Almost Famous

Jiří Šotola

Jiří Šotola (1924-1989) je češki dramatičar, romanopisac i prevoditelj. U Hrvatskoj je poznat najprije zahvaljujući svojemu povijesnom romanu Družba Isusova, prema kojem je Silvije Petranović 2004. godine snimio istoimeni film.

 

Studirao je dramarurgiju i filozofiju. Od 1968. godine mu je, u tada komunističkom češkom režimu, bilo zabranjeno pisati.

 

Njegovi se povijesni romani smatraju najuspjelijim dijelom njegova golema književnog opusa.

 

Ovdje donosimo dvije iznimne Šotoline pjesme, u prijevodu Božidara Škriteka.

 

 

 


A KOLIKO SI IMALA LJUBAVNIKA?

 

 

 

A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima

 

spavala? i što su ti govorili? i kako, kako je to bilo? Daj mi

 

mira,

 

čuješ, daj mi mira, fućkam ti na tvoje

 

fotografije spremljene u kutiju od cipela,

 

pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manžetama i u

 

policama pod rubljem, prestani,

 

prestani, idi već, kao nesnosnu muhu

 

pratim očima tvoj lik po svim kutovima,

 

idi,

 

izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,

 

moram se ispavati, idi, rasplini se,

 

rastopi se negdje u toj narančastoj lokvi pod svjetiljkom,

 

izgubi se među slovima ove glupe knjige što je čitam,

 

idi, ne volim te, ništa neću, ništa te ne pitam,

 

to me ne zanima,

 

fućkam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed

 

i sijed ću te još voljeti, nozaimeisusovo

 

koliko,

 

koliko si ih imala?

 

 


JA SAD IDEM VAN

 

 

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

 

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

 

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek na godinu, šta
tako gledaš u mene?

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina,
pa zar je to neko vrijeme?

 

Past ću na prozor u spodobi jednog besprizornog
razrokog fotona. Posadit ću se u obliku
prašine, spale nekom s cipela,
na prag tvojih vrata.

 

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi 
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

 

I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi.

 

Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je
grozno dugo, pa ja ću usahnuti umrijeti umrijeti ću od
žalosti, ta molim te ipak otvori ili ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iziziskopati

 

ljubavi moja.