Nuno Artur Silva
Nuno Artur Silva, portugalski pjesnik, rođen je1962. godine u Lisabonu. Objavio je tri knjige poezije: Onde o Olhar (Gdje pogled, 1986.), Pela Errância dos Mitos (Vrludanjem mitova, 1989.) i Da Chuva (O kiši, 1993.). Ako bismo se poslužili riječnikom arhetipske književne kritike, tada bismo zasigurno mogli reći da se po broju pjesama u kojima se pojavljuje arhetip vode Silva nedvojbeno može ubrojiti u nasljednike onih srednjovjekovnih galješko-portugalskih pjesnika koji su ibersko pjesništvo zadužili svojim barkarolama (vrsta tradicionalnih galješko-portugalskih pjesama u kojima se razvija dvostruka tema – pomorska i ljubavna). Najčešće se taj arhetip očituje «preobražen» u more, gotovo sveprisutno u Silvinim stihovima.
Autor teksta i prevoditelj stihova: Nikica Talan
SPOZNAJA MORA
Plovio je.
Vodeći sa sobom san i nepoznatost, i želju za povratkom,
preduhitrenu čežnju.
Mora, mjeseci i zviježđa nadirahu mu tijelom i zaboravom.
I plovio je uvijek.
Bijaše točkom u beskraju mora.
Očajnički je žudio za zemljom.
Sada mu more zauvijek nastanjuje srce.
GDJE, GDJE POGLED...
Gdje, gdje pogled obzor tvog tijela
moje tijelo mora okrajak mene ne znam
mora korijen barke je putovanje.
IMENA (SAN MORNARA)
Od otoka načini mjesto zaborava
i sna.
Nastanjuje nepostojeća mjesta
imenâ – izgubljene uzorke
na priobalju srca.
Ne zna za sjećanje onog
što je bilo. Samo je ono što je snivao.
Otok će zaboraviti,
sanjajuć more
i brod kojim se jednog dana
ondje potopi.
OPLOVLJENJE
Nije okrugla Zemlja
nikad se ne stiže na mjesto odakle se krenulo.
Druga su mjesta, drugi ljudi,
drugo je moje srce
poslije mora:
Jer sve je prostor, san, nezbiljnost.
Istina Zemlje nije kugla
već uvojnica.
TAKO SE PREPUŠTAM...
Tako se prepuštam lutanju bludeći okrajcima ovih ulica
što me slijede.
Noć je istinska granica mog tijela.