lucija stupica
Lucija Stupica (Ljubljana, 1971) mlado je pjesničko ime, koje je svojom poezijom izborilo važno mjesto u prostoru suvremenoga slovenskog pjesništva. Študentska založba u Ljubljani, u ediciji Beletrina, objavila je 2000. njezin poetski prvijenac Čelo na soncu/Čelo na suncu, nagrađen za najbolju prvu knjigu na ljubljanskom sajmu knjiga. Koncem 2004. objavljena je i njezina druga knjiga poezije Vetrolov/Predsoblje.
LUCIJA STUPICA
/iz zbirke ČELO NA SUNCU/
DUBLIN
Popločavanje. Mozaici Ravenne.
Krivo položeni parket.
Hodaš a ne osjećaš kamen.
Tjeskoba je šareni paun.
I dom je daleko,
i tisuće kilometara daleko
nema granica.
Obuti papuče za hodanje po nebu,
raspustiti se uz pljuskanje mora
dok Gould prebire Bacha.
Kod kuće, stari klavir već dugo šuti,
nije mi se znao popeti na leđa.
Opet mi nedostaje kraški teran,
a tu imaju samo pivo i harmoniku,
vjerojatno svira Mac tkoznakoji.
I zelena se prelijeva,
skončava u plavi, beskrajni ponor.
U SREDIŠTU DANA
Neumoljiv i lijep, ovaj svijet,
s pticama što spavaju u dlanu.
Igranje u tami postaje igra
dana, krug koji se otvara.
Zaspim i probudim se
u krajoliku u kojem se nad agrumima
dižu maglice prema spiralnom
primanju udisaja i izdisaja,
pokraj velike vode koja je žena.
I punim se. Svakim trenutkom više.
Grabim sve više prostora
i života u njemu.
Po nesretnom ključu ne pripadam.
Po istom ključu moram ljubiti:
Eros, bog je u svakoj kaplji kiše
što ispire sjete i budi šutnju
u pregrijanim očima. Više se sunaca
grli bez ruku. Tamo. I tu.
Igranje u tami postaje praznik dana,
i ti, uvijek, jednim jedinim dahom,
njegovo središte.
ŽARNA
Hodaš dugim putom između sunca i tame,
nemiran strah utiskuje se u kosti.
Žarna, kažeš. I pocrveniš. Više ne kažeš.
Je li te netko prepoznao u predugim hlačama,
po hodu ranjivog jelena, kad posve sam
u mnoštvu loviš uređeno sjećanje?
Je li strah nastao od tih ljudi? Jesu li fetiši potrošeni?
Previše prozirni krajevi za tebe i ti za njih?
Samo je ona skliznula bez znanja u te,
tu sad nudi mliječnu stazu, medeni dlan,
sve mirise i imena vjetra, boli i strasti.
I na jeziku, što ga govori, sve se smije.
Rado bi se nahodao. To znaš. Izvana se ništa
ne mijenja: možeš zazviždati melodiju kao
već toliko puta. Ali misliš na nju. Žarna, kažeš. I pocrveniš.
UMJETNIKOV DOM
Kad već pomisliš da će se jezik otvoriti,
otvoriti kao velik plavi kišobran,
primiti te pod krov, a to se ne dogodi,
ti si i dalje sam onkraj riječi,
skriven iza šarenog perzijskog tepiha
istkanog od najmanjih čvorića i
pušeš kroz procijep plavog popodneva
u nevidljivi balon koji će upravo puknuti.
I rado bi si oslikao lice
i zaplesao nešto plesu slično,
mameći trešnjine usne
da se razbiju na tvojima,
da se prošeću svake na svojoj šetnji,
i zaboravili biste, da, zajedno zaboravili, na zatvoren
kišobran u nekom mračnom kutu sobe.
Na rubu krovova paraju se oblaci.
Tanka linija kroz koju kreće
svjetlost, tvoja je linija plesača na užetu
po njoj držiš smjer. Jednom ćeš se odlučiti:
skočit ćeš, sam, bez odsjaja.
I nadati se, da te je vidjela ona.
MRTVA PRIRODA
Kad se violina zatvorila u lijes,
presvučen mekom tkaninom,
na papiru akvarela
srele su se dvije boje
i prelile se u drugu želju.
Ljeto se otegnulo preko
obale pune turista
koji pospano pomiču noge.
Zasljepljena od sunca slijedim okno
nacrtano na tihom, staklenom nebu.
Da bih prestupila granicu
trebam prelijevanje zvukova
u boje, sve manje sjene
i prokrijumčaren jezik zemlje.
UKRADENA LJEPOTA
Probudili smo se u blještavom jutru,
Oprali zube i sjeli za stol.
Dan je tek započinjao.
Vani su se rasprostirali maslinici
i ljudske sudbine
poput šarenog rublja preko
golemog kamenitog dvorišta.
Sve, što je kao dugačka,
spora glazba postalo
tamna kulisa, svijetlilo se.
Likovi su bili jači, veći od
sitnog rukopisa, uhvaćenog između rubova papira.
Vjetar nas je, zatvorenih očiju, zibao poput barki,
limunovo drvo nudilo tamnozelena krila.
Sadili smo mala i velika htijenja,
dopisivali se s pticama koje su u mirnom letu
prelijetale široke ceste tišine,
snimali filmove u pritvorenim očima,
i ako si rekao: lijep si ili lijepa si,
rekao si zato jer si tako mislio.
Kad se dan spuštao preko ramena,
to je bilo kao da hodamo praznom obalom
te nas miluje nebo. Podsjećalo je
na Arkadiju i bilo je blizu.
Ljeto nas je ispuhivalo i
oblikovalo u velike čaše
pune mekših,
sve mekših misli.
TRI MINUTE ZA ČAJ
Toliko sipina na svijetu
mijenjaju vjetar i vrijeme.
Udaljenosti su važne
da postaneš svjestan kako je s tobom:
ostaneš ili se izgubiš, odeš,
drugdje, ali kasnije je drugdje
uvijek tu, gdje nastaje nova sipina,
gdje gaziš bosim nogama
sa šalicom čaja u ruci,
smijući se upravo rođenom luđaku.
Kako mu je ime?
Da li te još prepoznaje kad okreneš leđa?
Toliko života, a ipak!
Za tri minute bit će kraj,
a onda je prekasno, čajni listovi
razvit će gorčinu i sjećanje
će se rasplinuti, tako krhko, samo.
Toliko života, a ipak toliko smrti!
JESI LI MI DAO USTA, GRADE?
Želim tlo na nebu,
da budem paran pri lizanju vjeđa.
Da ti se ne dignu.
T. Šalamun
Spuštam se u grad sporim
korakom, otvaraju se razglednice,
ljudi me lišavaju traga.
Izgubim se s evolucijskom greškom
da me radoznalost ne utaži.
Lakoma želja vodi me putem,
potkopala bih vrata svih stanica
da me pustiš na prag svoje domovine,
bar za tren. Od katedrale zid
čežnje. Ugravirano Obećanje.
Jesi li mi dao usta, grade?
Dok me promatraš s balkonâ,
među prolaznicima su naizgled
isti putovi, samo se tu i tamo nalomi
poneka crta, zatečena u gladi.
Poput pokretnih slika otvaraju se
priče. Razrezana, predajem ti se.
Sunce u rukama i sol na jeziku,
sve je tu. Pročitaj. Razaberi.
Ja sam samo još jedan serijski broj
koji ti je htio polizati vjeđe.
LIJEPI PROKLETNICI
Argonauti su pronašli zlatno runo,
možda prešli preko Krasa, gdje ne osjetiš
da si star. Star je kamen
i okružuje te poput vjetra
koji teče mimo melankoličnih misli.
I samoća je nježna zaljubljenost,
raspršeni zaborav po ulicama grada
čije zidove gradiš sam, kao
i labirinte cesta, okrugla dvorišta,
zapuštena predvorja i ona gdje stanari
s balkona zaprašuju pogled,
treće katove, gdje Bukowski čeka
da se dogodi štogod literarno ili simfonijski,
zajedno čekate i gledate djevojku
obučenu u laganu zelenu vestu.
Kroz prozor istreseš čežnju,
bezbrižno se primakneš riječi.
Prije nego što završi, pozoveš je k sebi.
Sve zavisi od gutanja sperme
koju život ispaljuje u prolaznost,
od shvaćanja tame i od toga
koliko te pogađa raskoš sunca.
DIJALOG
Čitamo svaki svoj dijalog.
Izgovaramo ga. Ne razumijemo se.
Ili se samo pretvaramo.
Suncokreti su otvoreni. Mirišu prahom
koji nije prah naše samoće. On miriši
u jastucima, kad nas nema.
Negdje na pola puta između uzdaha
i epigrama ja sam u riječi.
U njezinoj dvojnosti, u njezinom siromaštvu,
u njezinoj nezaključenosti. Izgovorena u tebe
vraća se glasno u mene.
Izmijenjena. Možda strana.
Čekam da te probudim,
dodirom soli
pale na koču, na rane,
na posušene vjeđe koje sjaje u noći
poput mekog svjetla.
Kad budemo opet odlazili, dotaknimo
prazne sobe, dvorišta, procvale trešnje.
Kad jedan ode, drugi ostane, rekao je Vallejo.
Na krivini dana razilaženje će
postati manje bolna smjena.
ZELENE GALERIJE
Što imam, što mi ostaje
od zelenih galerija,
koje se s nježnom kišom
postave na proljeće,
kad od čvrstog zagrljaja
ne ostaje baš mnogo svijeta,
kad mi staješ na prste
da bi poletio, još uvijek sam,
a meni se odjek vraća:
daleko, daleko, sve je daleko.
Poput zmije sam koja je dopuzala
na stol popodneva, da bi je
sunčeva zraka raskolila nadvoje
u ime ljubavi,
noću čujem samo avione, zvijezda nema ‡
s repom tvojega kometa
što kliče u proždiruću tamu
između mojih dlanova,
između svega ostaloga, što ostaje?
Dizalice koje nešto grade i
buldožeri koji će velikom čeljusti
zagristi u stare ostatke ili samo one
koji su se još jučer činili svježi.
NA PUTU
Korak po korak raspada se obličje,
oštricom po sredini tijela,
i mislim na tebe, uhvaćena u spiralnoj
stazi vremena, u zrcalu u kojem srećem
sjetne oči.
Ostani, kad zatvorim te oči,
ostani, kad padam kao voda
i govorim: ostani …
U otvorenom disanju blijedog neba
raspišem se na zid tijela;
vrijeme je skliznulo za gradske zidine,
među trgove i domove i pukotine misli.
U traženju novog zapisa kličem ostani,
oštricom po sredini tijela
ostavljam vremenu novu pukotinu
da kroz nju pobjegne i postane ljubavnik
zore i tame,
ljubavnik s kojim se izmjenjujem
kada sanjam među suncokretima u Toskani
na dan oborenih glava cvjetova
koji se već rascvjetavaju u šutnju. Pogledaj,
zavode me i zarastaju misli,
bezgraničnost želje, bezgranična žeđ,
bezgranična, bezbojna šutnja.
PISMO
Ustala sam da bih te srela.
Jutro je puno i čini se
da želi postati pseudonim
za vrijeme koje tek dolazi.
Udišem te sa svom tminom
skrivenom pod donjom stranom listova;
u luku prelazi preko neznanja,
poput kaplje rose, tko još mari.
Trebam još jednu kartu za put,
za rast listova i njihovih dvostrukih
lica, zavijenih u svilene membrane.
Da izrečem koju šalu na svoj račun.
Da se šala raspukne, da se budnost raspukne.
Zajedno s razglednicama koje se šalju
odasvud: gradovi, slavna djela
još slavnijih slikara, nježni herbariji
cvijeća, komični crteži, zajedljivi natpisi …
i među njima slova, riječi, šutnja među redovima
gdje smo već odavno povili svoj dom.
Slušam kako jutro curi.
Kako se u svjetlosti ponavlja svjetlost
bez programa da je vodim daljinskim upravljačem.
I na koncu krajolika u buđenju
moje ime ostaje otraga, nepotpisan tekst
koji ćeš prepoznati kad mi budeš dolazio
u stapanju tame i svjetlosti ususret,
dolazio gledati, kako mi je.
PADOBRANCI
Masakrirana je misao kad naleti
na nepravi izraz. Nikad nisi
shvatio kako izbaciti iz sebe sjeme
svojega porijekla, statistički dokaz
propadanja, danog samim rođenjem.
Kuća je istrijebljena. Naložit ću
u kaminu, zajedno s drvima porušene su
lađe, mostovi; vatra će biti početak,
poruka kako se još dublje utisnuti
u kožu i ne probuditi se kad počnu
navirati mnogi pješaci s ulica grada.
Moje ruke nisu mrtve. Zaspale su
pred novim pogledima, pred šaputanjima
koja će začeti snove. To je perspektiva
pustinjaka koji se kao prvi padobranac
spustio na tu zemlju. Gdje sada padaš ti.
DAN NA ZEMLJI
Stojiš kraj prozora, zagledana u maglovitu ravnicu,
s drobljivim mislima koje srču popodnevni čaj.
Tamo gdje u magli ponestane ceste,
svijet je preuzak za dvoje.
Držiš, dišeš te zadnje ostatke
dana što ih pas odšepa a susjed prespava.
Netko se smije ili plače na telefonu,
posvuda usklici ka nebu, smijeh, riječi,
sve što vjetar podnosi … i odnosi.
Premda pripovijedaš druge priče,
slična si svojoj majci, i izljev gdje istječe
voda iz kade ne odnosi sobom sve riječi.
A ti si jaka kao tvoja mama,
jaka kao njena mama …
I kad priđeš tamnom prozoru s iščekivanjem,
to je kao tada kad se od tebe oprašta upravo ona
pogled pun najsnažnijeg čuvstva i pogled
straha da se možda nikad više nećete vidjeti.
Nije igra, međuprostori ne odvajaju.
Puna slatkog mirisa zrele dinje
razmišljaš kako se samo arheolozi
raduju nekoć već zakopanim stvarima.
Negdje u pozadini animacija vrata
što se zatvaraju i otvaraju,
s tobom kad ideš kroz njih i sva si mala,
sa zatajenim svjetlom u sebi u isušenom zraku
kasnog popodneva, kad je običaj piti čaj.
Dan na Zemlji je u licu koje nudiš.
Mimo prozorskog stakla život se odvija
kao kolut filmske vrpce.
