mak dizdar
Mak (Mehmedalija) Dizdar (Stolac, 1917. – Sarajevo, 1971.)
Kao pjesnik je debitirao sredinom 50-ih godina 20. stoljeća. Njegovu poeziju karakterizira stilska i oblikotvorna jednostavnost, arhaičan jezik te tematsko i motivsko poniranje u bosansku tradiciju. Krunom njegova pjesničkog stvaranja kritičari smatraju njegovu zadnju zbirku «Kameni spavač».
Putovi
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš i ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one putove
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima putova što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korjena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Móra
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakopn raskrsnice
između svjetlila
I
Tmice
Jer najmanje znaš da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da pu od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da neđeš istinski put
Do mene
(Shvatam te:
Čovjek si u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve)
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Móra
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svom žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
Biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ima putova što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korjena zemlje gdje se zgusla tmina
Zapis o vremenu
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Ležati
Davno
Da trava mi kosti
Davno
Da crvi mi meso
Davno
Da stekoh tisuću imena
Davno
Da zaboravih svoje ime
Davno ti sam legao
I dugo ti mi je
Ležati
Zapis o zemlji
Pitao tako jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A kto je ta šta je ta da prostiš
A gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I ponosna I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Ptica
Odletjela si
Zašto nisi odnijela
I svoj cvrkut
Koji mi je
Naselio
Krv
