Almost Famous

TRENUTAK IZVAN VREMENA

            Da bih vam zaista ispričala svoju priču, pretpostavljam da moram krenuti od početka. Ali, ova priča je drukčija jer ona počima  svojim završetkom. Počima onog trenutka kad je Aleksej zauvijek zatvorio one krupne oči a ja sam ostala potpuno sama. Figurativno rečeno. I došla u jedno posve neobično Selo da bih zaboravila njega, nas, neko sad već davno vrijeme. Dakle,  Aleksej se objesio. Gledajući u te savršeno statične oči odjednom sam željela biti SVE. Nešto poput, naprimjer, bjeline. Neka žena - anđeo s ogromnim krilima. Ozbiljnog i tmurnog lica, tmurnog poput same smrti. Morbidno je sjediti uz svjetlost svijeća i pisati o sebi, o najneistraženijem nepoznatom prostoru. Svako malo potežem iz boce, kad boca presahne zapalim nešto i uvalim se u neuredan krevet. Gledam sjene - glave i lude, psihodelične sjene što plešu po prozorima. Vani je oluja, ja sam pod raznim utjecajima. I obraćam se Alekseju koji stoji tu negdje, barem u mojoj mašti, pored prozora. Ovo je možda prvi put da pišem ne pazeći na stil, na neku prozaičnost i metaforiku. Možda zato što se obraćam njemu koji me najbolje poznaje. Maločas sam plesala na balkonu, sretna jer sam spasila jednu veliku crnu bubu. Glupača se prevrnula na leđa. Neka nemirna roda se uplašila sovinog krika i odletjela sa crkvenog tornja. A nebo, nebo je jako (pesimistički) lijepo, gotovo bezizlazno lijepo. I glazba je savršena - horor munja i vjetra. Čini mi se da sam u pravom teatru. Sjedim u krugu okružena svijećama i izvijam se poput neke mistične vještice. Pružam ti ruku i prilaziš mi bez onog nevinog osmijeha na licu koji je toliko karakterističan za tebe.

- Slušaj kako je smiješna ova naša komedija! - kažem ti.

Šutiš. Gledam  u tvoje oči sastavljene od tisuću nerealnih slika, maštanja, tisuću razasutih kristala. Spuštaš glavu u moje krilo, želiš se sakriti od jauka vjetra koji odjekuje ovim imaginarnim teatrom. Bože, kako je tragična ova naša komedija!

1. poglavlje

            Zamislite kako se kotrljate u neudobnom prastarom autobusu i još uvijek razmišljate o svom gradu, o užarenom asfaltu ljeti, o posljednjem danu škole i onom glupom osjećaju da odjednom morate odrasti jer ste maturirali, o starcima koji su vas poslali na prisilni odmor (tako dalje ne ide) zabrinutih lica… Baš kad ustanovite da je smrad farmi što dopire kroz otvoreni prozor autobusa potpuno nesnošljiv, da je prašina podigla kovitlace neviđene visine, preznojeni debeli vozač se okrene i uperi nemilosrdan pogled upravo u vas - tu smo. I te dvije ključne riječi, tu smo, plus prašina i smrad bile su moj prvi dojam o Selu. Neću vas puno zamarati opisom prvih par dana, jer se zaista ništa nije dešavalo. Otkrila sam da stanovnika ima otprilike tisuću, da ću živjeti kod stare mamine ujne, da postoji samo jedna zadimljena birtija i, ono najbitnije, troje normalnih ljudi. Iz moje perspektive, naravno, jer su i sami bili autsajderi, valjda od rođenja.

 Što se tiče ujne, ona je imala i previše razumijevanja za ljubavne i slične jade jedne donedavno srednjoškolke. Čisto liberalna bakica, pomislila sam. U svrhu mog preodgoja i resocijalizacije dobila sam dužnost brinuti o prvom susjedu, Vuku (ah, otkud im ta imena!) koji je negdje usput izgubio noge. Zahvaljujući njemu srela sam Lauru i Ivana bez kojih bi ljeto bilo nepodnošljivo. Njihov je odnos možda prekompliciran za ovako kratko uvodno poglavlje, možda samo treba reći da je Laura sve samo ne uzorna bivša supruga Ivanovog brata (što ju nije spriječilo da se povremeno poševi i s Ivanom, a što je u konačnici i dovelo do raskida tog braka), i poprilično veliki materijalist opsjednut godinama i izgledom. Inače, cura je prva liga. A kakav je Ivan, to ćemo zaključiti zajedno, kroz priču. Meni se čini da ni sam ne zna tko je i zašto uopće postoji. Da bi vegetirao, pretpostavljam, jer sam ubrzo uočila da je to ovdašnji stil života. Moram li uopće spomenuti da su svi nabrojeni likovi daleko od onoga što su moji starci predvidjeli da ću zateći u Selu. Vjerojatno su me u mašti već vidjeli kako šećem livadama i muzem krave odjevena u nevino bijelo, možda čak i s kakvim cvjetićem u kosi... i kako ću se vratiti doma svježa i zdrava, ama poput Heidi. Zaista daleko od toga, jer moji novi najbolji prijatelji bili su kroneri svi od reda - alkoholičari (to je toliko uobičajeno u Selu da se ni ne tretira kao ovisnost), vječito napušeni (to bi opet mogla biti posebna poljoprivredna djelatnost ovog mjesta, jer su se svi pomalo bavili uzgojem dragih nam biljaka) i, općenito, prepušteni sami sebi i beskrajnoj dosadi. Ustvari, bila sam prilično zadovoljna činjenicom da mi se stil života neće nimalo promijeniti. Imajte strpljenja sa mnom, u idućim poglavljima planiram vam dočarati jedno nezaboravno ljeto u totalno šašavom mjestu kojeg nećete naći ni na jednoj zemljopisnoj karti drage nam domovine. Baš zato i neću navesti ime mjesta, zvati ću ga naprosto - Selo. I krećemo...

            Moj novi susjed Vuk zaista je načitan čovjek. Sjedimo na njegovom balkonu i slušamo kišu.

            - O čemu razmišljaš? - pita me.

            Eto takav vam je on čovjek, mozak mu neprestano radi, uvijek ispituje ljude o njihovim stavovima, uvjerenjima, mislima.

            - Vjeruješ li u Boga? - pitam prazneći pepeljaru.

            - Ja vjerujem u sve - kaže on – i u ništa.

            Kako netko može vjerovati u sve i ništa? Ali zaista, malo tko je znao toliko o religijama i, općenito o svemu kao Vuk.

            - Tako bih voljela biti talentirana za... bilo što.

            - Tri su Gune, odlike materijalne prirode – objašnjava - vrlina, strast i neznanje.

            - Strasti imam ponešto, neznanja u obilju, joj, i sve mi čini da me i ovdje ljudi baš ne vole - žalim se.

            - Konfucije je rekao: "Ne brinem se da me ljudi ne poznaju. Brinem se da ne poznajem ljude".

            - Kako ću uopće preživjeti ovo ljeto?

            - "Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se".

            Mislim da sam shvatila kako moj susjed vjeruje u sve, po jednostavnom principu - pomalo iz svake religije, pomalo iz iskustva. Pomažem mu da legne (spomenula sam već da nema noge) i odlazim kući. I tako, dok ulazim u svoju novu sobu, razmišljam što bih sama sa sobom. Zalijem usput Horacija i Huana, moje kaktuse (poklon od ujne) i čitam Gorkog. Obožavam tipa. Ali, ja inače obožavam pisce. Baš sam se uživila u jednu pripovijetku o beskrajnoj stepi i Ciganima i lutanju, ali ujna u  boravku imitira Joan Baez. Valjda je popila malo više poslije ručka, a kako nema nimalo sluha odustajem od Gorkog i idem kod Laure. Putem mislim kako su ona i Vuk i Ivan jedini normalni u ovom prokletom Selu. Kiša još uvijek pada (ovdje uvijek pada kiša) i ulica je pusta. Laurina je kuća udaljena svega pet minuta hoda a ja namjerno ne nosim kišobran. Upadam kod nje poprilično mokra i ostavljam lokvice na tepihu. Ona sjedi pred televizorom i pije vino. Pomislim kako u Selu žive sami alkoholičari. Hoćeš - nećeš, ovdje nema alternative.

            - Hoćeš vino? - dere se ona iz fotelje.

            Uzimam bocu i gledam uokolo. Interesantno, njena je kuća napadno vesela. Toliko vesela da bih mogla povratiti od šarenila. Zavjese s uzorkom kockica, cvjetasti tepih, volani i nabori na prekrivačima, svileni jastučići… Pa ipak, ima neku određenu dozu šarma.

            - Hoćeš li mi, molim te, nalakirati nokte?

            Njoj se previše tresu ruke. I meni, ali ipak malo manje.

            - Zamisli, nazvao me onaj tip od subote, znaš… - otvaram drugu bocu vina i upitno ju pogledam, to je signal da treba nešto reći.

            - I nisi se javila.

            - Pa istina, jer mu nekako nemam što reći…

            - I jer su ti svi isti, seks i opet seks i onda ih nogiraš - osjećam da pokušava odglumiti prijekoran ton, a u biti je i sama seksualno čudovište.

            - Neće ti nitko vratiti Alekseja - filozofira ona.

            - Gdje je Ivan? - brzo mijenjam temu.

            - Mota joint u kadi - smije se ona, smijem se i ja.

            Ubrzo Ivan izlazi iz kade  i nagovara nas da se idemo provozati. Ne osjeća se dobro, čitav dan je u kući. Kako bi se osjećao dobro napušen kao slon? I eto nas, sjedimo u autu negdje u polju, slušamo Janis i cugamo sad već treću bocu vina.

            - Tko je bio tvoj imaginarni dečko kad si bila klinka? - pita Laura.

            - Naravno, Winetou - cerim se - pa Heraklo… pa…

            - Odisej?

            - Ne. Karl von Moor. Pa onda Odisej – priznajem.

            - A ja sam hvatala za guzu dečke iz vrtića - smije se ona i cure joj suze.

            - Kakvi dečki iz vrtića - čudim se ja - a gdje je Robin Hood, pa Heathcliff...

            - Ti si pukla! Puuuukla! - dere se ona i smije istodobno.

            Netko ulazi u auto. Tek sad primjećujem da je Ivan bio vani, ulazi i baca se na zadnje sjedalo. Mislim da je išao povraćati u kukuruzište. On jauče, Laura se valja od smijeha, a ja smišljam priču. Uopće me ne slušaju, ali uporno pričam. Pričam o zračnim bićima koja žive u svom gradu na najvišem oblaku. Ružičasta su i imaju crne okrugle oči. I krila, naravno. Oni su čuvari svih nerođenih duša, samo ih zaboravljamo kad se rodimo.

            - Što je sad fora u toj priči?

            - Fora je - objašnjavam - da ponekad čuješ glas svog zračnog bića, učitelja koji ti je pričao o Zemlji, ali misliš da je to savjest.

            - Ma ne… Pa to je roza napušeno biće! - smiju se njih dvoje, smijem se i ja, ali priča mi se sviđa. Na jedvite jade se vraćamo kod Laure, palimo televizor i sjedamo na pod. Odlazim u kuhinju skuhati kavu i prosipam po tepihu, ali znam da se ona neće ljutiti jer joj je kuća ionako uvijek u neredu. Njih dvoje se svađaju oko programa.

            - Neću! Neću Severinu ! - plače ona - Pusti Ibricu!

            - Kako da ga stvorim kad nije na programu?

            - Briga me. Pusti kazetu.

            Jadni Ivan traži kazetu, umalo što nije srušio policu. Na tv - u je počeo neki dokumentarac, zgodno nešto s pašnjacima i kravama, opet sam se sjetila Heidi. Laura muče do besvijesti, jako su joj smiješne te krave.

            - Jel znate vi da ja volim i Ibricu i psa? - pita ona.

            - Znamo, samo zaveži više... - ljuti smo.

            - Kao se zove onaj tip s kojim si se ševila u subotu? - pitanje je naravno upućeno meni.

            - Nemam pojma, nisam ga pitala - slegnem ramenima.

            - A koliki mu je? - opet provocira.

            - Sigurno veći od tvog - osvećujem se.

            Zapravo nije veći, što znam skoro iz prve ruke, jer je Laura spavala s Ivanom. Bože, zašto je spavala s Ivanom? A onda se sjetim svoje slavne prošle subote, i tobožnjeg spoja s nekim plavim tipom koji mi se čak i sviđao. Mislim, za malo više od seksa. I tako sam cijelo poslijepodne radila na fantastičnom prvom dojmu, pretežno u kupaonici - depilacija, kupanje, vikleri, šminka... A na kraju sam frajera zatekla na dogovorenom mjestu - s drugom curom. Mislim, upucavala mu se, a on jadan, klasika… ja sam ionako kasnila pa mu je bilo usput i tako to… naravno, ne ostajem nikom dužna pa sam pokupila prvog lika sa šanka, dakle onog kojem ne znam ime. I demonstrativno otišla kod njega. A onaj drugi se do jutra napio i psovao nam pod prozorom, bar mislim, jer sam zaspala nakon ne baš zanimljivog seksa. Ali, sve je dobro što se dobro, naravno, svrši. Tip je dobio što je zaslužio. Pretpostavljam da je nešto slično bilo i s Laurom i Ivanom, mada po tom pitanju Laura nije iznimka, naime, i nas dvoje smo jako dobri, a  ponekad i nešto više, kad smo oboje u krizi .

            - Pitam se kako onaj tvoj Aleksej ima tako glupo ime? - opet provocira.

            - Kako misliš glupo?

            Pa ono...  Aleksej. Kakvo je to ime?

            - Rusko.

            - Da, ali tip je bio Hrvat - uporan je Ivan.

            - Valjda su čovjeku starci dali takvo ime jer im se sviđalo! - napokon nešto pametno od Laure.

            Zaključili smo da je vrijeme da se malo prilegne. Mene osobno trava i cuga ubiju kad ih kombiniram.

            - Daj izmisli još koju priču ...

            Razmišljam... Priču... Pa to bar nije problem, puna mi je glava priča. Mislim, netko je talentiran za nešto, a ja za laganje, ukoliko je to talent. Onda svoju potrebu za laganjem kompenziram izmišljanjem priča, samo što ih nitko ne sluša.  Naprimjer, bio jednom jedan (kako to već u pričama ide)… dječak. Da. I čitav dan je sjedio pored fontane na nekom trgu. U njoj se umivao, iz nje je pio. Prolaznici su ga već poznavali, davali mu svaki po novčić za perece. Tako je odrastao, tako je i ostario, uvijek pored fontane. Kad bi  netko upitao tog starca zašto čitav život sjedi na istom mjestu, odgovorio bi - sanjao sam da ću upravo pored ove fontane učiniti nešto hrabro i veliko, zatim se uzdići do raja među anđele. Čitav je život čekao ne znajući kad će doći taj sudbonosni dan. Dan je napokon došao - pored fontane igrao se dječak. Lopta je odskočila na cestu, dječak potrčao za njom. I u svom velikom, odlučujućem trenutku starac je zakazao. Oslabljenih mišića od neprekidnog sjedenja stigao je trenutak prekasno, ali baš na vrijeme da i njega pregazi jureći automobil. Ne znam da li se Lauri i Ivanu priča uopće svidjela, zaspali su. Ali, sad sam sebi zadala patnje i nesanicu - naime, i ja sjedim i čekam "veliki trenutak" u ovoj zabiti ...

2. poglavlje

            Jutro je lijepo i osjećam se nekako življe no inače. Možda je ovo prvi dan a da se nisam probudila želeći samo jedno - da se uopće ne probudim. Izlazim iz sobe, kuham kavu, perem zube, umivam se… I ne znam poslije što bih sama sa sobom pa provirujem kroz prozor. Vidim ujnu kako gotovo manijakalno radi, pitam se otkud starim ljudima toliko elana i zašto se oni bude sa planovima za dan, zašto ja nemam volje nizašto. Ali, danas barem imam volje promatrati. Gledam ju kako čisti dvorišne zgrade, oboružana metlom i krpama, s nekom čudno povezanom maramom na glavi. Djeluje zdravo i prokleto sretno. Maše mi iz daljine, ja odlazim u šetnju, šetam po poljima uokolo kuće, primjećujem zvukove. Ponajviše gotovo agresivan cvrkut ptica, lavež pasa koji se uvijek nešto bune, udarce sjekire nekog drvosječe u daljini. Na trenutak se Selo čini tajanstveno, čak pomalo lijepo (ali, takvi trenuci su uistinu rijetki). Ujna me zove na čaj, pušta neke stare ploče, nisam navikla na njihovo pucketanje i to je još jedan novi zvuk s kojim sam se susrela. Pomalo se prisjećam kako me forsirala da naučim valcer kad sam dolazila u Selo nekad davno, kao klinka. Pomislim kako je ona totalno zalutala u ovo stoljeće i ovu sredinu, pretjerano je obrazovana i načitana - a to je u Selu raritet jer se većina ljudi njene dobi ponosi činjenicom da su pismeni. Ukoliko uopće jesu. Ustvari, shvaćam da ovdje netko može biti sretan. Poput nje. Dani joj prolaze lijepo i polagano, uređuje svoj vrt, popravlja prastari namještaj, čita… Po stoti puta priča mi o svojoj mladosti i seoskim zabavama kakvih više nema, čita mi pisma svojih (sad većinom pokojnih) udvarača. Njene su priče ostaci neke bolje prošlosti, pa pri opisivanju Sela ne smijem izostaviti jednu zgradu koja je, nažalost, s vremenom izgubila nekadašnji značaj - onaj nesretni Dom kulture, ili jednostavno - Dom. Izgrađen je, kaže ujna, sedamdesetih a gradile su ga vrijedne ručice tadašnjih seoskih gimnazijalaca koji su se iskreno nadali kakvoj - takvoj stipendiji kao nagradi za sudjelovanje u omladinskoj (ili kako već...) radnoj akciji izgradnje Doma kulture. Ne zna ujna koliko ih je zaista dobilo stipendiju ili barem pravo na sobicu u nekom studentskom domu, ali to za opis ove zgrade i njene funkcije ionako nije bitno. Naime, i prije radne akcije na istoj lokaciji već je postojala zgrada namijenjena raznim svrhama - primjerice skladištenju nakon žetve ili berbe svih onih prehrambenih dobara koje su ljudi u njenoj mladosti masovno proizvodili kolektivnim radom, nekad prije raspada sada već mitskih seoskih zadruga (koje sam, samo da istaknem, iz ujninih priča već naučila poprilično prezirati zbog načina funkcioniranja tih zatvorenih, pretjerano proširenih obiteljsko - proizvodnih zajednica; kaže da su čak imale nešto poput starješine koji je krojio pravdu i odlučivao o obrazovanju / zanimanju / podjeli poslova/  sklapanju brakova i slično svakog člana zadruge!). Dakle, sedamdeset i neke tu je niknuo Dom i idućih petnaestak godina zaista je predstavljao kulturni život Sela, vjerojatno zato što škola još nije imala dvoranu pa se u njoj nisu mogli održavati događaji poput koncerata ili nečeg sličnog  jer nije bilo dovoljno prostora. Vjerske svečanosti se nisu ili uopće održavale ili su vrlo diskretno obavljane u crkvi. Dom je bio nešto poput zigurata u drevnoj Mezopotamiji (hram, svetište, škola, skladište, sudište, arhiv...) - tu je bio i centar neke bizarne seoske uprave, dovoljno prostora za probe mladih folkloraša, sala za svadbene svečanosti, kino, mjesto gdje su organizirani dočeci Nove godine, karnevalske i slične parade, koncerti, predstave gostujućih lutkarskih i dramskih družina... U općoj neslozi ipak je postojao zajednički interes, jer je svakog mještanina zanimao barem jedan od sadržaja koje je Dom nudio. S obzirom da u to doba nije postojala Birtija, mladi su subotom uvečer organizirali zabave u domu (i bili sretni što ga imaju, roditelji su također bili sretni jer su u svako doba mogli ušetati i vidjeti što im djeca rade). Danas ovaj bijedni relikt stoji zapušten i prljav, doduše, još postoji neka seoska uprava koja ga održava na životu. Zabava se (u svim oblicima) odvija u Birtiji ili u mraku školskog igrališta, kino odavno ne postoji (nije uspješno poslovalo), priredbe razne preselile su se u školsku dvoranu ili crkvu, u selu je niknula sala za svadbe i dočeke i zabave svih onih lovačkih / ribičkih / nogometnih klubova... I na kraju, Dom kulture je izgubio -  kulturu, ali je istovremeno postao jedini dokaz da je kultura u Selu nekoć zaista postojala. I tako mi je u razgovoru s ujnom jutro lijepo prošlo, ali oko podneva postajem zamišljena. Za ujnu je to vrijeme molitve i traži onu prastaru krunicu koju je donijela sa hodočašća nekad davno, a mene progoni duboki osjećaj praznine, neke neopisive čežnje koju čovjek ne može imenovati, ali ju osjeća duboko usađenu u korijene svoga bića. Ne znam da li je to čežnja tijela ili duha (i da li ja mogu osjećati duhovnu čežnju?), i za čime? Možda je stvar u prokletoj grižnji savjesti, strahu od pakla, hladne i krute religije koje grijehe kažnjava vječnim vatrama i mukama. Možda me muče ti vjerski okovi nametnuti odgojem nekad davno, sad već poprilično potrgani. Ne znam što bih sa sobom, a kad sam tako zbunjena najradije odem kod Vuka jer on uvijek ima neku ideju. Opet ga bole noge iako ih nema, mota joint da mu bude lakše trpjeti svoju bijednu svakodnevicu. Pričam mu što sam nedavno sanjala, zanimljive stvari, uvjerena sam da nešto znače unatoč mom skepticizmu prema vjerovanjima bilo koje vrste. Dakle, skačem s nekog mola i ronim duboko, duboko do samog morskog dna. Na dnu je moja kuća koja više sliči svemirskom brodu. Mada osjećam kako mi voda ispunjava pluća, to me ne straši, osjećaj je ugodan i prepoznatljiv. Na dnu tog mog mora nailazim na bijeli puteljak, koračam, ispred mene otvaraju se tri ograde jedna za drugom -  same od sebe. U daljini ugledam dva jarca zapletenih rogova i uplašim se tog prizora. Kako to u snovima bude, odjednom se iza mene stvori strašno duboka provalija na čijem rubu stoji balerina u nekoj čudnoj pozi. Naravno, u onoj karakterističnoj suknjici i bijelim baletnim papučicama. Naziva me "svojom plesačicom" i zove me da joj se pridružim u plesu na rubu te provalije... Vuk uzdiše i dugo tumači taj san, povezuje ga s oslobađanjem od religioznih i općedruštvenih predrasuda, rađanjem nove svijesti o životu i njegovom smislu. Nekako se baš i ne vidim u tom tumačenju, osjećam se intelektualno i duhovno preplitkom za rađanje bilo kakve nove svijesti o nečemu, kamoli o smislu života. Opet počima kiša, Vuk sanjari i tek sad primjećujem koliko je napušen.

            - Kiša… Vrelo inspiracije, duhovna nota, čitav spektar zvukova. Ima zvuk... zvuk zvona starih crkvi, ritam plemenskog rituala, nezemaljski glas… Melodiju izumrlih civilizacija.

            Bože, kako taj čovjek opisuje svakodnevne stvari – pomislim - većina ljudi bi pogledala u nebo i rekla - opet moram nositi kišobran. Međutim, i ja se uživljavam u njegove opise, izlazim na balkon, njegova se kolica kotrljaju za mnom. Oboje zatvaramo oči. Slušamo kišu.

            - Vidiš li sarkofage? - pita on.

            - Vidim – lažem.

            - Vidiš li šumu, i u šumi više od šume? Milijune listova koji žive, blistaju na kiši. Život sam i potpuno jednostavan pulsira njihovim žilicama…

            - Vidim - ovaj put sam iskrena (ili napušena).

            S Vukom nikad nije dosadno. Krećem kući, na ulici sretnem Lauru. Priča prebrzo da bih ju razumjela, straaašno me trebaju Ivan i ona, neću povjerovati što se desilo. Dakle, još jedan udarni seoski trač, zaključim. Pomislim da opet neću doći kući do mraka, ali ipak idem do nje da čujem što se to tako bitno desilo.

            - Nećeš vjerovati! - euforičan je Ivan - ulovio sam curu u krevetu s nekim!

            - Jaka fora - odbrusim mu - i zato me zoveš da me kažeš kako te cura vara? To je općepoznata stvar!

            - E nije. Bila je curom !!!

            Ovo je već zanimljivije, sjedam i čekam da se uživi u prepričavanje.

            - Ja sam se tako zbunio, i doslovno izjurio van. A onda me nazvala za pola sata i pravila se kao da ih nisam ni vidio.

            - Pa dobro, cura je bipsić, i što sad – komentiram.

            - Kad sam bolje razmislio, učinila mi se još privlačnija…

            Ništa novo za našeg Ivana. Ali, čudno je to što su mu predložile grupnjak. Muško kao muško, nije mogao odbiti. I nije me ovo sve skupa previše začudilo, jedino možda što su takve stvari u gradu već isfurane do te mjere da ne privlače ni najveće perverznjake, ali ipak... ovo je zabit od tisuću stanovnika, pa je jedan običan grupnjak poprimio dimenzije pada meteora.

            - I kako je bilo - sad smo znatiželjne obje.

            - Ispočetka sam bio pasivan, promatrač, a njih dvije se hvataju, ljube, ma ne moram vam reći koliko sam se napalio…

            - Znamo, tebe inače napali svaka asocijacija na seks - složne smo.

            - Ima i toga – priznaje - ali nisu mi dale da se ubacim idućih pola sata, morao sam ih gledati u žestokoj šezdesetdevetki i joj… malo mi je falilo da eksplodiram!

            - Daj više pričaj što je bilo kad si se ubacio - nestrpljiva je Laura.

            - Pa ona je htjela da joj prvo poševim frendicu, a zapravo je cura poševila mene, doslovno skakala po meni oko pola sata, onda se ispružila na trbuh pa sam ja nju ... priznajem, minutu - dvije. I svršio. Jebiga. Uvijek zakažem kad ne treba. Ali, kakvu cura ima guzicu, to je nešto nevjerojatno!

            - Ma briga nas za njeno dupe, što je bilo s tvojom curom?

            - Ona je općenito bila više zainteresirana za frendicu nego za mene, imao sam čast da joj guram dva - tri prsta dok ju je ona lizala gdje god je stigla!

            - Vidi, pa on nam je sad stvarno iskusan čovjek – zafrkavam.

            Smijemo se svi troje. Laura i ja posebno, jer se on od prepričavanja opet napalio.

            - U svakom slučaju - ubrzava priču - još smo se otuširali svi skupa, jednu ližem, druga mi puši i obrnuto, i sad se ispričavam, ali stvarno moram u wc…

            Nas dvije se kidamo od smijeha, kao, nije logično zašto je on sad odjurio…

            - Pa mogao si i pred nama! - dovikuje mu Laura - nećemo vidjeti ništa novo!

            Vraća se za par minuta, malčice opušteniji.

            - Ej cure, da vas nešto pitam. Jeste li ikad spavale sa ženom?

            - Jesam - kaže Laura nezainteresirano -i bilo je bezveze. Ma nekako prenježno.

            - Ja sam samo poljubila curu - osjećam se sad nekako neiskusno i pomalo crvenim u licu.

            - A s dva tipa? - evo ga opet.

            - E, to nisam probala, na svoju veliku žalost…

            - Nisam ni ja - sve više crvenim.

            Odjednom Laura ustaje, trči po sobi, traži torbicu, mi zbunjeno promatramo.

            - Jebite se ljudi, pa moram na spoj!

            - S kim sad? - zanima nas.

            - Neki novi konobar u birtiji. Klinac, ali zgodan klinac.

            I tako smo Ivan i ja ostali sami, uključili Doorse i počeli piti. Ubrzo nas je prošlo dobro raspoloženje i teme su postajale sve mračnije i mračnije.

            - Jesam ti ikad rekla što sam radila one noći kad se Aleksej objesio?

            - Nisi mi nikad govorila o tome.

            - Spavala s drugim tipom. Mislim, ne znam da li je on to znao, ali… ako je, onda sam kriva za sve.

            - Ma daj, da sam na njegovom mjestu, sigurno se zato ne bih objesio. Možda bih ti i oprostio -  tješi me Ivan.

            - Nisam ni rekla da se baš zato ubio, ali da sam bila pored njega tu noć, tko zna što bi bilo danas.

            - Da je barem ostavio neko pismo ili poruku - zamišljen je Ivan - onda bi  znala zašto je to uradio.

            - Svejedno, njegova smrt je zapravo moj grijeh, barem se tako odonda osjećam, a čak da je nešto i ostavio, njegova stara mi to nikad ne bi rekla.

            - Zašto?

            - Zato što je uvjerena, a s punim pravom, da joj sin ne bi tako završio da je imao normalnu curu.

            U tom sam trenutku pomislila da sam došla u ovo Selo zauvijek. Uvijek će me proganjati ti događaji, sve što mogu je otići na njegov grob. Mislim, nemam pored sebe nikog tko ga je barem poznavao, bojim se da ću zaboraviti sve naše lijepe trenutke, da ću ga pamtiti samo kao mrtvaca i po svim lošim stvarima koje su potom uslijedile.

            - A zašto ga ne zamoliš da ti oprosti? - bubne Ivan.

            Pitam se je li  pijan ili  lud kad mi postavlja takvo pitanje.

            - Sad je kasno… - jaučem…

            - Koliko je imao godina kad je umro?

            - Devetnaest. I što sad s tim ?

            - Napiši mu devetnaest pisama - trijumfalno zaključi - i objasni mu  kako se osjećaš, prisjeti se svih lijepih stvari koje želiš sačuvati u sjećanju!

            - Nisam pala s grane da šaljem pisma mrtvacu! - ljuta sam.

            - Tko ti je rekao da ih šalješ? Zadrži ih za sebe, spali, uradi s njima što god želiš.

            - To ti je dobra ideja – priznajem - mogla bih pokušati…

            I tako sam odlučila, koliko god to zvučalo glupo, napisati Alekseju devetnaest pisama. Razmišljala sam puno o tome kako da ih nazovem (u mojoj sjebanoj psihi stvari moraju imati imena da bi postojale), pa ću ih jednostavno zvati - pisma Alekseju.

            Pismo Alekseju (prvo)

            Možda poanta ovog pisma nisi Ti, odnosno mi i ljubav (ako je postojala), već samo naricanje za čistoćom, moralom, idealima. Ne znam da li me shvaćaš, ali sjeti se, uvijek si govorio da patim od pretjeranog analiziranja. Točnije, da analiziranjem upropastim sve što je prirodno, da trebam naučiti slušati nagone a savjest pustiti da miruje. I upravo kad sam počela slušati nagone, nestao si Ti i nestali smo mi . Sav onaj dobri, sigurni stari svijet nestao je u jednom jedinom trenutku. Možda ipak ne treba slijediti nagone (doslovno)? Ništa mi ne može opravdati ove dane u kojima se osjećam beskorisno, prljavo i bezvrijedno… Povlačim se u sebe, s onim karakterističnim (odjednom) kršćanskim - mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa. Ovo je prvo pismo koje Ti pišem i osjećam kao da Ti nemam što reći. Ali znam da imam, masu toga… Možda ću napokon pronaći sebe, a jednog dana, možda čak i shvatiti Tebe. Nemoj misliti da Te nema u mojoj svakodnevici. Ponekad je dovoljan samo poznati miris ili zvuk, slučajni pogled prolaznika ili trenutačna impresija posve trivijalnih pojava,  bilo što, i vidim Te tu - koliko osjećam da si blizu, toliko znam da si daleko. To je, pretpostavljam, granica fizičkog i duhovnog života. Znam da si tu, a s druge strane medalje postoji svijest o tome da Te više nikad neću vidjeti. I samo žalim, prokleto žalim za vremenima, ljudima, mladosti, osjećajima... Osim žaljenja, strašno se bojim zaborava. Jer, ljudi žive u mojoj mašti ili psihi onoliko dugo koliko ih imam snage zadržati. Bojim se praznine, bojim se da Te neću još dugo imati u sebi, da ćeš izblijedjeti poput... poput mirisa rane jeseni, davnih utisaka, sjećanja na mnoge druge koji su umrli, dematerijalizirali se i, s vremenom, nestali.

3. poglavlje

            Ima onih čudnih dana kad je sve što dopire do moje svijesti - zvuk. U ovom trenutku Josipa i… magla svuda… magla oko nas… Trešti dok masiram Vuku leđa prisjećajući se intenzivno Aleksejevih leđa, njegove kože općenito. Ne znam da li je itko ikad imao tako mekanu kožu, osim možda male djece. Masaža me uvijek asocira na seks, pa se trudim (jaako se trudim) ne razmišljati o tome. Ali, koliko god htjela nikad nikome biti podređena, nema osjećaja koji bi se mogao usporediti s težinom njegovog tijela na meni i načinom na koji se zabijao u mene, istovremeno dovoljno energično i dovoljno pažljivo. Pa ipak, rijetki su bili dani kad me nisu boljele prepone mada me to nikad nije zasmetalo, dapače. Bilo je lijepo sjediti na, naprimjer, beskrajno dosadnom satu povijesti i osjećati tu slatku bol u preponama koja bi me podsjećala na prethodnu noć. Mislim da je to jedina vrsta boli koju bih zauvijek htjela osjećati. Da budem iskrena, nijedan fragment ove priče nije nastao trijezan. I bitni su savjeti nadriliječnika, današnjih psihića (uključujući mog) koji beskonačno seru o Freudu, a ja ga uz Vuka upoznala malo bolje. "Treba se vratiti u normalnu sredinu, formirati radne navike "- reče moj nadriliječnik. I tko ga jebe. Nervozna sam, palim cigaretu. Ispitujem Vuka o raznim stvarima…

            - Um, inteligencija i lažni ego su mi shvatljivi, ali fasciniraju me niži elementi. Ponajviše voda i vatra, jer su suprotnost.

            On uzdiše pa objašnjava uz obvezno motanje jointa.

            - Vjerujem da negdje daleko, ali ipak, egzistira Biće koje razumije i shvaća. Elementi su postali tvoja opsesija, u njima tražiš sebe, svoj id i super ego, proživljavaš najniže nagone i najplemenitije osjećaje istodobno.

            Mene puca trava i počinjem filozofirati.

            - Valovi, tamo u daljini, potiču kreativnost. Vatra, tamo u pepelu, podsjeća na mogućnost ponovnog rođenja, erotike i fantazije,  mistike zajedništva, slobode i leta. Mislim da je svijest o elementima samo kap svemira, ali ona sastavlja i zbližava davno odvojene materije. Koristim inspiraciju proširene percepcije kao osnovno oruđe preživljavanja, kao svakodnevicu. Potpuno novu, a odveć i odavno poznatu.

            - I u što vjeruješ? - pita on.

            - Vjerujem… Vjerujem da je nekad davno raslo plavo cvijeće okruženo zelenom paprati. Drveće je imalo oči i osjećalo je… Možda dublje i nježnije od ljudi. Možda je i drveće plakalo u tišini. Vidim vatre kako bukte. I znojna tijela drevnih žena koje, plešući oko razbuktanog ognja svijetlim tabanima šire grumenje crvene zemlje duboko u noć… A voda, voda i dalje teče. Poput vještog ljubavnika ona dodiruje obale, strme stijene i hridi tijela Zemlje - poput tijela žene. Oble i čvrste, potpune i savršene. Koliko nevine, toliko promiskuitetne. Elementi su uistinu opsesija jer u njima nalazimo sebe. Dok tapkamo u mračnim hodnicima neznanja oni svijetle poput vječne vatre čiji plamen potpiruju vestalinke svakim uzdahom svoje duše. I vjerujem da negdje daleko postoje ljudi koji razumiju prirodu i sjedinjeni su s njom u vječnom orgazmu plavog cvijeća i zelene paprati. U zagrljaju groma, oluje, kišnog dana.

            - A satovi su tu da upozore na vrijeme, na prolaznost…

            - Ipak, satovi će popucati a kazaljke izgubiti svoju funkciju. Priroda i čovjek zaustavit će vrijeme, smrt i rođenje - zauvijek će se širiti u bezgraničnom svemiru vode i vatre. Malene plavokose vile letjet će s cvijeta na cvijet. Dječaci u pidžamama skidat će šešire uz duboki naklon. Negdje na istoku, sunce će stati na vrhovima drevnih građevina. Ono bolje poznaje mudrost Solomona, okrutnost Heroda i Vandala. Ono je stoljećima gledalo i pamtilo. A lišće, lišće je zauvijek zeleno i izbrazdano žilama. Ono osjeća, ono pulsira. Njegovim žilama teče mudrost vjekova.

            A ja, ja sam totalno urokana.

            Pismo Alekseju (drugo)

            Ne znam da li ću ih napisati devetnaest, niti znam da li Ti uopće osjećaš moje misli. Postajem skeptična. Bez obzira što bi imao mnogo razloga da me mrziš (da si živ), nakon Tvoje smrti shvatila sam odjednom da neke stvari samo Ti razumiješ. Aleksej, noćas sam sanjala da je pao snijeg. Znaš već da imam fobije od zime i Božića, ali čak me je u snu ponijela neka nježnost. Šetala sam parkom i gledala  trag saonica u snijegu, i probudila se sjetna. Sjetila sam se, naravno, Tebe i kako si vukao sanjke uzduž i poprijeko parka, a ja sam sjedila na njima ubundana i sretna. Pazi molim te ovu riječ - sretna!  I onda sam uočila našu fotografiju na polici, još uvijek stoji uokvirena i mirna. Ponekad zaboravim kako si izgledao, a još je čudnije što zaboravim i kako ja uopće izgledam. Toliko sam uživljena u imaginarnu stvarnost da se poistovjećujem s nekim tuđim, nepoznatim, ali simpatičnim licem. I ne samo da se ne prepoznajem, uopće se ne doživljavam kao sebe. Vidim ljušturu. Prazno tijelo. Zanimljivo, sad mi je drago što je ipak ljeto. Sjećaš li se perverznjaka koji nas je promatrao na plaži? Bila sam naravno bez grudnjaka i uzela ulje, mazala se i mazila gledajući mu ravno u oči, sve dok čovjeku nije postalo toliko neugodno da je otišao. Rekao si mi da sam luda. Možda jesam, a možda sam samo malčice neprilagođena.

            Pijem kavu (!) sama u Birtiji, čekam Lauru, dosadno mi je, zadimljeno, bljak. Eto kad sam već spomenula da sam u Birtiji, moram vam objasniti da svako selo ima nekoliko objekata koji su osobito značajni zbog svoje obrazovno – vjersko – društveno - kulturne namjene. Dakle, to su: škola, crkva, Dom (tzv. "Dom kulture"), Birtija. Birtiju sad navodim velikim početnim slovom iz jednostavnog razloga - ako selo ima jednu jedinu birtiju, onda je to Birtija, neovisno o tome nosi li neki naziv, naprimjer ime lokalnog nogometnog kluba ili kulturno - umjetničkog društva. U Selu također postoji i specifična podjela populacije. Osnovna je podjela na aktivne (viđene, sudionike javnih zbivanja) i pasivne (one čudake koje nitko ne voli, obično ih možete vidjeti samo u Birtiji, možda ponekad u crkvi). Pasivni dakle idu manje - više nikud. Aktivni se dijele na grupe s obzirom na objekte koje posjećuju :

Škola - djeca, pedagozi

Crkva - djeca, pedagozi (posljednjih petnaestak godina), "zbor", vjerna pastva

Dom - djeca, pedagozi, razdragani roditelji, umjetnici - amateri

Ovdje sam namjerno izostavila Birtiju, jer svi navedeni ionako na neki način sudjeluju u njenom životu. Djeca će sudjelovati za koju godinu, pedagozi Birtija - priče čuju od susjeda ili starije djece jer njima samima nije primjereno da u Birtiji prečesto borave, pastva vrlo slično funkcionira, roditelji i umjetnici - amateri također. Ha, pogodite gdje ima najviše pasivnih ljudi???  Evo mi stiže Laura, po običaju nestrpljivo sjeda i slaže onu tipičnu facu, kao - daj me, molim te, pitaj kako je bilo, naprosto MORAM hitno nekome ispričati...

            - I kako ti je bilo sinoć s onim tipom? – ispitujem.

            - Kako… Četveronoške, i s puno oralnog seksa - odgovara mi posve ravnodušno.

            - A otkad tebi smeta da te netko ševi u psećoj pozi? - šokirana sam.

            - Ne znam, nekako sam se osjećala čak i poniženo…

            - A priznaj, više te pali uloga poslušne robinjice od tamo neke domine s bičem - nasmijavam ju.

            - Ma je, ali ovaj put sam se htjela poševiti nekako drukčije, htjela sam bar na trenutak stvoriti iluziju da on meni nešto znači. I ja njemu. Dođe mi to, ponekad. Znaš onu teoriju tvoje ujne… - smije se Laura.

            - Da. Žene, kad vole, vole frajera kao cjelinu. Da citiram ujnu, kao tortu. Zato će manje varati u vezi jer ne žele načimati drugu tortu samo da bi ju probale - prevelika je i tko zna kakvog okusa. A tipovi, oni žene doživljavaju kao kolače. Zapravo, vole na drukčiji način. Za njih je ljepota jedan, na primjer čokoladni kolač. Inteligencija možda bajadera. U svakom slučaju, žene su za njih pladanj sa različitim kolačima. I ako im se većina okusa sviđa - to je "ljubav". A prevara je sasvim normalna - pa samo su probali zanimljiv novi kolač s tuđeg pladnja, progutali ga i gotovo.

            - A reci mi molim te, što ako je jedna žena kremasti kolač a druga pecivo?

            - E vidiš… i to je ujna razradila… sredovječna supruga nekog tipa je poput pereca. Dosadna, svakodnevna i obična. A mlada ljubavnica, ona je kolač koji se doslovno topi u ustima. Ali, probaj stalno jesti te kremaste kolače i pozlit će ti. Pecivo je ipak hranjivo i, poput kruha, održava na životu i daje stabilnost, iako monotonu. Ipak, sigurnu. I zato ljubavnice s vremenom dosade.

            - Možda ta tvoja ujna i ima dobre ideje, ali nije baš sasvim čista…

            - Žene općenito teško razgraničavaju ljubav i seks – kažem - mislim, NORMALNE žene. Meni nije jasno zašto mi svaki tip prvo pokušava uletjeti među noge, ah, treba mi prijatelj homoseksualac. Bar bih znala da smo stvarno prijatelji.

            - A možda si sama kriva - kaže ona - odašilješ seksualne vibracije, pa makar i podsvjesno.

            E, sad sam se zamislila. Istina, volim koketirati. Zapravo se ne znam drukčije ponašati. Jebi ga, s nekim stvarima se ili rodiš ili ne. Boli me glava od razmišljanja, opet sam sama u Birtiju, Laura je negdje zbrisala, promatram ljude... Ne možeš upoznati duh mjesta ako ne promatraš stanovnike, shvatila sam. I tako sam, uz šalicu kave, došla do zaključka da upravo Birtija, odnosno ljudi koji joj daju "dušu" brine o svim događajima u Selu. Usudim se reći da brine o moralu više od crkvene družbe, o obrazovanju više od seoskih pedagoga, o kulturi više od folklor - ekipe i glazbenika - amatera. I Birtija ima svoju vjerne sljedbenike, pa zato postoje dva osnovna pravila za opstanak unutar Birtija - ekipe:

PRVO PRAVILO - uspješno se pretvarati da te ne zanimaju seoski tračevi

DRUGO PRAVILO - još uspješnije se pretvarati da te ne pogađaju komentari koji se odnose na tebe osobno

Ako to možete savladati bez većih prepreka, vjerojatno ste talentirani za članstvo u ovom posebnom krugu odabranih. Naravno, postoje i specijalne taktike kojima možete prikriti da vas ne zanima gore navedeno (tračevi, tračevi o vama). Tijekom jutra i poslijepodneva ispijaju se kave, za što postoji savršeno opravdanje - svi dolaze čitati novine , iz razloga:

a) ne moraju kupovati novine (iako su i u čitaonici dostupne besplatno, ali tamo ionako nitko ne ide...)

b) poželjno je i pohvalno kulturno se uzdizati komentirajući svaki članak iz novina sa ostatkom čopora

Dakle, ispijaju se kavice i mineralne. Ne mogu a da ne primijetim - kad zbrojim (u kunama) - KAVA+MINERALNA=DNEVNE NOVINE (i kusur), pa sam zaključila da ljudi definitivno nisu motivirani štednjom, čime pada u vodu argument pod a) . O argumentu b), dakle kulturnom uzdizanju neću ni riječi napisati, jer je besmisleno.Koliko god glupe i prozirne , ove taktike pale već godinama. Ukoliko ste (slučajno, ako se usudite) pripadnik one vrste ljudi koja odbroji kune za novine na kiosku, popije kavicu s ukućanima i čita članke u miru svoje kuhinje / boravka, onda ste definitivno osuđeni na društvenu propast, barem što se Birtije tiče. To je nedopustivo (a uostalom, znate li da birtije najviše zarade upravo na kavama?)!!! I to ima opravdanje - zašto bi itko uživao doma u jutarnjoj kavi kad u Birtiji može usput čuti (praveći se da čita novine) tko je sinoć popio koliko piva / vina / rakije, koja je djevojka imala kraću suknju, tko je vlasnik onog jutros pronađenog (uporabljenog) kondoma u wc - u? Toliko sam shvatila o dnevnim sadržajima, a navečer se situacija pomalo mijenja, naime tračevi koji se danju prepričavaju - noću se rađaju. Sve to ovisi o spolu:

a) djevojke - njih desetak - najbitnija je ona u bitno najkraćoj suknji / majici

b)dečki - njih petnaestak - svi nose kondome u džepićima, najbitniji je onaj koji ga faktički upotrijebi (na pravi način)

Što se tiče alkohola, skupljaju se pozitivni i negativni bodovi, opet ovisno o spolu. Pravila:

a) Tko popije najviše, taj je sutra glavna faca (spol: muški)

b)Tko popije najviše, taj je potencijalno jeben,bilo akcije ili ne, svejedno (spol:ženski)

Eto vidite koliko sam naučila promatrajući ljude uz jednu kavu!

4. poglavlje

            Pismo Alekseju (treće)

            Čitam Prousta, pa i ja tražim izgubljeno vrijeme. Čini mi se da sam, negdje usput, izgubila interes za stvarni život. Za borbu. Nemam ambicija, nemam motivacije. Sve što mogu je - sanjariti. Baš nedavno sanjala sam crkvicu na nekom brežuljku. Vrata poluotvorena, osjećam poriv da uđem. Unutra je potpuni mrak - osjeća se prisutnost nečega ili nekoga, ne mogu odrediti. Pokušavam izaći, ali vrata se sve više udaljavaju i neke crne figure ispunjavaju prostor, lete, nalikuju hibridnim šišmišima. Bježim, trčim, nestajem iza brežuljka... Nikad neću shvatiti te glupe snove. Htjela bih (jednog dana) naprosto odletjeti u neki drugi Svijet, i kad bi mi barem mogao reći kako Ti je sada? Da li znaš odgovore na sva pitanja sad kad Te tijelo više ne sputava u traženju Istine? Ponekad bih voljela biti "duhovna" osoba, onako kako to Hesse definira. Jer, biti prepun nagona nekad je užasno teško. Griješiš, praviš krive poteze, savjest te muči, ali opet radiš iste greške jer ti glupi nagoni ne daju mira. S Tobom sam se posljednji put osjećala čistom, relativno smirenom. U onim dugim šetnjama, u Tvojim vunenim kapama i rukavicama, svaku noć tražeći drugu napuštenu zgradu, ili barem tavan, podrum… I uvijek sam željela da noć traje zauvijek, neopisivo je teško bilo odvajati se od Tebe svako jutro, malčice prije zore. Čini mi se da smo baš zato bili toliko sretni - nismo se dali monotoniji, nizali smo pustolovinu za pustolovinom, sve je imalo smisla. Nedostaje mi iskrenost. Svi su odjednom postali sebični i dvolični, ne mogu više imati povjerenja u ljude, ne mogu ih voljeti kao prije.

            "Bol je isto tako neizbježna kao i smrt" - citirao bi Vuk Voltairea. A mene tako (pre)često love neke duboke depresije, kao naprimjer danas. I onda se svi kolektivno napijemo, napušimo… Osjećam se bolje, ali opet me proganjaju ti snovi, posebno onaj u kojem me Aleksej gleda, obješen, poprimio je već mrtvačku boju, ali OČI su mu žive. Tako jako žive. I onda dođe jutro, trijeznim se i ponovno mu pišem nadajući se da ovaj oblik terapije zaista pomaže. Lijepo mi je kad mu pišem, to su sigurni trenuci dana.

            Pismo Alekseju (četvrto)

            Da samo znaš kako sam se jučer napila! Evo upravo sjedim u ujninom dnevnom boravku, čudnoj sobi s mnogo skupocjenih slika koja me pomalo zastrašuje. Slušam pomalo Beethovena, malo Mozarta, privikla sam se na pucketanje ploča. Sad mi je to očaravajući zvuk. Zaista rijetko slušam ploče, a imam ih toliko... Aleksej, zašto živim? Ponekad mislim da to uopće ne zaslužujem. U rijetkim trenucima puca me elan i povjerujem u smisao postojanja, čak pomislim da bih mogla jednog dana raditi nešto korisno i smisleno. Eto, slušajući klasičnu glazbu nameće mi se zaključak da su  ti ljudi zaista ŽIVJELI život. Stoljeća su prošla a oni i dalje žive u svojim djelima. I donose drugima radost. Željela bih stvoriti nešto vječno - poput slike koju bi ljudi upamtili, knjige koja bi ih nasmijala. Nešto što bi dalo smisla mom postojanju. A što ako nikad ne stvorim to NEŠTO? Zapalila sam od muke i pukla me trava. Promatram kutiju cigareta, tu ispred mene, na stolu, i moram Ti reći da postoje dvije riječi koje me zaista živciraju! Transparentno i light. Mislim, sve je light. Parfemi, cigarete, dezodoransi, pa čak i na tetrapaku mlijeka piše - "Ako iz bilo kojeg razloga morate koristiti niskokaloričnu, ali prehrambeno visokovrijednu hranu, izaberite mliječne proizvode sa znakom LIGHT". Pa to je užasno! A tek transparentno? Nemaš pojma kako Ti je danas lako biti, primjerice, političar - samo govori o transparentnosti ovoga ili onoga, bez obzira na kontekst i smisao. Kud ide ovaj svijet... Vidiš kako me pukla trava?

            Nakon sat vremena nastavila sam mu pisati. Ali, nisam se htjela nadovezati na prethodno pismo, jer je utjecaj trave oslabio, tako da ću vas opteretiti s još jednim. Ionako su ova pisma, vjerujem, smisao moje male ljetne priče… Odnosno, ona su pokušaj da nekako počnem (nastavim),valjda, živjeti.

            Pismo Alekseju (peto)

            Imaš pravo - ja i jesam nimfomanka! Zaključila sam to nedavno, ali nema sad veze… Hoću reći, imao si pravo. Ali, sad mi više ne možeš prigovarati - sad si mrtav. Ha! Oprosti, uopće nije smiješno to što si mrtav, nego mi nekad dođe da se jaako ljutim na Tebe što si me ostavio samu. Što sam ja ta koja živi, a ne Ti. Čitala sam danas nekakvu mini - priču koju sam pisala na nekom dosadnom satu u školi. Nije to bilo tako davno, ali mi se čini da su prošla stoljeća od tih dosadnih poslijepodneva i uspavljujućeg zujanja muha, kad i ne možeš ništa drugo raditi nego crtati po bilježnici ili pisuckarati pričice... Ili naprosto spavati, naravno ako te ne primijete. U svakom slučaju, evo Ti priče…

            POSLIJEPODNEVNA PRIČA

            Apatična starica pjeva neobične napjeve drhtavim glasom. A ipak, sva glazba svijeta je samo jedan jedini rekvijem. Rekvijem u kojem živimo umirući polagano i sanjarimo osluškujući. Pod vinovom lozom stoji bijeli stol. Nema vremena - uvijek je isti popodnevni sat rane jeseni. Sunce je umalo na zalasku i priroda je, iako svečana i još uvijek ponosna, već odavno umorna. Na stolu su šalice čaja, tu je i onaj zeleni vrč u kojem voda uvijek izgleda ledeno svježe. To je inspiracija. Tišinu razbija neobični napjev drhtavog glasa. Starica ne sjedi sa mnom uz čaj. Nema vremena za to, iako zna da vrijeme ne postoji. Žuri se da njegujući cvijeće ublaži svoju apatiju. Izgovorene riječi su trivijalne, samo duh ispod vinove loze želi mnogo toga reći... poput Lorce... "STO KONJICA POIGRAVA. NJINI SU JAHAČI MRTVI."

            Eto, shvatila sam upravo da sam morala biti napušena dok sam ovo pisala, jer nemam pojma otkud mi to o starici i vrču i lozi... Doduše, moja mama je imala jedan zeleni vrč koji sam voljela, ali se razbio i to je bila tragedija. Ma sve u svemu, najpametnije bi bilo da odem spavati pa vam sutra nastavim priču…

5. poglavlje

            Jao, što bih htjela biti optimist. Ili barem realist. Ali, najviše bih voljela da nisam tako prokleto napaljena kad imam ovulaciju. Traje svega par dana, ali ljudi, to nije za povjerovati... Jednostavno, zamislite da ste mokri, vlažni, uspaljeni dvadeset četiri sata na dan. I tako jutros šećem livadom iza kuće, lovim inspiraciju za neki crtež koji sam započela. Sretnem onog  plavog tipa (onog s kojim sam imala tobožnji spoj), još uvijek mu ne znam ime. Prilazi polako, primjećujem da su mu koraci nekako profinjeni. Zanimljivo, nas dvoje uopće ne razgovaramo, samo odašiljemo i primamo vibracije. Donijeo mi je maslačak. Nisam više sigurna da li je to trebalo biti romantično, ili ono, molim te, poševi se sa mnom...  Pa ionako ništa drugo s njim nisam ni planirala raditi. Zaboravila sam koliko je kuća blizu, kolika je šansa da nas netko vidi. Istog trenutka kad mi je spustio ruku na koljeno, znala sam što slijedi. Ali, mudar vam je to lik, ne prelazi još u akciju. Miruje, promatra, miluje mi bedra s nutarnje strane, zna da je ponekad naslućivanje bolje od samog doživljaja. Ali, naslućivanje ne može trajati dugo kad ja ovuliram, to ne, stoga smo se ubrzo valjali po travi, pa još malo pored drveta... Skužila sam da je pomalo opsjednut mojim dupetom, zanimljivo. Međutim, i nije baš najizdržljivije stvorenje pa to sve skupa nije dugo trajalo. I dok sam se ja uopće snašla i došla do sebe, tip se već obukao, poljubio me i - zbrisao. Takvi su vam, eto, naši "susreti" koji se dešavaju minimalno jedanput tjedno. Bitno je da nitko ništa nije vidio niti čuo - pomislim. I žurim kući napisati još jedno pismo.

            Pismo Alekseju (šesto)

            Sjedim pored prozora i gledam Selo - tako je statično. Uvijek isti prizor, mirna uličica i pokoji pekar pali cigaretu. Pokušavam se prisjetiti bilo čega vezanog uz Tebe, i eto sjetila sam se šetnji po groblju. Mislim da sad shvaćam zašto su me groblja oduvijek fascinirala - zbog spomenika. Volim spomenike. Znaš li kako je lijepo zatvorenih očiju, prstima čitati slova sa spomenika? Ideš nasumce, tko zna čiji je grob koji upravo dodiruješ. Osjećaju li mrtvi? Vide li? Osjećaš li Ti? Nebitno, ali sigurna sam da, kad dodirneš spomenik, neki tamo davni čovjek osjeća taj dodir i drago mu je što nije sam. I tko uopće zna što je radio, tko je bio... U smrti se sve ovozemaljsko čini tako nevažno. Ti si često isticao kako smatraš da nije baš najnormalnije kad noću šećem po grobljima, kad pričam s drvećem i slično. Ja mislim da je sve to za mene ipak normalno, jer ne bih znala drukčije shvaćati svijet - svaka stvar ima svoj subjektivitet, živa je, barem iz moje perspektive. Možda Ti zapravo i nisi bio za mene? Vrlo vjerojatno ne bi bili sretni i da si živ, to mi je sad kristalno jasno. Mogu Ti, naravno, priznati da Te još uvijek volim, ali polagano shvaćam da bih ipak željela nekog tko me neće smatrati ludom zbog svih mojih blesavih navika. Ti si bio poput  lijepog dječaka iz nečijeg nostalgičnog albuma za slike. Prelijepi dječak koji mi je spuštao glavu u krilo i dijelio sa mnom dio svojih snova. Možda si čak i htio biti dio mog ludog svemira, možda si htio vidjeti smisao tamo gdje sam ga ja nalazila, ali nisi mogao. Ipak, Ti si kao ona ogromna zdjela za kišnicu koja se razbila. Ja sam tu da Te zalijepim, ponovno sastavim Tvoju sliku u sebi, da bih opet mogla sakupljati kišu. Lovim mirise prošlosti, svega što je mrtvo a željelo bi ustati i plesati. Nešto poput pjesme mrtvog leptira (koju možeš čuti samo ako želiš), ili cvijeta koji je uvenuo.

            Jesam li spomenula koliko se bojim Božića, rođendana i bilo koje vrste slavljeničkih dana? Ne možete ni zamisliti. Ja to zovem već ustaljenim terminom - predslavljeničke depresije. I to nema nikakve veze s Aleksejem, tako sam se osjećala oduvijek. Jednostavno, ne volim vidjeti toliko nasmiješenih lica oko sebe. Nije da im zavidim, nego nisam SPOSOBNA  proživljavati tako burnu emociju kao što je ta prokleta sreća i nekakva čudna blagost koja je posebno izražena u vrijeme blagdana. Više volim dobar sprovod (ako ne poznajem mrtvaca). Onako, filmski, sa crnim kišobranima i svime što uz to ide. Nemojte sada pomisliti da je ne želim sreću drugim ljudima - ja vam samo ne znam biti sretna bez imalo tuge, ako me shvaćate. Imam neku čudnu sposobnost da se vežem uz ljude koji pate, jer olakšavajući njihovu patnju čini mi se da moj život ima barem mrvicu smisla. Zato sam se i vezala uz Vuka - isprva je to bila dužnost, a onda se razvilo prijateljstvo. Kad sam shvatila koliko je pametan i upućen u štošta, odmah je u mojim očima postao neka očinska figura. Eto tako vam nastaju prijateljstva između depresivnih invalida i nesređenih (također depresivnih) cura. Mislim da je on osobno općenito zaslužio puno više pažnje i pomoći od društva, ali tko sam sad ja da raspredam o socijalnoj politici... To je upravo područje koje želim, koliko je moguće a da ne oskvrnem istinitost priče, u potpunosti zaobići. Politiku općenito, plus noviju nacionalnu povijest. Zato što mi već ide na živce. Za mene je Vuk jedan simbol svih tih tema, a istovremeno, pomažući njemu tješim sebe. Znate, možda ipak neću u pakao - dala sam čovjeku luk. E, sad vam moram objasniti o čemu se radi s tim spornim LUKOM. Ako ste u prilici, čitajte što više, od Kamasutre do Huxleya, sve što vam dopadne pod ruku. Ali, nikako nemojte zaobići Dostojevskog. To je tip koji zna približiti lik na takav način da se trajno nastani u vama. Ja još uvijek sanjam Nikolaja Stavrogina, ponekad kneza Miškina, ponekad dožive drukčiju sudbinu u mojim snovima i onda budem ljuta na gospodina Fjodora što su završili onako kako završavaju gotovo svi njegovi likovi. Opet sam zaboravila na luk! Dakle, ako se zbližite sa Karamazovima, naučit ćete lijepu priču o ženi koja je došla u pakao i anđeo joj pokušava pomoći, potrebno je samo da se sjeti JEDNOG dobrog djela. I eto, sjetila se da je nekad nekome dala luk. I luk je nešto, pa ju je anđeo pokušao izvući iz pakla - on je držao jednu a ona drugu stranu tog luka, i da je luk izdržao težinu, bila bi spašena. Ali, tu su se sad upleli drugi zatočenici pakla i počeli ženu vući za ruke i noge ne bi li se i sami spasili... Ona ih je gurala i vikala nešto u stilu da je luk NJEN, i luk je pukao. Sad mislim da je mala vjerojatnost da bi ju anđeo izvukao s tim lukom, ali fora je u tome što je ostala i dalje jednako, prokleto sebična. Eto vidite, Bog je trebao osmisliti nekakav popravni dom, ne pakao, jer ona očito nije u tom paklu postala nimalo bolja. Mislim, bolje Mu je da primjenjuje odgojne metode nego kaznene, pa nismo mi krivi što smo stvoreni. Bar ja ne znam da je netko rođen zato što je baš želio biti rođen. Joj, uplela sam se sad. Znam da sam zadnja osoba koja je kompetentna da raspravlja o religiji, oprostite na ispadu. Ali, ono za luk važi. I tako je Vuk jedan MOJ LUK, a voljela bih se i inače baviti nekim humanitarnim radom. Eto, ne samo zato da bih pomogla ljudima i time zadovoljila svoju nastranu potrebu za tugom, nego da bih skupila što više luka. I onda bi čitava ekipa iz pakla mogla van kad ja stignem. Mislite da nisam normalna? I Aleksej je to mislio, pa zaključite tko je u pravu, jer se ja (zasad) ipak nisam objesila... A kod Dostojevskog vam ima još mnogo takvih zgodnih pričica i legendica. Mama mi uvijek govori da sam opsjednuta ruskim piscima. Međuostalim, ni ona nije sigurna jesam li potpuno čista. A počela sam vam zapravo pričati o blagdanima i rođendanima.  Eto, Alekseju bi bio rođendan da je živ, a saznat ćete što sam mu poklonila ako pročitate slijedeće pismo.

            Pismo Alekseju (sedmo)

            Iako Tvog tijela više nema, ono je i dalje predmet moje požude. Da se slikovito izrazim. Otišla sam danas na groblje, čak sam Ti donijela cvijeće. Naravno, došla sam u vrijeme kad je logično da neće biti nikoga, ponajmanje Tvoje (nadasve štovane) majke. Tebi u čast obukla sam jednu haljinu koju neću opisivati, samo ću istaknuti da nisam imala ništa ispod nje (u autobusu mi kondukter nije naplatio kartu). I tako, sjedila sam pored Tvog groba i gledala onu glupu fotografiju (kao da nije mogla naći neku ljepšu), razmišljajući što bih ti poklonila. I onda mi sine da se mrtvaci zasigurno ne ševe puno tamo gore, ili dolje. Sad mi je vidiš neugodno detaljnije opisivati kako sam masturbirala na Tvom grobu, mogu samo reći da mi je dobro došlo što nemam ništa ispod haljine i što tako dobro poznajem anatomiju svoje drage vagine i još dražeg klitorisa, tako da mi nije bio problem svršiti doslovno za minutu. Što sam više mogla, pokušavala sam taj osjećaj podijeliti s Tobom i zamišljati Te u sebi, negdje duboko i sigurno, gdje Ti je uostalom i bilo najbolje. Od cijelog tog događaja (zbog kojeg bi me, sigurna sam, mnogi rado protjerali iz ove visoko moralne zajednice) ostao je tipično ljepljiv bijeli trag na Tvom grobu. SRETAN ROĐENDAN!!! Nadam se da si uživao u poklonu, još se više nadam da nitko neće posumnjati u podrijetlo sumnjive izlučevine pored buketa cvijeća.

6. poglavlje

            Sjedim s ujnom, pada kiša. Već sam vam rekla da ovdje uvijek pada kiša. Ivan često u šali kaže da je to tako otkad sam ja došla. Možda me stvarno prati, tko zna. Eto, mogla bih barem spašavati poljoprivredna dobra od suše kad ionako ne radim ništa korisno. Zaboravila sam spomenuti da je ujna bila na putu par dana, i sad joj pričam kako mi je nedostajala, na onaj način kad nije potrebno da je netko faktički TU, dovoljno je OSJETITI da je tu kad prođem pored njene sobe. Samo znati da je netko tu ponekad je dovoljno za sigurnost, osjećaj koji postoji kad dopustim rijetkim ljudima da me vole, i još bitnije, da ih volim. Što raditi četvrtkom? Taj nesretni dan prije petka... Nebo je crno, kiša ne prestaje padati. Ujna predlaže da obavimo sve one gnusne stvari koje je lakše raditi u dobrom (ženskom) društvu - depilacija, epilacija, manikiranje, pakunzi i tako dalje... Ona počima od najgoreg - razmazuje vosak po nogama i, uz povremene jauke, priča o svom putovanju. I nekom, kako reče, "frajeru". Ja se začuđeno pitam - pa zar  i šezdesetogodišnjaci imaju potrebu za seksom? Glupo od mene, ali mislila sam da to s godinama pomalo prestaje. Hormoni i te stvari.

            - Kako da ne, samo treba naći adekvatnu osobu. S ujakom nisam spavala posljednjih godina, mislim, dok je još bio živ nisam ga varala, mada je bio petnaest godina stariji...

            - Misliš da on to sad odnekud gleda? - pitam mada ujaka nisam poznavala.

            - Možda - zamislila se - znat ću kad umrem - guši se od smijeha…

            Poanta njenog "putovanja" jest - treba uživati kad god je to moguće. Stavlja mi pakung na kosu, ma to je u biti mješavina bademovog ulja i običnog regeneratora, ali ima dobre efekte. Probajte. Mislim u sebi, kad bih se već odlučila na tako drastičan korak kao što je brak, e ne bih se ševila s drugim. Pa makar umrla od, oprostite, nejebice. Ne zato što poštujem instituciju braka (ja vam općenito ne poštujem institucije) već zato što bih tog nekog morala jaako voljeti (toliko koliko se riječima ne može opisati) da bih se uopće udala. A kad nekog toliko voliš, valjda ga ne želiš povrijediti. Evo, ujna sad kuha kavu i ispituje me, kao, kad sam se zadnji put... Ja nisam stigla pošteno zinuti, ona već sama odgovara.

            - Znam, vjerojatno opet s onim plavim boemom!

            Mislim, nije on baš boem, iako nikome nije potpuno jasno otkud je došao i što radi u ovoj zabiti. Pretpostavljam da, poput mene, nešto traži ili od nečeg bježi. Zapravo mi uopće nije stalo, kad bolje razmislim.

            - Ne voliš ti nikoga, samo ih poševiš i ideš dalje - opet ona.

            Pita me za Alekseja, ja postajem nervozna i palim cigaretu. Običnu, od duhana.

            - Što hoćeš da ti kažem? Da sam ga zaboravila? - ljuta sam.

            - Još mu pišeš?

            - Da. Eto, naprimjer, masturbirala sam na njegovom grobu. Jesi zadovoljna?

            - Želiš li ga preboljeti tim pismima ili zadržati iluziju da je stvaran?

            - Ne znam. Želim upamtiti sve što je bilo lijepo.

            Tišina, kiša. Obje smo već umorne, preslušavamo ploče. Još samo Nat King Cole pa idem do Vuka. Krećem, glazba mi putem odzvanja u ušima... Vuka opet bole noge, pred njim su poredane prazne boce. Spremam, motamo, spremam. Zvijezde su poslije kiše postale tako teatralno jasne, čini mi se da ih mogu dosegnuti rukom i uzeti si koju poželim. I Vuk i ja smo nekako jadni. Crtam neki pejzaž, prepun je zelene boje svih nijansi. Njemu se sviđaju moji crteži, a ionako nikud ne ide, pa neka barem gleda šumu na papiru.

            - "Zeleno, što volim zeleno" - citira on.

            Ja sam već na vratima, pomislim: Lorca, što Vuk voli Lorcu...

            I tako stižem kući, pišem još jedno pismo.

            Pismo Alekseju (osmo)

            Danas je opet padala kiša i ja sam, sigurna sam, bila s Tobom. Kad čitam ova pisma puno razmišljam o prolaznosti svega. Možda me baš Ti jutrom budiš, iako Te nema. Možda čak i zaplačem zbog Tebe, onako kad mi dođe, tko zna? I nema veze što te nema, kiša je tu da mi priča o Tebi. Vidiš, ona je u stanju oprati svaku laž i svaku nepravdu, i nas dvije si nekako pripadamo. Pa me vodi... Tražim ju kad sam izmučena i bez cilja. Dolazim tamo gdje se grane drveća savijaju i samo vjetar pjeva. Iznova ju slušam i ČUJEM, trgam odjeću sa sebe da bih ju bolje osjetila. Nju, njene kapi, njenu himnu, njen bolni orgazam realnosti i nježni zagrljaj duhovnosti. Nismo bitni mi, nije bitan nitko, bitna je samo ona. Kiša. A mi, mi smo samo igračke u svemirskom vrtiću i ne znamo bolje. Sjećam se uvijek prvih, i možda najbitnijih, detalja: okusa, mirisa, dodira… Ali s vremenom nestane ushićenja i neizvjesnosti. S vremenom sve postane rutina. Već viđeno... Kad pomislim na elemente, VODA - VATRA, sjetim se Tebe. Znam da si tu, otkad Te nema sve češće i češće dolaziš. U svojoj daljini i blizini sam piješ kavu i slušaš Mozarta. Iako Ti Mozarta uopće ne voliš. Nokti su Ti još duži nego prije, koža i dalje dječje nježna. Razmišljam o trudnoći riječima i porađanju istih. Nekad Te sanjam kako kuhaš večeru i postavljaš jedan tanjur za mene, u očima Ti piše da znaš - neću doći. Stojim pored prozora, promatram lepršanje zastora i onu vječno monotonu ulicu tamo ispod. Idem spavati, razmišljam kako bi bilo lijepo da si tu, da si topao i da ležiš pored mene, da Ti čujem ritam disanja.

7. poglavlje

            Zamislite, kad sam bila klinka stalno sam visila u crkvi. Znam, ne bi nitko pomislio... Ali, živa istina. Naslušala sam se odlomaka iz Biblije, naupijala se tih ideja o oprostu i jednakosti pred Bogom i svašta. Ali djeca nažalost ubrzo uoče i nepravdu i licemjerje i dvoličnost i, ako me shvaćate, to vam teško poljulja usađene ideale. Ideali su pojam s papira, život je nešto drugo. I onda sam u biti shvatila da je BITI vjernik nešto sasvim drugo, puno teže od odlaska u crkvu nedjeljom i javnog demonstriranja svoga kajanja ili molitve ili milodara. Možda je bit u toleranciji, opraštanju, shvaćanju... Nisam ni danas puno pametnija. Pošto sam oduvijek bila knjiški moljac (ma čitava kolonija moljaca) zainteresirala me literatura o svim mogućim i nemogućim religijama, pa sam ih pomalo uspoređivala. Posebno me fascinirala Kina, ne samo zbog Hessea koji mi je esejima približio dotad nepoznati pojam konfucijanizma i ljude poput Lao-cea i drugih za koje nikad prije nisam čula, jer učinilo mi se da je to jedan posve drukčiji svijet. Shvatila sam da su u biti sve vjere ok, da je bitno u ranoj dobi postati tolerantan prema svemu što je drukčije. I onda kasnije možete tolerirati puno teže stvari. Ipak, ono što se prvo usvoji često ostane usađeno zauvijek. Nemam ništa protiv kršćanstva, smatram se do neke mjere kršćankom (ako izuzmemo pojam Crkve kao institucije koji baš ne prihvaćam u potpunosti), ali savjest me često proganja baš zbog svih tih silnih kršćanskih prijetnji paklom, vječnim mukama, vatrama... To ste, uostalom, već odavno primijetili. Naprimjer, imala sam blaženih (u neznanju) jedanaest godina i bum, prvi put me poljubio jedan nebitni klinac. Eto, to bi trebao biti radostan događaj, barem mislim. Ja sam se vukla po kući kao krepana mačka, osjećala sam se odvratno i ljigavo, danima bila izvan sebe od nekog nepoznatog straha, pa čak i povraćala u više navrata. Vjerojatno zato što se radilo o prvom susretu s postojanjem seksualnosti kao dotad nepoznatog pojma. Do šesnaeste ljudi obično poruše većinu tabua koja ih koči, pa mislim da sam i ja tu negdje shvatila da neću baš odmah završiti u paklu ako spavam s nekim iz čiste znatiželje. Ili ljubavi, svejedno. Pa ipak, koliko god se ja (od)uvijek trudila biti liberalna, ni prvi seks nije bio ništa manje odvratan od onog nesretnog poljupca. Možda zato što nisam bila zaljubljena u tog blesana, jer većini cura upravo ta ufuranost u ljubav daje nekakvu sigurnost uoči dramatičnog "prvog puta". Kod mene je to bila čista radoznalost, još jedno poglavlje, pa ipak je ispalo bolnije i neugodnije nego što sam mogla zamisliti. Naravno, vrijeme liječi sve, a što se seksa tiče - nema frke, kad jednom shvatiš da uživaš, nećeš ga se više odreći. I onda si mislim koliko je tu bitna psiha i podsvjesni, kao i svjesni strahovi. Vjerojatno je lijepo biti odgojen tako da prihvaćaš seksualnost kao sasvim prirodnu pojavu, a ne kao totalni tabu što je moj slučaj, a i većine ljudi koje poznajem. Kad pomislim ne sve frustracije koje čovjek vuče kroz život još od puberteta, odmah dohvatim travu da se smirim. Jest, primijetili ste da previše pušim, to je djelomice i način skupljanja hrabrosti za ovu priču. Ipak nisam baš tako otvorena osoba kao što se čini. I eto nas do još jednog, možda najbesmislenijeg pisma Alekseju.

            Pismo Alekseju (deveto)

            Došao je trenutak kad više ne znam što bih Ti pisala. Da se prisjećam zajedničkih trenutaka, danas naprosto nemam volje. Osjećam se umorno. Noćas nisam dugo zaspala, jednostavno nisam mogla prestati razmišljati, a pazi sad o čemu... Naravno, opet me progoni Nikolaj Stavrogin. Zapravo je kriv Tršćanski fantom koji ma na otprilike sedamdesetoj stranici podsjetio na Demone. Ipak, Nikolaj je definitivno lik s kojim se mogu poistovjetiti. I onda naravno sanjam kako razgovaram s "pravim", živim Nikolajem. Pričamo o njegovom karakteru, kako je izrazito strastven i inteligentan, što su inače dvije osobine koje cijenim kod ljudi. A zatim, ona njegova nekonvencionalnost, nepoštivanje ustaljenih društvenih pravila, pomalo bizaran um... U tom sam snu shvatila da zapravo opisujem neku svoju IDEALNU OSOBU - s tim da osobinama još moram dodati ogromnu količinu bunta i sklonost pesimizmu. Konačno sam shvatila da me normalni ljudi uopće ne privlače. Zamisli, od onih slatkih dječjih heroja (počevši od Winetoua...) došla sam do pozicije na kojoj bizaran um ističem kao poželjnu osobinu. Ali, tko uopće može zamisliti ikakvu romancu na pozornici ovog zaostalog mjesta - to je nešto poput Romea i Julije u neo - seljačkom izdanju. Već vidim kako se Shakespeare okreće u grobu što ga uopće spominjem u ovom kontekstu, a ne znam oprašta li i dragi Dostojevski ova trabunjanja... Palim cigaretu (ističem, od duhana) i izlazim na balkon. Recimo, na tom balkonu postoje dvije stvari - ružno cvijeće kojem se ne mogu sjetiti imena, i vrapci. Vrapce volim. Ali vidiš, dolje u ulici jedan klinac ima zračnu pušku, što je jako negativno za moje vrapce. Oprosti, ali stvarno vidim da ne znam što bih Ti pisala. Ali, evo mogu Ti reći da sam po milijun i prvi puta sanjala kraj školske godine, hrpu negativnih ocjena i ono prokleto pitanje - što sad, kako navući dvojke u svega nekoliko tjedana? Tu je i ona prastara, umirovljena profesorica matematike (vječno zadužena za instrukcije) koja me u čudu pita: A kako to da ti je bilježnica prazna? Pa jesi bila uopće na kojem satu? Smišljam, razmišljam, ne znam kako da joj objasnim da nemam pojma što se učilo ove godine i zašto mi je bilježnica prazna, i joj... ! Već polubudna trijumfalno joj kažem - pa ja više NE MORAM ići u školu!!! To je san, vi ste san, a ja sam (nekim čudom) maturirala! Toliko o onoj nekoj poslovici da je đačko doba najljepše, osim ako ne misle na nepobitnu činjenicu da nikad više neću imati onu kožu, onu napetu mladenačku kožu... Međutim, neki manje sretni đaci vjerojatno ne žale za tom kožom jer su ju mukotrpno mazali svim mogućim sredstvima protiv akni i sličnih pošasti. No, to Ti sad nema puno veze sa ovdašnjom školom koju bih Ti htjela malčice opisati. Naravno, radi se o osnovnoj školi jer ipak je ovo selo. Zamisli samotnu sivu zgradurinu okruženu polumrtvim drvećem, naprosto čovjeka obuzme tuga kad prođe pored nje a kamoli kad vidi dječicu s ogromnim (nesumnjivo preteškim) torbama kako pred tim mučilištem stoje u besmislenim redovima, valjda po abecedi i čekaju da ih razrednik / razrednica prozove i otvore vrata tog malog seoskog raja... Joj, sad sam pomislila što bismo sve Ti i ja mogli raditi u mraku, u tako morbidnom okruženju... Odoh. Brišem negdje među ljude. Žive.

8. poglavlje

            Od konfuzije u glavi najčešće pokušavam pobjeći pomagajući ujni u bilo čemu. Tobože nešto radim, nadam se da će mi fizički umor donijeti malo psihičkog olakšanja. Grižnja savjesti je u nekim danima sve više prisutna, kulminira, već ju instinktivno osjećam. I prije nego dođe. Kao neki korov koji buja po meni i beskrajno se širi. Jer, tko sam uopće ja i čemu ta cijela zbrka oko mene? Znam tko sam bila, ali ne i gdje sam usput zalutala. I tako se osjećam, kako bih vam dočarala, kao da sam u blizini oštrog ruba razbijene čaše ili krvave oštrice velikog noža.

            Pismo Alekseju (deseto)

            Još uvijek vjerujem da će me iznenada udariti grom. Svjesna sam da me ljudi ovdje ne vole, ili, u najmanju ruku, ne shvaćaju. Danas sam to objašnjavala ujni, ona tvrdi da je ljudima potrebno vrijeme da prihvate novu osobu, pogotovo ako je drukčija. Ali ja se uopće ne bojim osude te okoline, bojim se one koju mi izriče vlastita savjest. Identificirala sam se s ovom kreaturom koja trenutačno i jesam, a strah me da ona neka "stara" ja možda uopće nije slobodna i nesputana. Možda sam zapravo obična, dosadna, primitivna, staromodna... Bože, koliko protuslovlja u jednoj osobi!

            Opet sam se vratila u vrt, ujna još radi. S obzirom na kapacitet pluća brzo se umaram i sjedam. Uzimam u ruku grumen zemlje i mrvim ga prstima - osjećam da to radim jako dugo i da me taj grumen poznaje i voli. Čudno. Odustajem od hortikulture i idem kod Laure. Ona je jako ljuta, pretpostavljam da joj starci stižu.

            - Vidjet ćeš ti kad se približiš tridesetoj… - cvili i prijekorno me gleda.

            Kuha kavu, palimo cigarete, slušam ispovijed o "groznoj" tridesetoj, pritisku okoline i staraca.

            - Pametna nisi da bi studirala, lijena si da bi radila, barem si iskoristila dobar izgled da se udaš… - citira svoju staru - pa se razvela!

            - Koji je tvojoj staroj? Misli da to ide samo tako - napuniš trideset i pred oltar? Glupača! - ljuta sam i ja.

            - I ne samo to - Lauru hvata onaj luđački smijeh - još tip mora biti i HOK!

            Sad obje crkavamo od smijeha. Usput, HOK znači: Hrvat, obrazovan, katolik. Drugim riječima, preferencije većine roditelja današnjih djevojaka. Ili da kažem - potencijalnih udavača?! Šalim se, ali to vam je ovdje tako. Laura priča kako joj je draže poševiti se s tipom koji odvozi smeće nago s nekim "poslovnim" čovjekom koji nije znao gdje bi ga stavio. I opet se smijemo... Nije pravilo - tko zna, zna... Nevezano uz sve druge osobine. A uostalom i ona bi mi se gadila kad bi padala na lovu i aute, mada znam da se jaako trudi djelovati kao materijalistička kučka, ali ipak nije. Nećemo više o tome, hvata me mučnina. Idemo u (jedinu našu) birtiju na cugu da malo popravimo raspoloženje. Pored nas sjede dvije predstavnice seoske mladeži, mojih godina, rekla bih. Digle su mi tlak na milijun. Prošli tjedan na nekom tulumu bile su, čini mi se, pankerice. Po odijevanju, naravno, jer je valjda neki uvaženi guru iz modnog nadričasopisa objavio - punk is not dead! Odnosno, detalji su opet jako in... Izgleda da su se zajebale, ili je ovaj tjedan hit look ala Brena - sudeći po minicama i uskim majičicama naših prošlotjednih pankerica. Drogira me to blesavo klimatanje glavicama na svaku pjesmicu koja je, naravno, hit. Da bar jednom, ali samo jednom nauče tekst. Ili šute. Ili sjednu malo dalje od nas, da ih ne slušam. Doduše , to nepoznavanje teksta nešto govori i o njihovom intelektualnom kapacitetu - naime, uočila sam da je svaki idući stih moguće odmah pogoditi bez obzira što "pjesmu" čuješ prvi put. Naravno, ako počinje sa: ljubavi, željom, umiranjem od ljubavi, napijmo se, nazdravimo, slobodna, sigurna, ostala sranja... Maštam o dobrim starim tulumima. Nije bitno što ćeš obući, ionako ćeš sjediti na gajbi u nekoj garaži ili skakati uokolo.

            - Znaš, draži mi je lik sa masnom čupom od nabildanog dečkića, evo, kao ovaj koji upravo prolazi - pokazuje Laura.

            Dečkić važno lupa po gasu, iz auta trešti narodna, zna se koja i čija.

            - Pa bar smo nas četvero dobra ekipa - tješim ju.

            - Je, ali prije je bilo više ljudi…

            - Je, prije je bio i Aleksej - odjednom me spopadne smijeh - jer, s kim bih se inače ja ševila iza tih garaža (pa čak i u koprivama)?

9. poglavlje

            Pismo Alekseju (jedanaesto)

            Znaš li u čemu mi se sastoji život? U porocima. Trenuci imaginarne, euforične opuštenosti jedina su sreća  u ovoj zabiti. Pitam se postoji li život izvan Sela i hoću li ikad otići odavde? Ili ću ostati, jer svako mjesto mora imati crnu ovcu. Ako ništa - intelektualno se ne dosađujem - knjiga ima, žena u čitaonici je jako sretna što ih netko napokon i čita. Ima i ljudi od kojih možeš čuti neku pametnu... Danas mi je Vuk postavio tezu da je sve JEDNO (mislim da je čitao Coellha). Kužiš, ja sam dio JEDNOG, onaj vrapčić vani također, ovaj papir koji je danas MORAO biti tu jer je sve unutar JEDNOGA povezano uzročno - posljedičnom vezom. I više nije nikome važno da li je to nešto Jahve, Buda ili Alah, ili naprosto JEDNO, bitno je da je pozitivno. I baš je faca, tko je da je. Mislim, već samim tim što trpi ovakve budale kao što sam ja. Pomalo i ja vjerujem da je sve unaprijed predodređeno, ima neki dublji razlog kojeg možda nikad ne dokučimo. Ali, što da Ti dosađujem, Ti si već tamo i sve Ti je već jasno...

            Mislim da vam nisam rekla, moj Vukić je pomalo Hrvat, djelomično Srbin, ponajviše ateist. S obzirom na to je izgubio obje noge ratujući valjda za nas ili tko zna za koga, mislim da mu ljudi opraštaju što nije HOK. Velikodušno od njih. Danas smo slušali Labuđe jezero i on je inzistirao da mi detaljno priča radnju (valjda zato što se brine o mojoj edukaciji). S obzirom na cugu, malo je pobrkao Odetu i Odilu, nije više znao koja je prava, ali bilo je zabavno. I malo sam mu podrezala kosu. Zanimljivo, on još ima volje za održavanjem kakvog - takvog izgleda. Nisam vam ga dosad opisala, reći ću samo da je bucmast, plav, ima puno tetovaža. I male naočale. Slatko.

            - Nadam se da nisam sadist jer me ponekad zaintrigira kakav izraz lica ima čovjek kojem su, naprimjer, upravo odrezali ruku...

            - Mogu ti opisati, samo su u pitanju noge - smije se Vuk.

            E, baš sam krava što sam to izvalila, ali znam ja dobro da mi on ne može ništa zamjeriti.

            - Zanima me stupanj boli koji čovjek može podnijeti, čula sam negdje da na određenom stupnju srce doslovno puca od napora. Ponajviše me zanima vlastita izdržljivost, znaš… koliko bole ubodi, urezi, opekline... – meljem…

            - Psihička bol je puno gora - kaže Vuk.

            - Mislim da je očaj najgora stvar!

            - Vjerojatno, kad shvatiš da uopće nema nade - snuždio se.

            - Nada, kako glupa riječ za tako važnu stvar…

            - To ti je korijen nastanka religije - ufurava se - vjera je u biti stalna nada, i zato ne može biti materijalne prirode.

            - Misliš, ti kao ateist ipak vjeruješ u nadnaravno?

            - Načelno ateist. Kad svedeš religiju na takav stupanj, logično je sumnjati jer ne možeš dokazati nešto nadnaravno.

            - A što ako čovjek više ne vjeruje ni u što?

            - Onda se ubije - zaključi Vuk - jer istog trenutka shvati da život uopće nije potreban ako ni u što ne vjeruješ.

            - Uhvatila sam te! Ipak nisi ateist. Odnosno, u nešto vjeruješ, a pošto ti je život u kurcu, nemaš se baš čemu nadati - zezam ga.

            - Nisam ni rekao da sam totalni ateist… Ali volio bih biti. Samo, strah me.

            Pismo Alekseju (dvanaesto)

            Danas je Vuku bio rođendan, skupila mu se braća po oružju. Kad su se temeljito nakresali, neki tip ispriča kako je nedavno, u mjestu X, sreo baš zgodno dijete, i kao baš liči na Vuka.

            - Pa može biti i tvoje, i moje, i bilo čije - zaključi Vuk.

            E, skoro sam pala u nesvijest od bijesa ili šoka. Znači, oni su kao neki tu heroji, a mene samo zanima što bi na to rekle te potencijalne majke, koliko su dobrovoljno sudjelovale u začeću. Ljuta sam pa odlazim sa zabave, nije da ih sad nešto mrzim, do sutra će me proći... ali, da čuješ te morbidne priče želudac bi ti se izvrnuo. Čini se da ljudi, kad se nađu u situaciji da su nadmoćni nad nekim kog smatraju neprijateljem odjednom osjete legitimitet, svojevrsno PRAVO da se iživljavaju. Ili osvete, ne znam. Eto vidiš, ne mogu znati ni kakvi su mi prijatelji... Kad bi mi barem mogao odgovoriti - jesam li ja ta koja je u kurcu ili ostatak svijeta???

10. poglavlje

            - Žao mi je što naša generacija nema neki "bunt". Da su barem šezdesete, bili bi hipiji - cvili Ivan, tipično za njega.

            - Dobro, ima tu i malo smisla, naša generacija nema ništa, čak ni bunt!

            - Najradije bih otputovao daleko…

            - I tamo bi te zarazili tuđim idejama koje bi onda posijao ovdje – uzdišem.

            - Da , jer i ne postoji originalni hrvatski duh, osim one - "dobro je sve što je tuđe".

            - Ajde, izmisli ti nešto originalno i hrvatsko? – zafrkavam.

            - Mislim da je to beznadno. Možda je bolje pričekati da netko pametniji dođe do buntovne ideje… Pa ćemo i mi, naravno, biti buntovnici - zaključi on.

            - Eto ti primjer spornog hrvatskog duha - cerim se - netko PAMETNIJI će doći na ideju!

            I tako mi raspravljamo bezveze, stiže Laura od ginekologa i psuje.

            - Jebem mu mater!

            - Kome?

            Nije sigurna. I susjedu, i poslovnom čovjeku, i konobaru, i smetlaru… Navukla je neku boleštinu pa je ljuta.

            - A da ti nisam rekao milijun puta… Ne možeš sa svakim bez kondoma! - ljuti se Ivan.

            - Jebeš kondom! Volim meso, a ne gumu!

            Nakraju, slažemo se s njom. Tako ti je to kad si promiskuitetan. E, zato se ja držim oralnog seksa više od ičega (mada ni to nije neka sigurnost od boleština…), a i nekako mi je potpuniji. Pričam im kako sam prošli vikend pokupila tipa koji stvarno nije bio bogznašto, ali me ugodno iznenadio. Pola sata me oralno zadovoljavao i ne pamtim kad sam zadnji put tako svršila. Dvaput. Problem (naravno njegov) je bio u tome što sam taman stavila vaginaletu ne računajući na takve akcije, pa mogu misliti da sam imala okus zubarske čekaonice ili antibiotika. Nije se bunio. Ivan se pravi ljubomoran.

Kao, mislio je da je on valjda taj koji nas dvije zadovoljava. Po potrebi.

Laura kuha čaj. Bilo bi i vrijeme da popijemo nešto bezalkoholno. Razmišljam o svačemu... O njenoj glupoj provali kako se opet želi udati, naprimjer. Zar stvarno misli da je samo za to stvorena? Njena stara misli, ali to je kokoš druge vrste. Interesantno, još uvijek mislim da svatko ima svoju idealnu osobu, negdje. Ali, svi smo se nagledali propalih brakova ili onih, još gora kategorija, koji su se sveli na određeni stupanj tolerancije radi djece. I kredita. Sve više sumnjam u te "sudbinske susrete". I, konačno, neopisivo mi je glupo to trabunjanje o kritičnim godinama kad bi trebalo doslovno zgrabiti prvog adekvatnog (HOK) i reći - to je to. Glupo, ali možda će nam se svima upravo to i desiti. A zatim djeca i krediti, tolerancija, kompromisi... Svakog dana putem do Laure srećem neku curu, mislim da nema više od devetnaest godina. Ide na posao, rinta kao životinja u trgovinici za neku mini plaću, ima dvoje (!) djece. Gospodina muža također viđam, ali svaku noć, lijepo cuga u birtiji. Ma najveća je tragedija u tome što ta cura - žena djeluje jebeno sretno. Ljubazna, nasmiješena, blaga. Ali, zašto onda svi mi drugi nismo sretni? Nemam dječurliju, nemam kretena da me gnjavi, ne rintam od jutra do sutra, i opet sam kronično nezadovoljna, gledam na život kao na besmislenu komediju. Eto, živi se da bi se živjelo - Laura, Ivan, Vuk i ja kao četiri klauna. Malo kasnije vidim neku žensku, prilično ofucanu i u godinama, kako se vraća nekud od Vuka. Nisam znala da još vodi seksualni život, nisam znala da uopće može.

            - Profesionalka, jednom mjesečno - objašnjava mi - a tko bi me inače ovakvog…

            To je rekao na neki samo njemu svojstven tragično - ironični način, pa sam ga instinktivno zagrlila i još malo ugušila od sažaljenja.

            - Tebi su odrezali noge, meni krila…

            On me tužno pogleda.

            - "Već vam rekoh, pustite me u ovom polju uplakana" – uzdiše.

            Ah, ne moram vam ni reći koga je citirao.

11. poglavlje

            Krenula sam upravo kod Vuka. Opet sam prošla pored one strašne zgradurine, škole, i nešto se zamislila. Sad sam već valjda i ja legitimna stanovnica ovog Sela, znam ponešto o svakome. Čak i o osoblju te nesretne škole koja mi budi stare traume znam anegdote koje svi prepričavaju a obvezno se odnose na posebnu manu ili grotesknu crtu ovog ili onog nastavnika. Ne sjećam se više točno kako su izgledale one strašne plave đačke knjižice i ne znam da li još uvijek postoje, improvizirat ću i navesti redoslijed predmeta onako kako ga se otprilike sjećam da bih vam dočarala "osobinu" svakog ovdašnjeg pedagoga zaduženog za pojedini predmet (i dodati osobni komentarčić o tome kako sam ja doživljavala te predmete kad sam bila vrlo mlada i bezgrešna, naravno; te ću komentarčiće označiti sa O.K.=osobni komentar)

HRVATSKI JEZIK - (O.K.- mislim da je bio na prvom mjestu u knjižici) - nepogriješivo seosko mijenje kaže da jezik naš materinji predaje gotovo sasvim normalna žena, osim što ju pucaju klimakterične tegobe, a to (uz valunge) kod nje uključuje i povremene napadaje plača.

MATEMATIKA - (O.K. - strah me kako ću zaspati noćas od samog spomena te divote od predmeta) - glasine kažu da je ovdašnja ploča uvijek čista, ne zato što je profesor vrlo uredan, već iz logične potrebe da ploču dvadeset puta u četrdeset i pet minuta brišu posebno odabrane redarice (nikad redari), posebnom pažnjom, zapravo specifičnom vježbom koja se sastoji od istezanja ručica do vrha ploče i polaganog spuštanja do konačnog čučnja kako bi se ploča ravnomjerno obrisala. I uvijek bila čista.

ENGLESKI JEZIK - (O.K. - interesantno kako mi je uvijek bio lakši od materinjeg) - kruži priča o neurotičnoj ženi koja doduše posjeduje solidno znanje, ali učenici povremeno trče za njom po školi  oboružani raznim vrstama primitivnog oružja (stolice, ravnala...).

POVIJEST - (O.K. - meni drag predmet, ali nisam imala profesora već imbecila) - ovdašnji je profesor zapamćen kao izuzetno djelotvorno sredstvo za spavanje.

ZEMLJOPIS - (O.K. - s neskrivenom neugodom priznajem da još uvijek ne znam koliko ima kontinenata) - ovdje ga predaje isti uspavljivač koji predaje povijest.

BIOLOGIJA - (O.K. - nešto što sam voljela, tada više u teoriji...) - o profesoru se ne zna puno, osim da je obvezno nosio bočicu rakije u džepu i da je podlegao nekoj bolesti, pretpostavljam jetre.

KEMIJA - (O.K. - brrrrr) - predavao biologiju.

FIZIKA -(O.K. - nisam bila na većini satova) - predaje ju profesor matematike, dakle ploča je uvijek čista!

TJELESNI ODGOJ - (O.K. - nikad mi nije išao) - U Selu ga predaje neki frustrirani samoprozvani bivši gimnastičar.

GLAZBENI ODGOJ - (O.K. - lijepe uspomene) - ovdje, vjerovali ili ne, postoji nadobudna mlada nastavnica, kvalificirana i uz to sve uvjerena da može nešto postići u ovakvom okruženju!

LIKOVNI ODGOJ - (O.K. - moj najdraži predmet) - u Selu ga predaje tko stigne, odnosno kome treba popuniti satnicu, nikad se nitko nije javio na natječaj ili nije niti raspisan.

VJERONAUK - (O.K. - beskonačno proučavanje zemljopisnih karti Judeje, Palestine, bla) - a tko bi ga ovdje mogao predavati nego jadni, pretjerano zbunjeni seoski  svećenik?

IZBORNE AKTIVNOSTI - (O.K. - išla sam na sve moguće i nemoguće zahvaljujući ambicioznim roditeljima) - u Selu postoje slijedeće: folklor, zbor, nogomet, rukomet, biolozi zaduženi za košnju trave i slično. Predavači: amateri svih oblika i vrsta.

Toliko sam saznala o školi, ali iza nje postoji famozno igralište, i to kakvo... Ukratko, jebeš onog tko nije bar jednom u životu zapalio joint / poševio se / nalokao se na ovom prekrasnom mjestu. Ima sve preduvjete zdravog sportskog života, osobito noću - mir, mrak, tišinu, izoliranost. Uz Birtiju, igralište je najpopularnije okupljalište razuzdane seoske mladeži (i sova). Eto sad sam totalno skrenula sa teme, a zapravo sam krenula kod Vuka kako bih ga  nagovorila da izađe (odkotura se) ponekad na zrak. Tek toliko, u šetnju. Ne želi da ga ljudi sažalijevaju. Kaže da im vidi sažaljenje u očima. Naravno da nije htio ići u šetnju, odsjedila sam kod njega sat ili dva pa krenula u potragu za Ivanom. Laurini starci su još uvijek ovdje. Ivan i ja čitave dane obilazimo kafiće po okolnim mjestima, ispijamo piva i motamo jointe. Navikli smo visiti kod nje, ne možemo dočekati ponedjeljak da joj starci napokon odu. Pred jutro više ni jedan kafić ne radi pa sjedimo u autu i slušamo radio.

            - E, da mi je sad tu moj boem - žalim se.

            Naravno, ne zato što mi tobože nedostaje, nego zato što me piči ovulacija. A da mi hormoni onda polude, to sam vam već rekla. Ivan mi se smije, kaže da će još malo i on početi doživljavati ovulacije i menstruacije jer je stalno sa ženama. Dobar vam je on prijatelj, uvijek spreman pomoći bez obzira na žrtvu… Ne znam kako bih mu objasnila da mi neće pomoći ako me poševi jer ga praktički i ne osjećam. Proklete dimenzije. Sva sreća, ima on bolju ideju. Osjećam se, znate, pomalo kao kod ginekologa, ležim na leđima raširenih nogu i zatvorenih očiju. I zamišljam Aleksejevu glavu među nogama. Što bi rekla Laura - kad zatvoriš oči, svi su isti. Je, zato i ne gledam ljudima u oči jer mi ništa ne znače. U principu, svede se na to da ili svršiš ili ne svršiš. A ja sam svršila jer Ivan to jako lijepo radi. Vani puše neki čudan vjetar, nedostaje mi Aleksej i... život... Neki normalniji život. Otkopčavam Ivanu hlače i ponovno zatvaram oči, razmišljajući kako da izbjegnem kritični trenutak. Naravno da nema te osobe (osim Alekseja)koja bi mi smjela svršiti blizu usta, kamoli nešto više. Tako smo, slikovito rečeno, razmijenili dobra i ugodno zavaljeni smotali još jedan joint. Ujutro smo gori od zombija - nisam sigurna koji je dan, nadam se da je već ponedjeljak. Opet razmišljam. Razmišljam o svemu i svačemu, tko zna. Idem do Vuka, pečemo kolač. Odnosno, ja pravim, on pomaže. Dobre je volje, ovih dana se zakopao u knjige i gotovo da je sretan u svoja bijedna četiri zida. Poziva me da gledamo film, ja oduševljeno pristajem, samo da ne idem kući. Film je tipičan, grof Drakula i te stvari, i na kraju mi ga uvijek bude žao. Jebiga.

            - Joj, što bih se ja poševila s Drakulom…

            - Misliš da je dobar ljubavnik?

            - A zašto bi inače sve te silne žene padale na njega? Valjda je neodoljiv.

            - Tipično žensko, samo maštaš o famoznim ljubavnicima - zafrkava me.

            - Pa da postoji Drakula, seks s njim bio bi nešto gotovo transcendentalno, razumiješ, neponovljiv doživljaj. Tko to ne bi probao? - čudim se.

            Vuk se smije. Pitam se, koliko na ljude utječu likovi iz bajki, razni Drakule i prinčevi i razbojnici… Jesmo li zato toliko zahtjevni? Je li u tome korijen svakodnevnog nezadovoljstva vlastitim postojanjem? Svi valjda želimo biti neki heroji, ili da nas barem spasi heroj. Pa volim i ja heroje, karizmatične ličnosti, pa i pomračene umove ako imaju dozu tajanstvenosti, specifične osobine. Danas izgleda više nitko ne želi biti običan - svi žele biti drukčiji, ekscentrični. Tako da su, zapravo, obični ljudi postali nesvakidašnja pojava. Žao mi je Vuka jer on više nije ničiji heroj, samo tužna olupina trupa i ruku. Pa ipak, nekad puno više doživi i proživi u svojim kolicima nego ja - na slobodi.

            - U zadnje vrijeme puno pričam sama sa sobom, neprestano vodim dijalog u glavi.

            - Ma to samo ubijaš vrijeme.

            - Ne. To više nije vrijeme. To je trenutak izvan vremena.

            - Kako?

            - Ne znam, nedavno mi se to počelo dešavati s predmetima – objašnjavam - šalicama, čašama, pepeljarama… Razumiješ, imam jednu šalicu oduvijek, ali kao da ju prvi put vidim. Prije sam ju gledala, sad ju vidim. Možda je zbog kuta svjetlosti, možda zbog trave... Ne znam, u trenutku je dobila identitet. Nije više bila predmet kao sve druge šalice, postala je posebna. Mogu piljiti u nju satima, osjećam da je po nečemu jedinstvena, da diše. Da je dio SVEGA, ako me pratiš.

            - Pratim...

            - Problem je što sad stalno doživljavam slične situacije. Kao da u određenom trenutku postojim  izvan vremenskog tijeka. Izvan realnosti. I tamo sve ima identitet.

            - Shvaćam - uzdiše Vuk - trenutak izvan vremena.

            Da, trenutak izvan vremena, samo ih se bojim jer su sve češći i intenzivniji.

12. poglavlje

            Pričam s Laurom o neopisivoj ispraznosti naših života. Voljela bih biti poput svih normalnih mladih ljudi - sposobna za rad, za biti sretna što je dan lijep, sposobna za život - ukratko. A nisam niti jedno od toga. Imam previše loših navika. Biti sretan? Apsurd. Tko od nas zna više što je trenutak sreće osim ako je izazvan alkoholom ili nečim drugim? Drugim riječima, nesposobni smo za život - svih četvero. Kažem joj kako nemam snage to promijeniti. Mogu izdržati najviše jedan dan da ne konzumiram ništa i funkcioniram, a već sutradan slijedim dobro poznate rituale. Lauri je svejedno. Ona ne želi promjenu, ovakav joj život odgovara. Ivan je sretnik jer ne zna što je mamurluk i ostale nuspojave - on je poput bačve bez dna, trpaj sve što imaš, može podnijeti. Tu i tamo povrati. Ja više ne mogu. Glava mi se raspada, osjećam mučninu. Nije to najgora stvar. Najgore je što ne mogu izaći van i biti opuštena ako nisam pod nekim utjecajem. Mislim, pokušala sam... To je bio najgluplji izlazak, jednostavno zato što sam jedina bila čista. Čitavu večer maštala sam o jednoj jedinoj stvari - otići kući, leći u svoj krevet i čitati Rushdiea. Ništa više. Ivan je pričao o ogromnim ribama, to mi je bilo dosadno jer nigdje nije bilo riba, glupo jer nisam bila ubijena kao on i nisam ga uopće mogla shvatiti. Laura je tu negdje u blizini brijala s nekim klincem. Da sam kojim slučajem popila koju ili smotala, sve bi bilo ok. Ali osjećala sam se užasno, kao da ne poznajem ni sebe ni svoje prijatelje, kao da si nemamo što reći. I upitala sam se prvi put - bih li uradila sve što inače radim iz dana u dan da sam bila čista? Vjerojatno puno toga ne bih. Pitate se i vi isto, ako vas ima tamo negdje izvan Sela?

            Pismo Alekseju (trinaesto)

            Našla sam prastari dnevnik (u kutiji uspomena na Tebe koju sam ponijela u ovu zabit). Čitam i naglas se smijem našim davnim avanturama. Još uvijek lakiram nokte u tamnu, krvavo - crvenu boju iako mi nikad nije bilo jasno zašto Te ta boja toliko palila. Uglavnom, sklonili smo se od hladnoće na večernju misu, kad si ispalio kako bi mi baš sad volio svršiti u kosu. Šokantno od Tebe, jer si bio puno bolji vjernik od mene. Zavukli smo se u mrak iza stupova i postavila sam Ti ultimatum - ok, svršit ćeš mi u kosu ukoliko mi budeš pričao priču. To nije trajalo ni par minuta sve skupa. Dok sam Ti klečeći (ah, kakve li pobožnosti) otkopčavala hlače, pitao si možeš li pričati Ivicu i Maricu. Joj, oduvijek sam mrzila Ivicu i Maricu, ali bilo me strah da se ne sjetiš neke još gluplje. Pričao si isprekidano i besmisleno, mislim da si ih pomiješao s Crvenkapicom, jer se u Tvojoj verziji oko vještičine kuće motao neki vuk… Bitno je da si znao da joj je kuća bila sagrađena od slatkiša, među kojima je, ne sumnjam, moralo biti i lizalica (možda čak i onih s okusom cole koje u sredini imaju žvakaću?), i to je bila priča… Smijala bih se, ali stvarno nisam mogla jer su mi usta bila okupirana drugim aktivnostima.  I prije kraja pjesme - gotovo. Ne moram uopće opisivati kako mi je kosa izgledala. E, stvarno si znao pričati priče. Najzanimljivije je bilo kad sam se išla ispovijedati par mjeseci kasnije. Zapravo, Ti si išao na ispovijed a ja odlučila namjerno malo isprovocirati jednog svećenika koji mi se činio strašno mlad i zbunjen, idealna žrtva. Detaljno sam mu prepričavala ovaj neviđeni grijeh, u biti više sam razmišljala o tome diže li mu se ili ne, a on me sav crven u licu i neviđeno zbunjen jedva uspio upitati da li se kajem. Bilo mi ga je odjednom jako žao pa sam kimnula glavom. Onda mi je dugo tupio o moralu i ljubavi i vjeri i svačemu... A ja sam, kučka, mislila samo na jedno - kako mi je iskreno žao što misa nije trajala duže pa bi i Ti odradio svoj dio iza stupova. Majke mi, jedino mi je toga žao.

            Vuk se napio i zalegao, sobom trešti "Nepal, Ganges, Brahma Putra"… Pored njegovog kreveta ima svega što čovjek može i ne može zamisliti - ploča, hašiša, čepova, salame, bokserica, izbljuvanih vrećica. Dok stenje i jauče u snu, ja polako čistim i iskreno ga žalim. Obavijestila sam ujnu da ću spavati kod njega, ne mogu ga ostaviti ovakvog. Kuham kave, čajeve, jadan Vuk sve to poslušno guta, pa opet povraća.

            - Ne ideš nikud? - pita me.

            - Nikud – kažem.

            Tako je napokon zaspao, ja sam provela noć s daljinskim u ruci, gledala film za filmom. Mora da sam zaspala nekako pred zoru, on me probudio u podne i toliko se oporavio da je čak skuhao kavu i napravio sendviče. I još mi, jadnik, zahvaljuje što sam ostala s njim. Kao da sam imala pametnijeg posla! A napio se, kaže, jer su ga opet počele boljeti odrezane noge. A to ne može podnijeti trijezan.

13. poglavlje

            Danas se dogodilo nešto nevjerojatno. Odlučila sam privremeno preseliti kod Laure i ujna je dozvolila. Laura kao Laura, odmah je napravila tulum. Bilo je tu poznatih i nepoznatih faca, svega i svačega. U ponoć se popela na stol i svečano me proglasila novom cimericom ("a tko hoće neka se pridruži"), zatim se na jedvite jade spustila, srušila na kauč i prespavala ostatak tuluma. Ivan i ja bili smo sretni (pijani) i skakali kao dva idiota. Ujutro smo čistili hrpe smeća i razbijenog stakla, sve dok nam Laura nije svečano objavila da joj kasni dva tjedna.

            - Znaš s kim? - praktičan je Ivan.

            - Nemam pojma, ionako ne bih rekla. Jebe mi se s kim.

            - Super, onda ćemo nas troje imati bebaća - još se nisam otrijeznila…

            - Ma možda još i dobiješ, možda je zbog one boleštine…

            Grozna sam, ali me ta situacija pomalo obradovala. Zar ne bi bili lijepa (na bolestan način) obitelj? Potpuno sam ufurana u to i čitav dan pjevušim uspavanke. Lauru to nervira pa me svako malo gađa upaljačima, papučama, čim god stigne.

            - Vrijeme je samo potok u kojem lovim ribu - kaže Vuk i puše u dlanove, zamišljen.

            Nagovaram ga da se i on preseli k nama, baš bi bilo veselo. Nije siguran, ne želi nikome biti teret.

            - Ali mi te volimo, ti si naš Vukić... – tupim…

            Možda idući tjedan, kaže, mora razmisliti o tome. Voljela bih da dođe, da živimo svi skupa i možda postanemo NORMALNI. Pod "normalni" mislim da kolektivno smanjimo količinu alkohola i svega drugog, da jedni drugima pomažemo jer nam nitko drugi ionako ne može pomoći. Kad o tome razmišljam jako se trudim da ne plačem, ali ne mogu izdržati. Plačem zbog Vuka jer provodi život u jednoj prostoriji, jer nikad više neće hodati. Plačem zbog Laure jer je tako mlada a već tako stara... i zbog te moguće bebe koja će biti okružena nama, luđacima. I zbog Ivana jer je smušen i zbog sebe i zbog Alekseja.

            Pismo Alekseju (četrnaesto)

            Jednom je netko rekao da vrijeme prestane prolaziti od časa kad izgubiš nekoga kog si volio. Ustala sam jako rano i šetala, šetala... Razmišljala po stoti put o besmislenosti postojanja pa se vraćala u ugodnu sigurnost i toplinu uspomena. Ali, sigurnost nije dovoljna. Potrebno je iznenađenje, nepredvidljivost. Ti si bio sigurni a ja nepredvidljivi dio cjeline i zato sam sad nesigurna. Priznajem, nije sigurnost teško pronaći. Ali ljudi su mi nekako odbojni, emotivno sam hendikepirana. Ševim ih i to je sve, moj maksimum bliskosti. Odnedavno osjećam da me čuješ i shvaćaš ovo što Ti pišem, ne čini mi se više glupo što Ti se ovako obraćam. Sjetila sam se jedne naše jutarnje šetnje prugom. Maglovito jutro, a znaš koliko volim kolodvore, vlakove i pruge. Odišu nostalgijom, imaju specifičan miris prošlosti koja je TU, samo ako ju želiš obuhvatiti rukama i upiti u sebe. Htjela bih biti optimističnija, ali tuga mi pruže više toliko tražene sigurnosti. Sjeća se kako je bilo voditi ljubav s Tobom na tim istim tračnicama tog istog jutra. Namjerno neću reći "ševiti se", jer to nije bilo to. Ja sam inzistirala da prošećemo i upijemo svježi zrak nakon noći provedeno u zadimljenoj rupi. Kao i uvijek, bilo mi je dovoljno samo da me poljubiš i već bih Ti se uvalila u krilo sa malo konkretnijim namjerama. Prednost je nositi suknju, posebno ako nemaš ništa ispod nje. Ne sjećam se da smo ikad prije ili poslije doživjeli nešto toliko lijepo, polagano i nježno. Uvijek, baš uvijek su Ti oči bile otvorene, činilo se da me njima upijaš kao što sam ja Tebe upijala u sebe, što dublje i intenzivnije. (Pre)čvrsto si me držao za ruke, i one su, onako isprepletenih prstiju imale neki svoj odnos neovisan o nama. Pamtim i svaku kap kiše koja je klizila po nama, hladna i uzbudljiva. Mislim da nikad više neću biti tako sretna, tako tiho i sigurno sretna kao tog jutra. Ali, "ako ne možeš promijeniti svoju nesreću - probaj uživati u njoj" - rekao bi Vuk.

14. poglavlje

            Ljetne noći odišu nevjerojatnom tišinom. Stojim s Vukom pored prozora, citira Nerudu…

            - "Pođimo tamo gdje nas ne čeka ništa

   i nađimo sve što nas tamo očekuje."

            Alkoholizam definira osobu - pomislim. Barem mene.

            - Što je za tebe ljubav? - Neruda očito djeluje na Vuka.

            - Izmjena sokova, izlučevina, znoja, ubrzano kucanje srca. Ali HTJELA BIH da bude nešto drugo, neka riječ izrečena pogledom. Riječ bez glasa, kužiš?

            I tako raspravljamo satima. Vuk opet o Freudu, da li je u pravu ili ne... Što više razmišljam, sve mi se više čini da bi mogao biti. Čovjek uopće ne poznaje sebe dok ne upozna svoje nagone, prije svega seksualne. Prije par godina ne bi mi palo na pamet da si priznam za kakve sam stvari sposobna, a eto, krila sam ih u sebi. Danas normalno ponašanje nekad bih automatski osudila, proglasila perverznim, prljavim i odvratnim. Zapravo, čemu bježati od nagona? Ionako će nas stići u nekom obliku. Zašto da se pravim kao da nisam turbo uživala s Aleksejem u crkvi baš zbog osjećaja da kršimo neku veliku zabranu… i da mi tobože nije žao što nismo stigli uraditi još puno toga u takvom prostoru? Konačno, zašto se ljudi ne bi ševili po grobljima i sličnim javno - sakralnim mjestima? Stvarno, libido upravlja svime oko nas. U biti i ja sam samo životinja prepuna nagona koje ne želi kontrolirati, a možda više i ne može. Postoji li uopće ta sporna ljubav ili je i to samo nagon? Je li bit svega u mirisu, dodiru, strasti, prodiranju, spajanju, ekstazi? I evo, napalila sam se od samog razmišljanja (i to nešto dokazuje…)!  Huxley bi sve objasnio pričom o antipodama uma, o mjestima iza zastora gdje su skrivena najstrašnija bića, demoni i anđeli, stvarno i nestvarno. Samo treba podići zastor. Ako je tako, da li čovjeka pokreće želja za životom, i opet nagon i samo nagon za opstankom vrste?

            - Muškarac ne može biti vjeran jer ima nagon za širenjem sjemena, što proistječe iz nagona za opstankom… - kaže Vuk , kao da mi čita misli.

            - A što bih onda ja, kao žena, trebala reći?

            - Trebala bi imati nagon da primiš u sebe čitav svijet čulnosti, da upiješ u sebe svu strast svijeta i zadržiš ju jednostavnim, čvrstim stezanjem vaginalnih mišića.

            - Bla – kažem - i to naravno proistječe iz nagona za zadržavanjem sjemena, želje za materinstvom, iliti opet - opstankom vrste!

            Ne znam. Ipak mislim da nema tog nagona zbog kojeg čovjek zastane da uživa u jednostavnim stvarima poput promatranja cvijeća, slušanja vjetra ili čitanja poezije. Imamo i neku duhovnu nadgradnju koja je u konačnici bitnija od pustih nagona, i koju se isplati njegovati. Međutim, možda baš ta duhovna dimenzija stvara ono jebeno grizodušje, onu prokletu krivnju koja uredno prati dobar seks, baca ljude na koljena i kršćanski ih lupa u prsa da se pokaju, da cvile.

            Pismo Alekseju (petnaesto)

            Potaknuta razgovorom s Vukom sanjala sam Tebe. Opet u onoj crkvi, ispod stupova. Ne sjećam se nikakve predigre, ničega, samo nas naslonjenih na hladan zid i beskrajne ispunjenosti, uživanja. Uživanje se pomalo pretvara u neku duboku i beskrajnu bol, toliko jaku da ne mogu povjerovati ni u snu da bi me Ti mogao toliko boljeti. Čule su se orgulje s kora i Ti si govorio o tome kako si opet pustio nokte pa ih naoštrio jer si me baš želio gledati kako krvarim posvuda gdje me dodirneš. I stvarno, imala sam ogrebotine posvuda, po rukama, grudima, trbuhu, licu. Ali nisam htjela prestati, i dalje sam se ševila s Tobom dok su Ti nokti namjerno grebli po istoj rani, da krvari još više. Pogled Ti je bio čudno staklen i zatvorila sam oči. Sva se bol odjednom pretvorila u neki čudan užitak, morbidnu mješavinu orgazma i boli. Kad sam svršila i otvorila oči, imali smo promatrača - onog mog jadnog ispovjednika, gledao me u oči. Nisam mislila ni na što, pogledala sam Te i bio si blijed. Hladan. A onda sam poželjela vrisnuti (mada nisam mogla pustiti ni glasa) jer si čitavo vrijeme bio mrtav. Bol se opet javila, beskrajna bol razdiranja tkiva, ali u meni više nisi bio Ti već ogroman križ i neka jeziva molitva čitave pastve predvođene onim svećenikom. A Ti si ležao, potpuno nepomičan i nestvaran. Probudila sam se potpuno mokra od znoja i zatim sjedila pored prozora paleći cigaretu za cigaretom, do jutra. Sad sam relativno smirena. Već znaš da ne odlazim u crkvu pretjerano često, ovdje još nisam niti ušla, ali Ti ju mogu opisati. Relativno stara, istodobno relativno nova građevina - dvjestotinjak joj je godina tek, a ne znam koliki je prosjek u drugim selima. Ovdašnji župnik (kaže ujna) je također i mlad i star, kao da je s vremenom počeo nalikovati svom prebivalištu (zamisli da je crkva dom Usherovih, Ti si bar volio Poea). Zapravo je toliko flegmatičan u odnosu prema svom pozivu da ga nekako ni ne smatram dijelom te nervozne mase koja se okuplja u crkvi. Problem je, pretpostavljam kao i u drugim malim mjestima, u mentalitetu. Ili tradiciji? Nečemu sličnom svakako. Nepisano (ali poštovano) je pravilo Sela da se na nedjeljnu misu dolazi u odjeći primjerenoj toj prigodi, sa frizurom i općenito fasadom koja je u skladu sa tako relevantnim zbivanjem. Tijekom parade (mise) svatko prokomentira (šapćući, s izrazom velike pobožnosti) svačiji izgled i odjeću, pjevači - amateri se posvađaju otprilike svake treće nedjelje oko neke izvedbe, soliranja, ili onog famoznog pitanja - kakva je počimajla danas bila? Usput, da Ti objasnim (kao što meni ujna sve to objašnjava), biti počimajla znači započimati pjesmu, intonirati "zbor". To je nezamjenjiva, visoka titula svakog sela koje imalo drži do tradicije. I kulture, i vjere. Tako Ti ovdje i dan - danas postoje ponosne žene koje u svakoj prilici ističu svoju preuzvišenu titulu počimajle, unatoč tome što je ama baš svaka glazbeno potpuno nepismena. Bitno je i nasljeđe - biti kćerka / sestra / unuka / počimajle također je čast i dobar pokazatelj glazbenoscenskog potencijala. Nakon mise slijedi "razgovor" (ogovaranje) ili komentiranje pjevanja (svađa unutar "zbora"), zatim se čopor razilazi i odlaze na obiteljske ručkove nakon kojih glade prepune trbušine komentirajući pomalo kuharičino umijeće, pomalo župnikovu propovijed. Naravno, neizostavno obrade svaku temu koju tijekom mise ili ugodnog čavrljanja pred crkvom nisu stigli raspraviti. I tako godinama, desetljećima, stoljećima... Tradicijo naša neprocjenjiva! Osim svega navedenog, dragi moj Aleksej, protiv crkvice i staro / mlado / flegmatičnog župnika nemam apsolutno ništa. Čak sam shvatila da se u crkvi može baviti i drugim aktivnostima, osim seksom - naime, to je sasvim lijepo mjesto za molitvu i razmišljanje, pod jednim uvjetom - da je prazno. Iako je već odavno jutro, laka Ti noć!

            Laura i ja živimo skupa već tjedan dana. Zapravo je ispalo jako zanimljivo, blesaramo od jutra do jutra. Ona napokon pije, pošto ipak nije trudna (jupi za nju, iako sam pomalo razočarana). Ivan i ja, mi smo ionako čitav tjedan pili kao smukovi. Danas ga je, tobože, spopala volja za čitanjem. Čitavo razdoblje svog školovanja nije pročitao niti jednu knjigu. Doduše, čitao je Pustolovine Toma Sawyera. Uhvatio se ni manje ni više nego Jesenjina, terorizirao nas čitav dan glasnim čitanjem (da istaknem, bez obzira na interpunkcijske znakove). Navečer smo zalegli i tobože gledali tv. Mirna večer, kućna atmosfera. Nikad ništa na toj televiziji… Laura mota jer se, kaže, nije dugo napušila "kao čovjek". Nećete mi vjerovati što se dogodilo oko ponoći. Vuk se napokon otkotrljao iz sobice i pokušao doći do nas. Pijan po običaju, pred kućom se prevrnuo u kanal i ispao iz kolica. Ima sreće što sam izašla na zrak inače bi tamo proveo noć. Unijeli smo ga jedva u kuću, bio je potpuno mokar. Ne znam točno koliko je vremena proveo u kanalu, ali fora je što je odmah zaspao kao top. Baš fino – pomislim - sad će i Vukić biti s nama. Kasnije su svi zaspali, a ja buljim u zid i pijem sama. Razmišljam kako je ovo naše vrijeme jednostavno pokvareno. Kao da se ponovno dešava neka seksualna revolucija, ali ova revolucija je prljava, bez pravila. Ako revolucije uopće imaju pravila. Ništa nije zabranjeno, ne postoje nikakvi kriteriji. I strašno sam ljuta na sebe što sam dio tog zagađenog svijeta, što ga ne pokušavam promijeniti. Počevši od sebe. Pitam se da li itko više iskreno uživa u ljepoti neke tamo pjesme, ili je to samo pretvaranje iza kojeg se opet krije drugi cilj. Čitav planet se sveo na upražnjavanje nagona. Stručno rečeno, na jebanje. Zaključim kako nikad neću imati djecu. Ne zaslužujem ih, ne zaslužuju me, ne zaslužuju ovakav svijet.

            Pismo Alekseju (šesnaesto)

            Razmišljam često o smrti. Jednom sam Ti rekla da vjerujem u reinkarnaciju jer donekle daje smisao življenju. Daje šansu da se nešto popravi. Bolje rečeno, nije da se bojim umiranja, bojim se osude nekog apokaliptičnog suda i vječne kazne čiju grozotu čak ni ja ne mogu zamisliti. Ako bih slijedila dogme kršćanstva, samoubojstvo je smrtni grijeh. To valjda znači da si definitivno osuđen na pakao, nemaš šanse za popravak. Ali ja jednostavno ODBIJAM vjerovati da Ti goriš u tamo nekoj vatri i da Te nikad više neću vidjeti. Pa valjda si i Ti imao LUK!!!

15. poglavlje

            Jutro je, pada kiša. Pijem s Vukom čaj (!) od borovnice. Tražimo adekvatan film. Polica je puna kazeta koje smo gledali milijun puta. Vuk još uvijek smatra da me treba educirati, u skladu s tim odabere Bergmana. Znala sam, uvijek završi na Bergmanu. I čudim se kako i ja poprimam njegov ukus za filmove i knjige i svašta. Objašnjava mi po čemu su glumci prvoklasni, kako dočaravaju emocije i vode radnju oslonjeni samo na vlastite izraze lica, govor tijela, boju glasa. I naravno, kako nema nikakvih efekata tipičnih za bedaste (američke) filmove. Dijalog, statika, smisao.

            - Jesi li tužna jutros? - pita me.

            - Jesam. I sretna sam zbog toga.

            - Sretna?

            - Tuga je moje prirodno stanje. Jedna obična, udobna, dobra stara melankolično - nostalgična tuga koja te potpuno obuzme i ubrzo si bez nje nemoćan!

            - To je onda nešto poput jeseni? - nadovezuje se on - ljepote koju zaljubljeni u jesen vide u umiranju prirode i dugim kišama…

            - Baš to… Proljeće, buđenje života, zelenilo… To me fascinira kratkotrajno. Ali umiranje, to je druga stvar. Šuštanj suhog lista dok koračaš nekim parkom… To je ljepota – sanjarim.

            - Znaš Jordana? - opet me podučava…

            - Misliš slikara?

            Klimne glavom.

            - Vidjela sam par slika, malo su mračne…

            - Kako ti se sviđaju?

            - U njima definitivno ima tuge, ali... tuga ne mora biti nesretna, zar ne?

            - Ne mora - potvrdi Vuk - ali kako definirati takvu tugu?

            - Kao neku euforiju tuge, sretnu tugu, tugu koju mogu prikazati i opisati samo posebni ljudi.

            Zašto, dovraga zašto sve mora imati definiciju???

            - Jesi li se ikad smijala iz očaja?

            - Ponekad. Kad sam stvarno nesretna (ne tužna) i kad mi se čini da je život toliko glup da bih htjela biti, naprimjer, drvo. Nasmijem se od srca sama sebi i pomislim: stara, bar se još možeš nasmijati!

            - Kad sam shvatio da su mi odrezali noge, tražio sam ih i pipao, pa plakao. Danima. Zatim demolirao sve što sam rukama mogao dohvatiti, uključujući i lice neke sestre u bolnici. I odjednom - nasmijao sam se. Nikad neću zaboraviti taj smijeh.

            Razmišljam... Film je počeo. Bergman. Mislim... Tko još na svijetu definira emocije izrazima poput udobne ili melankolično - nostalgične tuge, euforične tuge, smijeha iz očaja? Da li smo zapeli u nekom trenutku ili je ovo najbolje što ćemo dobiti od života?

            - Jesi čitala Justine?

            - Jesam, i umrla od dosade.

            - Kako, zar nisi potajno zaljubljena u de Sadea? – provocira.

            - Moram priznati da ga je vrijeme pregazilo. Ako uredno čitaš crnu kroniku, nije ni on ništa posebno.

            - Zapitaj se zašto uopće čitaš tog luđaka? Što ti se desilo pa si od romantičnog Karla von Moora ili onog tvog Fiesca od Lavagne zalutala u sadizam?

            I sad on meni tu tupi o ubojicama koji su priznali da ih je inspirirao upravo de Sade, i ljuti me tim izjavama da je u biti opisivao sebe i svoje "pustolovine". Možda je, možda i nije, kao da nitko nikad nije čuo priču o de Sadeu koji se znao lijepo narugati raznim kretenima svoga vremena? I to temeljito platio boravkom u ludnici. Čak mi ni izraz sadizam ne leži.

            - Poanta je njegovih djela, barem meni, da najprije trebaš upoznati zlo u njegovom najgorem obliku da bi prihvatio dobro. Malo ide iz krajnosti u krajnost, ali nikako ne mislim da je htio davati inspiraciju za iživljavanje idućim generacijama.

            - Dobro, da, svaka medalja ima dvije strane - ipak se složi Vuk.

            Meni je zasad dosta te teme, puštam ga da odspava a ja pišem pismo.

            Pismo Alekseju (sedamnaesto)

            Gledam kroz prozor. Jedna crna pruga bezobzirno narušava bijelo pročelje zgrade preko puta. Saznala sam dvije stvari o životu u ovim osamnaest godina. Upoznaj sebe i ostavi nešto iza sebe. Čovječanstvu, valjda. Nisam upoznala sebe. Daleko od toga. Freudovski (koliko god ga Vuk cijenio, znaš da mrzim šoviniste), istražila sam samo id i otkrila da sam životinja kao i sve druge životinje. Ego je negdje zalutao, a superego... - bit će da je on taj koji cvili ono prokleto: mea culpa. Ali, ostaviti nešto iza sebe? Blago onda ljudima koji imaju djecu - ostavili su nešto iza sebe. Uvijek će biti nečiji roditelji, djedovi i bake, ukočeni preci na portretima barem... Ja nisam za to. I, konačno, neću. Kad bih barem mogla stvoriti kamen. Ili drvo. Mogla bih umrijeti u miru znajući da sam i ja nešto uradila. Ovako sam kreativno hendikepirana. Ruke me bole (kao i mozak) od želje za ekspresijom. Misliš li i Ti da sam malčice skrenula?

            Vuk se budi. Uz kavu ga odmah napadam što mi dira de Sadea.

            - Zašto o njemu nisam učila u školi? – protestiram.

            - Vjerojatno zato što ga smatraju neprimjerenim štivom za mlade mozgove.

            - Bitno je da o, naprimjer, Ruosseau moraš znati svaku sitnicu!

            - A što ti sad smeta Rousseau?

            - Zamisli, mazohizam se zamalo zvao RUSOIZAM, a meni to nitko nije rekao... E, što bi bilo lijepo da sam to znala u školi i lijepo digla ručicu u zrak u pola priče o tom genijalcu...

            - Ma gdje si sad iskopala taj rusoizam?

            - Molim lijepo, u medicinskoj enciklopediji, svezak od O do S, pod "seksualni poremećaji-mazohizam".

            - Dobro... A koji ti je lik bio ok u školi od te čitave filozofske ekipe?

            - Pa znaš koji. Kant - sad znam da mi sprema neku zamku.

            - Aha! Ta tvoja sveznajuća enciklopedija navodi da je za Kanta "masturbacija gora od samoubojstva" - ceri se što me uhvatio nespremnu.

            - Joj!

            - A onaj Akvinski, on ti je ispao moderan u usporedbi s Kantom, što čovjek ne bi očekivao jer je on ipak kršćanski filozof... a svi znamo tko je progonio heretike, apostate, Židove, čije je inkvizicija maslo…

            - Dosta!!! - derem se, jer ako Vuk kao "načelni" ateist nastavi pljuvati po Crkvi, nema šanse da prestane idućih par sati.

            - Dobro. Evo ti još jedan podatak, čisto medicinski, znaš da možeš zatrudnjeti analnim seksom?

            - Zajebavaš, ne vjerujem ti ni pet posto!

            - Pazi, MOGUĆE je. Teoretski. Kaže medicinska enciklopedija.

            - Slušaj, da kupimo neku novu? Mislim, ova koju imamo je izdana sedamdeset i neke...

            Ipak me zaintrigiralo to s analnim seksom. E još da mi netko kaže da je i oralni rizičan što se tiče trudnoće, postala bih najveći zagovarač celibata. Majke mi.

            - Znaš da Freud smatra da je većina žena frigidna? - neumoran je.

            - Znam, ali sad me nećeš uloviti. Da, i Kant dijeli to stajalište i odričem ga se od danas nadalje. Freuda ionako smatram kretenčinom muškom umišljenom. Vidiš, da su obojica bili ženskog spola, znali bi da imaju krivu informaciju - slavodobitno trubim - za njih je frigidnost nemogućnost doživljavanja vaginalnog orgazma, klitoris ih uopće ne zanima. Mada, po nekima nema razlike, sve je to isti orgazam.

            - Možda je najbolja neka istovremena kombinacija?

            Ponosna sam na Vuka, BRAVO za jedno jedino muško koje je napokon shvatilo što to žene žele od seksa!

            - Naravno – kažem - zašto ignorirati klitoris, jedini dio tijela koji nije stvoren radi reprodukcije niti ičeg drugog, jedina mu je svrha da stvara zadovoljstvo. Vidiš, ipak je Bog bio pravedan, nama je dao dvije opcije za svršavanje, vama jednu. I ako tu izgubite, nema više...

            E sad moram istaknuti par stvari. Naime, muškarci su zakomplicirali seks. Ako ne svrše - ne valja, moraš ih tješiti. Ili manijakalno zadovoljavati na sve druge načine. Ako žena ne svrši - ne valja, moraš ih uvjeravati da ti je ionako bilo super. Ili odglumiti orgazam. A ako im se uopće ne diže, onda im još moraš dizati povrijeđeni ego i uvjeravati ih onim glupim forama kako se "dešava svakome" ili kako "previše radi". Naravno, iduća je opcija napaljivanje i pušenje i štošta ne bi li se bar malo ukrutio. I sad neka mi netko kaže da su žene komplicirane? Vječna istina je da je žena zapravo zadovoljna samim tim što je fizički blizu osobe do koje joj je stalo, i nije smak svijeta ako mu se omakne par puta mjesečno da ne može, da je prebrz ili nešto drugo. Malo tolerancije i puno iskrenosti obično pomognu. Ako vam je stalo.

            - Ha, Freud bi ti garant rekao da si frigidna - zajebava.

            - Jebi se sa svojim Freudom, ali to kakva sam nećete sigurno saznati ni ti ni on - ljuta sam a ipak se smijem.

16. poglavlje

            Pismo Alekseju (osamnaesto)

            RAZMATRAČ - to je čovjek koji skuplja dojmove. Tvrdi, naravno, Dostojevski. Razmatrati i razmišljati su dva potpuno različita pojma. Razmišljanje ima cilj - dokučiti neku spoznaju, rješenje, odgovor. Razmatranje je izvanvremenska radnja. Sjećam se razgovora s Vukom o "trenutku izvan vremena" koji može trajati satima a da to ne primijetimo. Eto, moj "trenutak izvan vremena" za Dostojevskog je razmatranje. I može trajati čitav život. Hej, možda sam to ja, moja svrha na planetu da skupljam dojmove? A opet, čemu to skupljanje dojmova? Impresija za impresijom, međutim, nemam pojma kud bi s tolikim živim slikama, okusima, mirisima... Zanimljivo je da impresije uvijek pamtimo. Ako jednom "razmotriš" neki miris, za pet godina ćeš točno znati gdje si ga i kada osjetio prvi put, ako ga slučajno ponovno osjetiš. Pod uvjetom da si razmatrač. Razmatrala sam sobu u polumraku i prozor osvijetljen izvana. Zapravo, taj prizor je razmatrao mene jer mi je došao bezveze i okupirao me punih pola sata. Sad pomišljam kako bih voljela da ga mogu nabaciti kistom na papir, onako, impresionistički. I čini me se opet - nešto sa mnom nije u redu jer vikend je i mogla bih misliti na tisuće zanimljivijih stvari od mračnih soba i prozora. Ali to ne bih bila ja. Vidiš, u tom je prizoru bilo malo one naše (udobne i mile) neobjašnjive tuge... Znaš, rekao bi Vuk (a sad stvarno ne znam koga je citirao):

            "Toliku tugu ne bi ni pradjedovi opisali,

            umirući od boli svojih okvira od slika,

            Pogled, potez, boja."

            Ljeto se približilo kraju, mada ta rečenica zvuči kao klišej. Ali, zaista je zahladilo. I pisma su se približila kraju, i pomalo se toga bojim. Sinoć sam zbog neke nervoze oko tih pisama napravila glupost. Evo što je glupost. Glupost je otići kući s likom kojeg ne poznaš a liči na nekog kog si volio. Svira U2, svejedno je što svira. Ljubimo se. Bezveze mi je. Zatvaram oči (svi su isti...),siguran znak da mi je sve svejedno. I onda se poševim s tim nekim. Kao u jebenom porniću - odozgo, odozdo, odnaprijed, straga, regularno, analno, oralno... na kraju čak ni ne svršim. Glupost. Vjerojatno zato što tip nema pojma kako mi što paše. Zato što me ne poznaje. Ili možda zato što mu nisam imala volje pokazivati, svejedno. Kondom je kondom, kondom je iz te akcije izašao čitav, sve je ok. Dođeš kući, otuširaš se i zaboraviš. Kad nekad poslije naletiš na tu osobu, čudiš se što te pozdravlja. Amnezija. I, kad sam već iskrena, mrzim seks u autu. Naprimjer, jednom sam slomila sjedalo. Drugi puta mjenjač. Sramota me i priznati, treći puta sam koljenom nekako pritisla onu glupu trubu i svašta. Možete samo zamisliti količinu modrica i podljeva koje sam zaradila šireći noge u tako skučenim prostorima. To bi vam Aleksej najbolje znao reći, jer je uvijek posuđivao auto od drugog frenda pa nije bilo šanse da se naviknem na neki. Opet ću ispasti luda i perverzna, ali i jesam. Volim se ševiti po kiši, u crkvama, vezati i biti vezana, i što ja znam što još. Samo je jedno bitno - sve je to imalo smisla dok se radilo o sobi do koje mi je stalo. Počela sam sad moralizirati, a zapravo vam želim opisati što se desilo kad sam sinoć došla kući, s namjerom da se operem i zaboravim. To je ono jebeno POSLIJE seksa s nepoznatom osobom koja je uz to ispala i loš ljubavnik. Dođete kući i eto nje - kučka prokleta. Savjest. Ležite na krevetu, soba je puna dima. Vrijeme neodređeno. Svira Josipa i Ležaj od suza. I plačete, plačete, plačete... Beskrajno. Bezrazložno. Mislim da nikad neću odrasti, što za mene znači - prihvatiti stvarnost. Ja ju nikako ne prihvaćam, uvijek nešto maštam, trivijalnim stvarima i (pogrešnim) ljudima dajem lijepe osobine. I onda - BUM!!! Ponovni susret s realnošću. Napunim kadu i želim sa sebe oprati svu krivnju, sav smrad lažnih mjesta i lažnih ljubavi, svu tu promiskuitetnu koru koja se nataložila. I htjela bih biti dijete. Djeca su po zakonu neuračunljiva (barem u smislu da ih se nizašto ne može kazniti po zakonu). Prije svega, djeca su ČISTA, a to se nikad ne može vratiti, taj osjećaj da nisi nikome nikad nanio neko zlo. Onda mi je odjednom došlo da se molim, ali opet... svi ti sveci su tako prokleto čisti da ne znam kojem bih se molila. Ima li neki nadležan za ovakve ljude kao što sam ja? Ostaje mi samo ona. Savjest. Da me kopa, kopa, proždire. Ili napokon nečem nauči, možda opraštanju (sebi pa drugima) i zaboravu?

            Pismo Alekseju (devetnaesto)

            Uzela sam glupu tzv. kutiju s uspomenama na Tebe i bacila ju. Ipak, ne osjećam se nimalo bolje. Pomalo shvaćam u što sam se pretvorila. U onu vrstu ljudi kojih sam se prije bojala - u perverznu kurvetinu kojoj ne može pomoći ni tisuću pročitanih knjiga ni bilo koja škola ovog svijeta jer je naprosto trula iznutra. Duševno mrtva. I ne znam kako da se probudim, što da radim sa sobom. Rekao bi Ibrica, da sam ostala sasvim SAMA (a onda moram biti hrabra... pas mater sam hrabra). Nemam više sebe, moram se opet stvoriti. A Tebe ću pustiti jer si ionako tu pa nema smisla da se opraštam.

 I sutra ću slušati pomalo agresivan cvrkut ptica, lavež pasa koji se uvijek nešto bune, udarce sjekire nekog drvosječe u daljini. Običan dan.