Almost Famous

Abdulah Sidran

ABDULAH SIDRAN (Sarajevo, 1944.), sarajevski je pjesnik, prozaist, dramski pisac i scenarist. Autor je scenarija za kultne Kusturičine filmove Sjećaš li se Dolly Bell? (za što je dobio i pulsku Zlatnu arenu) te Otac na službenom putu. Njegove su pjesme prevedene na talijanski, francuski, švedski i njemački jezik. Dobitnih je brojnih nagrada za svoja književna djela.

 


ČEGA SMO ZBIR

 

 

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao

 

ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati

 

sama. Sad nas je dvoje! Biva ovo blago

 

neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi

 

dok, kao starci, koračamo, toplinu noseć,

 

pomalo bivšu.

 

 

Otuda, možda i nešto jeze u glasu mujezina:

 

koliko da posjeti nas: traje neimaština,

 

i mrtvo među nas pada srce ptice koje nas

 

spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,

 

kojom koračajući, s pogledom što svijetli,

 

bližimo tek se putu na čijem kraju gori:

 

ljubav. Samo trpnjom obdareni znaju

 

tu tačku, taj u nebu ponor: kad put, i cilj

 

mu, bivaju jedno i isto. Koračajmo, koračajmo

 

zato dalje, drugo nenadana.

 

 

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva

 

se rulja! Tvoja je ruka, međutim, hladna,

 

i moje je da je grijem, ne osvrćuć se:

 

naprijed, gdje se komeša svijet, sita i

 

troma tijela, trgovine puneć i prazneć,

 

natrag, gdje - pogledaj! - stopio se led,

 

na žutoj cigli, pod našom stopom! Moje je,

 

ruku da ti grijem.

 

Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna

 

dvije šake, poštujuć smjerno običaj našega

 

grada. Dajem ti za pravo, po stoti put, dok

 

prh i leprš u ušima šumi. - Golubica ona

 

tamo, sitna, šćućurena, iz tvoje ruke kao

 

da puštena je, moju ne taknuvš. Zbilja - ti

 

i ja - čega smo zbir? Združene, dvije samoće - šta čine?

 

 

Treba maštati, kažeš. Maštati, ne znači li

 

to: o budućim danima po sjećanju govoriti?

 

o šetnjama drugim i davnim, kad ruka se

 

drukčije bližila ruci, s nešto više strepnje

 

čula u provjeri. Sve o tome može grad ovaj

 

da nam kaže, jer zacijelo: on pripada nama,

 

i njegova zima naših je duša godišnje doba.

 

Ne raduje njega to što sve na licima našim

 

piše. Ali - kuda se jaki od zime sklanjaju,

 

kad dođe? Ljubav kad sine - kamo okreću lica?

 

Otkako u danima tvojim boravim, sve manje znam

 

šta snivam, a šta se zapravo na javi zbiva…

 

 

Pored tebe ja sam naložio vatru, da ti je

 

hladno znajuć. Na prstima se tako, strpljiva

 

i blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u

 

isti mah. Kako da, nazebla, odoli duša?

 

Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše

 

protivrječne! Iz sjećanja neka kose nam

 

zasipa budući snijeg! Ljubljene nekoć,

 

od nas se odmiču stvari. Snivajmo zato,

 

tako sami i tako slični. Mnoge se još

 

samoće bliže, I isti dani, gusti, hermetični.

 

 


NEKO IPAK MORA

 

 

 

Neko ipak mora ostati u životu.

 

Bi nas mnogo u ovoj pustari, i svakome

 

na čelu, vidno već, kužna je biljka listala.

 

 

Izmišljasmo: uhode nas, izmišljasmo:

 

našim grlima prinose noževe.

 

 

I već smjerasmo ubojstva.

 

 

Sad kunemo, upirući račvastim prstima

 

u dvorove, u natrula lisja, u nebeske arabeske

 

 

a ne događa se ništa. Samo:

 

negdje, pobjegao iz naših srca,

 

umjesto nas, neko, dalek pjeva

 

 


DA JE U SVEMU TINJAO BAREM

 

 

Bratu Edi

 

 

Trebalo bi u stvari što prije umrijeti.

 

Pa neka se potom sve jednako zbiva, ali

 

bez nas. Dovoljno smo patili, i drugo –

 

ništa ne naučivši, do bližnjem jeknut

 

u uho, ali krivom riječju, i u loš čas.

 

 

Eto. Umrijeti, brate, jednostavno. Nek

 

svrhu našu na svijetu potom ispunjuju

 

drugi: jačih duša, s pomalo svirepim

 

bratom pod kožom. Pravedan bio bi taj san,

 

u kom se diše pun ozona vazduh, kad nigdje

 

više ne postoji onaj u kom je nekoć

 

odjekivao naš smijeh!

 

 

A da smo bar kome pomoći mogli! Da je

 

bar nekom, bar na tren, bivalo lakše

 

na našu riječ! Da je u svemu tinjao

 

barem suštine neke list hranjljivi! Već

 

ništa. Umnožen jad, i vježba u trpnji

 

neprestana. Odasvud mrak.

 

 


PJESMA

 

 

 

Šta sam radio, sve ove godine?

 

O cemu pjevao, trideset ljeta?

 

 

Prvih deset – o ljubavi.

 

O ljubavi – drugih deset.

 

I još deset – o ljubavi.

 

 

Kako je nemam, o ljubavi pjevao.

 

Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.

 

 

Podari mi, Bože, još koji dan i godinu

 

– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.

 

 


POTREBNO MI JE DUŠO

 

 

 

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme,

 

da vjerujem kako nekog volim,

 

na cesti, neku blagu ženu po hodu prepoznajem,

 

i trpim, kao, zbog nje.

 

Pa kada legne noć u moju sobu, na sto i postelju –

 

zamišljam: ona će ujutru stići,

 

mehko ključ u tužnoj bravi okrenuti,

 

nad postelju mi se nadnijeti,

 

kao majka - čist oprez u brižnom kretu,

 

čednost u živoj ruci, pod kojom oči otvaram,

 

i dodirujem je, govoreći:

 

"Potrebno mi je, dušo, s vremena na vrijeme,

 

da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,

 

u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."

 

 


LJETNA NOĆ NA SELU

 

 

 

Vascijelu

 

Noć

 

Gledam

 

u nebo

 

 

i ništa

 

ništa

 

ne razumijem