Andrzej Stasiuk
Andrzej Stasiuk (1960) jedan je od najboljih poljskih prozaista. Pisao je i poeziju, eseje, putopise. Autor je triju romana i pet zbirki pripovjedaka. Njegove su knjige prevedene na mnoge jezike. Na hrvatskom je jeziku objavljen roman Devet (prev. I. Maslač, Fraktura, Zaprešić, 2003.), eseji Moja Europa (prev. I. Maslač, Fraktura, Zaprešić, 2007.) i zbirka pripovjedaka Zima (prev. B. Grubešić, M. Matković, I. Nikolić i Ž. Vukelić, Naklada MD, Zagreb, 2007). Stasiukove su knjige ovjenčane nizom inozemnih i poljskih nagrada, među kojima i najuglednijom književnom nagradom NIKE (2005. godine).
Božićna priča
Pa onda poslušajte...
Bilo je to jako davno. Muškarci se nisu brinuli za vlastitu ljepotu i često su se zaboravljali obrijati. Ujutro su izlazili iz kuće, hvatali svoju tridesetšesticu ili petnaesticu i odlazili na posao. Automobili još nisu bili tako popularni kao danas. Ipak, zahvaljujući tomu, bilo je relativno lako na Marszałkowskoj skočiti na tramvajsku stanicu i pri tome izbjeći podzemni prolaz. Dakle, svi su preskakivali preko žutih ograda, kao da im se nekamo žurilo. A zapravo, istinu govoreći, doista su mogli ostati kod kuće i naspavati se. Nitko ne bi primijetio njihov izostanak s posla, isto kao što nitko nije primjećivao da su neobrijani. Skakali su iz sporta, radi zabave i zato da bi prekršili neki propis.
Možete vjerovati ili ne, ali tada su svi tramvaji, bez iznimke, bili crveni, crveni kao vatrogasna kola. Na Trgu Konstitucije noću su se palile samo dvije reklame: za deederovske dalekozore i jugoslavenska vina. Nijedne više nema, isto kao ni mnogo, beskrajno mnogo drugih, i najvjerojatnije ih više neće ni biti. Povijest se doduše voli ponavljati, ali hoće li u svojoj sklerozi pamtiti Paranov bar? Ili to kako su se u osam ujutro tamo okupljali ostarjeli, mamurni tipovi bez obaveza i počinjali dan s Kraljevskim, ali nijedan od njih nije osjećao da je poražen jer je svijet pripadao njima, isto kao i onima koji su skakali preko prepreka ili su četkama od šarene plastike otkopavali iz snijega svoje peglice. Dakle, ne znamo što će biti s tom demencijom povijesti, s njezinim ponavljanjem. Hoće li se u nekom udaljenom eonu na vrtuljku postojanja pronaći mjesto za gostionicu Torunjska gdje su, pomireni sa spokojnim očajem kasnoga doba, pili pijanci s tetovažama i stariji muškarci sa štapovima izrezbarenih drški, a ti su štapovi pamtili sigurno barem dva rata? Kako će to biti s tim Alzheimerom kronologije, s tom rupom u mozgu povijesti? Hoće li začuđujuće, čarobno i čudesno ponavljanje učiniti realnim sva nekadašnja mjesta i sate, događaje i stvari, sve treptaje srca svih ljudi i sve slike koje su dotaknule njihovi pogledi, i kafić Iznenađenje na Trgu Konstitucije također?
Jer upravo je u taj kafić, jako davno, jednoga prosinačkoga poslijepodneva ušao gospodin Janek. Vani je padao snijeg, zrak nad središtem grada bio je pariško plave boje, a ljudi su se žurili kući više nego inače. Gospodin Janek se uopće nije žurio. Na poslu je ostao dulje i sigurno bi još bio ostao da portir, koji je zveckao ključevima u džepu smeđe kute, nije stao na vratima i rekao – Gospodine Janek, doista se ispričavam, ali moram predati službu. U tablici ne stoji da će biti prekovremenih.
On je dakle sada stajao neodlučan sa smeđom torbom ispod pazuha, u kaputu s tamnim mrljama na rukavima i privikavao oči na gusto, žuto svjetlo Iznenađenja. Rijetko je bivao u kafićima. Iz djetinjstva je ponio uvjerenje da takva mjesta ispunjavaju slobodni, svjetski i dobro situirani ljudi. Naravno, navraćao je povremeno na prženu kobasicu, na fileke kod Flisa, ali uvijek s prijateljima i to uglavnom s nogu, kao da je na kolodvoru, nikakav prekomjerni užitak, možda jedno ili dva piva – uvrh glave, i tako je izlazio s nerazumljivim osjećajem da je sudjelovao u nečem zabranjenom. A ovdje se u vijugavim prepletajima spuštala plavkasta sjena, boce su blistale poput zlata. U prozirnoj unutrašnjosti ormara koji je svirao, vrtio se crni kružić i širio inozemni hit. Ljudi su sjedili kao da im se nikamo nije žurilo, a strop je bio neobično visoko. Gospodin Janek je žmirkao i mislio da mu je potrebno baš tako nešto kako bi zaboravio na vlastiti život. Popravio je ovratnike kaputa i nehotice popipao je li novčanik na svom mjestu. Krenuo je polako prema dnu sale razmišljajući gdje bi trebao sjesti – za šank ili možda za jedan od stolova. Konobarica se okrenula prema njemu pa je to shvatio kao poticaj i požurio.
– Zima je – žena se oslonila laktovima o šank i ravnodušno gledala u njega. Imala je zlatne uvojke i plave oči.
– Molim?
– Pitam se je li zima ili ljeto.
Izgledala je pomalo kao sfinga pa je u pitanju osjetio neku zagonetku i bezuspješno je pokušao odgonetnuti.
– Ispričavam se...
– Ništa. Hajde, gospodine, zatvori vrata.
Iza velikih prozora promicale su sjenke. Staklo je bilo zamagljeno i gospodin Janek je više zamišljao gradski promet nego što ga je uistinu vidio, ali je zahvaljujući tomu u mašti sustizao izmišljene stanovnike. Vidio je kako se kreću u providnoj unutrašnjosti robne kuće Centrum, kako prelaze iz Warsa u Sawu, a zatim savladavaju vjetrovit i tamni prolaz Kniewskoga da bi stigli do Juniora, u netom otvoreni štand s kubanskim rukotvorinama. Gledaju bubnjeve, maske, čudne, posve prazne i zatvorene instrumente u kojima nešto zveči, mrtve kornjače, crtanke na trstici, predmete od rafije i cigarete Populares u plavim kutijama. Kupuju ovo i ono, a nasmiješene prodavačice pakiraju stvari u ukrasni papir sa snjegovićem i sve vežu zelenim vrpcama. Nakićeni paketima poput jelki, idu na tramvaj i gledaju u nebo jer se prva zvijezda treba probiti čak i kroz teške oblake.
Iz tužne zamišljenosti trgnuo ga je šankeričin glas:
– Dođi, gospodine. Konobarica je izišla. Što želite?
Ustao je od stola, vaza s umjetnom ivančicom opasno se zaljuljala, pridržao ju je sav nesiguran i krenuo naručiti, iako mu je u glavi bila zbrka, vrtlog kornjačinih ljuskica, bubnjeva i ukrasnih tepiha od rafije.
– Može ratafija... – rekao je plaho, a šankerica ga je pogledala s očitim negodovanjem.
– Ne držimo. Ne ide nam. Ruski konjak Ararat, bugarski Sunčani brijeg i rumunjski Mandragora.
– Onda molim kavu – rekao je kako bi dobio na vremenu i kad se konobarica zabavila espressom, preletio je pogledom po bocama, ali naljepnice mu ništa nisu govorile. S naporom je razlikovao vina od ostalog alkohola, malo poznatije poljske boce od onih stranih. I onda mu je pogled pao na oveću smeđu bocu s jasnim natpisom «Havana Club» i srce mu je oživjelo. Toga je dana Kuba za njega bila nešto blagdansko, a bradati Fidel Castro pomalo je podsjećao na Svetoga Nikolu. Šankerica je slegnula ramenima, popela se na stolić, skinula bocu i načela je posebno za njega. Pažljivo je odnio šalicu i čašicu do stola. Sada se već osjećao znatno sigurnijim, gotovo kao da je tu redovit, i počeo je diskretno promatrati ostale goste.
Vojnik Wiesław Pokropek natrljao je lice kolonjskom vodom «Polarna» i malo se pokolebao. Vani snijeg. Pogledao se u ogledalce sa slikom Marlona Branda na poleđini, počešljao plavu kosu na stranu, iskezio zube u ubojiti osmijeh i rekao sebi: – Razum kao da kaže «ne», ali čemu služi snažna volja? – Popravio je uniformu, odjenuo kaput, stavio kapu i izišao ispred zgrade. Bilo je hladno i mračno. Bacio je pogled prema ulazu s osvijetljenim uredom za izdavanje propusnica, uzdahnuo i odšetao se između garaža. Kad se našao u sigurnoj sjeni, požurio je i potrčao prema ogradi. Već je hvatao gornji okvir i tražio oslonac za cipelu kad je čuo povišen, drhtav glas:
– Stani, zaštitarska služba!
Polako je spustio nogu, okrenuo se prema zaštitaru i rekao rezigniranim glasom:
– Malinowski, jesi li ti puk'o?
Zaštitar je držao kalašnjikov u visini bedara, a cijev se njihala lijevo i desno, dolje i gore, kao da je odbrojavala neke svoje en, ten, tini.
– Malinowski, bez sranja. To sam ja, Pokropek. Ne prepoznaješ me? Stari Pokropek. Još jutros sam te lovio po vojarni.
Ali Malinowski nije slušao. Pokušavao se prisjetiti formule koju je naučio na satu:
– Zaštitarska služba... stoj..... zaštitarska služba stoj, to je zaštitarska služba...
– Pa stojim – rekao je Pokropek, a u mislima su mu se vrtjele slike iz cijeloga života i
nešto poput molitve, što se sastojalo uglavnom od necenzuriranih riječi i refrena: «Dali mačku karabin, karabin mačak dohvatio, s njim staroga rasturio». Gledao je u cijev koja se njihala i odjednom mu se razbistrilo. Uspravio se, spustio ruku i zagrmio:
– Vojnik Malinowski, mirno! Oružje uz nogu!
Stražar se uspravio, metalnim kundakom kalašnjikova udario o beton i Pokropek se u jednoj sekundi našao licem u lice s nesuđenim junakom.
A sada je išao Czerniakowskom, zviždukao popularnu pjesmu i trljao ruke jer je zaštitaru u posljednjem trenutku kaciga pala na oči. U smjeru Ursynowa vukla se kolona crvenih automobilskih svjetala. Velegradsko podrhtavanje i temperatura davali su mu krila. Tako je zamišljao pravi život i uopće se nije veselio što je do civilke ostalo još nekoliko stotina dana. Ovdje su zvijezde na nebu imale električni pogon, ispušni plinovi mirisali po mošusu, noć je bila puna ekstatičnih bljeskova u odsjaju metala i meksikanskoga žutila, a tamo magla, polja cikle sve do horizonta i granica prijateljske države skrivene u modroj melankoliji. Ovdje labirint čuda, iskrivljena ogledala, beskrajni niz elegancije i kafići otvoreni i ujutro i navečer, gdje su zbog uniforme svi pokazivali obzir, poštovanje, a katkad i razumijevanje, neprestani karneval, bal i povorka od Winniczeka na Pragi preko Okrągłaka u centru sve do Hutnika na Żoliborzu, a tamo će se, u najboljem slučaju, «održati narodna zabava, za žene ulaznice s popustom, alkohol molimo ne unositi».
Skrenuo je u Gagarinovu. Kopče na cipelama zveckale su kao ostruge. Na stanici je stajalo nekoliko ljudi. Zapalio je cigaretu i također odlučio pričekati. Uostalom, večer je tek počinjala i izgledala je obećavajuće, onako kako može izgledati samo veliki domjenak.
Gospođa Jadwiga je stajala na uglu Marszałkowske i Hoże. Imala je na sebi raskopčan mantil, bila je bez torbe i nije baš znala na koju stranu treba krenuti. U Tokaju su ljudi obavljali posljednju kupovinu. Kakva li su to tek bila čuda! Limuni, naranče, halva u limenkama, zeleni grejpfruti, tri vrste tokaja u bocama omotanim folijom, šunka je ležala kao da se ništa ne događa, salama je ležala sasvim mirno, a iznad svega toga uzdizala se egzotična aroma svježe mljevene kave marki Orient i Selekt. To se obilje ogledavalo u zelenim, crvenim i zlatnim kuglicama i umanjivalo, umnožavajući se po sto puta na posve čaroban način.
Ali gospođa Jadwiga čak nije ni pogledala u veliki izlog. Hodala je nervoznim korakom kao da je nekoga čekala. Ulazila je u polumrak Hoże, odmah se vraćala, prelazila Marszałkowskom sve do Wilcze i neodlučno se vraćala. Svi ostali imali su neki cilj. Tako je barem izgledalo. Samo se ona vrtjela sad ovdje, sad tamo, kao da je izgubila put, iako je stanovala na dva koraka otamo, na četvrtom katu kuće u kojoj je bio dućan s 1001 sitnicom. Velika jelka na sredini ronda svjetlucala je šarenim svjećicama, a automobili su vozili uokolo kao da plešu, kao da su u kakvom kolu. Signalizacija na križanju također je žmirkala posve blagdanski, prijateljski i bez prestanka je svijetlilo zeleno jer je toga dana svatko trebao stići kući. Vjetar je prestao i velike snježne pahuljice letjele su u nebo kao bijeli leptiri. Grad je utihnuo, utihnula su tramvajska zvonca, utihnule su trube i ispod paperjaste perine zvukovi su toliko slabili da su naposljetku zvučali kao odjeci dječjih igračaka.
Gospođa Jadzia je krenula prema Alejama. Prošla je Skladnicu Harcersku, stala pred svojom kućom i prebrojala prozore na četvrtom katu. Iza šestog i sedmog prozora slijeva nije gorjelo svjetlo. Htjela se uspeti, ali je pomislila kako će je pustoš stana opet istjerati na ulicu pa se vratila svojem nemirnom lutanju između Żurawia i Wilcze, a ljudi je bilo sve manje i manje. Nervozno je pogledavala u dubinu poprečnih ulica, pogledavala ljude koji su izlazili iz tramvaja i autobusa, ali na nju nitko nije obraćao pažnju. Svi su bili zagledani u nadolazeću večer.
Gospodin Janek je sjedio za stolom sa svojim novim prijateljem. Muškarac je na sebi imao tamnoplavu jaknu od ortaliona, a na glavi tirolski šešir. Proždirao ih je razgovor. Izgledali su kao stari prijatelji koji se prisjećaju djetinjstva, izgledali su tako kao da je njihovo prijateljstvo zapisano u zvijezdama, a materinska gostionička noć trebala ih je grliti i ljuljati u naručju sve do daleke zore. Već su stigli prijeći na «ti». – Kaži mi, Waldek, za prijatelje Waldi – rekao je novi prijatelj gospodina Janeka. Njihove su se glave približavale kao da su otkrivali tajne, a dlanovi povezali u muškom stisku, dok je Waldi neprestano ponavljao: – Ne ljutiš se, Jasiu, što sam sjeo s tobom, ali ja sam odmah zapazio da si ti inteligentan čovjek. Ne ljutiš se, Jasiu? – Ne ljutim se, dapače. I sam sam htio s nekim popričati.
– A onda počasti. Samo ne opet ono isto, jer je to tako... – i tu je gospodin Waldek napravio grimasu koja je trebala izraziti blago gađenje povezano s očinskim prigovorom, a onda je podigao ruku da pozove konobaricu.
– Da, Jasiu, nikomu nije lako. Još ću ti reći: nitko nije niti obećavao da će biti. Uzmi mene za primjer. Koliko se čovjek nahoda prije nego što umre, pomisli samo. Ja sam jutros izišao iz kuće i vidiš. Nisam se vratio.
– Isto kao i ja – tužno je rekao gospodin Janek.
– Možda isto tako, a možda malo drukčije – primijetio je gospodin Valdek. – Ljudi su različiti, zar ne?
Gospodin Janek je kimnuo glavom. Došla je konobarica i stavila na poslužavnik šest praznih čašica. U plastičnoj vrećici s natpisom «Yves Saint-Laurent» koja je stajala na stolu nešto se pomaknulo.
Vojnik Wiesław Pokropek je sišao kraj robne kuće i nemarno opustio remen za jednu rupicu. Život se oko njega odvijao brzim tempom, a on se namjeravao u nj ubaciti. Na taksi stajalištu je bio dugačak red automobila i isto tako dugačak red onih koji su ih čekali. Vozači su čekali odgovarajuće putnike, a putnici vožnje koje su odgovarale vozačima. Vojnik Pokropek prošao je uz tu ukočenu kompoziciju i pokraj Rotunde sišao u pothodnik. Da bi se ohrabrio, tiho je pjevušio «Ide žandarmerija oko moje kuće, dugo ne prilazi jer ja tamo ne stanujem». Ali pothodnik je bio prazan. Ispunjavao ga je samo odjek njegovih koraka, zveket slobodnih kopči na čizmama i sljedeći je refren Pokropek zapjevao gotovo na sav glas. Čak si je dopustio da gurne ruke u džepove kaputa. Dijelom da se uvjeri gdje su mu pravilnik i propisi, a dijelom zato da bi napipao tanki plik novčanica u plastičnom omotu osobne iskaznice. Osmjehnuo se vlastitom odrazu u izlogu s golom lutkom i izišao na ulicu pokraj Metropola. Tu je usporio i dao svojim koracima lijen, usporeni ritam. U izlogu Cepelije sjedio je golemi slamnati medvjed. «Velik kao planina», pomislio je vojnik Pokropek, «i sam kao vuk». Pogledao je u koraljne oči, sažalio se nad životinjom u ledenom, svijetlom izlogu, ali je sebe podsjetio da do civilke ima još samo sto i nešto dana i da se treba žuriti. Ostavio je izlog i krenuo Alejama pokraj hotela Polonia. Išao je polako kao da se ništa ne događa, zviždukajući, s glavom u oblacima, kao slobodna ptica koja pati zbog viška slobodnoga vremena, ali istodobno promatrao okolinu ispod spuštenoga vrha kape. Razgledavao je, osvrtao se, promatrao, prelazio pogledom po ulici, kradom pogledavao prema ulazu, zakutcima, skrovitim mjestima, i sa svakim ga je korakom preplavljivalo sve veće čuđenje pomiješano s nevjericom. Na Poznanjskoj je napravio vojnički korak unatrag, začuo zvuk vlastitih potpetica i krenuo unatrag, ali ulica je i dalje bila prazna i samo su posljednji tramvaji s natpisom «spremište» jurili prema Pragi.
– I vi čekate? - čuo je za sobom plahi glas i okrenuo se.
– Ja...?
Ugledao je pred sobom omanjeg čovjeka u uniformi i spontano krenuo rukom prema vrhu kape, ali odmah ju je spustio jer je muškarac bio u šumarskoj uniformi.
– Ne čekam. Šetam.
– Molim vas, ne stidite se – rekao je šumar. – Nemate zbog čega. Ja, znate, imam vlak za tri sata i odlučio sam to iskoristiti. Toliko sam se naslušao, i nejednom sam vidio. To su elegantne i svjetske žene. Nisu kao kod nas.
To pak Pokropeku nije trebalo ponavljati. Sve ih je znao. Danju je tamo prolazio na desetke puta. Svaka, čak najkraća pauza završavala je tamo. Prolazio je, glumio da gleda izloge, da pripaljuje cigaretu, da se divi Palači Kulture, da se žuri na kolodvor, gledao je i gledao toliko da ih je sve upamtio. Onu u leopardovu krznu, onu u visokim bijelim čizmama, onu u kožnatim hlačama, onu s dugim cigaršpicom, onu u crvenim potpeticama, onu s lavljom grivom i onu sa šminkom lijepom poput duge, i onu visokih grudi na kojima su se ljuljali zlatni lanci, i onu sličnu glumici iz američke serije, samo što je bila još ljepša i sve ostale mirisne, lepršave, blistave, gipke i smjele u kožnatim ovratnicima, zapinjačima, čipkama, kopčama, potpeticama, ažurom i prstenjem nataknutima na crne uske rukavice. Da. Sve ih je znao. Ali, danas, kad se konačno odlučio, nije bilo nijedne.
Vojnik Pokropek se osjećao beskrajno usamljeno usred velikoga grada. To je bilo isto kao da nije dobio dar ispod jelke, to je bilo tako kao da ga je zaboravila najbliža osoba, to je bilo kao da je ponestalo ručka za njega ili nešto još gore.
Ostavio je šumara i vratio se.
Gospođa Jadwiga je ubacila posljednji žeton u automat. Svekrvin glas je bio uobičajen. Brzo joj je čestitala i spustila slušalicu. «Znam da ga ni tamo nema», pomislila je. «Već bi se ona naslađivala da je nešto znala». Izišla je iz govornice. Grad je polako postajao tamnoplav. Iznad Palače Kulture svjetlila je crvena zvijezda. Dvojica mladih milicajaca pušila su u sjeni stupa za oglašavanje. Žar cigareta skrivali su u savinutim rukama. «Uvijek, kad god bi se nešto dogodilo, išao je majci», mislila je gospođa Jadwiga. «Četrdeseta za vratom, a on mamici. Ako nije kod Tadekovih i Novakovih i ako nije na poslu, pa morao je onda otići majci. Nego kamo? Toliko sam mu puta govorila: - Idi nekamo, imaš prijatelje, opusti se. – A on bi uvijek govorio da je njemu dobro i da prijatelje ima na poslu. I na kraju su otišli... Otišao je jadnik. Baš danas. Baš po ovoj hladnoći, baš danas. Bože, nešto će mu se dogoditi i nikad sebi neću oprostiti. Ubit će ga ili okrasti. Kad bi barem imali zbog čega. Što sam ja to napravila, koji mi je vrag bio. A on je tako dobar čovjek. Svekrva je u pravu. Od početka je bila u pravu, ja sam mustra. Uvijek je to ponavljala i sad je ispalo po njezinu. A šteta i onog cvijeća. A još mi je jutros bilo žao što nisam pogodila. Bože, a što ako se smrzne? Leći će negdje i doviđenja. Pronaći će ga ujutro, provjeriti osobnu... Ne, ja to neću preživjeti. Idem na policiju, neka ga pronađu, idem ovakva kakva jesam i reći ću: to sam ja, to je zbog mene, nije on ništa, sve sam ja, uhapsite me, zatvorite, ali samo ga nađite. On je kao dijete u magli, tako nesnalažljiv. Čak i kad je sebi čaj sladio, uvijek je sipao ili previše ili premalo. Samo sam ja znala koliko mu je žličica potrebno da bi mu prijalo».
Takve su misli dolazile gospođi Jadwigi. Nije mogla s njima izići na kraj. Grad je sve više pustošio i na kraju je ostala gotovo posve sama na uglu Marszałkowske i Hoże.
– Možete tu sjediti i piti sve dok plaćate – rekla je konobarica gospodinu Janeku i gospodinu Waldeku. Možete sjediti sve do zatvaranja i dok ne pravite nered, mene se ne tiče. Možete naručivati naizmjenice slatko i suho i dok ne prljate lokal, idite dovraga, ali dok sam ja ovdje, životinje ne možete mučiti – i izgovarajući te riječi, uhvatila je šarana za rep, izvukla ga iz vrećice «Yves Saint-Laurent», ubacila u crveno vjedro s vodom i odnijela otraga.
Gospodin Waldek se pokušao pobuniti, ali akcija je bila vrlo brza i ostao je s podignutom rukom i otvorenih usta.
– Što misliš, Janek? Ribe se zapravo muče?
Gospodin Janek je zastao i nakon duljeg razmišljanja odgovorio:
– Teško je reći... Plivaju cijelo vrijeme pa se sigurno ne muče. Nikad nisam vidio da se riba odmara.
– Ni ja. Ali ne mislim na to mučenje. Riječ je o tome da trpe, shvaćaš.
– Waldi, svi trpe – rekao je gospodin Janek vrlo uvjerljivo, koliko je mogao biti uvjerljiv i rukom je napravio krug u kojem se našao i kafić Iznenađenje, Trg Konstitucije, centar, grad sve do najudaljenije periferije i ostatka svijeta s Międzyzdrojima na kraju, gdje je nekoć proveo godišnji odmor.
– Nešto te muči – rekao je gospodin Waldek posve samouvjereno. – Sigurno je posrijedi žena.
– Više ne, Waldi – gospodin Janek je pogledao na sat. – Već deset sati ne.
– Umrla? – pita gospodin Waldek zabrinutim glasom.
– Ne. Izbacila me je iz kuće.
– Tebi je još i dobro – kimnuo je glavom gospodin Waldek. – Mene će moja tek izbaciti.
Vojnik Pokropek je hodao središtem opustjela grada i raznježio se. Razmišljao je o nepravednosti sudbine. Mislio je o svim tim svojim odricanjima u zadnjih nekoliko mjeseci kako bi uštedio tu svotu koja je sada bila sasvim beskorisna u njegovu džepu. Tamo, između polja cikle, ispod niskoga i maglovitoga horizonta, bilo bi dovoljno za tri, a možda i četiri narodne zabave, i još bi ostalo. Presijecajući križanje Hoże i Marszałkowske, zaželio se kuće. Neonske svjetiljke, izlozi i lokali bili su ledeni, strani i većinom zatvoreni. Poželio je sjesti u vlak i otići odavde što je dalje moguće. Sad je požalio što se nije sprijateljio sa šumarom. Ali kad se našao na pločniku, tuga je uzmakla i u njegovu se srcu pojavila nada.
Istina, žena nije imala zlaćani cigaršpic niti čizme s visokim potpeticama, niti krzno grabežljive životinje, ali je vrlo očito bila sama i vrlo očito nešto čekala. Spontano je provjerio je li mu se kravata nakrivila, popravio je remen, prišao, lupnuo potpeticama i salutirao.
– Uistinu se ispričavam, zaboravio sam sat, biste li mi mogli...
Da, to je bio očaj gospođe Jadwige. Nikada nije sklapala poznanstva na ulici, ali nakon onoga što se dogodilo, nakon onoga što je napravila to jutro, neka tamna i neizbježna sila vukla ju je prema dolje i naredila da padne na samo dno. «Bože, da me sada svekrva vidi», ponavljala je u sebi, dok su se približavali Trgu Konstitucije. Činio joj se vrlo mladim. «Idem s njim kao neka tetka», mislila je. Kad mu je kazala da ni ona nema sat, nije se uopće zabrinuo, samo je brzo kazao: «Možda bismo otišli nekamo na kavu? Znam ovdje jedan kafić. Trebao bi biti otvoren».
Prešli su Pięknu i trenutak kasnije vojnik Pokropek je pred gospođom Jadwigom otvorio vrata Iznenađenja.
Unutra je vladala nepomičnost. Dvije gospođe s onduliranim frizurama sjedile su jedna nasuprot drugoj i pušile cigarete. Za drugim stolom sjedila su dvojica muškaraca. Jedan je spavao s glavom na stolu, a drugi je sjedio pogleda uprtog negdje u daljinu. Samo se šankerica micala: zijevala je i pokrivala usta rukom. Sjeli su za stol. Plastični cvijet i salvete već su bile pospremljeni. Šankerica je izišla pred šank. Vojnik Pokropek je otvorio usta, ali ga je preduhitrila.
– Nema kave, a ni čaja, aparat za kavu isključen. Može nešto hladno.
– Onda može vino... slatko.
– Odmah, samo se.... – rekla je šankerica i prišla dvojici muškaraca. Onoga koji je spavao protresla je za rame.
– Zatvaramo! Kući, spavati!
– On nema kuće – rekao je nepomični gospodin Waldek. Konobarica je onoga drmnula još jače. Zaljuljao se, podigao glavu na trenutak i rekao – Fidel Castro – i počeo kliziti na pod, vukući stol za sobom.
Gospođa Jadwiga je skočila s mjesta. – Oh, Bože! – kriknula je i pojurila na tu stranu.
Oči vojnika Pokropeka počele su se širiti i širiti, i širile bi se u beskonačnost da gospođa Jadwiga nije povikala:
– Što tako buljite? Pomozite mi!
Išli su Marszałkowskom i ostavljali tragove u svježem snijegu. Vojnik Pokropek je vodio gospodina Janeka prebacivši njegovu ruku preko vrata. Gospođa Jadwiga ga je pridržavala s druge strane.
– Nemojte se brinuti. Postoji lift – govorila je.
– To je sitnica za mene. Mogu i po stepenicama.
– Onda dobro jer se upravo jutros pokvario.
Gospodin Janek je s vremena na vrijeme podizao glavu i govorio vrlo uvjerljivo:
– Waldi, svi trpe, i ribe također. Jer ribe su također svi.
Kad su se konačno našli pred vratima stana, vojniku Pokropeku su klecale noge. Gospođa Jadwiga je otvorila vrata i oni su ušli. Gospodin Janek se nesvjesno ogledavao i rekao: «Ne slažem se».
Spustili su njegovo tijelo na kauč. Ispod prozora je stajala jelka i svjetlucala lampicama. Na stolu je ležao bijeli stolnjak i dva tanjura. Mirisalo je po iglicama četinara, sušenim gljivama i vaniliji. I po još nečemu što vojnik Pokropek nije mogao prepoznati, iako je znao da poznaje taj miris, da ga na nešto podsjeća i budi daleki, miran osjećaj, koji se negdje u njegovoj duši veže s poljima cikle i ljiljana. Otresao se ipak, kucnuo potpeticama i podigao prste do vrha kape.
– Onda, idem ja – rekao je.
Gospođa Jadwiga je stajala zbunjena i nervozno lomila prste.
– A da ostanete? Uostalom, Badnjak je i nekako je tužno kad je čovjek sam– rekla je tiho i pokazala na gospodina Janeka koji je hrkao. – On se neće probuditi do Božića. Jadnik. I bit će mu žao što vas nije upoznao.
Gospodin Waldek je oprezno spustio crveno vjedro uz pomoć remena od hlača, pogledao u stranu i sam preskočio preko plota. Łazieńkowski park je bio tih i bijel. Snijeg je lagano škripao. Zadržao se u sjeni grma prekrivenog snijegom, sabrao misli i izabrao smjer. Krenuo je žustrim korakom.
– Ne brini se, stari, pronaći ćemo ga. Jezero nije iglica. Samo da ne bude zaleđeno.
Prevela: Ivana Vidović Bolt
