dubravko horvatić
Dubravko Horvatić (Zagreb, 1939.) pjesnik je, prozaist (pisao je novele i obrađivao starohrvatske legende) i likovni kritičar. Debitirao je zbirkom Groznica (1960), predstavnik je onog tipa književnika koji se u Hrvatskoj formirao 60-ih godina. Dvadesetak godina - od početka 70-ih do početka 90-ih godina - bio prešućivan i zabranjivan. Objavio je 30-ak knjiga. Njegov pjesnički opus danas pripada klasici suvremene hrvatske poezije.
* * *
Moj kralj je od hrđe i od plijesni
moj kralj kojeg udaraju nogom
moj kralj bez vranca i bez oklopa
moja stara olupina
moj kralj od popišanih krpa i od pepela
i vaš je kralj
* * *
Jedan se kralj odrekao prijestolja. Napustio je svoje dvorove, izgrlio se s velmožama i odjašio sam put dubokih šuma. I nije ga više bilo za svečanosti i za lovove, nije ga više bilo da sudi žive i mrtve. Živio je u kolibi kraj potoka, jeo med i voće, promatrao let ptica. Taj kralj.
Ali su njegovi podanici bili izgubljeni. Probdjeli su noći i noći misleći jedino o razlozima kraljeva odstupanja. Ta čime su ga mogli uvrijediti? I stadoše mu slati poklisare, zaklinjući se na vjernost, moleći milost.
No kralju je bilo do toga, da sadi voćke da pije gorsku vodu.
Bio je on i suviše kralj, a da bi kraljevao.
* * *
Morao sam otići iz vaših gradova: danas ste mi nudili krunu i žezlo, sutradan ste me u verigama vodili na lomaču. A u svakom mom činu, u svakoj misli, bilo je i za vas i protiv vas.
* * *
Priviknuli smo se na razdrte zastave, rasušene lubanje, priviknuli smo se na smrad smrskane kičme u blatu. I sad s mirom gledamo kako crvi, travi, kako zemljavi strvina na strništu. Uništite nas sad slobodno, uništite nas sa svim što su slagali preci, pretvorite nam tjelesa u gnjile krpe, koje će se vijati po razrušenim gradovima. Uništite nas sad slobodno, ne strahujemo više ni od čega: naša snaga je u našoj nemoći.
* * *
Ni zarad zlata, ni zarad žena, ni zarad plodnih zemalja nisam zametao bojeve, ali su se napokon pozvali na naše svetinje. I u ime naše vjere, u ime pravednosti morao sam na čelo vojskama – podanici su kralju samo poniženje – u ime naše vjere vodio sam ih pod zastavama, ja koji sam se oduvijek kanio sraza. A poslije su me napuštali sred bojeva, kao da ja vojujem, kao da ništa nisu zahtjevali, poslije sam ih vješao po drumovima, ostavljao nepokopane po bojištu.
Sad se vraćam kao pobjednik, lelek odjekuje krajem kud gazi moje kopito, proklet i blagoslovljen jašem među svojim velmožama, sad se vraćam bolestan – od zadnjeg znanja da su bitke bez ishoda.
