Abdulah Sidran
ABDULAH SIDRAN (Sarajevo, 1944.), sarajevski je pjesnik, prozaist, dramski pisac i scenarist. Autor je scenarija za kultne Kusturičine filmove Sjećaš li se Dolly Bell? (za što je dobio i pulsku Zlatnu arenu) te Otac na službenom putu. Njegove su pjesme prevedene na talijanski, francuski, švedski i njemački jezik. Dobitnih je brojnih nagrada za svoja književna djela.
ČEGA SMO ZBIR
Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,
pomalo bivšu.
Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da posjeti nas: traje neimaština,
i mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na čijem kraju gori:
ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju
tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj
mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo
zato dalje, drugo nenadana.
Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva
se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,
i moje je da je grijem, ne osvrćuć se:
naprijed, gdje se komeša svijet, sita i
troma tijela, trgovine puneć i prazneć,
natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led,
na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,
ruku da ti grijem.
Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna
dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega
grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok
prh i leprš u ušima šumi. - Golubica ona
tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao
da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja - ti
i ja - čega smo zbir? Združene, dvije samoće - šta čine?
Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li
to: o budućim danima po sjećanju govoriti?
o šetnjama drugim i davnim, kad ruka se
drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje
čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj
da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,
i njegova zima naših je duša godišnje doba.
Ne raduje njega to što sve na licima našim
piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju,
kad dođe? Ljubav kad sine - kamo okreću lica?
Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam
šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…
Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je
hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u
isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?
Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše
protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam
zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,
od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,
tako sami i tako slični. Mnoge se još
samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.
NEKO IPAK MORA
Neko ipak mora ostati u životu.
Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome
na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.
Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:
našim grlima prinose noževe.
I već smjerasmo ubojstva.
Sad kunemo, upirući račvastim prstima
u dvorove, u natrula lisja, u nebeske arabeske
a ne događa se ništa. Samo:
negdje, pobjegao iz naših srca,
umjesto nas, neko, dalek pjeva
DA JE U SVEMU TINJAO BAREM
Bratu Edi
Trebalo bi u stvari što prije umrijeti.
Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali
bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo –
ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut
u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.
Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek
svrhu našu na svijetu potom ispunjuju
drugi: jačih duša, s pomalo svirepim
bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,
u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje
više ne postoji onaj u kom je nekoć
odjekivao naš smijeh!
A da smo bar kome pomoći mogli! Da je
bar nekom, bar na tren, bivalo lakše
na našu riječ! Da je u svemu tinjao
barem suštine neke list hranjljivi! Već
ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji
neprestana. Odasvud mrak.
PJESMA
Šta sam radio, sve ove godine?
O cemu pjevao, trideset ljeta?
Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.
Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.
Podari mi, Bože, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.
POTREBNO MI JE DUŠO
Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim,
na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,
i trpim, kao, zbog nje.
Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju –
zamišljam: ona će ujutru stići,
mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,
nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - čist oprez u brižnom kretu,
čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,
i dodirujem je, govoreći:
"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,
da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."
LJETNA NOĆ NA SELU
Vascijelu
Noć
Gledam
u nebo
i ništa
ništa
ne razumijem