Noć u gradu

                            Kako tupo završavaju dani. U devet navečer zaključamo knjižaru, pogasimo svjetla, raziđemo se.  Hodajući navučem jaknu i ja sam slobodan čovjek. Koji ne zna kamo bi. Spustim se do trga i tamo se neko vrijeme vrtim po tramvajskim stanicama ne bih li koga sreo. A koga? U ovome gradu poznajem nekoliko ljudi. Ne računam doministra koji je zajapuren kao kakav puran pred klanje, upravo prošao. Te lijepe face s televizije, te tihe ubojice.

U pivnici je mnogo ljudi, ovdje ljudi galame i guraju se laktovima, u kutovima sjaje upaljeni ekrani s izvještajima kladionica, u košarkaškoj ligi Azerbejdžana iznenađenje, u Španjolskoj afera sa potkupljenim sucima, sve se to lijepo vidi, sjaji naša nada i naši porazi. Ne znam zašto većina pivnica ima neudobne, goleme stolice i stolove od masivnog drva, zašto je najčešće prljava i ovako bučna. Mislim, ovdje se pije, ovdje se jako pije, otud sve. Teški stolovi koji trpe oslanjanje i ponekad ples po njima, hinjena toplina prirode, taj hrast je imao preko stotinu godina, a sad po njemu bljuje kakav službenik kojeg je prevarilo peto po redu tamno pivo. Prisjetim se jednog svog izlaska u Opatiju, ljubičastim fićom, u toplu proljetnu noć, s nepunih 19 godina. Izlazio sam uvijek sâm. Gledao sam i osluškivao ljude, promatrao lijepe djevojke kočopernih disko pokreta, sjedio na šanku i pio vino. U to vrijeme, ovakvi kao ja (u crnim košuljama, poderanim trapericama i crnim ulaštenim cipelama, s trodnevnom bradom i  natopljeni jeftinim parfemom, u očevom sakou i ponekad s tankom bijelom kožnom kravatom, namjerno razdrljeni, pokrenuti glazbom, poezijom i filmovima) dolazili su u kafić po imenu Ramona, vremešna vlasnica po kojoj je taj simpatični ćumez dobio ime, često je pred nama rezala kruh i u njega trpala mortadelu ili (za vegetarijance) neočišćenu slanu srdelu i nutkala nas time upornošću bake koja rijetko viđa svoje unuke. U Ramoni, malo je tko sjedio sam. U grupicama, u tim zadimljenim loptama mladosti, iluzije, alkohola i pokojeg skrivećki popušenog smotuljka marihuane i afganistanskog hašiša, prošvercanog u pomoračkim torbama, ušuškanog u skupocjenu kanu za majke i djevojke, razvijale su se priče o neobičnim, dalekim, nepoznatim i strasnim stvarima i ljudima. Meni, koji sam uporno sjedio za šankom sam, to je bilo dosadno. Ionako, mislio sam, sve to služi da bi se u tim malenim društvima izredali svi parovi, da bi na kraju, svatko bio sa svakim, a s ostatkom društva ostajali prijatelji «do groba». Mene je ta rotacija plašila, odbijala me je pomisao da sjedimo i razgovaramo o tome kako je stvarno skončao Jim Morrison, a istovremeno se već dijele nove uloge i možda baš ta jedna riječ koju će netko nekome izgovoriti  bude gorivo promjene i novog rasporeda uzdaha u premalenim automobilima ili, ljeti, na kakvim stijenama ili plićaku. Sve mi se to činilo poprilično mizernim, nekako uskim i sjebanim.Mislio sam, ako već budem s nekim ta će ljubav biti nešto više. Više od ovoga. Mada nisam točno znao što više. Ovo nisam htio, možda me je i suviše plašilo, ostajao sam sjediti uz svoje vino, zureći ravno naprijed u prljavo zrcalo iza čaša na šanku, gledajući kao u retrovizoru, kako se odigrava jedna mladost, kako životi kreću, sasvim slučajno, u ovom ili onom smjeru.

To što sam vidio za svojim leđima, taj, zbog buke, donekle nijemi film sa svim svojim tragikomičnim figurama bilo je moje društvo, moj osjećaj da sam na dobrom mjestu i da ovdje, na nekakav bolestan način i pripadam. U tom, četvrtom razredu srednje škole, već su se ozbiljno raspoređivali fakulteti i još se ozbiljnije govorilo o životnim planovima. Oni stariji, koji su također imali svoja mjesta i svoje iluzije  pohodeći Ramonu, prenosili su svoja iskustva s ljubljanskih, zagrebačkih, bečkih ili sarajevskih ulica. Meni najdraža bila je Beti, Elizabeta Petris, studentica fracuskog jezika i komparativne književnosti u Beogradu. Beti je, za razliku od većine koja je fascinirano, mitomanski opisivala stas i glas znamenitih i manje važnih akademskih faca, pritom i sebi upisujući nešto od te lažne važnosti, nešto od te pobjede nad starom provincijskom frustracijom, jer, eto, oni su se, uputili u bijeli svijet na studije i nad tim bi postignućem svi trebali pasti u nesvijest, malo pričala o profesorima, o kolokvijima, o ispitima

Njena priča bio je Milan Mladenović.

Na jednoj žurci, na Dorćolu, na balkonu s kojeg se širi pogled na Ušće, Milan joj je «otpevao: na tvoje usne boje mesa...». Beti je, kao prekaljena opatijska rokerica znala što to znači, sačekala je da se društvo s balkona povuče natrag, na jastuke pobacane po patosu, pa da onda obljubi Milana u toj jesenskoj noći punog mjeseca dok se dolje obljubljuju dvije fantastične rijeke,a potom klize put istoka i Crnoga mora. Milan je imao madež kraj ožiljka od operacije slijepoga crijeva, rekla je Beti.

    -    Poslije sam mu, onako promrzlom na francuskom izgovorila cijeli prvi pasus Camusova Stranca, potom smo opet vodili ljubav, koljenom je ritmički udaraovazu u kojoj je bujalo drvo života.

Tako sam, vozeći jedne noći ravno u Ramonu, zastao uz more, privukao me je snimljeni intervju Jacksona Polocka s jedne američke stanice, razgovor koji je vodio samo nekoliko dana prije svoje smrti. Spiker je imao krasan glas, stara zagrebačka škola, krasno za čuti sve i da govori o problematici tiskanja telefonskog imenika. Onaj isti treći program.

Novinarka, s izraženim južnjačkim akcentom postavlja slikaru pitanje:

-         Na vašim slikama sve je poprilično nejasno, jeste li ikad pomislili da slikate prirodu? Mislim kakvu mrtvu prirodu ili pejsaž, ustvari, zašto ne slikate, kao mnogi, prirodu?

Potom dvije, tri sekunde mûka, nekakvo šuštanje, kao da netko provlači ruku kroz kosu.

-         Ja sam također priroda, nisam li?, živo je odgovorio slikar.

-         Zar stvarno mislite da su dvije naranče i jedan nâr priroda, a ovaj čovjek koji sjedi pred vama to nije?

Nasmijao se i s dosadom potom rekao da je vrijeme da se ovaj razgovor privede kraju.

Novinarka se kurtoazno zahvalila i najavila novi album nekog benda iz Albakrkija.

A eto, sad jedna pijana službenička priroda bljuje po onoj hrastovoj, a ja opet sjedim i zurim u zamrljano ogledalo iza visokih čaša na šanku. I ne nalazim ništa, bar ne ništa što bih trebao prisluškivati ili imao potrebu znati. Kako tupo završavaju dani.

Zašto se ne pokolebam i ne vratim natrag u Rijeku ipak nečem poznatom, nekoj memljivoj, jadnoj prolaznosti?

Zašto toliko nastojim, pa i ovo me musavo ogledalo odbacuje.

Nigdje nikoga. Konobar ubacuje kovanice u džuboks i Arsen Dedić pjeva  O mladosti. Poklanjala si, ali si krala, kaže on. I prošla si prisluškujući dosadne, predvidljive ljude, a da si premalo živjela, kažem ja.

Vrijeme je da se uputim kući, pred svoj dvorac od lego kockica. Sad je pravi čas da jedna princeza, na jednom balkonu, kraj drveta života, napastvuje Milana Mladenovića, tako mi pomogne i, bar me nakratko usreći.

Beti, draga, kad je ono umrla mama?