Tatjana Gromača
Tatjana Gromača rođena je 1971. godine u Sisku. Autorica je hvaljene zbirke pjesama “Nešto nije u redu?”, romana “Crnac” te zbirke reportaža “Bijele vrane”. Živi u Puli. Piše za Feral.
Tko si ti?
Ustaješ sa svoje ležaljke kao žena nakon kozmetičkog tretmana.
Brzo, namaži ruž na usta, jer si bez njega ružan!
Bosonog navuci svoju strech haljinu, popravi frizuru, ne zaboravi tašnicu!
Misliš li na ženu, ljubavnicu ili na svog sina
dok se spuštaš do taxija na uglu
niz svježe opranu ulicu?
Još jedna šalica s kioska »Duhana«
U rane jutarnje sate
kada izvlačim iz kreveta svoje nalakirane nožne prste
razmišljajući o tome kako je možda došlo vrijeme
da onim kamenom iz kupaonice kojiput ostružem otvrdnule pete,
ja zapravo opet mislim na tebe
Mogu se zavaravati raznim rutinama,
to mi uopće neće pomoći.
Ne vrijedi mi ribati kupaonu,
niti peglati veš.
Povlačim vodu iz vodokotlića
i ti kliziš niz keramički vrat WC školjke.
Uključujem kompjutor,
tvoj me lik promatra s velikog modrozelenog ekrana.
Pijem kavu iz svoje lijepe šalice
koju sam neki dan kupila na kiosku »Duhana«.
Sutradan, kupila sam još jednu.
Eno je, stoji gore, na vrhu one police!
Koliko smo sretni
Znam ljude koji ništa ne rade:
samo sjede i bulje kroz prozor.
I ja sam jedna od njih,
ne radim ama baš ništa,
možda čeprkam po noktima
ili se grebem po leđima.
Tu i tamo ugledam koji končić ili mrvicu
na tepihu,
ustanem se, uzmem ga i bacim kroz prozor.
Onda ponovo sjednem i nastavim s gledanjem.
Mi smo svi bez posla.
Posla nema i po svoj prilici neće ga niti biti.
Možda bi trebali biti sretni zbog toga.
Ali ne, mi očajavamo.
Nemamo snage nizašto.
Posložili smo sve stvari po ormarima.
Opeglali sav veš.
Kuhati nam se ne da jer nemamo apetita.
Slušamo tiho pucketanje u svojim glavama.
Osjećamo vlastiti teret koji nam stalno čuči na ramenima.
Gledamo kako se polako topimo i curimo niz otvore od kanalizacije
kao prljava proljetna bljuzgavica.
S ruksakom i komadom čistih gaća
Neću te pitati kako se osjeća
dok stojiš na kamenim pločama uz obalu rijeke,
u gradu u kojem si nekad davno živjela.
Sada dolaziš povremeno,
s ruksakom i komadom čistih gaća
vidjeti vašu kuju koja se upravo okotila.
Sunce je tako dobro danas
i staklo razbijenih boca ljeska se na betonu smireno i bezopasno.
Takva si i ti
dok gledaš napuštenu kasarnu
među čijim si se zidinama davno ljubila
i udišeš miris vlage iz kaktakombi rimskog mosta
kroz koje su tutnjali tvoji mladi dani.
Čudan osjećaj —
znaš da je tvoj život došao do jedne točke
i sada trebaš uzeti trokut ili ravnalo u svoje ruke
i nagnuta nad njim
kao nad praznim listom bez linija
geometrijske bilježnice
povući bilo koji od sljedećih pravaca.
Nemoj da ti to moram ponavljati.
U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća
U dobrim danima tvoja kuća miriše na juhu od povrća.
Proljetnu juhu, tako je zoveš
Puno mrkve, grašak i nešto karfiola.
S ulaznih vrata njušim miris začina.
Bilje, napokon si se naučila upotrebljavati ga.
U onim drugim, neću reći kakvim
još uvijek mogu prizvati težak vonj svinjske masti.
Prikrivala bih mučninu sve do odlaska,
a onda bi, već na kolodvoru
smjesta kupovala pola litre jogurta
i malo kruha.
Stala na vratima dućana provirujući van oprezno,
poput ćurke kojoj je glava zapela o prorez žičane ograde.
S olakšanjem ustvrdila: udaljila si se dovoljno daleko
da mogu na miru pojesti ovu hranu.
