Almost Famous

s mađarskoga prevela Kristina Peternai

DNEVNIK (17-23 VELJAČA)6

JEDAN, DVA, TR…

DAY 1 ‡ 00.01 Prionuo sam pisati dnevnik uvjeren da će još ovoga tjedna izbiti rat, a najkasnije 11. ožujka. Taj će rat bitno promijeniti položaj suočenih strana, kao i odnose koji će iz toga proizaći. Promijenit će Europsku uniju, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Arapsku ligu i Bliski istok. Promijenit će Istočnu Europu i Zapadnu Europu. Rat će pokrenuti zbog toga što su sigurni u pobjedu. Za svega nekoliko godina cijeli će se svijet toliko promijeniti da će pobjeda postati beznačajna. Promjena neće početi sada, ali će sada biti nadohvat ruke. Taj je rat neizbježan, jer ne govori o tome o čemu je zapravo riječ. Ako ne izbije sada, pod izlikom Irana, izbit će negdje druge. Ako ne izbije ovoga tjedna, izbit će sljedeći tjedan, ili onaj tjedan nakon sljedećeg. Rodit će se novi svjetski poredak, s marionetskim vodstvom, dobrim i loπim dečkima, ogromnim uvlaćenjima u stražnjice. Bit je u tome da se tu radi o snazi, i sve nadalje odvijat će se po principu snage, tko jači - taj kvači, kao kakav holivudski film. Nalazimo se u osvitu novoga doba koje će trajati sve dotle dok Europa ili Kina ne dođu k svijesti, a što će se tada zbiti, to već izlazi iz okvira koje sam zadao ovom dnevniku.

Volio bih da činjenice opovrgnu ove moje pretpostavke i da cijela stvar nije nesaglediva u tako velikoj mjeri, da nije poput budućnosti svijeta koja se ne može izračunati pomoću trenutno poznatih znanstvenih paradigmi. Dok ovo pišem, stanujem sa svojom obitelji u njemačkom dvorcu i , takoreći, buka bitke do nas dopire iz velike daljine. O domaćim političkim prilikama do nas stiže također tek vrlo ublaženi glas. Pišem roman koji se bavi trenutnim stanjem u svijetu. Nikada do sada nisam toliko dugo boravio u inozemstvu i nikada do sada nisam tako malo žudio za povratkom kući. Volio bih da svijet ne pljuje u moju juhu. Sljedeći tjedan ću ipak provesti ispred televizije i na Internetu, jer se i u najudaljenijem kutku šume može čuti da se nešto događa u svijetu.

Jutro je, sunce sja, nag muškarac, kao i obično, stoji vani pod borom u snježnom okružju i vježba jogu. Prijepodne pišem roman, poslijepodne knjigu. Današnji dan nije moj dan. Što ne znači da su ostali dani moji dani. Pokvarilo mi se računalo, zatim se sve prebacilo na agregat. Zatim se pokvario Macintosh na kojemu sam pokušao nastaviti s pisanjem. Na kraju sam se spojio na net u knjižnici, ali se srušio sustav. Kamo kroćim, tamo trava ne raste. Nije rijeć o tome da sam nezasitan. Jednostavno, ono što je doma uobičajeno, ovdje predstavlja luksuz. Onaj tko je duže od dvije minute živio u istoËnoj Europi, jako dobro zna da ništa nije stalno, nije stalna čak ni neizvjesnost pitanja je li beskraj samo utoliko beskraj ukoliko smo sposobni stati mu na kraj. Pa i to da odgovori bez pitanja ne vrijede ni pišljiva boba, no, s druge strane, pitanja se ne mogu postaviti ako se unaprijed ne znaju odgovori. Ako nakon što bilo koju točku svemira promatraš kao njegovu srediπnju točku, točku koju sa svake strane okružuje beskrajno mnogo beskraja, i to ti nije dovoljno da se osjećaš istinski usamljenim, onda sravni sa zemljom neku staru civilizaciju, zatvori se u sef i čvrsto stisni šupak.

DAY 2 Ujutro se sve nastavlja, kao da i kalendar pomaže tomu da se nastavi niz dana koji također nisu moji dani, na unajmljenom računalu nestane moj trosatni rad. Vrijeme je da se malo opustim, izaći ću van na led. Zatvoren sam zajedno s pedeset drugih ljudi u „kući umjetnosti“, svatko od nas oblikuje vlastitu strategiju preživljavanja. Moj naćin je „led“. Djelotvornost „leda“ očituje se u njegovoj jednostavnosti. Za tu strategiju ne treba ništa drugo doli zaleđenog jezera. A u vrtu dvorca se upravo nalazi jedno takvo. U idealnim uvjetima led se svježe uhvatio i nije suviše debeo. Da bi mogao hodati po zaleđenoj površini moraš posjedovati stanovitu samouvjerenost. Za to se treba koncentrirati, skupiti snagu i biti na oprezu. Tijekom te radinosti nestaje sva borba koja se obično vodi sa svijetom, pa pisac koji je obolio na živce sretno kliže ili leži na leđima da bi se nakon toga u punoj snazi vratio u svoju radnu sobu.

U dvorcu ima više od dvjesto soba. Tu sam ubrojio i dvoranu za ples, blagovaonicu, kazališnu dvoranu, biblioteku, kapelicu, više izložbenih prostora i kavanu. Između moje radne i spavaće sobe ima točno 180 koraka. Tih 180 koraka vjerojatno nikada nije napravio car Josip II. koji je na vrhuncu svoje vladavine bio gost u dvorcu. S malo manje sigurnosti moguće je izjaviti i to da ni Schiller nikada nije napravio tih 180 koraka dok je pohađao ovdje osnovanu vojnu akademiju, ako je ta činjenica uopće točna. Schillerov otac bio je domar u dvorcu. Još i danas postoji uz dvorac pripadajuća služinska kuća u kojoj je stanovala obitelj Schiller. Piščev otac i mlađa sestra ovdje su i umrli, nakon Francuske revolucije. Schiller tvrdi da je njega također ubilo ovo mjesto.

Šumske karte koje prikazuju ovaj kraj točnim tablicama vrlo plastično pokazuju koje drvo se u kojoj mjeri raširilo po Europi, čak i to kakve štetočine i opasnosti možemo očekivati narednim stoljećima. Kao da je jedno drvo postavilo ploče za drugo drveće. O drugim detaljima kao što je, naprimjer, pitanje kamo vodi staza ili kako se može stići u dio Europe koji nije šumovit, nema nikakvog objašnjenja. Njemačko drveće su mali perecasti ljudi.

Budući da sam u prethodnom danu i pol uspio dosadašnji rad svesti na nulu, koncentrirat ću se na dnevnik, a za vrijeme ručka listat ću novine. Njemački listovi prenose poster iz Mad Magazinea. Ukratko u kinima: GULF WARS ‡ EPISODE II. Na slici su dionici američkog javnog života u različitim ulogama. Oba Busha i Saddam Husein. Princezu Lejlu glumi predsjednikova savjetnica za sigurnost. U manjim ulogama pojavljuju se Colin Powell i Osama bin Laden. Režija: htijenje nakon pobjede na izborima. 

DAY 3 U tri izjutra probudim se na to da se moj sin uvukao kraj mene i gleda me u oči s vrlo male udaljenosti. Kaži, Tata, šapče, postoje li takvi pauci od čijeg otrova umreš? Nema takvih, kažem, ali ga se ne uspijevam riješiti, nekoliko minuta poslije ponovo pita: A škorpioni? Njih ima, ali su u Africi i tebe nikako ne mogu uštinuti. Onda dobro, prošapće i zašuti. Pet minuta poslije opet osjetim njegov dah na licu, naše se trepavice dotiču. Imam osjećaj da je smak svijeta kada uz mučenički pogled zastenje: Ali nešto mi štipka nogu! Pogledam, iz jorgana se izvuklo jedno pero. Bilo bi elegantnije bombardirati Afriku ili pozvati na odgovornost upravitelje tvornice pokrivača, ali u tri u zoru odazivam se na zov kompromisa pa mu kažem: odspavajmo malo.

Nakon domoljubnog Bushova govora koji je polučio znatan učinak, širom Amerike vrlo su popularne majice s natpisom „The Game Is Over“. U predvorju stoji predsjednik, okrenut prema nama raširenih ruku kao netko tko dijeli darove, u pozadini američki zrakoplov bombardira žuto obojanu mrlju čiji je oblik jednak obrisima Iraka. Nakon Chiracova protesta u modu su ušle majice koji poružnjuju francusku trobojnicu. Najbolje prolaze one udružene s kukastim križem i arapskim natpisima.

UN će se Americi ili suprotstaviti (tada će morati uvidjeti vlastitu impotenciju) ili će povjerovati njenim riječima (tada će morati uvidjeti vlastitu impotenciju). Od svih sudionika, dvojica u svakom slučaju loše prolaze: UN i Saddam Husein.

Naravno da postoje i druga rješenja za mirnodopski poredak, naprimjer Tyson bi mogao izazvati Saddama Huseina na prijateljski meč. I ostavio ga na životu, recimo, do sedme runde. Papa bi se mogao ponuditi da bude dobrovoljni talac. Ta bi situacija rezultirala pojavom nekoliko fotki u koloru u svjetskom tisku. Papa, na vrhuncu karijere, udaljen svega korak od toga da ga proglase svecem, stajao bi kao

živi štit na oštrici purpurne propasti. Bagdad zaslužuje barem jednu misu.

Dvorac je bio ljetna rezidencija würtembergπkog princa. Građen je u rokoko i klasicističkom stilu. Ovamo je dolazio princ koji unatoč imenu (Schloss Solitude) nije bio usamljeno biće, ipak, tko zna, možda i jest. U njegovim najsjajnijim vremenima ovdje je stanovalo više od tisuću ljudi. Tri stotine konja, vojnici, služinčad, topnici. Sam princ je ovdje proveo tek sedam godina, točnije sedam ljeta. Zatim mu je ovaj dosadio, pa si je dao izgraditi drugi dvorac, zatim opet drugi, tri u gradu, tri u njemačkim Alpama. Izgradio je ukupno sedam dvoraca i napravio više od 250 kopiladi. Specijalno razlikovno obilježje: na svijet bi dolazila s vrištećom crvenom kosom. U dvorcu je i danas prinčev krevet u rokoko stilu. Isprobao sam ga, prilično je neudoban. Iako, u onim vremenima ni doći na svijet nije bio mačji kašalj. Prinčev otac se neko vrijeme borio protiv Turaka kao vojskovođa Eugena Savojskog. Godine 1719. upravljao je u Sjevernoj Srbiji i Beogradu. Tada je, na Eugenovu molbu, prešao na katoličanstvo, tako to ide ako se čovjek petlja s Habsburgovcima.

Između više stotina kandidata za stipendiju, Herta Müller odabrala je mene. Prije toga se nismo poznavali. Kada sam je upitao zašto je izbor pao baš na mene rekla mi je da joj se svidjela moja knjiga. Ja, istočno - Europljanin, nisam ni pomislio na takvo što. Uz sam rub putića koji vodi kroz vrt dvorca stoje nadgrobni spomenici, a na jednom od njih ime Herte Müller. Datum njene smrti podudara se s godinom moga rođenja. Ponaπam se tako kao da uopće nisam iznenađen. Toliko magije ipak ne čuči u jednom istočno - Europljaninu. Vječni život uopće nije dug, kvaka je u tome što vječno traje. A kratak život može biti iznimno dug.

DAY 4 Na vijestima BBC-a pokazuju Saddama Huseina kako vijeća sa svojim zapovjednicima, svi su posjedali oko velikog stola. Autoritativni muškarci u koje čovjek može imati povjerenje, ozbiljnih izraza lica. Svaki od njih ima iste brkove kao i diktator. Zatim pokazuju masu koja klikće i maše zastavama, fotografijama, slikarijama. Svi sudionici su muškarci koji mogu imati oko pedeset godina i svaki od njih ima jednake brkove kao i diktator. Naime, svi njega oponašaju, je li jednostavno i Saddam tek jedan među sinovima naroda?

Ništa nisu naučili. Nije potrebna atomska bomba nego jedan jedini bombaš koji će predsjednika uplesti u javni seksualni skandal. Jedan takav bombaš prouzročio bi više štete nego sve bliskoistočne rakete. Naravno, treba imati želudac za to.

Moj sin kaže da on osobno ne bi volio da ga kloniraju, jer što bi se dogodilo ako bi njegov klon želio gledati neki drugi televizijski program, pa bi on trebao ili prebaciti na njega ili se s njim svađati za daljinski, a sve to donosi previše gnjavaže.

Amerikanci znaju kakvim oružjem raspolažu Iračani jer su ih oni opskrbili tim istim kada su se borili protiv Irana. Kao i bin Ladena protiv Sovjeta. Bez obzira na dobre namjere, njihovi potezi uvijek izašu na loše.

Jedino stalno u mijeni je to da se uvijek i uvijek iznova iznenadimo da je baš sve jednako kao što je uvijek i bilo. Svijet se ipak mijenja. Naprimjer, propada. Barem takav utisak ima promatrač. Kao da je svijet od nas nezavisan. Usprkos tome, čini se da ćemo mi propasti. Što pak nikoga ne iznenađuje. Unatoč tome, propast ćemo. Djelotvornost ujedinjenja ljudi došla je do savršenstva upravo u propadanju.

Vijest od doma: u Budimu, u dvorištu gimnazije Toldy Ferenc, pri izgradnji nove sportske dvorane, pronašli su municiju, bombe od 149 mm. Nakon što su djecu poslali kući i priopćili stanovnicima toga okruga da napuste svoje domove, municiju zaostalu iz Drugog svjetskog rata aktivirali su u školskom dvorištu. Jedna takva bomba gelerima koji se rasprπe može ubiti čovjeka na udaljenosti do dvije stotine metara. Ukopane tek jedan metar pod zemljom, bombe su bile na istom onom mjestu s kojeg sam u ljeto '89. ispucao presudni gol i moja je ekipa osvojila prvenstvo škole a ja postao kralj gola. U trenutku kada sam izvodio svoj najveličanstveniji dribl, pod zemljom su se ščučurile tri bombe teške četrdeset kilograma. No, bumm, kažeš ti, pa pola Budima je prepuno neeksplodiranih bombi, sigurno je i šuma po kojoj svakodnevno šećem puna neeksplodirane municije, svakoga trenutka na nekom mjestu u svijetu dječica marširaju nad neeksplodiranim bombama. Rat neće zavrπiti, ali ću barem biti počasni gost na otvorenju sportske dvorane.

Današnja djeca pričaju jednake viceve o Americi kao u vrijeme kada sam ja bio dijete i kada je postojao Sovjetski savez. Može li biti veće radosti od toga da se u današnje vrijeme bude umirovljeni profesor povijesti u Istočnoj Europi?

Jučer sam šetao na vrhu World Trade Centera. Bilo je prekrasan dan, jedan je leptir nespretno lebdio po zraku. Gledao sam oblake. Kao da bilo jučer.

Koliko uopće napisanih članaka u ladicama čekaju onaj trenutak u kojem će moći napasti?

DAY 5 U zoru na cesti nema ni jedne jedine duše, samo maleni đaci žureći u školu među hrpama snijega posrću pod teretom svojih ogromnih torbi. Na njihovim licima išibanim vjetrom sja odlučnost jednaka onoj pripadnika Legije stranaca koji iza sebe imaju mnoge borbe. Odrasle po ovom ušljivom vremenu nitko ne može istjerati van.

UN-ovi humanitarci su napustili Irak. Ima li netko nekakvu ideju kojom bi razjasnio zašto se to dogodilo?

Vodeća stranka u nas, kao i Vlada, podupiru američkog predsjednika u borbi protiv međunarodnog terorizma. Učinili bi oni to već u osamdesetim godinama, samo da nije bilo Sovjetskoga Saveza i njegove sjene, sjene velike kao što su one u beskrajno ljetno popodne. Toliko smo velike face da smo nakon isteka dvadesetog stoljeća konačno stali na stranu pobjednika. Kamp je ujedinjen u zanesenosti. Kloniranjem borbe za mir bit će moguće oživjeti davne drugarske odnose. Sjećaš se: '68, Prag?

Noćas sam začuo kucanje na vratima spavaće sobe. Otvorim, u otvorenim vratima stoji moj sin zatvorenih očiju, zlato tatino, i još uvijek kuca u zrak otvorenih vrata jer želi ući, a ja ga ne mogu osloviti jer ga ne želim probuditi, ne želim da se okonča ovaj trenutak, ne želim da odraste, ne želim da ga poraze ili da on porazi druge, ne želim biti odrastao, želim ostati ovdje, baš na ovome mjestu i slušati ga kako kuca na otvorena vrata. Amen.

Turci se nisu mogli dogovoriti s Amerikancima o visini odštete, kažu na vijestima, ali je očigledno da nije riječ o tome, nego o Kurdima, koje sada još zavaravaju, ali će ih nakon rata, po običaju, izmasakrirati. Turci će pak ući u Uniju.

Poslat ću e-mail Mađarskoj kući u Berlinu. Večer je, prošlo je 11 sati, znam da će mi odgovoriti u roku od pet minuta. Kada bi zemlja funkcionirala kao berlinska Mađarska kuća, tada bi se Europa željela priključiti nama.

Nekoliko bisera među washingtonskim parolama istaknutim na javnom skupu: Ako ga ne možeš izgovoriti, nemoj ga ni bombardirati! Kako se naša nafta našla pod njihovim pijeskom? Frodo se izgubio, prsten je kod Busha. Bombardirajmo Texas, i tamo ima nafte!

Orsi uči hodati na rukama, vježba svakoga dana po sat vremena. Kada nauči hodati na rukama, znat će nešto što drugi ne znaju. Što je svrha znanja? A: znati onoliko koliko i drugi znaju. B: znati nešto što drugi ne znaju (time znati nešto bolje). C: znati da ništa ne znamo. D: znati sve. E:

DAY 6 Danas smo opet jedan dan bliže ratu. Svakim danom dolazimo jedan dan bliže ratu, uza sve, moje popravljeno računalo vratilo se svojoj staroj navici da „ide“ napisano na kraj retka prepravi na „die“, što je u njemačkom član, na engleskom pak (među inima) znači: umri!

Prema Bushovom mišljenju sloboda nije američka privilegija nego dar Svevišnjega čovječanstvu. (Ovom prilikom je zaboravio spomenuti križarske ratove.) Čak i slijepac vidi da se na koncu dugotrajne i bolne evolucije sloboda ostvaruje u povijesti. Deset tisuća godina rata koristilo je tek da bi se istaknula naša odlučnost. Nemojmo cjepidlačiti, niti se udubiti u pitanje što sve dopušta biblijski Bog da bi se ostvarili najviši ciljevi liberalne slobode, radije pročešljajmo to pitanje iz kozmičkog motrišta, na temelju drugog zakona termodinamike prema kojemu sve stremi najvećoj mogućoj zbrci, kaosu. To je to što razlikuje jedan trenutak od sljedećeg, prošlost od budućnosti, razina energije se smanjuje a raste nesređenost. Američki predsjednik stvara samo novije privlačnije mogućnosti za materiju, da se oslobodi iz svoga zatvora.

U beskrajnom svemiru, u kojem vlada beskrajna gramzivost, beskrajna sebičnost i beskrajna taština, zašto bi upravo glupost imala svoja ograničenja?

Što bi bilo kada bi spomenuti Svemoćnici sjeli za zajednički stol, zaigrali anjc i podijelili unaprijed stoljeće, tako da obične smrtnike ne dotakne neko veće iznenađenje i da ne moraju neprestano strepiti nad vlastitom slobodnom voljom.

Natpis u šumi: treba održavati red! Tako je, neka se staza račva, vuk neka pojede zeca, vjeverica neka ne vozi bicikl, a čovjek neka se pridržava reda! Životinje neka ne čitaju pametne knjige! Ulesz mi priča vic, kaže: ispričat ću ti bajku, idu dvije Crvenkapice šumom…

Ovih je dana bilo riječi i o ukopavanju nuklearnih naboja, što bi, očigledno, tek prepolovilo broj glavnih krivaca. Dajmo šansu prirodnoj selekciji. Na Nagasaki su naprimjer bacili bombu stoga što je nad planski odabranim ciljem nebo bilo oblačno. Sada slijedi vremenska prognoza. Vedro, sunčano nad cijelim Bliskim istokom. Mjestimično možemo očekivati olujne udare vjetra. Predviđena temperatura: oko 6000 stupnjeva.

Šuma koja okružuje dvorac me jako podsjeća na Normafa. Jednako drveće i životnije kao u budimskim brdima, jednako se može naići na njemačke turiste, jednaka vjeverica istrči ispred tebe kraj hrasta, a na kraju puteljka te očekuje slična idilična kućica s kuhanim vinom. Umjesto štrudli hit je torta od sira, trebam li se zbog toga posvađati? Ali, zaπto švapsko brdo nazivaju švapskim brdom?

DAY 7 Ali Baba i četrdeset bombaša samoubojica izvršilo je danas letećim sagovima s rojtama teroristički napad usmjeren protiv američke fantazije. Vlada Sjedinjenih Američkih Država učinila je vrlo izglednom nemilosrdnu kaznenu mjeru u obliku ratne operacije pod kodnim imenom Mickey Mouse i Donald Duck, za čiju prvu fazu više stotina tisuća junaka iz bajki i likova iz crtanih filmova čeka na hitnu mobilizaciju za Bliski istok, ukoliko bagdadski lopov ne napusti državu unutra dvadeset i četiri sata i ne ukine odmah Aladina i potporu drugih diverzantskih skupina kao što su Nasredin Hodža i krug ljudi oko njega koji se skrivaju u susjednoj državi a koji se, prema saznanjima iz povjerljivih izvora, pripremaju na rušenje američke vlade.

Rat se s današnjim danom proširio na moj crijevni sustav. Eskalaciju sam nemoćno promatrao sa zahodske školjke, ali ne mogu reći da je to bilo iz ptičje perspektive. Nastupio je renesansi model, jedinstvo makrokozmosa i mikrokozmosa, svijet me je pronapao, straga i kradom. Sunce je pak krasno sjalo cijeli dan, za to vrijeme sam se ja gledao oči u oči s keramičkim pločicama. 11. rujna je također sunce krasno sjalo. Toliko sam slab da moram prileći, drhtaj hladnoće prolazi duž moje kralježnice i svakih pola minute moram zatvoriti oči jer se umorim od gledanja. Ipak, ne mislim da ću izostati iz nečega bitnog. Kao da sam na zimskim olimpijskim, sa zaleđenim trepavicama, u pozi kao da se spremam na slalom s divovske skakaonice, čučim u najmanjoj sobi u dvorcu i pokušavam razmišljati o nečemu tvrdom. Mogu izgubiti samo svoje agregatno stanje. Ništa neće spriječiti da kozmički vir koji huči poda mnom povuče u sebe djeliće mene. Načisto sam s tim da su maha uzele od mene puno jače sile i da je sav otpor uzaludan. Izašao bih kad god treba s visoko podignutim rukama i predao se prvom strancu, samo da već bude mir.