saša skenderija
Saša Skenderija bosanskohercegovački je pjesnik rođen 1968. godine. Autor je nekoliko zbirki pjesama: "Golo O" (s još trojicom autora), "Ništa nije kao na filmu", "Praški fraktali" (na adresi www.skenderija.com) i "Zašto je patuljak morao biti ustrijeljen". Do 1992. živi i studira u Sarajevu, odakle seli u Prag, a 7 godina kasnije u SAD, gdje i danas živi. Autor je većine tekstova za posljednja dva albuma sarajevske grupe SCH ("Vril" i "Eat this!")
Slike koje živim. Duhanski
delirij. Fleke u sobnom mraku
u pola jedan, kad zatvorim oči.
Sve slike koje pamtim, koje su
preostale nakon dugog bjekstva u
slobodu. To su najbolje muške godine.
4. srpnja 1991.
Kupio sam mlađem bratu melodiku za rođendan,
istu onakvu kakvu sam ja nekad dobio za svoj deseti,
samo narančastu.
Rat je i na prvom programu su vijesti sa fronte,
na drugom je wimbledonsko finale.
Svako malo vojni transporteri zatresu stakla
tamo gdje nestaju u obzorju je Slovenija,
valjda.
Nije zajebancija,
ovo nije zajebancija, ljudi...
ponavlja stari.
U susjednoj sobi mlađi brat
na melodici uvježbava taktove državne himne;
muhe se lijepe na ostatke rođendanske torte od banana.
ZAGREB
Da se odselim u Zagreb, iz čista
mira da se pokupim. Družio bih se
sa Džonijem, Matkom Peićem i Vladekom.
Možda bi se dalo s nečim započeti,
učiti R. da vozi bicikl.
AMFITRION
Nakon rada trčim na trolejbus.
U gužvi
pitoreskan tremozan pijanac
nepogrešivo mene odabire:
IMAŠ LI CENERA?
Zastajem
vaga sam
između
pijanca i trolejbusa,
pa mi trolejbus pred nosom izmiče.
(Pružam mu izgužvanu novčanicu; pijanac
me s nevjericom promatra, ganut neočekivanim
ishodom. U odlasku mi doviknu:
LJUBIM TI KARAKTER!
i nestade u susjednom buffetu.)
Cijeli sat sam već
sam na stanici. Čekam, beznadežno
zadovoljan sobom.
OBITELJ, SUMMERTIME
Borimo se do istrjebljenja,
do posljednje rakijske čaše,
otac i ja;
u ljetnu večer, uz roštilj,
u vrtu našeg obiteljskog doma.
Izlišan napor da podčinimo
izmijenimo jedan drugog,
kao i uvijek,
i nijema mamina tuga.
(Prije nego krene na spavanje, mama
počisti stol, ukloni ostatke od
jela, čaše, uflekan stolnjak, pepeljaru.)
Borimo se do istrjebljenja,
zavaljeni u vrtne stolice,
odsutno zagledani svaki u svoju polovicu
zvjezdanog neba. Otac i ja.
To mama spava, kažem, to zriju dinje
u bašti. Tek da moja bude posljednja.
Moj trodnevni prijatelj iz Slovenije
iznenada putuje za Berlin. Odlazi. Opili
smo se u nekakvom baru, povjerili jedan
drugom neke mučne muške stvari. U 02 se
opraštamo na kolodvoru, predugo to traje,
šutimo u bezgraničnoj prisnosti ljudi koji
se jamačno više neće sresti. Prilazi nam
pijanac, pita: Jugoslavci? Ne, odgovaramo uglas,
Vijetnamci. Dobro, braćo Vijetnamci, može li
za mene jedno malo pivo na rastanku?
Natpis na pivnici Treća kategorija, Mario
moj, posljednji propali pokušaj da se normira svijet,
jedini putokaz po kojem me još uvijek možeš pronaći.
Praški tornjevi nalik na pokidane dalekovode
(posljednja slika koju pamtim iz zavičaja), revizije
telefonskih imenika, imena ulica, trgova, gradova,
kaleidoskopska geografija...
Lassie se vraća kući.
Ali jebeš kuću
koje više nema.
Lassie se udala, okotila, promijenila putovnicu,
razvela se i opet udala.
Cijeli pasji život, Mario moj,
stane u nekoliko ljudskih godina.
