtnoj entropiji. Što je D. više vremena i truda posvetio nekoj strukturi, to je ona lakše propadala. Začepljivale su se čistionice, parkovi su se pretvarali u mjesta najvećeg kriminala, stadioni u zatvore, a plaže u groblja ptica otrovanih naftom.
Tada je D., umoran i razočaran, na svoje gradove slao oluje, požare, poplave, invaziju štakora i skakavaca.
Dok je D. stvarao, a zatim – zbog žalosne neizbježnosti – uništavao svoje gradove, njegova je žena neprestano meditirala, prekidajući jedino radi povremene spore aktivnosti priređivanja laganog obroka i pospremanja stvari na svoje mjesto. Svaki je njezin pokret bio praksom zena u umjetnosti vođenja domaćinstva. Katkad bi stala iza njegovih leđa i zavirivala u proces stvaranja (i uništavanja) gradova, ali i tada je D. čuo kako vježba disanje iz trbuha. Navečer je na dva sata odlazila raditi. Čistila je luksuzni dućan pun robe vrijedne žudnje, na kojoj čak nije zadržavala pogled. Prala je pod sistematično i temeljito, prakticirajući zen u vještini čišćenja dućana.
– Voliš li me? – čuo bi navečer njezin pjevni glas, dok ga je čekala u krevetu.
Tada bi pritiskao tipku ESCAPE i na ekranu bi se pojavljivala dva prozorčića DA i NE. Pritisnuo bi DA i kompjuter bi se zujeći spremao za san.
– Strast nije zadovoljstvo… – počinjala je njegova žena dok je D. na njezinom tijelu tražio tipku ENTER.
Kad su mu gradovi posve dosadili, D. je dobio program koji je odavno želio imati. Nazivao se SemiLife i simulirao je proces evolucije.
D. je dobivao mladi planet poplavljen prvobitnim oceanom. U praoceanu su poput otpadaka plivale aminokiseline. Od njih je počinjalo. U toj igri nije bilo slučajnosti. Bio je D.
Sad je po cijele dane vezivao aminokiseline u bjelančevine, uvijao ih lijevo i desno, pojačavao i snižavao temeraturu i tlak. Udarao munjama u površinu vode. Ubrzavao je vrijeme zagrijan znatiželjom.
Navečer, kad je njegova dugokosa žena otišla na posao, dobio je prve jednostanične organizme. U noći su se na kopnu pojavili prvi primitivni reptili. Ujutro su gmizavci zagospodarili Zemljom. Znao je što će se dalje događati i zato je uništio planet.
-Želiš li napustiti SemiLife? DA/NE – pitao je kompjuter.
D. je pritisnuo DA i prišao prozoru kroz koji se nazirala ulica uronjena u iluziju. D. je po prvi put primijetio da raspad rastače grad–iluziju jednako uspješno kao i njegove gradove. Sivi, mršavi golubovi opsjedali su gesimse s kojih je otpala žbuka. Već mjesec dana nije kišilo. Žuti oblak dimova uzdizao se k nebu kao duša nekog tko je upravo umro.
– Voliš li me? – u snu ga je pitao kompjuter.
D. je tada primijetio da se na tastaturi pojavila nova tipka: NE ZNAM. Kad ju je pritisnuo, probudio se. Žena, koja je svake noći ležala pokraj njega, imala je lijepo i spokojno lice. Njezine su oči promatrale savršeno lice Praznine.
Te je noći D. stvorio čovjeka. Ali taj je čovjek bio slab i nikakav. Imao je šake, ptičje lice i oči bez zjenica. D. je zavirivao u njegov kaotični život koji je protjecao u ubrzanom kompjuterskom vremenu. Život ispunjen traganjem za hranom i vječnim strahom. Zato je D. s žaljenjem priznao da čovjeka treba uništiti i krenuti još jednom, od početka. Poslao je potop i kišu vatre, jer mu ništa drugo nije palo na pamet. To slabašno stvorenje nekako je ipak preživjelo i D. se mučio, pun osjećaja krivnje i žalosti. Skuhao je kavu i okusio njezinu gorčinu upravo u trenutku kad se bezbojna zora kroz prozor počela ulijevati u njegovu sobu.
Prestao je na bilo koji način intervenirati u život slabašnog bića koje je stvorio i vidio je kako u program koji je išao svojim putevima provaljuju valovi raspada. Ljudi su se međusobno borili za svoja izmišljena bogatstva, za mutne ideje, žene, građevine i groblja. U trenutku kada su palili cigarete, u unutarnjem kompjuterskom svijetu izbijalo i gasilo se nekoliko ratova. Opustošenim predjelima Zemlje kretala su se čitava plemena, lutali narodi koji su lišeni domovine. D. je zaspao na stolici pred ekranom, a kad se probudio, u programu SemiLife više nije bilo živih bića. Protjecalo je prazno vrijeme potpomognuto zujanjem kompjutera.
– Želiš li zaigrati još jednom? DA/NE – plavičasto je zapitao ekran.
– NE.
U tjednu koji je uslijedio D. je obrađivao novi program, novu igru koja je imala šansu da sve usavrši. Već na početku morao se osloboditi skolonosti raspadanju. U toj će igri biti moguće stvoriti svijet od početka, još jednput, bez greške. Nazvao ju je SemiUniverse.
U nedjelju je po prvi put započeo s igrom.
– Pogledaj – rekao je svojoj ženi koja je sjela na priručje stolice s prstima položenim u ljekovit mudrus - to je Ništa koje sadrži bezgraničan broj dimenzija svega.
I čekali su cijeli dan i cijelu noć, ali Ništa se nije htjelo razvijati, jer je bilo savršeno. D. je prilazio prozoru i s visine gledao od dima i žeđi snuždene golubove.
– Ne čini ništa – rekla je njegova žena i pogledala ga napola spuštenih kapaka. – Tako je dobro, neka tako ostane.
Siguran si da ne želiš odijeliti Svjetlo od Tame?
– DA/NE – pitao je kompjuter.
– I DA, i NE – odgovorio je D.
Ugledao je veliki eksploziju. Bili su svjedoci oslobađanja četiriju velikih sila prvobitne Cjeline. Vidjeli su kako nastaje vrijeme koje je u svome zametku izgledalo poput kapljice otrova. Suosjećali su s eksplozijom rastrganim prostorom iz čijeg se gnjeva skupljala materija i odmah se uvijala u vatrene kugle koje su plamtjele bijesom.
I vidio je D. da nije dobro, pa je ustao i provirio kroz prozor, gdje je svijet, venući od žeđi, čekao kišu.
prevela: Đurđica Čilić
