Dijana Batinić
Dijana Batinić, rođena 3. siječnja 1982. godine u Rijeci. Apsolventica Razredne nastave na Uciteljskom fakultetu u Rijeci. Pjevala u vokalno - scenskoj skupini "Putokazi" 6 godina. Sudjelovala kao izvodač u nekoliko projekata suvremenog plesa i neverbalnog kazališta. Pleše i proučava hrvatski folklor, voli jazz i kazalište.
Živi u Zagrebu.
udrij! (prvi put)
baš su persu ove krize. pa ja čak ne znam ni gdje bih sa rukama a kamoli sa ostalim komadima tijela. niti jedan telefonski od 62,47 ne pomaže, koliko god oni njega zvali terapeutskim. izgleda da mi pomalo sjedaju na mjesto činjenice kao što su: seronji nije stalo niti malo! niti malo! ; nikada neće nazvati zato što to želi, treba, osjeća da bi mogao (ne do' Bog trebao!!!) ; sve što je htio bila je ona klasična gadovska varijanta ševe na foru «danas te jebem, sutra me nema», a najsretniji je ako to sutra potraje do dočeka sljedeće godine, ako ne, barem do slučajnog susreta na nekom većem gradskom hepeningu na kojem će mu se šlepati nova Snjeguljica na desnom ramenu. naravno, ništa neće govoriti. ona je tu da bude lijepa. lijepa. da bude. on je nju naučio da je konverzacija nešto intimno, nešto najintimnije, intimnije od seksa. to se ostavlja samo za one momente u mraku njegove spavaće sobe, gdje će joj najlakše začepiti usta grubim, nimalo intimnim poljupcem ili pak, nekom novom varijantom fetiša. ovog bi puta to mogla biti recimo, ljepljiva traka. maskice smo isfurali. izlizali. jao!
nije palilo niti kad sam imala sedamnaest. ali nije vrag crn ko' što izgleda! divan je on muškarac. jedan od mojih najdražih. barem me tjera na literarna ostvarivanja. baš mi odlično dođe ova rečenica da se malo prorazmislim o svim ostalim njuškama koji su se tu nešto kao našli! naravno, još se niti jedan nije snašao. pa niti na neko vrijeme. zapravo, čini mi se da niti jedan od njih nije imao muda. i to je najiskrenije što mislim. ne, ne persiram si. nikako. sve ove jame u mom ljubavnom životu ne daju mi povoda za tako nešto. ni izbliza.
eto, samo od sebe mi se nameće da malo reorganiziram ta neka svoja očekivanja i preferiranja nekoga ili nečega. što god prvo naiđe. već sam davno odbacila neke fizičke adute, ljepotu i zgodnoću i tome slično. sve mi češće zapnu za oko neka gruba, izrazbijana i ispaćena lica, lica muškaraca koje je život trošio. pa razmišljam, kad su se već snašli sa raznim gubicima i sranjima, valjda bi se snašli i sa mnom. kako bilo. takvi jesu najzanimljiviji, sa svim svojim avanturama, zločinima i sumljivim krugom prijatelja, ali ni to nije konačna varijanta. veoma brzo shvatim da nakon što sam se iscrpila tražeći približno interesantnu temu koja bi ga natjerala da sroči barem koju koherentnu, višesložnu rečenicu, (ma neka je i jednosložna, al' nek je barem gramatički točna!), shvatim da sam se umorila! ali, ne toliko da me ne bi mogla odmoriti jedna nova haljina, recimo! godinama sam odbijala razne poklone i novac od svojih muškaraca ljuteći se kada bi uopće pomislili da želim takvo nešto. uvijek sam se trudila dati im do znanja da me od svega što mi mogu ponuditi, novac najmanje zanima. a onda, s godinama?, shvatila sam da je novac jedna od najboljih stvari koju ovi današnji muški ljudi mogu pružiti nama ženama! pružiti. pružanje. a ja bih se tako rado ispružila pored njega, pa i na tvrdom, hladnom podu njegovog praznog, nenamještenog, iznajmljenog stana. sa ili bez zagrljaja. eto, koliko sam fleksibilna!
Protivnik za igru. Igrač.
Nije da se razbijam od razmišljanja, al povremeno se ulovim kako pokušavam naći razlog ili barem neku vrstu objašnjenja zašto se uvijek upeljam u veze ili odnose, relacije bilo koje vrste sa oženjenim ili zauzetim mužjacima. Ne smatram se glupom ili nesposobnom djevojkom u bilo kojem smislu, vezano za bilo koji zadatak, ali jedina interpretacija do koje sam došla je ta da očito nisam ni željna, ni voljna (spremna svakako jesam, jer se spremam gotovo 24 godine!) za nekakav oblik ljubavno-odgovorne veze iliti braka. U svakom slučaju, dogovora koji obavezuju mene i muško biće u emotivno-seksualnoj sferi (romantično!).
Posrćući preko muških tijela (organa) koji su obećani nekoj drugoj ženi, a spletom okolnosti (ne uzimajući u obzir smjer iz kojeg dolazi inicijativa) završe u mojim rukama, svaka pomisao na odnose koji u ovom ili onom smislu temelje ili ovise o ljudskim kvalitetama kao što su: Povjerenje, Iskrenost, Poštenje, Pravda, Odanost, Ljubav (u ovom smislu više kao altruizam), za mene predstavlja utopiju, sam vrh piramide nekakve ovozemaljske ljudskosti. Analogijom, čovjek bi pomislio da svaki oblik života upakiran u ljudsko stvorenje u meni budi oprez, ili barem malu sumnju. Dovoljno opreza i za najmanje opuštanje/prepuštanje emocijama. Ali ja i dalje udaram istom glavom u isti zid (čitaj: muški torzo). Naivnost ili indiferentnost? Priznam li da je riječ o naivnosti, povlačim za slovo sve ono što je vezano za moju inteligenciju, što usput-budi-rečeno, smatram vrlo britkim, neupitnim i neosporivim. Tom lakom eliminacijom ne ostaje mi ništa osim igre s rječju indiferentnost. Tu nastaju sve polemike, jer se ona u ovom slučaju grana barem na muškarce i mene, s tim da, obzirom na broj koji se redovito nađe na mom jelovniku, krivica se automatski prebacuje u moj tanjur. E sad, kad smo već kod mene, vrijeme je da raširim lepezu. A kad na njoj košmar emocija, sukus ukusa i beskonačnost pogrešaka u koracima. Na kraju, zaključujem, da posredstvom svih znanja stečenih nekakvim glupim i manje glupim (korisnim) iskustvima ne postajem pametnija (bar ne u praksi!), koliko postajem sve indiferentnija. Prema muškarcima, njihovim kompletnim pojavama, prema sadašnjosti podjednako kao i budućnosti, prema gorkim i manje gorkim emocionalnim stanjima s kojima ostajem ili me ostavljaju (u manjem broju slučajeva budući da uglavnom pripadaju nekoj drugoj ženskoj osobi). Ne mogu me ostaviti ako me prije toga nisu niti uzeli. Bar ne za ozbiljno.
I što mi onda ostaje osim igre. Igre u kojoj svaki put pokušavam i uspijevam pobijediti. Što i ne predstavlja naročiti uspijeh budući da se radi o mojim pravilima. Sebe ne mogu varati, ali ni podcijeniti. Žudim za dostojnim protivnikom. To je ono što meni treba. Jedan jak, žestok, human ali zajeban protivnik, oštrog i britkog mozga i jezika i ogromnih muda, pa da ga učinim svojim partnerom u igri.
