Almost Famous

raymond queneau

Raymond Queneau
Zazie u metrou

s francuskoga prevela Vanda Mikšić,  roman izlazi u izdanju Meandra, u ediciji Meandar roman, do kraja siječnja 2006.

Otkudtaksmrdi, upita se Gabriel razdraženo. Nevjerojatno, nikad se ne peru. U novinama piše da u Parizu ni jedanaest posto stanova nema kupaonu, kaj me ne čudi, ali prat se može i bez toga. Svi ovi tu oko mene baš se nekak i ne trude. A opet, nije ovo najprljavije mjesto u Parizu. Nema razloga. Okupio ih slučaj. Ne možeš pretpostaviti da ljudi koji čekaju na kolodvoru Austerlitz smrde više od onih koji čekaju na kolodvoru Lyon. Zbilja nema razloga. Al koji smrad.
Gabriel iz rukava iščupa blijedoljubičastu svilenu maramicu i njome začepi kljuku.
-Što to toliko zaudara?, upita neka žena naglas.
Dok je to izgovarala nije mislila na sebe, pa nije egoist, htjela je govoriti o mirisu koji je izbijao iz tog gospona.
-To ti je, stara moja, odgovori Gabriel kojega je resio brz jezik, Barbouze, jedan Fiorov miris.
-Trebalo bi zabraniti da se svijet tak zagađuje, nastavi baba, uvjerena da je u pravu.
-Ak sam dobro shvatio, ti, stara, misliš da je tvoj prirodni miris bolji od mirisa ružičnjaka. E pa varaš se, stara moja, varaš se.
-Čuješ ti ovo?, upita baba kepeca pokraj sebe, koji je vjerojatno imao zakonsko pravo da je guzi. Čuješ kako me ova debela svinja vrijeđa?
Kepec prouči Gabrielov gabarit i pomisli ovaj je pravi div, al divovi su uvijek dobričine, nikad se ne koriste snagom, to bi s njihove strane bilo kukavički. Onda velevažno poviknu:
-Ti smrdiš, gorilo!
Gabriel uzdahnu. Opet ga tjeraju na nasilje. Ta mu se prisila zbilja gadi. A traje otkako je čovjeka. Al kaj je tu je. Pa nije on, Gabriel, kriv što su slabići ti koji uvijek gnjave cijeli svijet. Malcu će ipak dati šansu.
-Ajde ponovi, reče Gabriel.
Pomalo iznenađen što gromada odgovara, kepec polako iskopa sljedeći odgovor:
- Šta da ponovim?
Zadovoljan je kepec kako je to složio. Samo, ljudina je uporna: nagnu se i jednolično izgovori ovu šestosložnu riječ:
- Tokajsisadreko...
Kepec se ustrtari. Došlo vrijeme, kucnuo čas da skuje neki verbalni štit. Prvi kojega se dokopao bio je neki aleksandrinac:
- Najprije, ne dopuštam da mi tikate.
- Seronjo, uzvrati Gabriel jednostavno.
I podignu ruku kao da će sugovorniku opaliti ćušku. Ovaj se, pak, sam od sebe složi na tlo, ljudima pod noge. Silno poželi zaplakati. Dolazak vlaka na kolodvor sve to, nasreću, promijeni. Mirisna gomila usmjerava višestruke poglede prema putnicima koji počinju defilirati, najprije poslovni ljudi ubrzana koraka čija su jedina prtljaga aktovka u ruci i držanje onih koji znaju putovati bolje od ostalih.
Gabriel gleda u daljinu; njih dvije morale bi biti negdje na kraju, ženske su uvijek na kraju; ali ne, eto gdje mu se obraća neka šmrkavica:
- Ja sam Zazie, kladim se da si ti moj ujak Gabriel.
- Jest, to sam ja, odgovara Gabriel oplemenjujući svoj ton. Ja sam tvoj ujak jak3.
Malu to zabavlja. Pristojno se smiješeći, Gabriel je uzima u naručje, podiže do visine svojih usana, ljubi je, ona ga ljubi, spušta je.
- Kak dobro mirišeš, kaže dijete.
- Barbouze, od Fiora, objašnjava kolos.
- Oš mi stavit malo iza uha?
- To ti je muški miris.
- Viš o kom se radi, kaže Jeanne Lalochère, dokotrljavši se naposljetku. Htio si je, pa ti je, onda, evo.
- Bez brige, kaže Gabriel.
- Mogu ti je povjeriti? Ne bi baš da je siluje cijela familija, shvaćaš?
- Al, mama, znaš i sama da si prošli put stigla u pravi čas.
- U svakom slučaju, kaže Jeanne Lalochère, ne želim da se ponovi.
- Moš biti mirna, kaže Gabriel.
- Dobro. Onda se nađemo ovdje preksutra na vlaku u šest i šezdeset.
- Tamo gdje su polasci, kaže Gabriel.
- Natürlich, kaže Jeanne Lalochère koja je već bila okupirana. A propos, kak ti je žena?
- Dobro, hvala. Nećeš nas posjetit?
- Neću imat vremena.
- Takva ti je ona kad ima frajera, kaže Zazie, onda ju boli džon za obitelj.
- Ajde bok, ljubavi. Bok, Gaby.
Odlazi.
Zazie komentira:
- Opasno je zagrizla.
Gabriel sliježe ramenima. Ništa ne govori. Uzima njezin kofer.
Onda ipak nešto kaže.
- Idemo, kaže.
I stane grabiti, razmičući u stranu sve što mu se nađe na putu. Zazie kaska za njim.
- Ujače, viče, kaj idemo metroom?
- Ne.
- Kak ne?
Zaustavlja se. I Gabriel staje, okreće se, spušta kofer i pokušava objasniti.
- Pa da: ne. Danas se ne može. Štrajk je.
- Štrajk je.
- Pa da: štrajk je. Metro, to tipično pariško prijevozno sredstvo, zaspao je pod zemljom, jer su radnici koji buše karte obustavili rad.
- Gadovi, viče Zazie, užas. Meni to rade.
- Ne samo tebi, kaže Gabriel savršeno objektivno.
- Baš me briga. To se sad svejedno događa meni, a bila sam tak sretna, tak vesela i sve kaj ću se vozikati metroom. Koje sranje.
- Daj se urazumi, kaže Gabriel čije su riječi ponekad imale naboj blago kantovskog tomizma.
A onda, prelazeći na razinu kosubjektivnosti, dodaje:
- Osim toga, moramo požuriti: Charles čeka.
- Oh! taj mi je poznat, poviknu Zazie uzrujano, čitala sam o njemu u Memoarima generala Vermota.
- Ma ne, kaže Gabriel, ma ne, Charles je moj kompić i vozi taksi. Rezervirao sam ga baš zato kaj je štrajk. Kužiš? Idemo.
Ponovno jednom rukom hvata kofer, a drugom vuče Zazie.
Charles je doista čekao čitajući u nekom časopisu rubriku slomljenih srdaca. Tražio je, i to već godinama, neku mesno-masnu kojoj bi poklonio svojih četrdeset i pet kvrga. Ali baš one što su se po tim novinama žalile uvijek su bile ili guske ili šuge. Podmuklice ili prijetvorice. Među gredama žalopojki pronalazio bi slamku, a onda i u najranjenijoj lutkici otkrivao potencijalnu kravu.
- Bok, mala, kaže on Zazie, ne gledajući je i brižno spremajući časopis pod dupe.
- Koja šuga od krntije, kaže Zazie.
- Upadaj, kaže Gabriel, i ne budi snob.
- Snob moje dupe, kaže Zazie.
- Zanimljiva ta tvoja mala nećakinja, kaže Charles dok stišće kuplung i pokreće mašinu.
Blagim, ali odlučnim pokretom, Gabriel gura Zazie u dno taksija, a onda se smješta pokraj nje.
Zazie se buni.
- Zdrobićeš me, viče sva bijesna.
- Bit će veselo, sažeto primjećuje Charles spokojnim glasom.
Kreće.
Malo se voze, a onda Gabriel širokim pokretom ruke pokazuje krajolik.
- Ah! Pariz, izgovara ohrabrujućim tonom, divan grad. Pogledaj samo kako je lijep.
- Ma baš me briga, kaže Zazie, ja sam se htjela voziti metroom.
- Metroom!, uzvikuje Charles, metroom!!! Pa eto ti ga!!
I prstom pokazuje nešto u zraku.
Zazie se mršti. Sumnjivojoj.
- To metro?, pita. Metro, dodaje prezirno, metro je pod zemljom, kaj ne?
- Ovaj ovdje ti, kaže Gabriel, ide zrakom.
- Onda nije metro.
- Da ti objasnim, kaže Gabriel. Ponekad izlazi iz zemlje i onda ponovno ulazi.
- Gluposti.
Gabriel se osjeća bespomoćno (gesta), zatim, u želji da promijeni temu, ponovno nešto pokazuje.
- A ovo! uzvikuje, gle! Panteon!!!
- Šta ja sve neću čuti, kaže Charles ne okrečući se.
Vozi polako ne bi li mala mogla vidjeti zanimljivosti, a uz to nešto i naučiti.
- A kao možda nije Panteon?, pita Gabriel.
U njegovom pitanju ima nečeg podrugljivog.
- Ne, kaže Charles uvjereno. Ne, ne i ne, to nije Panteon.
- A kaj je to onda po tebi?
Podrugljivost tona postaje gotovo uvredljiva za sugovornika koji, uostalom, brže-bolje priznaje poraz.
- Nemam pojma, kaže Charles.
- Eto vidiš.
- Al nije Panteon.
Uporan je naπ Charles, unatoč svemu.
- Pitaćemo nekog prolaznika, predlaže Gabriel.
- Ma prolaznici, odgovara Charles, sama hrpa budala.
- Istina, kaže Zazie vedro.
Gabriel ne navaljuje. Otkriva novi predmet entuzijazma.
- A ovo, uzvikuje, ovo je...
No, u pola ga riječi prekida šurjakova eureka.
- Sjetio sam se, urla. Ono kaj smo vidjeli naravno nije Panteon nego kolodvor Lyon.
- Može bit, kaže Gabriel nezainteresirano, al to je sad već prošlo, nećemo više o tome, bolje pogledaj ovo, mala, kaj nije krasna ova arhitektura, to su ti Invalidi...
- Ej, stvarno si prolupao, kaže Charles, to nema nikakve veze s Invalidima.
- Pa dobro, kaže Gabriel, ako nisu Invalidi, reci nam što je?
- A kaj ja znam, kaže Charles, može eventualno biti kasarna Reuilly.
- Baš ste mi fora vas dvojica, kaže Zazie popustljivo.
- Zazie, izjavljuje Gabriel uzvišenim tonom koji je bez problema pronašao u svojemu repertoaru, ako bi doista željela vidjeti Invalide i pravi Napoelonov grob, odvest ću te.
- Napoleon moje dupe, odgovara Zazie. Uopće me ne zanima taj napuhanko s onim svojim blesavim šeširom.
- Šta te onda zanima?
Zazie ne odgovara.
- Da, kaže Charles neočekivano ljubazno, šta te zanima?
- Metro.
Gabriel kaže: ah. Charles ne kaže ništa. Onda Gabriel ponavlja svoje: ah.
- A kad će taj štrajk završit?, pita Zazie pucajući od bijesa.
- Kaj ja znam, kaže Gabriel, pa nisam ja političar.
- Nije ti to politika, kaže Charles, to ti je kruh.
- A vi, striček, pita ga Zazie, štrajkate i vi ponekad?
- Draga gospodična, ponekad treba štrajkati, da se povisi tarifa.
- Trebalo bi prije spustit te vaše tarife, s krntijom kakva je ova vaša, ne može bit gora. Jeste je možda našli na otpadu?
- Skoro smo stigli, kaže Gabriel u želji da izgladi stvar. Evo kafića na uglu.
- Na kojem uglu?, pita Charles ironično.
- Na uglu ulice u kojoj stanujem, odgovara Gabriel bezazleno.
- Onda, kaže Charles, to nije ovaj.
- Kaj, kaže Gabriel, sad ćeš tvrdit da to nije taj?
- O ne, viče Zazie, nećete valjda opet.
- Ne, to nije taj, odgovara Charles Gabrielu.
- Istina, kaže Gabriel dok prolaze pokraj njega, u ovaj nikad nisam ušao.
- Daj mi reci, ujače, moli Zazie, kad tak prišaš gluposti, ti to onda namjerno ili ne?
- Ma to je da te malo nasmijem, dijete drago, odgovara Gabriel.
- Bez brige, kaže Charles Zazie, nije ti to kod njega namjerno!
- Baš duhovito, kaže Zazie.
- Istina je, kaže Charles, ponekad bude namjerno, a ponekad ne.
- Istina!, uzvikuje Gabriel (gesta), kao da ti znaš štajeto. Kao da itko na svijetu zna štajeto. Sve to (gesta), sve to je laž: Panteon, Invalidi, kasarna Reuilly, kafić na uglu, sve. »ista laž!
Dodaje ljutito:
- Ah, koji jad i bijeda!
- Hoćeš da se zaustavimo i popijemo aperitiv?, pita Charles.
- Dobra ideja.
- Idemo u La Cave?
- Na Saint-Germain-des-Présu?, pita Zazie ustreptalo.
- Ma ne, mala, kaže Gabriel, kaj ćeš tamo? To ti je skroz pase.
- Ako hoćeš reći da ne znam kaj je sad in, kaže Zazie, mogu ti samo odgovoriti da si obični stari konj.
- Čuješ ti ovo?, kaže Gabriel.
- A šta ćeš, kaže Charles, to ti je nova generacija.
- Nova generacija, kaže Zazie, moje...
- Dobro, dobro, kaže Gabriel, shvatili smo. Idemo onda u kafić na uglu?
- Na onom pravom uglu, kaže Charles.
- Da, kaže Gabriel. A poslije ćeš k nama na večeru.
- Pa kaj se nismo tak dogovorili?
- Jesmo.
- Onda?
- Onda ti potvrđujem.
- Šta imaš potvrđivat kad je bilo dogovoreno.
- Onda te, recimo, podsjećam u slučaju da si zaboravio.
- Nisam zaboravio.
- Znači ideš k nama na večeru.
- Kaj sad, kaže Zazie, idemo na tu cugu ili ne?
Gabriel se spretno izvlači iz taksija. Svo troje okuplja se oko nekog stola na pločniku. Konobarica se nemarno dokotrlja. Zazie odmah izražava svoju želju:
- Jednu kakakolu.
- Nema, odgovara joj ova.
- Svašta, uzvikuje Zazie. Kakvo je onda ovo mjesto?
Negoduje.
- Ja ću beaujolais11, kaæe Charles.
- Za mene, kaæe Gabriel, grenadina s mlijekom. A ti?, pita on Zazie.
- VeÊ sam rekla: jednu kakakolu.
- Pa rekla ti je da nema.
- Ali ja baš hoću kakakolu.
- Uzalud ti, kaže Gabriel krajnje strpljivo, vidiš da nema.
- A zakaj nemate?, pita Zazie konobaricu.
- Dakle (gesta).
- A panaše, Zazie, predlaže Gabriel, hoćeš to?
- Hoću kakakolu i niš drugo.
Svi postaju zamišljeni. Konobarica češka bok.
- Ima tu pokraj, kaže naposljetku. Kod Talijana.
- Onda, kaže Charles, stiže taj beaujolais?
Konobarica odlazi po njega. Gabriel ustaje bez riječi. Nestaje na brzinu i uskoro se vraća s bočicom iz koje vire dvije slamke. Stavlja je pred Zazie.
- Evo ti, mala, kaže velikodušno.
Zazie bez riječi uzima bočicu u ruku i počinje se igrati slamkama.
- Eto vidiš, kaže Gabriel svom kompiću, nije bilo teško. Djecu samo treba prokljuviti.

II

- To je ovdje, kaže Gabriel.
Zazie proučava kuću. Ne iznosi dojmove.
- Onda?, upita Gabriel. Je l' ok?
Zazie daje znak koji kaže da će mišljenje zadržati za sebe.
- Ja ću, kaže Charles, skoknuti čas do Turandota, moram mu nešto reći.
- Shvaćam, reče Gabriel.
- Kaj se tu ima shvaćati?, upita Zazie.
Charles prijeđe onih pet stuba što su s pločnika vodile do restoran-bara La Cave, gurne vrata i ode do drvenog šanka iz vremena okupacije.
- Dobar dan, gospon Charles, reče Mado Bena koja je upravo posluživala nekog gosta.
- Dobar dan, Mado, odgovori Charles ne gledajući je.
- To je ona?, upita Turandot.
- Upravo tako, odgovori Charles.
- Veća je nego kaj sam mislio.
- Pa što?
- To mi baš nije drago. Rekao sam Gabyju, neću probleme kod sebe.
- Ajde, daj mi jedan beaujolais.
Turandot ga je posluži u tišini, zamišljeno. Charles je iskapio svoj beaujolais, obrisao brkove nadlanicom, a onda rastreseno pogledao van. Da bi u tome uspio, morao je podići pogled, a vidjele su se samo noge, gležnjevi, donji dijelovi nogavica, ponekad, uz malo sreće, i cijeli pas, ako je bio jazavčar. Obješena uz prozor, krletka je pružala gostoprimstvo nekoj tužnoj papigi. Turandot je napunio Charlesovu čašu, a i sebi je natočio kap. Mado Bena vratila se za šank, pokraj šefa, pa prekinula tišinu.
- Gospon Charles, reče, kaj ste nam melankoličan.
- Melankoličan moje dupe, odgovori Charles.
- Bogme, poviknu Mado Bena, danas baš i niste ljubazan.
- To mi je baš fora, reče Charles smrknuto. Tak priča ona balavica.
- Ne shvaćam, reče Turandot s nelagodom.
- Pa to je bar jednostavno, reče Charles. Ta mala ne može ništa reći da na kraju ne doda moje dupe.
- A riječi poprati i gestom?, upita Turandot.
- Još ne, ozbiljno odgovori Charles, ali i to će doći.
- O ne, prostenje Turandot, samo to ne.
Objema se rukama uhvati za glavu i stade glumatati da će je iščupati s ramena. Onda nastavi ovim riječima:
- Joj, koje sranje, ne želim kod sebe tu malu gaduru koja govori takve prostote. Već vidim, iskvarit će cijeli kvart. Za osam dana...
- Ostaje samo dva-tri dana, reče Charles.
- I to je previše!, poviknu Turandot. U dva-tri dana imat će dovoljno vremena da zavuče ruku u šlic svim onim starkeljama koji mi stalno dolaze. Neću probleme, kužiš, neću probleme.
Papiga koja je grickala kandžu spusti pogled pa se, prekidajući pranje, uključi u razgovor.
- Brbljaš, reče Laverdure, brbljaš, to je sve što znaš.
- Ima pravo, reče Charles. Na kraju krajeva, ne trebaš to pričati meni.
- Ma serem ja na njega, kaže Gabriel osjećajno, al se pitam zakaj si mu morao ponoviti njene prostote.
- Ja sam iskren čovjek, kaæe Charles. Uostalom, moraš priznati da ti je nećakinja prilično neodgojena. Ajde reci, jesi ti tak govorio kad si bio mali?
- Ne, odgovara Gabriel, ali ja nisam bio curica.
- Za stol, kaže Marceline blago donoseći zdjelu s juhom. Zazie, doziva je blago, za stol.
Kutljačom počinje blago lijevati sadržaj u tanjure.
- Oho, kaže Gabriel zadovoljno, krepka juha.
- Ne pretjeruj baš, kaže Marceline blago.
Zazie im se napokon pridružuje. Sjeda bez sjaja u oku, konstatirajući protiv volje da je gladna.
Nakon juhe, bilo je krvavica s krumpirima na savoyardski15, pa gušćje jetre (koju je Gabriel donosio iz kabarea, nije se mogao suzdržati, gušćje je jetre bilo na sve strane), pa nekih preslatkih kolača, pa kave natočene u šalice, kave jerbo obojica, i Charles i Gabriel, rade noću.
Charles je klisnuo odmah nakon očekivanog iznenađenja: grenadine s višnjevačom, a Gabrielu je posao počinjao tek u jedanaest. Ispružio je noge pod stolom, čak su mu malo i stršale s druge strane, pa se nasmiješio Zazie koja je sjedila sva ukočena.
- Onda, mala, reče on tako, sad ćemo na spavanac?
- Tko to "mi"?, upita ona.
- Pa ti, naravno, odgovori Gabriel upadajući u zamku. U kolko ideš tamo spavati?
- Tu i tamo nije isto, nadam se.
- Pa da, reče Gabriel pun razumijevanja.
- Zato me i ostavljaju ovdje, zato da ne bude kao tamo, kaj ne?
- Pa da.
- Kažeš pa da tek tako il to zbilja misliš?
Gabriel se okrenu prema Marcelini koja se smiješila:
- Ma vidiš ti kako balavica njezinih godina već razmišlja? Čovjek se pita šta ih uopće šaljemo u školu.
- Ja, reče Zazie, hoću ići u školu do šezdeset i pete.
- Do šezdeset i pete?, ponovi Gabriel malčice iznenađen.
- Da, reče Zazie, hoću bit učiteljica.
- Nije to loš posao, reče Marceline blago. Bar postoji mirovina.
Doda to automatski, jer je imala bogat vokabular.
- Mirovina moje dupe, reče Zazie. Ne želim bit učiteljica zbog mirovine.
- Naravno da ne, reče Gabriel, nismo ni mislili.
- Nego zakaj?, upita Zazie.
- Pa ti ćeš nam objasniti.
- A sam ne bi znao, ha?
- Zbilja je silna ova današnja mladež, reče Gabriel Marcelini.
Pa nastavi:
- Onda, zakaj hoćeš bit učiteljica?
- Zato da maltretiram klince, odgovori Zazie. Sve one kaj će za deset, dvadeset, pedeset, sto, tisuću godina bit stari ko ja, sve će ih trebat maltretirati.
- Pa dobro, reče Gabriel.
- Biću grozna prema njima. Tjeraću ih da ližu parkete. Tjeraću ih da jedu spužve. U guzicu ću im zabadati šestare. Čizmama ću ih udarat u dupe. Jer ću nosit čizme. Zimi. Ovak velke (gesta). S ogromnim mamuzama s kojima ću im oderati kožu s dupeta.
- Znaš, reče Gabriel staloženo, ako je vjerovat novinama, moderno ti obrazovanje uopće ne ide u tom pravcu. Čak mislim da ide u suprotnom. Ide se prema nježnosti, razumijevanju, ljubaznosti. Kaj ne, Marceline, tako piše u novinama?
- Da, odgovori Marceline blago. A šta su tebe, Zazie, maltretirali u školi?
- Da ste samo vidli.
- Uostalom, reče Gabriel, za dvadeset godina više neće ni biti učiteljica: sve će ih zamijenit kino, televizija, elektronika, takve stvari. I to je neki dan pisalo u novinama, je l' da, Marceline?
- Da, odgovori Marceline blago.
Zazie načas zamisli takvu budućnost.
- Onda ću biti astronaut, izjavi.
- To da, reče Gabriel s odobravanjem. Treba ić u korak s vremenom.
- Da, nastavi Zazie, biću astronaut i ići ću maltretirat Marsijance.
Gabriel oduševljeno udari rukama o bedra:
- Ova mala stvarno zna šta hoće.
Bio je zadivljen.
- Ipak bi trebala ići spavati, reče Marceline blago. Kaj nisi umorna?
- Ne, odgovori Zazie zijevajući.
- Mala je umorna, nastavi Marceline blago, obraćajući se Gabrielu, trebala bi ići spavati.
- Imaš pravo, reče Gabriel i stade smišljati neku zapovjednu rečenicu koja bi po mogućnosti ostala bez replike.
Prije negoli ju je uspio sročiti, Zazie upita imaju li televizor.
- Ne, reče Gabriel. Ja više volim kino, doda neiskreno.
- Onda me možeš vodit u kino.
- Prekasno je, reče Gabriel. Osim toga, nemam vremena, počinjem raditi u jedanaest.
- Možemo i bez tebe, reče Zazie. Ujna i ja ćemo ići same.
- To mi baš i ne bi bilo drago, reče Gabriel polako i oštro.
Pogleda Zazie ravno u oči, pa zločesto doda:
- Marceline ti nikad ne izlazi bez mene.
Onda nastavi:
- Neću ti to sad objašnjavati, mala, predugo bi trajalo.
Zazie skrenu pogled i zijevnu.
- Umorna sam, reče, idem spavat.
Ustade. Gabriel joj pruži obraz. Ona ga poljubi.
- Imaš nježnu kožu, primijeti.
Marceline je prati do njezine sobe, a Gabriel odlazi po zgodnu torbicu od svinjske kože s njegovim inicijalima. Smješta se, toči veliku čašu grenadine koju razrjeđuje s malo vode i započinje manikuru; obožava to, vješt je, pa je najradije obavlja sam. Stane pjevušiti neki besramni refren o podvizima trojice zlatara, a zatim zviždati, ne preglasno da ne probudi malu, nekoliko melodija iz starih vremena kao što su gašenje svjetla, pozdrav zastavi, desetar idiot itd.
Marceline se vraća.
- Nije joj puno trebalo da zaspe, kaže blago.
Sjeda i toči sebi čašu višnjevače.
- Pravi mali anđeo, komentira Gabriel neutralno.
Divi se noktu koji je upravo dovršio, onom na malom prstu, pa prelazi na prstenjak.
- Što ćemo s njom po cijele dane?, pita Marceline blago.
- Pa to nije neki problem, kaže Gabriel. Ja ću je odvesti na vrh Eiffelovog tornja17. Sutra popodne.
- A sutra ujutro?, pita Marceline blago.
Gabriel problijedi.
- Nipošto me, kaže, ali nipošto ne smije probuditi.
- Vidiš, kaže Marceline blago. Problem.
Gabriel postaje sve tjeskobniji.
- Djeca obično ustaju rano. Neće mi dati da spavam... da se odmorim... A znaš ti mene. Moram se odmorit. Obavezno deset sati sna. Za zdravlje.
Gleda u Marceline.
- Nisi mislila na to?
Marceline spušta pogled.
- Nisam te htjela spriječiti da obaviš svoju dužnost, kaže blago.
- Hvala ti, kaže Gabriel ozbiljno. Al šta bi mogli smislit da je ujutro ne čujem?
Razmišljaju.
- Mogli bi joj dati neko sredstvo za spavanje pa da spava bar do dvanaest ili, još bolje, do četri. Kažu da postoje neki čepići kaj imaju baš takvo djelovanje.
- Kuc, kuc, kuc, diskretno kuca Turandot s druge strane drvenih vrata.
- Naprijed, kaže Gabriel.
Turandot ulazi u Laverdureovoj pratnji. Sjeda dok mu nitko još ni ne nudi i spušta krletku na stol. Laverdure promatra bocu grenadine žudnjom dostojnom pamćenja. Marceline mu malo toči u posudicu. Turandot odbija ponudu (gesta). Gabriel, koji je dovršio srednjak, baca se na kažiprst. Cijelo to vrijeme još ništa nije rečeno.
Laverdure je ispio svoj sirup. Briše kljun o ljuljačku, pa uzima riječ:
- Brbljaš, brbljaš, to je sve što znaš.
- Brbljam moje dupe, odgovara Turandot ljutito.
Gabriel prekida s poslom i zlobno promatra posjetitelja.
- Daj ponovi to kaj si sad reko, kaže.
- Reko sam, kaæe Turandot, reko sam: brbljam moje dupe.
- I šta hoćeš s tim reći, ak smijem pitati?
- Hoću reći da mi uopće nije drago kaj je mala tu.
- Čuj, boli me džon je l' to tebi drago ili ne.
- Molim? Ja ti iznajmljujem bez djece, a ti sad imaš tu jedno bez moje dozvole.
- Znaš kud si ja metnem tvoju dozvolu?
- Znam, znam, otud pa do toga da me tak vrijeđaš razgovarajući kao tvoja nećakinja nije daleko.
- Pa ne može se biti tak neinteligentan ko ti, znaš šta znači "neinteligentan", budalo?
- Eto, kaže Turandot, tu smo.
- Brbljaš, brbljaš, kaže Laverdure, to je sve što znaš.
- A gdje smo to?, pita Gabriel prijetećim glasom.
- Počinjeπ se odvratno izražavati.
- Kad me počinje nervirati, kaže Gabriel Marcelini.
- Ne nerviraj se, kaže Marceline blago.
- Neću tu malu gaduru kod sebe, kaže Turandot patetično.
- Serem se ja na tebe, urla Gabriel. Čuješ, serem se ja na tebe.
Udara šakom o stol koji se raspolavlja na uobičajenom mjestu. Krletka završava na tepihu, a u padu je slijede boca grenadine, boca višnjevače, čašice, pribor za manikuru, Laverdure se kreštavo žali, sirup teče po torbici, Gabriel ispušta krik pun očaja i saginje se ne bi li pokupio uprljani predmet. Pritom mu stolac pada na pod. Otvaraju se vrata.
- Sranje, kaj se sad više ne može ni spavat?
Zazie u pidžami. Zijeva pa neprijateljski gleda Laverdurea.
- Pa ovdje je pravi zoološki vrt, izjavljuje.
- Brbljaš, brbljaš, kaže Laverdure, to je sve što znaš.
Malčice iznenađena, zanemaruje životinju zbog Turandota, pitajući ujaka
- A ko je sad pak ovaj?
Gabriel suši torbicu rubom stolnjaka.
- Sranje, mrmlja, upropaštena je.
- Poklonit ću ti drugu, kaže Marceline blago.
- Lijepo od tebe, kaže Gabriel, ali nek onda ne bude od svinjske kože.
- A kaj bi ti radije? Od telećeg boksa?
Gabriel odmahuje glavom.
- Tuljanove kože?
Odmahuje.
- Ruske kože?
Odmahuje.
- Krokodilske?
- To je sigurno skupo.
- Ali je čvrsto i šik.
- Ma znaš kaj, sam ću si ju kupiti.
Gabriel se okreće prema Zazie široka osmijeha:
- Vidiš, tvoja ujna je sušta ljubaznost.
- Još uvijek mi nisi rekao ko je ovaj ovdje?
- Vlasnik, odgovara Gabriel, strašan tip, kompić, vlasnik i onog bistroa dolje.
- Onog La Cave?
- Točno, kaže Turandot.
- Je l' se u vašem podrumu pleše?
- To ne, kaže Turandot.
- Bezveze, kaže Zazie.
- Ne brini, kaže Gabriel, dobro ti on zarađuje za život.
- Ali na Sanžermendepreu bi mu, kaže Zazie, baš bilo guba, sve novine tak vele.
- Baπ lijepo od tebe kaj se brineš za moje poslove, kaæe Turandot svisoka.
- Lijepo moje dupe, uzvraća Zazie.
Turandot pobjedonosno kriknu.
- Aha, kaže Gabrielu, sad mi više ne možeš tvrditi suprotno, čuo sam taj njen: moje dupe.
- Pa nemoj sad prostačiti, kaže Gabriel.
- Nisam ja, kaže Turandot, nego ona.
- On tužaka, kaže Zazie. To je ružno.
- Dosta sad, kaže Gabriel. Vrijeme je da nestanem.
- Sigurno je zabavno bit noćni čuvar, kaže Zazie.
- Nijedan posao nije zabavan, kaže Gabriel. Ajde sada spavati.
Turandot uzima krletku i kaže:
- Razgovor ćemo nastaviti drugi put.
Pa delikatno dodaje:
- Razgovor moje dupe.
- Kak je bedast, kaže Marceline blago.
- Ne može ni bit više nego kaj je, kaže Gabriel.
- Pa dobro, laku noć, kaže Turandot, oličenje finoće, proveo sam ugodnu večer, nisam protratio vrijeme.
- Brbljaš, brbljaš, kaže Laverdure, to je sve što znaš.
- Baš je slatka, kaže Zazie promatrajući životinju.
- Ajde spavati, kaæe Gabriel.
Zazie izlazi na jedna, a večernji posjetitelji na druga vrata.
Gabriel čeka da se sve smiri, pa onda i on izlazi. Nečujno silazi niza stube, kao svaki pristojni stanar.
No Marceline je na komodi opazila neki predmet, uzima ga, hita otvoriti vrata i naginje se ne bi li mu niza stube blago doviknula:
- Gabriel, Gabriel.
- Šta je? Što hoćeš?
- Zaboravio si ruž za usne.

Raymond Queneau (Le Havre, 1903 - Pariz, 1976)
Diplomirao filozofiju, strastveno se zanimao za matematiku, lingvistiku, knjiæevnost, psihoanalizu. Sudjelovao u nadrealističkom pokretu. Prvi roman Le Chiendent (1933) je odmah polučio veliki uspjeh kod kritike i čitatelja. Sllijedi priča Odile (1937), roman u stihovima Chêne et chien (Hrast i pas, 1937), romani Pierrot mon ami (Moj prijatelj Pierrot, 1942), Zazie dans le métro (Zazie u metrou, 1959), Les fleurs bleues (Osjetljivi cvjetiÊi, 1965), Le vol d'Icare (Ikarov let, 1975), pjesničke zbirke Petite cosmogonie portative (Mala prijenosna kozmogonija, 1950), Le chien à la mandoline (Pas s mandolinom, 1958), Courir les rues (Prolaziti ulicama, 1967), Morale élémentaire (Osnovna pouka, 1975). Najpoznatije mu je djelo Exercices de style (Stilske vježbe, 1947), u kojemu je na 99 način ispripovijedao priču iz crne kronike. U svojim knjigama Queneau s mnogo mašte, humora i ironije istražuje jezik i objektivnu relativnost jezičnih znakova, kao i pučke miljee, zbog čega se svaki njegov tekst može smatrati istinskim jezičnim i kulturnim laboratorijem.

- - - - 


Zazie u metrou
U romanu Zazie u metrou Queneau pripovijeda kratak boravak djevojčice Zazie kod ujaka u Parizu. Njezina je žarka želja provozati se metroom, no štrajk je kontrolora voznih karata. Tijekom dva dana znatiželjna, samouvjerena i drska Zazie neće se imati priliku spustiti u pariško podzemlje, ali će susresti cijeli niz nevjerojatnih likova, doživjeti intenzivne i prilično šašave trenutke, a kada joj majka pred polazak postavi pitanje: "Onda, što si radila?", odgovorit će: "Ostarila sam." Na jezičnoj razini Queneau u romanu istražuje govorni jezik, redovito pritječući žargonu, kalamburima i jezičnim igrama. Na razini sadržaja roman dotiče mnoge sadržaje o kojima se u vrijeme objavljivanja teksta još uvijek vrlo malo govorilo, kao što su homoseksualnost, pedofilija, usamljenost u gradovima... Pritom autor vješto balansira između stvarnog i fiktivnog, postojećeg i mogućeg, te ležerno i s mnogo duha gradi djelo što ga je Louis Malle uspješno prenio na filmsko platno.