Maciej Robert
Maciej Robert
Rođen 1977. godine. Poljski pjesnik. Debitirao zbirkom poezije Pora deszczu (Sezona kiše) iz 2003. godine. Pobjednik je na pjesničkim natječajima R. M.Rilkea, K. K. Baczyńskog, R. Wojaczeka, i Z. Herberta.
rujan
cijelo ljeto u hladu, drvo kestena se ove godine
izdignulo iznad ostalih, otud cijelo ljeto u hladu,
skok u Zakopane s prijateljicom (šetnje, kartanje
gatanje s pikovim žandarom, a navečer
"Najslabija karika" – vrištanje ravno u
ekran), posljednji vikend u kolovozu na gruntu kod roditelja,
a tamo previše podrugljivih majčinih pogleda, već me bole
grudi, sutra ću vjerojatno dobiti, povraća mi se od te
uporne predvidljivosti, a sad opet ova kopilad, bijeli
zid dječjeg vrtića, poslije kiše prljav od prašine cigli
koje se raspadaju, izdaleka izgleda kao opršnjak uprljan bljutavim
pireom od mrkve. A kuja na Drugom govori o zahlađenju.
sreća
Službeno je jesen. Usporena čišćenja u parku.
Potpuni striptiz spomenika. Otkidanje glava.
Potom jedna glava leži pokraj druge
i ometa nogometnu igru. A ostatak tijela je po strani.
Može poslužiti kao tribina. Na putu do škole
uvijek ga hvataju za pimpek. Za sreću.
Od toga se izlizao i svjetliji je od ostatka.
Danas ćelavac iz povijesti svima dijeli petice.
I pušta doma, ne čeka zvono.
pollywood
Ne znam. Kako sam to dosad drukčije gledala. Dani
poput fosila, ponos kostura na vlastitu svrhovitost,
prekambrijska sigurnost. Danas sam sanjala:
vozimo se autom, ja za volanom izgledam
nespretno, uz to se gase svjetla, polako, kazaljka
pokazuje pun rezervoar, vidim to odozgo i smiješno mi je.
Probudila sam se čista, konačno više ništa nisam osjećala.
Nemoj me krivo shvatiti, nemoj me shvatiti uopće.
Da. Slušala sam ničiji glas na telefonu, lagano
promukao. Iz šale sam slušalicu držala
naopako. Vidjela sam bezvoljno odrađene vježbe iz ritmike
čajnik je pištao, pištao, pištao, na koncu je ispljunuo
pištaljku. Vjetar je podizao zavjesu. U kutovima usta
kristalići pljuvačke, osušeni. Mjehuri zraka.
Moglo mi se učiniti da mi netko nešto govori
Ne mislim više na to, ne mislim više – čuješ li?
seansa
Počinje – kao i svaki put – odmah nakon noćne
tišine. Otkad se grad prepustio jeftinim avionskim
linijama to je postalo ritual i djeci, i životinjama.
I leševima s onkologije – upravo nadiru
kroz svijetli hodnik. Mršavi, prugasti kosturi.
Oprezno, jer ta tišina, jer ta bol, jer te pruge sa šlafroka
plešu oko koljena. Ostakljeni krov zgrade -
tu se okupljaju i tu se potajice dave
u dimu i odatle gledaju nebo, odatle dešifriraju
natpis na boeingu. Tu razgovaraju o onoj sivoj šaci
koja u njima raste, premazuje njihovo tijelo
poput prljave spužve. Tu razgovaraju o bolničkom parku
i o avionima, o cesti za aerodrom, o autami, špediterstvu,
o kurvama koje već sat vremena opsjedaju parking.
Sve ostaje u obitelji – žene u kućama, sinovi
u tvornici. Mir. Tada onaj najmlađi vrti pepeljaru
na metalnom stalku. Moguće je ozlijediti se tim odrvenjelim
zvukom. Krv će biti razvodnjena, mokar će biti pepeo.
