ivica prtenjača
Pjesme iz novoizašle zbirke Uzimaj sve što te smiruje
Sigurnije mjesto
***
Led je na svemu. Samo užareno srce pada kroz oblake, kroz neboderske šupljine u donju osamu. Prozirno je, a ništa ne vidim. Govorim da je led na svemu što hoće dodirivati moje srce, na tvojim rukama, koje, napokon, stoje tako nezaigrane. Pad u donju osamu. U mjesto na kojem leži zvijezda pod morem. Ti ustaješ i prelaziš preko sobe, kaplje krv sa sekunda koje prolaze, koje se zabijaju u ograđeni dio mojih usnica na mjesto izgovaranja smrti, na mjestu u koje se uguravaju silikoni za posljednji veliki felacio koji si ti nazvala “samo felacio”, samo jutro ratoborno i slano, prije toga si me zavezala za krevet i šaptala. Piši, piši. Piši mi jer odlazim. U snu su neki ljudi nosili bijele najlonske vrećice pune živih zmija. Zmije su pjevale jednoglasno i mogle stajati uspravno, izmedju njih šibao je vjetar. To je na kraju zvuk moga plača, to je slika moga tijela. Povlačim se zajedno s vodom, zajedno s oblacima, mada mjesto mog nestanka ne osigurava nikakvo sjećanje, ništa. Ako srce izdrži to može biti samo ova rečenica, ali ona, kao ni jučerašnje disanje, nema više svog vremena.
***
Srušen sam, sad me vuku kroz zelenu šumu do pilane, Bit ću jednoga dana stol sa kojeg ćeš jesti, kadar u kojem ćeš se bezazleno umivati, jer, kažem ti, uskoro nećeš moći pronaći suze. To me ovako bespomoćnog ipak ohrabruje. Blato je na mojim bedrima, krv na laktovim, pokidano lišće, tužna zastava. Krv curi sporo, ja se ne opirem, srce udara ritam popodnevne bilješke, usputnog pogleda, moj život više o tome ne ovisi. Lijepi promatrači, vrtnja stropova sa žaruljom koja isijava zlatnu šutnju. Ipak, ti u daljini mašeš, i šaka se skuplja, upisuje me u signal, u jednoličan bip. Ta šaka će sa mene dizati hranu, ta šaka će na meni držati vodu i puštati da u plavoj vazi na meni vene cvijeće. Kraj zlatnog revolvera. Sa dva zlatna metka.
***
Držim se svoje nevidljivosti. Tako zahvaćam prostor u koji mi je nemoguće otputovati na drugi način. Svoje sam želje ostavio u slici, u imenu, sad sam nevidljiv, to su koraci koji ne remete snijeg. Više nego išta teško mi je u to povjerovati. Modrice našeg trodnevnog susreta mijenjaju boju. Tako se, izgleda mijenja i život. Sustižu me kitovi na kraju valova, pijesak mi ulazi u oči, pjevaju ribari, kupači se tapšu po ramenima. Vrijeme, rekordi, ganutljive slike stvarnosti. S glavom u akvariju gledam na štopericu. To je za sad manje od minute. Nakon što mi se stoljećima priviđaju tvoje oči, čekam da dodješ, da me povučeš za kosu, da udahnem. To je za sad manje od minute. Taj ću, kad ti kažem, osjećaj razmazati na cijeli svoj život, kad ti kažem, držim se svoje nevidljivosti, samo je tako moguće živjeti.
***
Još jučer je plavi krevet bio Perzija. Nježno čvoranje tijela, jedna izletnica hrani nas grožđem, najsitnijim, najslađim bobicama. Pod jezikom izmišljamo nove, sve novije oblake, te mrlje od usana, s tijela očistit ćemo opet samo usnama. Šapat ulazi u tetive, napinje ih i od te struje svijetli noć, jutro će pak preskočiti brončanog konja, smrznutog dolje na parkiralištu. Još jučer je plavi krevet bio Perzija. Sad odlučujemo tko će koga umotati u plahtu i gurnuti niz solju nagriženu dasku. U valove. I tko će ostati da spusti zastavu sam i sam umre od skorbuta. Svejedno je to. Perje gori na suncu. Vjetar donosi oblak prašine i čuje se samo tvoj glas. Ti spuštaš zastavu i umireš od skorbuta. To je sad jasno.
***
U meni žive maleni boksači. Maleni, polomljenih noseva, kojima ruke u teškim rukavicama padaju na uske bokove, u meni oni žive. Poslije, na izlasku iz svlačionice, iz stražnjih džepova vade plastične češljeve i svu kosu povlače natrag, na zatiljak, među slova i strah. Pričaju kako su bili u meni.
Ja tada prisluškujem, krajnji voajer, moje se ime ne izgovara, napinjem kožu, preko slane kaplje, preko mora i suze, osluškujem sve. Putujem zajedno s drugim raspuklinama u slijepe čekaonice, među tračnice, u visoku travu, u bivše. I vodim tebe sa sobom, zamotanu u mrak, mjesec u mrežici puštamo da gori, mijenjamo krv za fotokopije, fotokopije za prolaske, prolaske za tuđe stihove, dogodi se i zaborav, dogodi se kupanje u mlijeku i svejedno. Bit ćeš mi ljubavnik, eto to ti govorim. I kretnje ću ti obući u mahovinu. I po tebi tražiti sjever, urediti proljetni grob, dok je još sunce, u sumrak, i dok maleni boksači malaksaju, ja im odnosim krv, u nebo, u gornje bunare, taj mokri nokaut.
***
Prošla je godina dana od naše nesreće. I dok pijemo čaj, na balkonu i šutimo, ja uporno gledam u šav na tvojoj nozi. Šav od gležnja do kuka, i kako se po njemu kotrljaju riječi koje ne uspijevam izgovoriti. Vozili smo se po sjevernim predjelima naših očiju i otklizali na ledu. Vrućina motora koji je izletio iz lima za trenutak je otopila i zaprljala snijeg u koji je pala. A onda se sve stisnulo, sve se smrznulo i riječi su postale radio valovi koji putuju svemirom, na sigurnoj udaljenosti od naše ljubavi. Jedino tako uspijevamo reći da je sve u redu. Često te pogledavam ali ti ne uzvraćaš, znam da još uvijek letiš, i misliš kako smo se, prije nesreće samo rastuživali, toliko je bio lijep taj život. Sad samo stojimo. Svijet se vozi oko nas brzinom koju možemo odrediti sami, ako poželimo. Ako ne, puštamo ga da stoji. Da ništa ne želi. Kao što niti mi ništa ne želimo. Osim da sve prsne, pa da se po tim šavovima popnemo u stalni razgovor, na neko sigurnije mjesto.
***
Svoje srce držim u noći kao kocku čokolade na krvavom dlanu. Ali dlan se zagrijava i krv napokon obitava u elipsi, kruži, dotiče planete koje sam sanjao.
Sam sâm. Moram li ti to jasnije reći. Prolazak kraj lokvice u kojoj je netko slomio noćni neboder, miris iz pekare, studenti , jeftino vino po džepovima i smijeh. Na granici grča, nešto što pristaje na mene u ovom trenutku mogu nazvati svojim životom. I mogu to reći tri puta da bi mi se učinilo ozbiljnije, da se čujem kako odjekujem dok padam niz plavu padinu.
I kako se pokušavam srediti unutar mišića koje posjedujem, u tom jakom tijelu koje se otapa, na krvavom dlanu.
Još jednom, još jednom prođi kroz mladu paučinu, odvezi krug po mojoj zjenici, ali tiho. Uspavaj me. A onda mi odrubi glavu.
***
Što činim? Lovim rubove sjena u rečenicama, kraj najljepše mrlje na pločniku, tvog profila, dočekujem taxi, iz njega jutro izvlači bivše, kao šarene marame, u strašnoj količini. Uredan sam, to je već stanje koje nešto obećava. To već samo po sebi uzbuđuje! Ili je toliko jasno da više ništa ne mogu izdržati, da slušam tu slučajnu stanicu na radiju, da sjedim na skaju koji škripi i da sviće. Sanjam samo lijepe snove, kako se zapalio telefon i kako se nekakva ploča u njemu odvojila, taktilnost smrti, smrad plastike koja gori, dok pogledavam na sat. Deset minuta za bilo kakvu odluku, ali to je ionako previše, ne odlučujem ništa, odvozi me čovjek koji će potom na pecanje, on ostaje u ovom, ja se tek trebam izvući. Udaljenost od točke za koju se držim osigurava veću kružnicu, dublji, mekaniji krug. Ako se mogu prisjetiti neke od lekcija, ipak nije tako. Puštam mišiće da trepere, da sve drhti, taj grad miriše po boksačkoj gumi u ustima, to je to, pomislim. Ostajem zauvijek u prvoj rundi, u najnovijim rukavicama, još blag, dok još izgleda da je moglo biti ljubavi.
***
Ujutro navučem tvoju crnu majicu, skinem je, udjem u tvoju jaknu, malo se vrtim pred tobom, skinem je i kažem idi sad, i ti ideš. Što ostaje na koži, okrenutoj prema unutra, izvrnutoj u prošlo, zadisano, i mrtvo kao medvjedić od pliša na konopcu za sušenje? Nisi me nikad vidio kako još stojim iza vrata i čekam da tvoji koraci na stubištu napokon zamuknu, da se za tobom zatvori zamućeno staklo, kako se pridržavam, i kako je plodno to ništa s kojim ostajem na okupu.
Dugačko pismo, tu veliku sobu, isprepadani krevet i jedan češalj stalno razmještam. Žena sam i sklona kalendarima, danima koji mekšaju oštrice, koji će me usporiti, posjesti kraj prozora u tvoj dolazak, u tiho jutro koje se, čudom, zatamnjuje.
I tijelo tada skuplja sve taloge ljubavi, gleda u onaj češalj, pa u ruku koja ga prinosi, to može biti samo igra, samo igra, ali nije.
***
Jesti samo jabuke, jabuke cijelu nedjelju, sanjati se, odlaziti u kišu, u istočno. Vlakom u ponoć i petnaest, zašiven u hladnu neonku, nešto je jako živo u svemu tome. I što s tim vlakom koji se valja kroz ravno, kroz tamno, s redom žutih svjetala u daljini, što s ugrizom jabuke koji nije početak rata, koji to neće ni biti, što sa svježinom koju ti donosim? Kako će ona u nisku naoblaku, do tvoga stana kad se već raspala, na početku putovanja, zajedno sa mnom, dok se vrpolji, dok odlučuje, preneražena ljepotom, uvijek ljepotom.
Ako se samo malo pomaknem, poletjet ću, ako otvorim, na trenutak oči, u njih će upasti čitav zlovoljni ponoćni vlak, i neću moći dalje, u kišu, u istočno. Hoću ti reći da žmirim dok putujem, ni čovjek, ni oko, malo suhoga na usni, tako osjećam kasno proljeće, malo smrada od kočnica, tako ne osjećam ništa.
***
Često razgovaramo o tome kako bismo to trebali prestati činiti, prestati razgovarati. Noć nas odlijeva u ledene kocke, u anonimno se topimo, nekad, netko će nas otpiti, kako i treba, uostalom. I potežemo najgore snove, ja onaj o zmijama, ti o smrti djeteta, šutimo, sišli smo na zemlju i sad palimo svoja krila i padobrane. Brišemo znakove, s trbuha lagano kamenje, u plahti su zvijezde i nemoguće, moje udaljeno tijelo u izdahnutom nikad, pa promjena vremena, nešto ponovno nađeno i blago jutro, zagrli me, pusti me.
San je pjega, govorim ti, zalutali smo.
Nedavno se u izdanju Meandra poojavila nova knjiga pjesama Ivice Prtenjače, naslovljena
Uzimaj sve što te smiruje.
Riječ je o njegovoj trećoj knjizi pjesama, koja na neki način prethodi I njegovom prvom romanu koji će se zvati Dobro je, lijepo je i upravo je u tiskari.
Ivica Prtenjača (
Studirao kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Godine 1998. dobio književnu nagradu na 25. Salonu mladih u Zagrebu, a 2000. nagradu za najbolju zbirku na petim Kvirinovim susretima u Sisku. Objavio tri zbirke pesama: Pisanje oslobađa (Meandar, Zagreb, 1999), Yves (Meandar,
Bavi se i organizacijom te vođenjima književnih susreta, marketingom i odnosima s javnošću vezanim za knjige. Živi u Zagrebu.
