hrvoje frančeski electro cute
optimizam
o da
sjene su mračne
no po njima znaš postoji veliko toplo sunce koje grije
i znam
kad padneš udariš
i krvariš
no znaš tlo je tvrdo i nema straha za sljedeći korak
i
kiše znaju biti hladne
dok ti se zavlače za vrat i probijaju kroz
cipele
no znaš još uvijek ima vode a kod kuće te ionako čekaju
suhe papuče i
čaj
onog časa kad sam izašao
potpisao sam ugovor
znao sam
miješat ću govna
golim rukama
sve do laktova i više
i
moja jedina sigurna nagrada
je disanje
zar to nije dovoljno?
o da gledaj kako smijem se
brodovlje
poklisari
donijeli su vijesti
kraljević je crni
izjahao u zoru
njegove su lađe
nestale zauvijek
iza horizonta
pjevale su moru
a ja
ja sam stajao na stijeni
i sve te lađe
plovile su meni
palantir
večeras
u lovu na vile
šuma odiše tišinom
krijesnice su kao zvijezde
visoko u krošnjama
put prekinut svjetlom
mjesečevih farova
njihov smijeh je srebro
poput gorskog potoka
njihove kose su svila
ogrni me i šapući dugo
večeras
lovim sirene
mreže su zlatne
danju vidim jednu
noću tisuću zvijezda
obale su tamne crte
ne trebam ih
njihov smijeh je opasan
opojna muzika
njihove kose su hridi
nasukan i pjevaj mi tiho
o
zemljane ljetne večeri
zrikavci
i toplina snova me odnosi
sirenama
vilama
šumama i plažama
viljem tel
viljem tel ima kapu
a ima i nos
kad hoda po šumi
nikad ne hoda bos
on ima samostrel
i tobolac pun strijela
i on uvijek pere ruke
prije svakog jela
indijanci
sasvim je jasno
indijanci nisu radili ništa
samo su plesali
plesove za kišu
krali orlova pera
lovili vukove
klanjali se manituu
pušili lule mira
kopali ratne sjekire
mazali lica bojama
jahali na konjima
vikali va-he
sjedili kraj vatre
jeli bizone
lunjali šumama
pjevali
i
umirali s vjetrom
i nikad nisu znali koliku vrijednost ima zlato
kako je ljepo okružiti se stvarima
saviti sigurno gnijezdo
dići kredit za auto
glasati
otplaćivati hipoteku na kuću
trošiti bezolovni benzin
ili
dizel
plaćati porez
umirati
u bolnici
okružen steriliziranim
ljudima
čini mi se
(možda se varam)
bili su sretni
zbog toga smo ih i
istrijebili
hladan
ma može svijet biti
hladan
kolko hoće
ja sam topao iznutra
nikad me neće
smrznuti
ne dam se
pobijedit ću
vidjet ćeš
otok
otok je prokopao
kanale
uske prolaze napunio je morem
odijelio se od svijeta
i
ostao je sam
valovi mu
udaraju u stijene
i vjetar mu odnosi zemlju sa
kostiju
visoke ptice pljuju po šumama
njegovim
i mravi buše rupe u tijelu
otok je sam
potpuno sam
samo
obala se sumrakom divi njegovim crnim
obrisima
i suncu
koje tone iza njegovih osamljenih leđa
u more
papillon
svaki sedmi val te odnosi
daleko
od ove vražje stijene
daleko
na beskrajnu pučinu
no onih šest zdrobit će te
o kamenje
o da
zatvorit ću oči i
skočiti
u valove
i nadati se
najboljem
gurač kamena
sizifa su prokleli
on je gurač kamena
isprva je plakao i molio za milost
bogove
no oni su bili nijemi
ne dobivši odgovora gurao je kamen
upoznao je svoje ruke
i padine brijega i
izlizao je staze za životinje i ljude i
zauzvrat
dobio je osmijehe i pjev ptica
oni su mu ublažili kaznu
svakim danom kamen je bivao sve manji
na kraju je nestao
iscrpljen od trenja
sizif je bio slobodan no nije znao što
sa slobodom
jer
on je gurač kamena
zauvijek i jedina
stvar koja je
sigurna
nafta
tisuće godina prije na zemlji živjela je nafta. bila je ružna i crna i nikad nije potezala vodu za sobom. nije se kupala u vodi i nije bacala otpatke u smeće, već bi ih sakrila pod tepih ili krevet, ili bi, što je još gore, otpatke bacala u mora i rijeke. njen neugodan vonj širio se naokolo. bila je jako nezgodna za razgovor, prostačila je i rugala se drugima. bila je zla.
životinje i biljke i kamenje i plaže i sve ostale žive i nežive stvari okupile su se na rubu vulkana. dugo su vijećale. nakon devet dana vijećanja donijele su odluku. nafta je morala otići. no ona je bila velika i jaka i vijeće nije imalo ni moć ni silu da je ukloni. zbog toga je vijeće zamolilo zemlju da se pobrine za naftu.
zemlja ih je upitala žele li to zaista i njihov odgovor bio je potvrdan. zemlja je samo slegla ramenima i napravila ono što su od nje tražili.
sakrila je naftu među svoje slojeve, duboko duboko duboko. no jedna mala kapljica izbjegla je zemljinim očima i skrila se u najdublji hlad gorja.
nekoliko tisuća godina kasnije ta ista kapljica se sve više i više razvijala dok konačno nije postala čovjekom.
čovjekova jedina želja bila je osloboditi naftu, stvoriteljicu.
on je pokorio biljke i životinje i sve žive i nežive stvari (iako nije pokorio prirodu).
počeo je kopati i bušiti i tragati za naftom.
konačno ju je pronašao. kad je prokuljala na površinu bila je bijesna.- bila je bijesna jer su joj oduzeli slobodu i sve na što je mislila bila je osveta. poplavila je čovjeka, životinje i biljke, i sve živo i neživo i na posljetku je poplavila i zemlju.
smrad nafte širio se daleko u svemir.
sunce to nije moglo podnijeti. skupilo je svoju dječicu i napustilo taj dio svemira.
nafta je neko vrijeme uživala, a zatim se smrzla i umrla od samoće.
how am i driving
bez tebe
vječnost čini se praznom
poput kiše u nedjelju
a već sam spakovao stvari
za put u škotska brda
tuga mi u očima dok
sjedim pokraj prozora i
gledam snjegovića kako se otapa
ne poznajem staze
ceste
i dlanove
kroz koje povest će me život
ne znam ni voziti
nema veze
naučit ću
samo budi na
suvozačevu sjedalu
najdraža
posudi mi oči i ruke
zarazi me
sobom
pusti me
ne znam kud
zar je uistinu bitno
o draga jedino je važno
nikad ne stati
zar ovo je kraj svijeta
bez tebe vječnost čini se praznom
i dugom
poput samotnih subotnjih noći
ispunjenih jedino
nesanicom
i maštanjem
ljudi vs kukci
gazim mrave na putu
i gnječim dosadne muhe dok zuje
rasipam ih po prozorskom staklu
i prstima ubijam komarce
na koži
iz obijesti kidam bogomoljkama
noge
i skakavce skrivam po ženskim
torbama
kada ih otvore da viknu
prestravljene
a ja da se smijem
i pauke progonim metlom
posipam otrove
ubijam
i gadim se sam sebi
i kajem se
i strahujem
što ako zamijenim
jednog lijepog proljetnog dana
ljude za kukce
nadam se da nikad neću
slab
rekao sam
moje ruke su slabe i dlanovi
kroz
curi voda
slabe su jer strah me snage
i ako postanem mračan
poput sata pred zoru
uništit ću
i zato biram
slab sam
i neškodljiv
no želiš li
progutat ću adamovu jabučicu
i bit ću jak
i znam
moja najveća vrlina je
znam sve svoje mane
ne borim se protiv
jer dio su mene i neka su
no želiš li
borit ću se
o da
bit ću jak
no ja sam kiša i
moje vrijeme je prošlo
i
možda nije ni bilo
i možda
možda
( pomislim kad mi je kosa more a sunce sja)
tek ima doći
weak arms
orange orange spinning in the air
so catch me
in your weak arms
i'm light as dawn
and shadows
you can see them through my skin
blue skies blue
blue skies
and white clouds
orange orange spinning
like the sun
setting behind mountain range of my lips
oh
i'm floating down
the drain
i couldn't care less
oh yes
i pretend
don't leave me here
paralized of fear
catch me
in your weak arms
i'm lighter than the dream
daleko
ostavi me samog
na trenutak
pusti moj duh
neka pluta
neka lebdi u zraku
pokošen dugom
neka lebdi po zraku
ponešen vjetrom
i ruka nek tvoja
mi kaže
momče
pusti me
kreni
daleko daleko odavde
daleko daleko odavdje
umorni prsti
ne sjaje
riječi su meke
ko jaje iznutra
kad malo se kuha u vodi
napuni mi
poljupcem pluća
i pusti moj duh nek pluta
pokošen dugom
i kreni i kreni odavde
i kreni i kreni odavde
do žala
pusti me do žala
da spoznam već jednom
taj žal
i odem daleko odavde
pretpostavke
ako pretpostavimo
da konj je sferičan
a
zanemarimo otpor zraka i
težinu
i
zaokružimo sve na dvije decimale
bože moj
istina!
znanost uistinu djeluje
riječi
tko sam ja
da slažem
drveće u šume
tko sam
da spajam
kapljice u mora
pišem riječi u priče
i sviram tonove u pjesme
tko sam ja
da pokažem ti sjever
kad se izgubiš?
pusti me
moje riječi nisu istina
i samo meni su ljepe
helij
ne gledam ljude
samo njihove sjene
privuci ruke tijelu i otopi se
šareni leptiri
boje ne primjećujem
samo gledam trag prašine što ostaje
o dijete
kada poletim
ti na zemlju spusti me
o draga
kada posrnem
ti me napuni
helijem
martin u oblacima
Jutro je bilo prohladno. Na ulicama nije bilo mnogo ljudi. Ljudi su se spustili iz obližnjih sela u grad kako bi prodali nešto od povrća i voća kojeg su uzgajali u visećim vrtovima svojih domova. Grad je šutio šutnjom tisuća ljudi, šutnjom tisuću puta sablasnijom od šutnje kamena, mora, pustinje, šume. Grad je čekao da ljudi izađu iz kuća i probude ga. Sad se gnjezdio u krevetu, more mu je oplakivalo kamene strane i galebovi su mu klicali.
Martin je stajao mirno, obavijen jutarnjom hladnoćom. Gledao je prema suncu koje je lijeno izlazilo iza bijelog oblaka. Stup je bio drven i hladan. Martin mu je prišao i odmjerio ga pogledom od vrha do dna. Obujmio ga je rukama i nogama. Polako se uzverao uz stup kao ljenivac uz stablo, samo nešto brže. Kad je stigao do vrha osjetio je kako mu vjetar struji kroz kosu i miluje mu lice. Sunce je izmigoljilo iza oblaka i obasjalo grad. Tisuće ljudi izašle su na ulicu i tišinu pretvorile u buku. Visoko iznad tisuća stajao je Martin, jednom rukom držao se za stup dok je drugom divljački mahao po zraku.
-Živila Revolucija!-vikao je-Živili Marks i Engels! Živila Rusija! Živija drug Lenjin!
Vikao je sve dok mu plaća nisu ostala bez zraka. Osmijeh mu nije silazio s usana.
Tisuće su se smijale posprdno.
-Redikul!-govorili su i smijali se zlobno.
Tako u ovom gradu nazivaju ljude koji su sretni.
Martin je skliznuo sa stupa i nogama čvrsto dotakao zemlju. Još uvijek je bio gore, među oblacima. U mislima. Krenuo je ulicama. Nije znao kuda i kamo i pustio je ulicama da ga nose na svojim popločanim leđima.
Prošao je i taj dan.
Martin je ušao u kuću. Znali smo, doći će, džepova punih kovanog novca, kao i uvijek. Sjeo je za stol i jeli smo slasno jer čitav dan smo trčali bosi i lovili smo leptire i smijali se nebu i ranjavali smo noge i bili smo prljavi, sve do maloprije. Martin se smijao dok je jeo i čudna toplina je isijavala iz njega. Bio nam je drag i mio. Večera je završila i majka je počistila stol. Čekali smo u kutu dok je Martin pričao s ocem nešto što mi nismo razumjeli. Došao je i naš trenutak. Martin je legao na pod i mi smo znali da je to to. Skočili smo na njega i škakljali ga i škakljali i škakljali i kovanice su ispadale iz njegovih džepova i mi smo grabili i grabili i grabili i time nismo mogli kupiti gotovo pa ništa. Martin se smijao i grčio i najveća nagrada bila je spoznaja da možemo ostati djeca i kad narastemo i ne trebamo biti namrgođeni kao svi odrasli.
Martin se nikad nije mrgodio. Kad bi i pokušao vidilo bi se da je to samo pokušaj. Kad bi ostajao sam kod kuće, Martin je potajice vježbao mrgođenje u ogledalu no od tog bi samo prasnuo u smijeh.
Vrijeme je tiktakalo iz satova i budilica, vrtilo se sa Kuglom, i odnosilo starce na počinak. Možda i ne ako vjerujete u reinkarnaciju.
Martin se i dalje penjao po stupovima i vikao i propovjedao ljubav svojim osmijehom. No to je postalo opasno. Kružile su glasine o novom ratu. Grad su preplavili policajci, kako javni tako i tajni.
Jednog jutra Martin se popeo na stup.
-Živili braća Marks i Engels! Živija drug Lenjin! Živila majčica Rusija! Živija komunizam i socijalizam! Živili proleteri!
Vikao je punih deset minuta.
Kad se spustio sa oblaka dočekao ga je tajni policajac koji je svojim istupom postao nešto manje tajni.
Martin je bio uhapšen. Sjedio je u zatvoru i smiješio se. Tamničar je otključao vrata i dao mu mot glavom.
-Idemo-rekao je oštro.
Martin je ustao i krenuo za njim.
Sudnica je bila stroga i zaudarala je po činovništvu, papirima, mastilu, znojnim debelim sudtcima i odvjetnicima.
Martina su posjeli za klupu. Sudac je ušao i svi su ustali. Sudac je sjeo za svoj stol i namrgodio se. Martin se nasmiješio. Sudac se opasno nakašljao. Martin je pokazao svoje bijele zube. Sudac je stavio naočale na nos i otrovnim pogledom prostreljio prisutne u dvorani. Svi su zadrhtali osim Martina. On se suzdržavao da ne pukne u smijeh. Sudac je pročitao nešto s nekakvog papira i zatim je opakim i teškim glasom prozborio
-Dakle,...
Sudnicom se prolomio osamljen smijeh.
To se Martin smijao. Ostatci sudnice bili su zbunjeni.
Sudac je bio crven u licu. Zajapurio se i dreknuo
-Dosta!!!!!!!!!!!
Martin je prestao, podigao pogled, vidio japurno sudtčevo lice i puka ka kokica od smija. Nakon nekoliko trenutka prestao se smijati.
-Zašto se smijete?-pitao je sudac.
-Ne smijem se-odgovorio je Martin.
-Zašto ste se smijali?-uporan je bio sudac.
-Bilo mi je smišno-rekao je Martin.
-Što vam je bilo "smišno"-posprdno je i s visoka rekao sudac.
-Vi.
Smješak je prešao preko svih lica sudnice, samo se sudac namrgodio.
-Dobro-rekao je sudac pomirljivo, a zatim zlobno dodao-vidjet ćemo tko će se zadnji smijati.
Martin se nasmiješio.
-Optuženi ste da ste poticali narod na pobunu. Poričete li to?
-Ne-odgovorio je Martin.
-U redu ,ako je tako rec...-zbunio se-Kako to mislite ne?
-Ne. Ja jesam potica narod na pobunu.
Sudnica je mrmorila i brujala i hučila i proizvodila brojne zvukove za koje u našem jeziku nema imena.
-Ne može tako...-mrmljao je sudac-To tako ne ide! Uh-nervozno je zastao-Dopustite da vam objasnim kako funkcioniraju stvari. Ja pročitam optužnicu. Vi zanječete da ste krivi. Dobijete advokata. Tužitelj iznosi dokaze, a vaš advokat vas brani i to tako traje sve dok ja ne kažem da je gotovo i osudim vas. Tako svi imamo posla i svi su na kraju zadovoljni, osim vas, naravno, koji završite u zatvoru. Jeste li shvatili?
Martin je potvrdno kimnuo glavom.
-U redu-pomirljivo je nastavio sudac-Da probamo ispočetka.
Namjestio je naočale na nosu, bacio prijeteći pogled preko naočala osumnjičenom i dubokim glasom pročitao sljedeće
-Gospodine Martine optuženi ste da ste dvadeset drugog desetog tisućudevetstotridesetosme poticali narod grada Splita na pobunu protiv kralja i domovine. Poričete li to?-upitao je sudac i pogledao Martina umilnim molećivim pogledom.
-Ne-reče Martin-Kriv sam.
-Isuse Kriste-zavapi sudac-to tako ne ide!
-A šta ću ja, šjor sudac, kad je to istina.
-Istina! Koga još briga za istinu! Koga je ikad bilo briga za istinu, uistinu? Lažite, za Boga miloga, molim vas lažite. Ja moram od nečeg živjeti-zavapi plačnim glasom i skoči sa svoje klupe prema Martinu.
Pao je na koljena pred Martinom i zaplakao
-Ja imam dvoje male djece kod kuće-zakukao je i izvadio crno-bijelu fotografiju iz džepa-Ova manja je Milena, a ova starija je Tonka. Ne otkidajte im kruh od usta molim vas!-plakao je kao ljuta godina
-U socijalizmu će svi imat kruva za jist-sa smješkom je Martin odgovorio.
Sudac je prestao plakati, podigao se sa poda, obrisao mantiju od prašine, zlobno pogledao Martina i promrmljao
-U redu.
Obrisao je suze iz očiju i sjeo za stol. Nakašljao se i opet postao strog i namrgođen.
-Priznajete da ste huškali narod protiv kralja i države?
-Priznajem?
-I da ste izvikivali komunističke parole na javnom mjestu?
-Priznajem.
-U redu. Sud vas proglašava krivim i osuđuje na doživotnu robiju. Vodite ga-mahnuo je rukom prema službenicima suda.
Martin je sa smješkom napustio sudnicu.
Četiri godine čekao je svoje oslobođenje. Zidovi nisu mogli zaustaviti Martinov duh jer on je uvijek bio visoko gore, među oblacima. "...Jer da me zatvorite u orahovu ljusku ja bih opet bio kraljem beskrajnih prostranstava." Četiri godine kasnije izvršen je prevrat u gradu i komunisti su pobijedili. Na čelu prevrata, kao vođe i organizatori, stajali su sinovi sudtca koji je Martina zatvorio. Svo vrijeme njegovog upornog službovanja sistemu njegovi sinovi su taj isti sistem rušili.
Nakon što je izišao iz zatvora Martin se okupao u moru. Sav mokar došao je do stupa, drvenog i vrućeg. Uzverao se uz njega poput pauka uz nit samo ne toliko paučinasto. Vikao je i divljački mahao rukom po zraku.
Spustio se sa stupa i izgubio se ulicama dok mu je kovani novac zveckao po džepovima. Nikad ga više nismo vidili.
(iako oblaci ponekad poprime njegov lik)