Almost Famous

4.

Nemoj pucati. Nemoj pucati. Ne ne ne neću bježati. Ne ne ne nije to moj način da preživim ovakve situacije u kojima izgleda kao da si ti u prednosti budući da si me zatekao na spavanju i sad stojiš ispred mene s gomilom municije i uperenom cijevi rafalne puške Kalasnikov: oznaka M.70, kalibar 7.62 mm.

Samo ti nišani - mirna sam. Samo daj; u potiljak, u zatiljak, među oči, među dojke, među lopatice, gdje hoćeš, jer znam da nećeš pucati. Ne vičem i ne zapomažem i ne prijetim. Kad ti kažem da ne pucaš ja te zavodim.

Nemoj pucati jer s ovim nemam nikakve veze. Rat je počeo u noći mog vjenčanja i ako još ima nevinih i bijelih u ovim govnima - ja sam među njima. Netaknuta. Nenaoružana. Predajem se. Nemoj pucati, kad ti kažem, nemoj pucati jer te gledam naivno i s punim povjerenjem. Mašem repom, ližem ti ruku i u zubima prinosim papuče. Veselim ti se kao pas i veseliš mi se kao psu i obući ćeš te papuče i potapšati ćeš me po leđima i ništa ti neće pomoći ta krvava puška jer popušiti ćeš jeftinu priču o uplakanoj mladenki ostavljenoj pred vratima crkve. Još uvijek nosim vjenčanicu izvezenu cvijećem, s pet slojeva tila i čipkastim poprsjem, sa zadahom paljevine pod suknjom, i sa švicarskim nožem među njenim romantičnim volanima. Jednim opakim jockerom koga stišćem u rukavu, paničnim nožićem spremnim na sve. No ti mi ne gledaš u šake, već me fiksiraš u zjenice, u taj par umjetnih jezera, ravno u taj slinavi pogled gluplji od poljskog cvijeća, dopuštaš mi da trepnem i pustim suzu suzetinu što će prokišiti sve do usana i jednog toplog i vlažnog: nemoj pucati.

Zavodim te svojim strahom domaće životinje. Tanja sam od oružja koje držiš u rukama. Sitnija sam od metka kojim me namjeravaš ubiti. Ne grizem i ne otimam se, već ti tepam i gugućem i grlim svojim bijelim krilom. Nemoj pucati, ja sam golubica mira, ali sam od gladi pojela masline zajedno s grančicom.

Već dugo nisi bio ovako  smiren i opušten, kao sad dok nišaniš u moju smrt, kao sad kad ti se čini da opet vladaš vlastitim životom, da si napokon stigao kući nakon teškog radnog dana, obuo svoje papuče i uvalio se u svoju fotelju. Bio bi u stanju osloniti taj neobrijani obraz na ove grudi presvučene čipkastom livadom i zaspati... kretenu naivni, ponavljam.

Šapćem ti nemoj pucati kao da se znamo već sto godina i sigurna sam da ćeš cijeniti tu gestu moje ženstvenosti. Posebno kad počnem piškiti od straha i kad mali potočić tog umiljatog užasa krene oplakivati potplate tvojih čizama u kojima stojiš poput stijene. Ogroman. Tvrd. Hladan. Sjeban sa svime ovim što nam se upravo sada događa i što ni u najluđim snovima nismo mogli očekivati, jer u ovom bi položaju mogli hibernirati idućih sto godina, a da ne nađemo sretno rješenje.

Ovo se ne događa i zato nemoj pucati, ovo se ne događa, Isuse dragi reci mi da se to ne događa, ovo se uopće ne događa - to nije stvarnost, već samo još jedna dezinformacija. Rekli su ti da sam ulijevala motorno ulje u grla tvojih rođaka i tjerala ih da loču loču loču sve dok ne poseru i govno i crijeva i srce i svoje izbečene oči, rekli su ti da nije pretjerivanje, da je ulje bilo iz traktora, da je traktor bio iz miniranog polja, a da su mine bile iz moje smočnice gdje se nalazi cijeli arsenal ilegalno kupljenog oružja, ista velika smočnica u kojoj ti sušiš crijeva mojih rođaka, da, ti ti ti ratniče, jer tako su pak rekli meni, zakleli su se na televiziji i radiju da od tih crijeva radiš kobasice, da jedeš novorođenčad kao sarme i da mljeveno meso djece trpaš nazad u utrobe njihovih roditelja. Pokazali su nam slike, grozno, grooozno, oboje smo povjerovali, popušili smo, jebi ga. Ili možda nismo? Možda smo samo čekali razlog za ovo samotno sučeljavanje kad se ipak... moraš priznati, kad se ipak tako dobro snalazimo u tim jebenim flambiranim uvjetima: ti čvrst kao kamen, ja uplašena kao hladetina.

Počela sam se šaliti na vlastiti račun jer mi je potpuno jasno da nećeš pucati, ali i dalje glumim i vjeruj mi, u nekoj bi mi drugoj prilici i zapljeskao, no danas nećeš jer i ne slutiš kako reže i udara onaj nožić.

Ja briljiram u svojoj ulozi cvijeta otrgnutog s čipki vlastite haljine, ulozi tratinčice s pritajenom osom ispod latice. Ja glumim paniku, strah i očaj dvadeset i četiri sata dnevno, dok zurim u tvoju cijev, u tvoja usta, u tvoju jabučicu, u tvoje oko i znam da za taj pogled moram ali moram dobiti Oscara. Ja glumim istu paniku, strah i očaj i SAD! Upravo sad sad sad dok ti zabadam oštricu ravno u lice i dok ti izrezujem oči skupa s tim iznenađenim pogledom i dok te rešetam tim nožem brže no što bi ti mene svojim rafalom i dok ti pilim uho vrat prste spolovilo i cvilim i bodem i jaučem i pikam i bljujem i štepam i siječem i režem i orem i vriiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiištim i ubijam te, a od muke mi se melju plombe u zubima. Ja nisam trebala biti tu.

Glumim zbunjenu mladenku kojoj minobacački napad rasturi svatove te joj mobiliziraju novopečenog muža prije no što je uspjela zariti nokte u njegova leđa. Glumim da nemam sreće, i nemam, i zato sam uvjerljiva i ljuta jer pod svaku cijenu želim nazad u te svatove, navući bijele rukavice i povesti kolo, mahati buketićem pred nosom djeveruša, oviti pijane laktove oko njegova vrata i šaptati: da, da da! Već sam mu rekla to DA, već sam mu obećala i neću odustati. Glumim kao da ne vjerujem da je ovo što mi se događa istina, ali jest - istina je - evo me na velikoj lomači cigli i makije kako ulazim u kadar i brišem nož uz porub vjenčanice. Evo me u prvom planu potpuno bez teksta jer teksta niti nema. To je taj nijemi scenarij. Ja, dakle, glumim ostavljenu djevojku koja traži svog mladoženju kad joj opet neka budala prepriječi put, a ona mora biti točna i mora biti sretna i mora biti lijepa, ona mora plesati na tom vjenčanju, ne smije uprljati haljinu, treba stići nevina i ne zna kako će joj to uspjeti.

Glumim u lošem filmu, ali se ipak trudim.