Almost Famous

Olga Tokarczuk

Profesor Andrews u Varšavi

Profesor Andrews bio je predstavnik jedne od psihologijskih škola, jedne vrlo važne, vrlo duboke, pred kojom je bila budućnost. Kao gotovo sve takve škole, i ova se zasnivala na psihoanalizi, ali je prekinula s korijenima, izgradila vlastitu metodu, vlastitu teoriju, vlastitu povijest, vlastiti životni stil, vlastite snove i odgoj djece. Sad je profesor A. letio u Poljsku s torbom punom knjiga, koferom s toplom odjećom – rečeno mu je da je prosinac u Poljskoj iznimno hladan i neprijatan.

Sve se događalo posve prirodno: zrakoplovi su uzlijetali, ljudi međusobno razgovarali na raznim jezicima, teški su prosinački oblaci visili nad zemljom spremni za zimsku pričest - slanje milijun bijelih snježnih pahuljica na zemlju, svaku za jedno stvorenje.

Sat vremena ranije na Heathrowu se pogledao u zrcalo i učinilo mu se da izgleda kao trgovački putnik - pamtio ih je iz djetinjstva: išli su od kuće do kuće i prodavali Biblije. Ali psihologijska škola koju je predstavljao bila je vrijedna takvog puta. Poljska je zemlja inteligentnih ljudi. Cilj je bio posijati sjeme i vratiti se kući nakon tjedan dana. Ostaviti im knjige, razumiju, naime, engleski, a i kako bi se uopće mogli oduprijeti autoritetu Osnivača.

Ispijajući koktel s glasovitom poljskom votkom koji mu je napravila stjuardesa, profesor se s ugodom sjetio sna koji je imao noć prije polaska – a snovi su u njegovoj psihologijskoj školi bili lakmus papir stvarnosti. Sanjao je, dakle, vranu, igrao se u tom snu s velikom crnom pticom. Moglo bi se reći, usudio se sam sebi priznati, da se mazio s vranom kao s malim štenetom. Vrana je u sistemu oniričkih značenja njegove škole predstavljala promjenu, nešto novo, dobro? stoga je zatražio još jedno piće.

Zračna luka u Varšavi bila je iznenađujuće mala i s puno propuha. Čestitao je sebi na ideji da na to putovanje ponese kapu s naušnjacima, koju je imao kao uspomenu još sa svojih putovanja u Aziju. Odmah je ugledao svoju Beatriče – stajala je na izlazu, držeći pred sobom papir s njegovim imenom i prezimenom. Bila je niska i lijepa. Sjeli su u rasklimani automobil i ona mu je, nemirno vozeći kroz tužni razvučeni grad, izlagala plan predstojećega tjedna. Danas je subota, slobodan dan. Zajedno će večerati i on će se odmoriti. Sutra, u nedjelju – susret sa studentima na sveučilištu. Da, rekla je iznenada, tu je malo nemirno. Provirio je kroz prozor, ali nije primjetio ništa neobično. Zatim intervju za psihologijski časopis, pa večera. U ponedjeljak, ako želi, može razgledati grad. U utorak susret sa psihijatrima na nekakvom institutu, nije bio u stanju upamtiti šuštavi naziv. U srijedu putuju na sveučilište u Karkov. Psihologijska škola profesora Andrewsa tamo uživa veliki ugled. U četvrtak – Oświęcim, on sam je to tražio. Biti u Poljskoj i ne vidjeti Oświęcim... Navečer povratak u Varšavu. U petak i subotu cjelodnevne radionice za psihologe praktičare. U nedjelju povratak kući.

Tek tad je shvatio da nema svoje torbe s knjigama i rubljem. Brzo su se vratili, ali je prtljaga nestala. Djevojka imenom Gosha nekamo je otišla i nije je bilo pola sata. Vratila se praznih ruku. Možda se torba vratila u London. Ništa, rekla je, doći ću po nju sutra, sigurno će je naći. Gledajući kroz prozor automobila, nije slušao njezino uzbuđeno brbljanje; razmišljao je što je još bilo u torbi – knjige, fotokopije članaka.

Ugodno su večerali s njezinim zaručnikom. Njegovo je lice zakrivala gusta brada i naočale. Nije znao engleski, zbog čega mu se učinio nekako turoban. Profesor Andrews jeo je crvenu juhu od cikle s malim tortelinima i shvatio da je to taj glasoviti „boršč”, o kojem mu je uvijek pričao njegov djed. Njegov se djed rodio u Lođu. Djevojka ga je ispravljala smijući se. Ponavljala je kao djetetu: „baršč”, „Luđ”. Njegov je jezik bio nemoćan za takve riječi.

Osjećao se već prilično pijano kad su konačno dospjeli u neki kvart pun visokih zgrada. Popeli su se dizalom na posljednji kat i djevojka mu je pokazala njegov stan. Bila je to garsonijera s malom kuhinjom utisnutom između sobe i kupaonice. Hodnik je bio tako malen da tamo svi troje nisu mogli stati. Još su se bučno dogovarali za sljedeći dan, djevojka mu je obećala donijeti kofer. Njezin je zaručnik s nekim razgovarao telefonom tajanstvenim poluglasom, i konačno su otišli. Iscrpljen barščem i alkoholom, profesor se bacio na krevet i zaspao. Spavao je nemirno, bio je žedan, ali nije imao snage ustati. Čuo je neku buku na stubištu, lupu vrata, korake. Možda mu se učinilo.

Probudio se i s užasom ustvrdio da je jedanaest. S gnušanjem je pogledao svoju zgužvanu odjeću. Istuširao se u maloj ružnoj kupaonici i nažalost morao obući staro rublje. Potražio je u ormarićima kavu. Pronašao je ostatke u teglici od džema. Nije bilo aparata za kavu, pa ju je skuhao u lončiću. Bila je stara, imala je ukus uvarka. Telefon je šutio, Gosha je vjerojatno preuzimala njegovu torbu. S lončićem kave razgledao je knjige na policama, sve na poljskom, u ružnim, oku odbojnim koricama.

Gosha nije zvala, vrijeme je sporo prolazilo zbog gustog, pregrijanog, sanjivog zraka. Krenuo je prema prozoru i ugledao prostor određen ravnim kockama zgrada. Sve su bile iste boje – sivog razbijeljenog neba. Čak je i snijeg izgledao siv. Sunce je neuvjerljivo sjalo.

Na ulici je stajao tenk. To je bio tako nevjerojatan prizor da je profesor Andrews otvorio prozor. Lice mu je zapljusnuo ledeni zrak. Oko tenka su se vrzmale male siluete, nesumnjivo vojnici. Odjednom ga je obuzeo nemir, možda je kava bila prejaka. Iščupao je iz džepa papirić s Goshinim brojem telefona i smišljao pristojno ali odlučno pitanje: zašto se nije javila i što je s njegovom torbom. U slušalici nije bilo signala. Još je nekoliko puta okretao broj. Zatim je nazvao broj u Engleskoj – ista stvar. Birao je sve brojeve koji su mu pali na pamet. Telefon je bio pokvaren, ali se sjećao da je bradati zaručnik jučer odatle telefonirao. Obuzeo ga je bijes. Brzo se odjenuo i spustio se dizalom. Nakon sat vremena lutanja među zgradama (sve su mu izgledale isto) konačno je našao drugi telefon, ali se sjetio da nema poljskih kovanica. Samo dvije novčanice, a čak nije znao ni je li to malo ili puno. Krenuo je tražiti mjesto gdje bi ih mogao razmijeniti, ali mala trgovina koju je našao činila se potpuno napuštena. Uostalom, bila je nedjelja. Sa strahom je pomislio da je napravio glupost izašavši iz stana, ona ga je zasigurno pokušavala naći, možda ga je već čekala. Odlučio se vratiti i shvatio je da se izgubio. Nije znao koja je od tih zgrada njegova. Nije se sjećao adrese. Kakva lakomislenost. Kakva zemlja. Ugledao je jedan stari par koji se držao pod ruku i krenuo je prema njima. Ali što da ih pita i na kojem jeziku? Prošli su pokraj njega gledajući na drugu stranu.

Lutao je među zgradama, sve promrznutiji i očajniji. Čak nije znao ni kad je pao mrak. Nekim je čudom nabasao na tenk, pokraj kojeg je sad veselo gorio plamen iz metalne bačve. Vojnici koji su na ramenima imali oružje, grijali su ruke. Osjetio je neki atavistični strah i brzo se povukao u mračni park, ali je, zahvaljujući tom tenku, mogao lokalizirati svoju zgradu – sjećao se pogleda s prozora. S olakšanjem se našao u svom – tuđem stanu i za sobom zaključao. Bilo je šest sati, njegovo je predavanje upravo počelo. Bez njega. A možda zapravo s njim, možda je ovo san, možda je ovo neki čudan san uzrokovan umorom, letom, vremenom ili tko zna čim. Njegovoj su psihologijskoj školi takve stvari bile poznate.

Zavirio je u hladnjak i pronašao komadić osušenoga žutog sira, konzervu paštete, maslac i dva jaja. Pri pogledu na hranu, želudac profesora Andrewsa je nadvladao živčani sustav. Ubrzo je veselo cvrčao omlet. Najveći poklon koji je profesor Andrews dobio toga čudnog dana od života, bila je boca Johnnyja Walkera koju je kupio još na Heathrowu. Nalio si je pola čaše i ispio gotovo naiskap.

Sutradan se ranije probudio, tek je svitalo. Ležao je nag u krevetu – odlučio je čuvati svoju odjeću i ne spavati u rublju – tko zna koliko će ga morati nositi. Čekao je do sedam i pažljivo podignuo telefonsku slušalicu. Ništa. Telefon nije proradio, iako se profesor tome djetinjasto nadao. Katkad se sa stvarnošću, koja je uostalom samo psihička projekcija, (takvo je bilo stajalište njegove psihologijske škole), događaju čudnovate stvari. Napunio je kadu vodom i ležeći u ugodnoj toplini, razradio plan djelovanja. Kupit će plan grada, pronaći će veleposlanstvo. A onda će sve biti lako. I kupovina, mora pojesti nešto konkretno. Pun elana, obukao se i sišao dolje. Krenuo je u smjeru tenka – stajao je valjda uz neku glavnu ulicu. Tenka nije bilo. Ali ulicom su prolazila blindirana vozila, jedno za drugim, uz zloslutnu buku. Prolaznici su ih gledali s nekim čudnim izrazom lica. Gorljivo se obratio jednome od njih – muškarcu njegovih godina koji je nosio pun ceker. Odmah je, po pogledu, shvatio da ga ovaj ne razumije. Ipak je izgovorio svoje pitanje do kraja. Ovaj je bespomoćno slegnuo ramenima. Profesor mu se ljubazno ispričao i produžio dalje, tamo gdje je, kako mu se činilo, čuo buku mnoštva auta. Našao se na ulici s dvije trake. Prolazili su rijetki automobili i crveni autobusi. Nije znao gdje će se zaustaviti, kamo voze, je li u centru ili na periferiji.

Odlučio je poslušati instinkt – bila je to jedna od važnijih postavki psihologijske škole koju je predstavljao – slušati instinkt, intuiciju, predosjećaj. Išao je nogostupom, sve promrznutiji, sve dok nije dospio do trga s kojeg su se račvale ulice. Bilo je sumnjivo pusto, kao da je blagdan, a zapravo je bio ponedjeljak ili utorak. S uzbuđenjem je primjetio poznatu riječ među rijetkim natpisima: BAR. Otvorio je vrata. Nakratko nije ništa vidio jer je stakla njegovih naočala prekrila mliječna para. Obrisao ih je maramicom i ugledao otužni prostor s nekoliko ružnih stolova. Za jednim je sjedila stara krezuba žena. Nije ništa jela. Naprosto je sjedila i gledala van. Za šankom je stajala zgodna djevojka u posivjeloj kuti. Nigdje nije bilo tragova hrane, pa je pomislio da riječ BAR na poljskom možda ne znači isto što i na engleskom. Nesigurno se nakašljao. Djevojka mu je nešto rekla. Pitao je bi li nešto mogao pojesti. Začuđeno ga je pogledala. Nije ga razumjela. Nakon kratke nelagodne šutnje, s neugodom je prstom pokazao svoja otvorena usta. «Eat, eat, food», rekao je. Djevojka je trenutak razmišljala, a onda nestala iza poluotvorenih vrata. Vratila se s još jednom, starijom. Još jedanput je, posramljen, ponovio tu jednostavnu gestu. Žene su počele međusobno razgovarati brzo i energično. Pokazale su mu stol i ubrzo na njega servirale: jedna juhu, druga tanjur s čudnom tjesteninom.

Stajale su koji trenutak nad njim, dok nisu bile sigurne da hrana nestaje u njegovim ustima. Bilo je loše, bezukusno, a profesorova glad je nestala. Probrljao je vilicom po tjestenini i obrisao usta papirnatom salvetom. Otišao je do šanka i dao djevojci novčanicu. Vratila mu je veliki kusur, tako mu se barem činilo – mnoštvo novčanica i puno kovanica. Izašao je na ulicu, želeći zaboraviti taj BAR. Osjećao se ismijan, osjećao se tužno. Poželio je opet biti u stanu na jedanaestom katu, telefon je sigurno proradio. Ugledao je autobus koji je dolazio iz suprotne strane i zaustavio se na desetak metara od njega. Ljudi su se gurali izlazeći i ulazeći. Profesor je impulzivno ušao unutra. Krenuli su. I odjednom mu je postalo vruće jer autobus uopće nije krenuo tamo kamo se njemu činilo da je trebao. Vješto je zaokrenuo na trgu i ušao u neki kratki tunel, a onda se odjednom našao na mostu i profesor je ispod ugledao rijeku kojom je lijeno tekla santa leda. Činilo mu se da ga ljudi neprijateljski gledaju, pa se nastojao smiriti, ne pokazivati da ga je prepao iznenadni zaokret autobusa. Osim toga, nije poništio kartu. Ako su na ulici vojnici, za to se može otići u zatvor. Da, čuo je za takve slučajeve kad su ljudi zauvijek nestajali u zatvorima u Aziji. S olakšanjem je iskočio na najbližoj stanici i odmah krenuo natrag. Užasno je puhalo. Morao je pod bradom zavezati vezice naušnjaka. Nos mu je skoro otpao. Konačno je dospio na poznati trg i pronašao put kući. Od zime nije osjećao prste, gotovo je trčao. Ugledao je na ulici neki izlog osvjetljeniji od ostalih. Krenuo je prema njemu, više iz čežnje za svjetlošću i bojama, nego iz radoznalosti. Bila je to trgovina, obična trgovina, u kojoj je na policama bilo mnoštvo šarene robe. Kroz izlog osiguran rešetkama vidio je pića poznatih marki, konzerve, slatkiše, odjeću, igračke. Nije bilo kasno, a dućan je već bio zatvoren. Pokušao je odgonetnuti natpis s radnim vremenom. Shvatio je da bi trgovina trebala biti otvorena, ali bila je zatvorena. Razočaran je gledao kroz izlog. Dok je tako stajao, pokraj njega je prošao čovjek koji je nosio bijedno božićno drvce. Rekao je nešto profesoru i nasmijao se. Profesor je uzvratio osmijeh, ali je muškarac prošao i nestao.

Čovjek koji nosi drvce. To je bio neki znak, profesor nije znao kakav, jer se njegov um odjednom odviknuo od simboličkog, psihološkog, jasnog mišljenja. Kroz njegove su misli sad galopirale rastrgane, polovične emocije. Na primjer bijes, koji se za tren mijenjao u dječji očaj. A onda ga je odjednom obuzimao unutarnji, tihi smijeh. Demonski. Profesor Andrews je bio majstor opservacije vlastitih emocija, to je dugo učio. Ovdje mu se ta vještina učinila posve beskorisnom. Postao je svjestan i da već dva dana nije izgovorio nijednu smislenu rečenicu osim one kojom se obratio prolazniku i otužne: «Eat, eat, food».

Sljedećeg dana, kad se uvjerio da telefon i dalje ne radi, pronašao je otvorenu malu trgovinu u svom susjedstvu. Ta je trgovina bila drukčija. Unutra su bile samo boce s prozirnom tekućinom, možda s votkom, i staklenke senfa. Upravo su stavljali na police staklenke sa salatom od cikle. Bio je svjestan da mora kupiti to što imaju. Kad je ulazio, upravo su dovezli kruh i trgovina se napunila za nekoliko minuta. Stao je u red i prodavačica mu je bez pitanja dala kruščić, platio je i otišao. Očito ga je ipak vuklo ljudima, privlačila ga je topla gomila poredana u dugu krivulju, nije mu se odmah išlo u malu pustu garsonijeru. Stao je pokraj limenih stolova postavljenih na samom nogostupu, pred kojima su ljudi poslušno stajali u redu. Gledao je njihova lica, tražio među njima Goshu, možda je tu negdje. Ljudi su zloslutno šutjeli. Bili su ozbiljni, napeti, kao da su neispavani.

Cupkali su. Naturobniji narod na svijetu. A usprkos tome zadržao se pokraj njih. Ne, ne zbog toga što su mu bili potrebni, nego zato što je od njih dolazila uobičajena ljudska toplina. Njihov je dah grijao hladni zrak. Gledao je zabundane prodavačice koje su iz velikih bačvi hvatale lijepe sive šarane. Bacale su ih ravno na vagu. Ribe su se koprcale na hladnoći. Prodavačice su svakog kupca pitale isto, to je zvučalo kao refren, kao mantra. Uho profesora Andrewsa uhvatilo je melodiju te pjesmice i sad mu je sviralo u glavi: “Živu ili da je ovdje?” Profesor je mogao naslutiti značenje. Kad je kupac potvrdno kimnuo glavom, prodavačica bi utegom udarila ribu po glavi. Ribe su pronalazile svoj mir u otvorenim platnenim cekerima.

Prošli su ga trnci. Imao je osjećaj da sudjeluje u vjerskom ritualu. Ubijanje riba. “Živu ili da je ovdje?”, te su ga ponavljane riječi hipnotizirale. Naglo je poželio uključiti se u to okrutno ponavljanje i otići s mrtvom ribom u cekeru, kao i svi. Nesvjesno je stao u red, ali se otrijeznio kad je ugledao četiri vojnika s psom. Čak se postidio. Ljudi su u tišini skrenuli poglede s vojnika. Gledali su u svoja stopala, ili negdje u daljinu. Profesor je s očajem pomislio na svoj londonski kabinet, na knjige i toplinu električne peći.

Na parkingu ispred njegove zgrade prodavali su božićna drvca. Stvarao se red, ali puno manji od onog. Kupio je drvce. Nosio ga je pod rukom, izgledao je kao i svi ostali. Obuzela ga je iznenadna radost. Zviždukao je. Stigao je u svoj tuđi stan, sjeo za stol u kaputu i kapi te otvorio bocu s prozirnom tekućinom. Bio je to ocat. “Bože moj – pomislio je – nemoguće je da se ovo stvarno događa. Imam psihotičnu epizodu. Nije mi dobro.” Pokušao je pronaći trenutak u vremenu kad je to moglo početi, ali se njegov um opirao razmišljanju. Ukusni sendviči u zrakoplovu bili su sve čega se mogao sjetiti.

Profesor se sam sebi čudio što je tako dugo mislio na hranu; njegov je um bespomoćno primao te misli – bio je naviknut da se u njega kao u ugodne sofe, uvaljuju skladne ideje, apstraktni pojmovi. A sad je profesorovu memoriju zaposjela slika trgovine pod rešetkama s policama punim robe. “To je smiješno, to je nevjerojatno”, mislio je profesor, već po običaju s veseljem, a odmah zatim s istinskim užasom. Postavio je drvce pokraj zida u sobi i promatrao njegove tanke nježne izdanke. Nevoljko je shvatio da nešto mora učiniti, mora odnekud krenuti.

Spakirao je svoje stvari u kofer, ugasio svjetlo, bacio posljednji pogled na hodnik i zalupio vratima. Spustio se dizalom i pokušao ključ stana ugurati u poštanski sandučić. Bio je spreman na sve. Mora pronaći veleposlanstvo. Nema drugog izlaza. Pred zgradom je nabasao na debelog muškarca, crvenog u licu, koji je, usprkos hladnoći, lopatom čistio snijeg. Muškarac se blago naklonio i nešto rekao, vjerojatno pozdrav. Profesor Andrews je osjetio iznenadnu plimu energije i ne brinući ni o čemu, i samog sebe iznenadivši, ispričao mu o svoja zadnja dva dana. Da stanuje gore jer je došao iz Londona na predavanja, da je njegova kolegica trebala nazvati ali su se telefoni pokvarili, o tenku na cesti, zatvorenoj trgovini, autobusu, drvcu, octu u boci. Ovaj je stajao i pažljivo promatrao njegova usta. Lice mu nije izražavalo ništa.

Zatim se nekako našao u malom stanu ispunjenom stvarima. U njemu se jedva kretalo. Sjedio je za niskim stolom, pio čaj iz šalice s plastičnim uhom i svaki čas primicao čašicu koja se brzo punila. Votka je imala neobičan voćni okus. Bila je tako jaka da se profesoru jednjak nakon svakoga gutljaja bolno grčio. Čuo je sebe kako priča muškarcu i njegovoj ženi (debela i crvena, pojavila se odmah s vrućom kobasicom primamljivo raspoređenom na tanjuru) o svojoj psihologijskoj školi, o Osnivaču, o predosjećajima, načinu kako funkcionira čovjekova psiha. A onda ga je obuzeo onaj iznenadni nemir, sjetio se veleposlanstva, pa je počeo nerazumljivo ponavljati jednu te istu riječ: “Embassy”, “British embassy”. “War”, odgovorio mu je na to muškarac i objema rukama uhvatio zrak tako da se gotovo materijalizirao u karabin. Muškarac je čučnuo, zažmirio i ispustio zvuk koji imitira pucanje. Izrešetao je zidove pune viseće paprati. “War”, ponovio je. Profesor je teturavo krenuo u kupaonicu i našao se na vratima kuhinje. Na stolu je bila komplicirana kemijska aparatura puna cjevčica i pipa. Pozlilo mu je od oštrog mirisa. Lagani domaćinov dodir usmjerio ga je u kupaonicu. Profesor je za sobom zatvorio vrata, a kad se okrenuo, u kadi je ugledao veliku ribu kako pliva. Bila je živa. Nije vjerovao svojim očima. Držao se za gumb hlača i gledao ravno u njezino plosnato podvodno oko. Osjetio se zarobljen njezinim pogledom. Riba je lijeno micala repom. Nad kadom se sušilo rublje. Stajao je tako možda petnaest minuta, ne mogavši se pomaknuti, sve dok se zabrinuti domaćin nije počeo probijati do vrata. “Ššš…” utišao ga je profesor. On i riba su se gledali u oči. To je bilo istovremeno užasno i ugodno, puno smisla i istodobno apsurdno. Bojao se, a bio je sretan na neki čudan način. Riba je bila živa, micala se, debelim usnama je izgovarala neke nečujne riječi. Profesor Andrews se naslonio na zid i sklopio oči. Ah, ostati u toj maloj kupaonici, u trbuhu velike zgrade, usred velikoga hladnog grada, biti oslobođen riječi, ne razumjeti i ne biti razumljiv. Gledati u samo središte plosnatog, čudesno zaobljenoga ribljeg oka. Ne micati se odatle.

Vrata su se s treskom otvorila i profesor je upao u topli, snažni domaćinov zagrljaj. Privio se uz njega kao dijete. Ridao je.

Trenutak kasnije vozili su se taksijem kroz grad obliven ledenim sunčevim sjajem. Profesor Andrews je na koljenima držao svoj kofer.

Kasnije, kad se opraštao s debelim muškarcem pred vratima veleposlanstva, ovaj ga je poljubio u oba, dva dana neobrijana, obraza. Što mu je profesor mogao reći na rastanku? Trenutak je namještao neposlušni, pijani jezik, a zatim nesigurno prošaptao: “Živu ili da je ovdje?” Poljak ga je začuđeno pogledao. “Živu”, odgovorio je.

prevela s poljskog: Đurđica Čilić Škeljo