zvonko maković
Zvonko Maković rođen je 1947. Diplomirao je povijest umjetnosti i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Sada radi na Odsjeku za povijest umjetnosti gdje predaje kolegije iz moderne umjetnosti. Na čelu je hrvatskog PEN društva. Piše eseje, poeziju, kritiku i znanstvene studije. Petkom navečer je na televiziji.
Pred vama je izbor pjesama iz njegove knjige Prah (Naklada MD, Zagreb 1992)
PRISUTNOST TIJELA
Zastajem na prozoru. Tuđi me
pogled polako sustiže. Još računam:
prisutan-odsutan, ovdje-tamo.
Rastvaram se samo u pamćenju,
kao knjiga, kao naizust
izrečena brojalica. Dotičem ti
rame, glatku oblinu ispod koje
se prostiru uspomene.
Kao da nisi svoja put,
kao da si zaboravljena lutka
ostavljena u jaslicama i
podložna različitim namjenama.
Osluškujem te osluškujući
svoj san. Na zamračenom staklu,
kao s ekrana, izranjaju
beskrajne mogućnosti.
Bijeg u vlastito srce
ostaje uvijek posljednji izlaz.
Zato obećavaš da nećeš zaspati.
Ja ću, međutim, skliznuti među kazaljke
i ovdje vjerojatno naći
svoj idealan krajolik:
zvjezdan i konačan poput arsenika.
U OGLEDALU
Sada izranjaš iz moje rečenice
Nema sjećanja, nema utjehe
koja bi te osokolila.
Nostalgija, tužno prepričavanje,
jedva prepjev, jedva razumijevanje.
U vlastitom srcu, kao u zjenici
oka, uvijek zatitra neka oštra
praznina. U koju te onda
stavljam kao lik iz dnevnika.
Kao suvišan kadar kod montaže.
Kao osvojeno vrijeme.
OPROŠTAJ
U tuđoj biografiji uvijek postoji
nada da sačuvam dio sebe. Onda
se budim i postojim negdje drugdje:
daleko, gotovo nečujan, gotovo nevidljiv.
Nekoliko je sekundi prošlo, a srce
mi nije zatitralo. Tek se leluja,
traži, ali ne napada. Ne podrhtava
od bolećive usamljenosti.
U tuđem srcu moje srce sudjeluje
U sitnim diobama. Osmjehnuo sam se.
Prepoznao sam se i pokušavam
još samo provjeriti.
PUKOTINA
Pogled ti postaje točka u kojoj
se prelamaju stvarnosti:
Unutra – jesam li to ja?
Vani? Slike, prizori,
tiho ushićenje, razlivena tjeskoba…
SLUČAJ
U kućama se dodiruju predmeti:
njegom, marom, jasnom budućnošću.
Kad jednom počnu zapremati
uspomene, svemu je kraj.
Kao da sam na vagu stavio
sve želje, sve nedosanjane avanture
iz prostranstva srca,
kao da sam kazaljkom sata
iznevjerio odlučnost.
Dva i dva nisu četiri.
Stvar, predmet, miluje mi ruku.
Tješimo se stvar-ja,
predmet – tek obećano.
Tješimo hladna pogleda,
Onako nedodirljivi.
Kao na oleografijama postajemo
čedni. Samo njih dvoje
koji ne podliježu pravilima.
