Wisława Szymborska
Wisława Szymborska poljska je pjesnikinja rođena 2. srpnja 1923. godine. Nobitnica je Nobelove nagrade za književnost. Pisala je i književne eseje i kritike, prevodila francusku poeziju.
Od 1931. godine živi u Krakovu, gdje je studirala polonistiku i filozofiju.
«Szymborska vlada onim rijetkim i čini mi se samo najboljim pjesnicima i umjetnicima svojstvenim umijećem postizanja ravnoteže između općosti svijeta i individualnosti života, između onog što je univerzalno i onoga što je konkretno, između sada-i-ovdje i onoga što je svugdje i oduvijek», zapisao je o njezinom poeziji Zdravko Malić, čiji su prijevodi pjesma Wisławe Szymborske pred vama.
PREBLIZU SAM
Preblizu sam da bi me sanjao.
Ne lepršam nad njim, ne bježim mu
pod korijenje drveća.
Mojim glasom ne pjeva riba u mreži.
S mog se prsta ne kotrlja prsten.
Preblizu sam. Velika kuća godi
a ja ne vičem upomoć. Preblizu,
a da bi na mojoj kosi zvonilo zvono.
Preblizu da bih mogla ući kao gost
pred kojim se razmiču zidovi.
Više nikad neću tako lako umrijeti,
tako posve izvan tijela, tako besvjesno,
kao nekad u njegovu snu. Preblizu sam,
preblizu. Čujem psiku
i vidim ljeskavu ljusku te riječi,
nepomična u zagrljaju. On spava,
pristupačniji u ovom trenu jednom viđenoj
blagajnici putujućeg cirkusa s jednim lavom
nego meni koja ležim uza nj.
Za nju se sada u njemu prostire riđolisna
dolina, zatvorena osnježenom planinom
u plavetnom zraku. Ja sam preblizu
da mu s neba padnem. Moj krik
samo bi ga probudio. Jadna,
svedena na vlastitu pojavu,
A bijah breza, bijah salamandra,
i svlačih sa sebe vrijeme i atlas
prelijevajući se bojama kože. Mogla sam
milostivo iščezavati pred začuđenim očima,
što je blago nad blagom. Blizu sam,
preblizu da bi me sanjao.
Ispod glave usnulog izmičem ruku,
utrnulu, punu nestvarnih iglica.
Na vršku svake od njih, da ih prebrojiš,
svrgnuti sjede anđeli.
SPROVOD
«tako naglo, tko bi se tome nadao»
«živci i cigarete, upozoravao sam ga»
«kako-tako, hvala»
«razmotaj to cvijeće»
«i brat mu je od srca, očito takva porodica»
«s tom vas bradom nikad ne bih prepoznala»
«sam je sebi kriv, uvijek se u nešto miješao»
«trebao je govoriti onaj novi, nekako ga ne vidim»
«Janek je u Varšavi, Tadek u inozemstvu»
«ti si jedina bila pametna i ponijela kišobran»
«i što onda ako je bio među njima najsposobniji»
«prolazna soba. Basja neće pristati»
«slažem se, imao je pravo, ali to još uvijek nije razlog»
«s lakiranjem vrata, pogodi koliko»
«dva žumanjka, žlica šećera»
«to ga se ne tiče, nije mu trebalo»
«samo plave i samo mali brojevi»
«pet puta i nikad nikakva odgovora»
«u redu, mogao sam, ali i ti si mogao»
«dobro da je bar ona imala to namještenje»
«tja, ne znam, vjerojatno su rod»
«velečasni je pljunuti Belmondo»
«još nisam bila u tom dijelu groblja»
«sanjala sam ga ima tjedan dana, nešto me presjeklo»
«a kćerkica mu nije loša»
«sve nas to očekuje»
«izrazite udovici od mene, moram stići na»
«pa ipak je latinski zvučalo svečanije»
«bilo pa prošlo»
«doviđenja, gospođo»
«a da svratimo na pivo»
«telefoniraj, popričat ćemo»
«Četvorkom ili dvanaesticom»
«ja ovuda»
«mi tamo»
UPOZORENJE
Ne šaljite u kozmos zafrkante,
lijepo vam kažem.
Četrnaest mrtvih planeta,
nekoliko kometa, dvije zvijezde,
a već na putu do treće
zafrkanti će izgubiti humor.
Kozmos je takav kakav jest,
to znači savršen.
Zafrkanti mu to nikad neće oprostiti.
Ništa ih neće radovati:
vrijeme – jer je suviše iskonsko,
ljepota – jer nema mane,
ozbiljnost – jer ne da se okrenuti na šalu.
Svi će se diviti,
oni će zijevati.
Na putu do četvrte zvijezde
bit će još gore.
Kiseli osmijesi,
Poremećaji sna i ravnoteže,
glupi razgovori:
te gavran sa sirom u kljunu,
te muhe na portretu Presvijetloga Gospodara
ili majmun na kupanju
- no da, to je bio život.
Ograničeni.
Više vole četvrtak od beskonačnosti.
Primitivni.
Više vole krivu notu od glazbe sfera.
Najbolje se osjećaju u pukotinama između
prakse i teorije,
uzroka i posljedice,
ali ovdje nije zemlja i sve čvrsto naliježe.
Na tridesetoj planeti
(u pogledu pustinjskosti bez zamjerke)
čak će odbiti izići iz kabina,
a eto glava, a eto prst ih boli.
Takva neprilika i sramota.
Toliko novaca bačenih u kozmos.
ZAHVALA
Mnogo zahvaljujem
onima koje ne volim.
Olakšanje, na koje pristajem,
da su bliži nekome drugom.
Radost što nisam
vuk njihovih ovčica.
Mir mi je s njima
i sloboda mi je s njima,
a to ljubav ne može ni dati,
ni uzeti ne uspijeva.
Ne čekam na njih
od prozora do vrata.
Strpljiva
gotovo kao sunčani sat,
shvaćam
što ljubav ne shvaća,
opraštam
što ljubav nikad oprostila ne bi.
Od susreta do pisma
ne prolazi vječnost,
nego naprosto nekoliko dana ili tjedana.
Putovanja su s njima uvijek uspjela,
koncerti odslušani,
katedrale posjećene,
krajobrazi izraziti.
A kad nas dijeli
sedam gora i rijeka,
te su gore i rijeke
dobro znane iz atlasa.
Njihova je zasluga,
ako živim u tri dimenzije,
u prostoru neriličnom i neretoričnom,
s istinskim jer pokretnim obzorom.
Sami ne znaju
koliko nose u praznim rukama.
«Ništa im ne dugujem» -
rekla bi ljubav
na tu otvorenu temu.
LJUBAV NA PRVI POGLED
Oboje su uvjereni
da ih je povezao iznenadan osjećaj.
Lijepa je takva sigurnost,
ali nesigurnost je ljepša.
Drže, budući da se prije nisu poznavali,
da među njima nikad ništa nije bilo.
A što bi na to ulice, stube, hodnici
na kojima su se mogli davno mimoilaziti?
Htjela bih ih zapitati
ne sjećaju li se –
možda u kružnim vratima
nekoć licem u lice?
neko «oprostite» u gužvi?
glas «pogrešno» u slušalici?
- ali znam njihov odgovor.
Ne, ne sjećaju se.
Jako bi ih začudilo
da se već dulje vrijeme
poigrava s njima slučaj.
Još ne posve spreman
da se za njih prometne u sudbu,
približavao ih je i udaljavao,
presretao ih je na putu
i prigušivši hihot
odskakivao u stranu.
Bilo je znakova, signala,
pa što ako nečitkih.
Možda prije tri godine
ili u prošli utorak
neki je listić prelepršao
s ramena na rame?
Nešto se izgubilo i podiglo.
Tko zna, možda već lopta
u zelenilu djetinjstva.
Bile su kvake i zvonca
na kojima se preuranjeno
dodir stavljao na dodir.
Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.
Možda je neke noći bio isti san,
odmah poslije buđenja izbrisan.
Ta svaki je početak
samo neki nastavak,
a knjiga događaja
uvijek otvorena po sredini.
