slavko mihalić
Slavko Mihalić (Karlovac, 1928.) pjesnik. Debitirao je 1954. godine zbirkom pjesama Komorna muzika. Objavio je desetak zbirki. Po sudu kritike, jedan je od najboljih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Pjesme su mu prevedene na 25 jezika.
TREBA VIŠE MISLITI NA OSAMLJENE LJUDE
Dobro je kada more šumi posve u blizini.
Dobro je kada se brodovi dotiču okrupnjalih bokova.
Kada daždi i vjetar leti s kosom raspletenom –
tad i saman čovjek nasmije se nečem.
Uopće, treba više misliti na osamljene ljude.
Ne zvati ih po imenu – oni su toga lišeni –
nego im pružati utjehu svojom bezobzirnom
radošću –
ostavljati ih na cesti, ali rasvjetljavati
prozore.
ONI NE ŽELE TEBE
Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo
bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te
bace u tamnicu.
Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.
IDEM PUT SVOJ UNATRAG
Uzalud se trudite
Jedan sam od onih koji stoje izvan
kruga
Ni za kakvu pobunu
Dobre volje da prepustim mjesto
drugome
Tek pustite mi moje snove
Raskidanu paučinu koju nastojim da
obnovim
Samo su mi prsti odveć odebljali
Vidjeh kroz pukotine i neću biti
onaj stari
Ostala je, dakle, samo volja da se
vjeruje
Lomna građa za tvoju sliku, svijete
Idem put svoju unatrag
Samo ljubav bit će znak da bijah ja
Težak teret stvoru kukavnom
Al ponijet ću ga – nije daleko
SÂM, JER TAKVA JE POBJEDA
Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučji
zubi
Ne više staza, zaboga, nasred polja zazivlje me
grmlje
Da mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijezirom
Ne više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetlo
Ne kuće, ne pločnici, ne mitnice
Nezasitne grudi segnule za snijegom
I neću zalutati: vjetrovi kažu cilj
Moj je na drugoj strani
Osjećam kako se krasno kesi fenjer mojeg
vučjeg oka
Ne više vrijeme; moji dvostruki koraci brže
napreduju
Lovci, još noćas ću stići
Na livadu što je izjela izdajničke tragove
Dozivajući silnog sebe na nebesima
Sâm, jer takva je pobjeda
ONA I TI
U osvit dana ma koje svitanje
stali ste na svijetloj granici
presječeni, na bijelom oštrom rubu
dva prevarena putnika
a njene ruke o tvojem polomljenom pasu
a tvoje ruke o njenim ramenima
dvoje išibanih dvoje prognanih
nijedne riječi u njenim uskim ustima
u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova
tada i ma kada vas dvoje ničijih
u vrtlogu opsjednuta bilja
ona i ti na obali neke pjane rijeke
ti i ona i bijesan urlik vjetrova
meci ptica i mali omamljeni oblaci
da je čaša vina mogla bi vam biti svadba
mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća
PRIBLIŽAVANJE OLUJE
Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara
Ne bih si oprostio da ti se nešto dogodi
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati
