Almost Famous

K A M I K A Z E

 

(priča četiri od sto)

 

***

 

***

 

još samo ovaj put. zadnji, stvarno zadnji put.

 

samo jednom, i onda više nikad.

 

za kraj.

 

za pozdrav.

 

samo još jednom.

 

***

 

u pičku materinu, dan je. jedan jedini refleks između onoga što je moglo biti i ovoga što je. otvaranje kapaka. nema polako, nema uvoda.

 

ništa priprema, pozor.

 

samo sad.

 

***

 

boli me zrak u sobi.

 

u kući, u gradu.

 

boli me sav zrak na svijetu. svaki pokret je prolazak kroz armirani beton, jednak otpor pruža trepavici i bicepsima. boli me.

 

toliko da ne mogu plakati.

 

svaki mišić, svako vlakno, svaki zglob rasturen je iznutra grčevima i mukom. gdje god sam ubrizgivala, nastala je pustoš. osušene oaze mekanih misli i nabacanih riječi, grudice osjećaja. sve suho, spaljeno.

 

sve je nestalo.

 

sve je mutiralo u ništa.

 

ni pepela, ni mrtvih ostataka.

 

ništa.

 

***

 

i vrati se to sve, ponekad. u istim bojama, oblicima, sa istim željama i smijurijama kao prije. vrati se kao vatromet, u najsjajnijim bljeskovima sreće što si ikad mogao vidjeti, i pršti i puca, jebote kako sjaji, kako se dobro osjećaš, gledaš kako je crveno u mraku, i zeleno i žuto, i jebeš mrak jer koga boli kurac što je mrak kad ima toliko boja, toliko euforije da sve pršti, na sve strane, u nebo, prema zemlji, prema nama....

 

a onda, kad se i zadnja jeka boja stropošta u more, potroši se sav barut i mrak opet postane crn.

 

***

 

znam, da. jasno mi je da ništa ne može vratiti zdravu krv u tkivo osim onoga što ju je i isisalo. sva je tamo, daleko od moga tijela, od mojih kapilara. izvučena, klati se u nekoj plastičnoj vrećici sa naljepnicom, gusta, skoro crna, sigurno slatka i živa. živa.

 

živa.

 

kao kad je bila u meni.

 

kao kad su me stvorili, na početku.

 

kao prije, puno prije, dok sam je rasipala kroz oštećenja na koži, sitne ranice i ubode koje sam skupljala i lijepila po sebi.

 

i dok je curila niz dlačice, topla i ljepljiva, žrtvovana nekim svetim trenucima odrastanja, bila je moj ponos. svaka kap kao pali vojnik, jedan ispred cijeloga voda, jedan manje za naših sto dana više...

 

***

 

kako su me prisilili na ovo? kome sam dužna šamarčinu po faci za to što mi je zamijenio živu tekućinu u tijelu mrtvim potocima riba? za to što sve oko mene smrdi na raspadanje?

 

za čijim skalpom trčati kad ti ruka postane preslaba da odsiječe svoj vlastiti?

 

***

 

znam da sam za kurac. da ne ležim ovdje jer mi je gušt, već mi je tijelo preslabo da povuče pokrivač s nogu i spusti ih na pod. negdje je zastoj na putu od mozga prema živcima. negdje je zastoj na putu od srca prema vršcima prstiju. prema ustima. prema očima.

 

još jedan jebeni dan. još jednom su me vlastite oči naguzile otvorivši se.

 

a sanjala sam brzo, kaotično. sanjala sam njega i nas i mašu i nije mi bilo lijepo jer nije uopće htio biti naš, jer je imao neki super život, neke dobre minute daleko od naših očiju i nije se uopće veselio što imamo kćer, naravno, kćer, jer ja sam uvijek znala da će biti kćer, maša, naša mala maša, a on je bio hladan, on je pričao o nekim drugim stvarima i htio je biti miran, biti sretan tamo negdje gdje ja nikada nisam bila, i mene je bilo strah ali nisam ni plakala jer nisam znala kako, jer nisam znala kako se plače a da mi on vjeruje, jer znam da on ne zna da su moje suze prave i da ne lažu, ne lažem, ne lažem majke mi. ja sam mu htjela reći da me nikada nije bolio trbuh i dok je bio velik i dok je tamo bila naša kćer jer sve je bilo tako brzo, tako sam je silno htjela da je ona odmah i došla i nije me bolilo jer sam se jako žurila da mu je odem pokazati, pa da dođe, da nas zagrli i da odemo negdje, zajedno. a on se naljutio na mene i nije ga zanimala maša i ja nisam mogla plakati.

 

i onda, jedan jedini refleks i sve je nestalo.

 

i on i maša i ja.

 

samo vrućina na mom krevetu i zrak koji boli dok dišem.

 

***

 

i normalno da me jebe svakodnevica. ovakva bi svakog jebala. kurcem u glavu, u mozak, u dupe. kad god i gdje god. i ne možeš ništa, barem ja. možeš se samo dobro namjestiti pa da brzo svrši i manje boli.

 

***

 

mislim, apstinirala sam pun kurac. zatvorila se u stan i ništa, ništa, ništa, ni zvonjava, ni prolaznici, ni gosti, ni izlazak, ni susret, ni pitanja. ništa. i bilo je to ok, ništa nije boljelo, mislim, ništa previše. nije doduše bilo ni vatrometa, ali to je sasvim u redu.

 

nije život jebeni vatromet, pa ni bandić ga ne puca u zagrebu svaki vikend. to je za specijalne dane, za velika veselja, karnevale i skupove, kao skupi šampanjac iz regala. pa tko normalan gleda vatromet dva put tjedno!? tko pije jebeni šampanjac svaki dan za večerom?

 

i jebiga. ne planiraš to. samo te sretne jedan dan negdje, pred dućanom u kvartu ili na nekom još glupljem mjestu, donese ti barut i kaže, zamisli crveno!.

 

a vani mrak.

 

i šta?

 

zacviliš od sreće ko pička i uzmeš. misliš si, pa šta, uvijek sam voljela vatromet.

 

i tako opet krene.

 

pa si misliš, zašto ne bi svaki dan pucali vatromet? pa ti padne na pamet da je sreća nepotrošivo gorivo. čemu štednja? koji kurčev mazohizam? pa baciš iskru i..... jebote. razliješ se kao tekućina, kao vruće ulje po tavi. i skužiš da je obično nebo sa zvijezdama čista pizdarija. zastor za obična sjedala a ti znaš prolaz za VIP ložu. i smiješ se. smiješ se jer ga poznaš već. znaš da te secira bojama i da ništa nije slučajno, da je svaka nijansa zelene namjerna, da ti crta po nebu ono što najbolje poznaješ, ono što zna da očekuješ...

 

i smiješ se jer se odavno niste vidjeli. više je to, zapravo, smješak, onako nenametljiv ali prisutan, sitna potvrda ogromne sreće što se budi u tvome tijelu. spaljene oaze okupane vodom i nabujali život iz one plastične vrećice koji su ti vratili. ne znaš tko, ne znaš zašto, ali taj trenutak uvijek prepoznaš.

 

i opet si tu, sa svim ogrebotinama i ranicama i iz njih opet nešto curi, niz lakat, niz dlan, preko prstiju i kaplje na pod.

 

jedna kap.

 

druga kap.

 

kap.

 

kap.

 

jedan vojnik poslije drugoga, umiru od serotonina i viču najponosnije koračnice dok se razbijaju o tlo.

 

opet sam živa i apsolutno spremna umrijeti.

 

***

 

nije problem zaspati ali se bojim ispustiti uzde misli dok spavam.

 

što kad ugasim svijetlo i zatvorim oči nakon nebeskog spektakla, ja bih ga reprizirala u glavi cijelu noć, ali osjećam umor, osjećam, zaspat ću, osjećam, tijelo traži osvetu za za sve disbalanse do sad, za eskalacije sreće na koje sam ga pripremala asketskim zimama i neće, neće, ne mora to htjeti, ne mora to trpjeti, ako ne slušam ja njega danju, neće ni ono mene noću, zaspat ću, zna to, svladat će me fizika i kemija, procesi u meni, biologija, i vratit će mi istom mjerom, čim mi preuzme misli i nokautira u san.

 

***

 

i onda opet.

 

u pičku materinu, dan je. jedan jedini refleks između onoga što je moglo biti i ovoga što je. otvaranje kapaka. nema polako, nema uvoda.

 

ništa priprema, pozor.

 

samo sad.

 

opet me boli zrak u sobi.

 

***

 

i šta sad da radim? da odem po još, po još, po još? da sjednemo pred zgradu i pričamo o vatrometu? da ga opet proživljavamo pričama, mirisom baruta od jučer?

 

da mi bude najgore dok je najljepše, dok je crvena u mraku najsjanija i najjača?

 

da mu pričam o maši i da ga pitam bi li bježao i sad, daleko, ili je to samo bila osveta moga tijela? da ga dotaknem i pohranim podražaje u sebe, kao u plastičnu vrećicu, dok mi još uvijek struji kožom a već mi nedostaje?

 

prestat ću, kunem se.

 

jednom, kad bude boja, baruta i vremena, puno vremena pred nama, prestat ću.

 

dok je još krv u meni i dok sam živa, prestat ću.

 

prije spavanja, spustit ću pogled odozgora i gledati fuge između pločica na balkonu.

 

snizit ću serotonin.

 

odvojit ću pogled od vatrometa i čvrsto previti rane.

 

ni jedan vojnik više neće umrijeti u pijanom zanosu. kap, kap i gotovo.

 

prije spavanja, pripremiti ću tijelo za san. neću mu više krasti trenutke odmora i bez straha, spustit ću mu uzde misli u ruke.

 

i sanjat ću ih, normalna stvar. možda će prolaziti u berlingu ili kangoou, on će voziti a maša će mi mahati kroz prozor jer me voli najviše na svijetu i nikada me nije htjela boljeti, ni kad je nije bilo, ni kad je bila mala mala mala ni kad je htjela vani ni sad kad se više neće ni roditi, ona je bila moja i njegova, možda mi mahne i on na putu za neka mjesta gdje me nikada nije vodio, gdje je netko drugi i neka je, neka bude, ako će mi mahnnuti bit će to dobro, bit će sve dobro, pustit ću mašu neka ide s njim da ga čuva, jer netko ga mora čuvati, jasna stvar, a tko će ako neće naša kćer, očevi su slabi na kćeri i znam da će je slušati i da će sve biti u redu dok su skupa i kad se sretnemo ćemo se zagrliti, svo troje, da nitko ne vidi, nitko, nitko, jer nitko ne razumije, nitko pojma nema.

 

i ja ću sigurno malo plakati jer ne znam drukčije, ali on će mi vjerovati, neće se ljutiti i sve će shvatiti, i poljubit će me gdje boli, gdje boli najviše i najdublje, svojim će riječima potjerati sve moje tuge jer on uvijek kaže pravu stvar, uvijek odšuti ono što treba, on zna kuda padaju moje suze, niz nos, preko usta, po vratu, po majici, po podu, on zna, on sve zna, on sve osjeti, on je uvijek malo moj, barem malo, samo malo.

 

***

 

kap,

 

kap,

 

kap,

 

i gotovo.