stefan bićanić
Čudna se greška ponavlja, jedan krivi potez vuče novi i tako u nedogled. Za minutu stiže novi val zraka za umorna pluća, slušam muziku koju nisam već dugo. Djeca idu u školu sa svijećom u ruci i skaču po suhom snijegu (stiže i taj trenutak), smiju se i plaču, nebo oblijeva hladan znoj i sprema ono što čekam. Toplo je na neki način.
Leteći tanjuri su se spustili i svi su ostali bez daha, iz svakog je izrastao baobab koji je oplodio po jednu ženu. Žene su izlegle jaja. Iz svakog jajeta izlegla se po jedna žena (Vještica). Vještice su opčinile svu djecu i onda pale na veliki debeli trbuh i zasvirale violine, a sve se orilo i pretvaralo u čokoladu. Čokolada je udebljala djecu i zlobnice su ih skuhale i pojele. Kao aperitiv popile su bocu ruma, i bilo je jako zabavno. U međuvremenu vilenjaci su skupili šibice kako bi zapalili vještice. Sve su ih spalili. Na tom istom mjestu na kojem je bio pepeo spaljenih tijela izraslo je drvo, a iz njega je zurilo oko. Drvo je gledalo sve oko sebe. Bilo je to jedno jako čudno drvo jer je iz njega dopirala glazba koja je smirila cijeli svijet, a ljestve su pale čim se oblak razišao. Ulice još uvijek smrde po paljevini, a ovaj grad, ovaj prokleti grad... Godine kompresiranih emocija stopljenih u jednu jedinu bezimenu, gubitak pamćenja, kratak razgovor i laku noć, postavljajte pitanja koliko god želite, više nema natrag, djeca su u pećnici, ovo je vještičji sat. Više vole Simbole jer su dopadljiviji od Istine. Da, to je istina. I ovo divlje doba hladne birokracije i loših pojava. Sve paranoje su opravdane, zidovi se savijaju i djeca su drogirana. Vremena nema i ne volim limuzine, večeras sam doma sam. Pospan. Divna glazba, divna granica stvarnosti i još nečega, neboderi i semafori, neki pak marširaju u svijetlo dok drugi kupuju ulaznice za propast svijeta, sva ta ista smrznuta lica, možda i sanjam, propagande i mrave ubojice. Kad vidim konce iznad sebe izgubim glavu.
Po prvi put hvatamo sjene na praskozorju crvenih oblaka, gladni duhovi ili svećenici? Nije bitno ako stvarnost zvuči besmisleno - pustili smo sve u WC školjku i pali u san. Ljudi, suludi redatelji samih sebe, zatekli su se u svemirskom brodu. Zapravo su se sklupčali i uvukli u svoje kućice u očekivanju povoljnijih uvjeta za National geographic, bez emocija, bez razmišljanja. Njima je sve bitno na apsurdan način, oduvijek Bez obzira, vjerovao ti u Istinu ili ne, ona postoji i ti ovisiš o njoj. Logika se usijava dok ne eksplodira u bezbroj neprepoznatljivih fragmenata i pitanja. Dok ne ugleda vlastiti apsurd i suvišnost. Znanje nekoliko skromnih desetaka godina, toliko plemenito. Identitet - izvan svega? Savjest. Preneražen sam, dokrajčen i razvučen po plavoj cesti bez oznaka u nizu sličnih situacija, pa provedimo život zajedno. Sve iluzije koje se noćima grade i nadopunjavaju sada se najednom tope i pretvaraju u čistu, besprijekornu prazninu, najvećeg neprijatelja, a ružni snovi i najveće strahote postaju svakodnevni i toliko intenzivni da uskoro pretvaraju ljude u hladne i neutješne sjene s ludilom u očima.
To se dogodilo svima s takvim i sličnim načinom razmišljanja. Na sreću ostali su nedorečeni, kao i uvijek, ne znaju kad gube smisao za humor. Tope se kao vosak i gore bez mjere, bez kontrole. Jesi spremna za takvu avanturu? I najgorima se omakne. U što se pretvaram? Nedostaje mi tisuću kilometara moždanih vijuga. Tvoj je glas uragan, sudbinski šamar, moralno triježnjenje, katarza zadnjeg čina drame apsurda, usred noći, usred dana… S godinama priznajem da znam sve manje. Šalu na stranu, predstava je bila zakurac, svi akteri su poubijani i nikom ne nedostaju, ha, ha, ha. (Ljudi uvijek govore stvari koje ne misle.) Sokrat i njegovi mladi učenici ostali bi bez daha i zaprepašteni svaki put jer se nitko ne bi i pomirio sa takvim obratom. Evolucija kao da nam nije saveznik, kažu fakti. - I ti si jedan od njih, zar ne? – Pomalo. Nestvarno, nestvarno, mislio sam cijelo vrijeme. Nesigurno. Nema osnovu. Ali što sad? Što dolazi sljedeće?
Probudio sam se nakon nekoliko sati sna, pojeo stari komad kruha i započeo novu sliku. Ne znam zašto ni o čemu sam mislio, ni što sam sanjao, san brzo izblijedi ako ga ne zapamtim. Miris terpentina mi je ojačao želju za nespavanjem, dim cigarete i kava od prošlog jutra. Noć traje kratko, nalik na putovanje u podmornici kroz tamno-tamno-plavi ocean. I nije novi dan ako ga dočekaš, ali osjetiš na koži da se nešto budi, nešto svježe i umirujuće. Jutro ima drugačiji miris, u to sam siguran.
Leteći tanjuri su se spustili i svi su ostali bez daha, iz svakog je izrastao baobab koji je oplodio po jednu ženu. Žene su izlegle jaja. Iz svakog jajeta izlegla se po jedna žena (Vještica). Vještice su opčinile svu djecu i onda pale na veliki debeli trbuh i zasvirale violine, a sve se orilo i pretvaralo u čokoladu. Čokolada je udebljala djecu i zlobnice su ih skuhale i pojele. Kao aperitiv popile su bocu ruma, i bilo je jako zabavno. U međuvremenu vilenjaci su skupili šibice kako bi zapalili vještice. Sve su ih spalili. Na tom istom mjestu na kojem je bio pepeo spaljenih tijela izraslo je drvo, a iz njega je zurilo oko. Drvo je gledalo sve oko sebe. Bilo je to jedno jako čudno drvo jer je iz njega dopirala glazba koja je smirila cijeli svijet, a ljestve su pale čim se oblak razišao. Ulice još uvijek smrde po paljevini, a ovaj grad, ovaj prokleti grad... Godine kompresiranih emocija stopljenih u jednu jedinu bezimenu, gubitak pamćenja, kratak razgovor i laku noć, postavljajte pitanja koliko god želite, više nema natrag, djeca su u pećnici, ovo je vještičji sat. Više vole Simbole jer su dopadljiviji od Istine. Da, to je istina. I ovo divlje doba hladne birokracije i loših pojava. Sve paranoje su opravdane, zidovi se savijaju i djeca su drogirana. Vremena nema i ne volim limuzine, večeras sam doma sam. Pospan. Divna glazba, divna granica stvarnosti i još nečega, neboderi i semafori, neki pak marširaju u svijetlo dok drugi kupuju ulaznice za propast svijeta, sva ta ista smrznuta lica, možda i sanjam, propagande i mrave ubojice. Kad vidim konce iznad sebe izgubim glavu.
Po prvi put hvatamo sjene na praskozorju crvenih oblaka, gladni duhovi ili svećenici? Nije bitno ako stvarnost zvuči besmisleno - pustili smo sve u WC školjku i pali u san. Ljudi, suludi redatelji samih sebe, zatekli su se u svemirskom brodu. Zapravo su se sklupčali i uvukli u svoje kućice u očekivanju povoljnijih uvjeta za National geographic, bez emocija, bez razmišljanja. Njima je sve bitno na apsurdan način, oduvijek Bez obzira, vjerovao ti u Istinu ili ne, ona postoji i ti ovisiš o njoj. Logika se usijava dok ne eksplodira u bezbroj neprepoznatljivih fragmenata i pitanja. Dok ne ugleda vlastiti apsurd i suvišnost. Znanje nekoliko skromnih desetaka godina, toliko plemenito. Identitet - izvan svega? Savjest. Preneražen sam, dokrajčen i razvučen po plavoj cesti bez oznaka u nizu sličnih situacija, pa provedimo život zajedno. Sve iluzije koje se noćima grade i nadopunjavaju sada se najednom tope i pretvaraju u čistu, besprijekornu prazninu, najvećeg neprijatelja, a ružni snovi i najveće strahote postaju svakodnevni i toliko intenzivni da uskoro pretvaraju ljude u hladne i neutješne sjene s ludilom u očima.
To se dogodilo svima s takvim i sličnim načinom razmišljanja. Na sreću ostali su nedorečeni, kao i uvijek, ne znaju kad gube smisao za humor. Tope se kao vosak i gore bez mjere, bez kontrole. Jesi spremna za takvu avanturu? I najgorima se omakne. U što se pretvaram? Nedostaje mi tisuću kilometara moždanih vijuga. Tvoj je glas uragan, sudbinski šamar, moralno triježnjenje, katarza zadnjeg čina drame apsurda, usred noći, usred dana… S godinama priznajem da znam sve manje. Šalu na stranu, predstava je bila zakurac, svi akteri su poubijani i nikom ne nedostaju, ha, ha, ha. (Ljudi uvijek govore stvari koje ne misle.) Sokrat i njegovi mladi učenici ostali bi bez daha i zaprepašteni svaki put jer se nitko ne bi i pomirio sa takvim obratom. Evolucija kao da nam nije saveznik, kažu fakti. - I ti si jedan od njih, zar ne? – Pomalo. Nestvarno, nestvarno, mislio sam cijelo vrijeme. Nesigurno. Nema osnovu. Ali što sad? Što dolazi sljedeće?
Probudio sam se nakon nekoliko sati sna, pojeo stari komad kruha i započeo novu sliku. Ne znam zašto ni o čemu sam mislio, ni što sam sanjao, san brzo izblijedi ako ga ne zapamtim. Miris terpentina mi je ojačao želju za nespavanjem, dim cigarete i kava od prošlog jutra. Noć traje kratko, nalik na putovanje u podmornici kroz tamno-tamno-plavi ocean. I nije novi dan ako ga dočekaš, ali osjetiš na koži da se nešto budi, nešto svježe i umirujuće. Jutro ima drugačiji miris, u to sam siguran.
