Almost Famous

leptiri

noćni leptiri

velikih prašnjavih krila

među cvijećem

zarobljeni sunčevim svjetlom

želim ih

letjeti mjesecu

tulipani

stajao sam potpuno sam

i mom dječačkom oku

polja su se činila ogromnim

posao nepreglednim

vrijeme činilo se beskrajnim

a voda

hladna poput zime

poljevala je glave

usnulih cvjetova

žena je hodala cestom

na jug

stala je i

pričala

i pitala

znaš li

mali

kako se zovu cvjetovi

koje zalijevaš

pogledom sam pratio kapljicu

poletjela je iz crijeva

i meko se spustila na list

ne znam-odgovorio sam

tulipani-rekla je i otišla

sad kad sam znao kako se zovu

nisu mi bili nimalo ljepši

no

kad sam odlazio

prošaptao sam

laku noć i

rastite

vi obični

preljepi

cvjetovi

plovimo

(damiru i ivanu)

lagano

potpuno

prazno

besmisleno

plovimo

trojica

želimo

sunce

vjetar

more kosa vesla sol

znam

gotovo

zauvijek

nikad više ono što smo bili

smijeh

ponori i protiv njih

iz ponora

u ponor

monstrumi se smiju

hihoću u zboru i

upiru prstom

potežu za rukav

cere se

kese žute očnjake

derače

koljače

glođu kosti

psuju

otimlju se za mrvice

srču mozgove iz lubanja

trgaju meso

piju vrelu krv

opsjedaju

mrmljaju

urliču

zavijaju

kolju

napunio sam bočicu morem i

sa strahom u koraku

ušao u jazbinu

najmanja kapljica mora propustila je kroz svoje mokro tijelo svu svjetlost svijeta koju je skupila kroz godine

na trenutak

sjene su bile ogromne i strašne

na kraju

pobijedili smo

spavaonice

Zagrebačke spavaonice. Spavaonice grada Zagreba. A što je s onima, ja mi padam na pamet, koji ne mogu spavati? I mi tu živimo, to su i naše nespavaonice.

Ne spavam. Ne mogu, previše je nešto tamo vani i san ne može u moju glavu. Skuhao sam čaj i bistrim misli. Sjedim na drvenoj klupi koja je postavljena iznad radijatora. Toplo je.

U rukama mi teleskop.

I to je čudna priča.

Otiđem kod prijatelja i kaže on meni idemo kod ovog mog prijatelja i kažem ja a što ćemo s ovim a on će ma zajebi to to ćemo sutra a ja nešto progunđam sebi u bradu tipa koji kurac sam onda dolazija vamo i kažem na glas u redu. Izađemo na ulicu i sjednemo na tramvaj. U biti, stanemo u tramvaj. Gužva je. Vozimo se električno. Prijatelj kaže tu izlazimo i izađemo nekoliko trenutaka kasnije, na prvoj sljedećoj tramvajskoj stanici.

Hodamo putevima, jer čudesni su putevi Gospodnji, i asfalt kao da teče pod našim nogama, kao rijeka užarene, crne lave. Penjemo se uz nekakve stepenice, obične i kvadraste (kvadratične?), i ja zaboravljam put i ne ostavljam mrvice kruha ni nit one pičke koja je onom liku dala (nit, ne pičke) da se ne izgubi u labirintu u kojeg je ušao kako bi ubio glavnog jebača koji je u isto vrijeme bio i glavni rogonja; Al u toj priči su, ionako, glavnu ulogu odigrala jedra.

Prenem se iz mojih misli i opazim da stojimo pred vratima stana iza kojih se, neupitno, skriva stan. I to kakav stan! Prašnjav i magičan, sa požutjelim stranicama papira po stolovima i mirisom tinte po zidovima i mirisom mačjeg govna u zraku. Vlasnik stana (možda je i podtstanar) je mršav i visok i nosi naočale i mlad i sijed i blijed i prištičav i vidi se na njemu da ne izlazi previše van i drka triput dnevno na katalog ženskog donjeg rublja koji je ostao u stanu zaboravljen od bivše vlasnice (podtstanarke?), gojazne žene u kasnim četrdesetima koja je nosila isključivo usku ružičastu odjeću, farbala je kosu u crno sa crvenim pramenom i pušila cigarete dok je kuhala pa se pitala zašto joj omlet ima okus po pepelu.

Tip je bio lik. Znanstvenik nekakav ili nešto, nisam siguran, nije to moje područje. Uglavnom, bio je nervozan i tresao se dok je usnama prinosio šalicu kave. Ponudio nas je i ja sam odbio baš kao i moj prijatelj koji, baš kao i ja, ne pije kavu.  Prijateljev prijatelj pričao je o nekakvim teorijama i crtao je dijagrame i moj prijatelj ga je slušao a ja sam kimao glavom i pretvarao se da slušam. Ogledavao sam se pogledom po stanu i prašina je svijetlila na sunčanim trakama sunca. U kutu spazih teleskop i čestice prašine igrale su se oko njega. Prijateljev prijatelj uzbuđeno je nešto tumačio mom prijatelju i glas mu je poprimio dječačku boju glasa. Zaustavio sam njegov glas prije nego što je eksplodirao poput jeftinog madžarskog vatrometa na noćnom nebu za vrijeme fešte u nekoj pripizdini jednostavnim pitanjem možeš mi to posudit? Tip me pogledao oštro i prodorno i pomislio sam majko moja ubit će me, oštar i prodoran bijaše njegov pogled, no tip je samo rekao slobodno uzmi, meni više ne treba i ja sam se zahvalio. Tip je nastavio tumačiti nešto mom prijatelju i na odlasku mu je u ruke tutnuo arke i arke papira, a ja sam, iz prašnjavog kuta sobe, uzeo na posudbu crven, prašnjav teleskop.

Sad ga držim u rukama i gledam.

U početku tražio sam zvijezde no nebo iznad Zagreba zagađeno je smogom i crvenim svjetlom uličnih lampi i zvijezde nisu dovoljno moćne da svojom svjetlošću probiju taj prljav i ružan ogrtač. Miris noći izlazi iz kanalizacijskih ispusta i miješa se sa maglom koja je od ranog jutra u zraku. Savršena noć za ubojice u mantilima, no nismo u Londonu, i Sava nije Temza, a Dilan Dog u mašti nekog drugog grada vozi svoju bubu, a Groucho mijenja viceve za snove.

Teleskop mi ne služi za gledanje zvijezda.

Sjedim na drvenoj klupi iznad radijatora i toplo je. Zgrada preko puta moje zgrade je betonska i mračna. Četiri prozora isijavaju žaruljsku svijetlost u mračnu noć. Prinosim teleskop oku i gledam.

Prozor prvi. Nazovimo ga tako jer na njeg prvog spustih ili pak podigoh pogled svoj. Dvoje ljudi sjede na kauču i gledaju televiziju. Predtpostavljam jer okrenuti su mi leđima. To su Antonela, djevojka koja radi u pekari i Mirko, mladi automehaničar iz obližnje radionice. Oni su veseli i zdravi mladi ljudi i oženili su se prije par mjeseci. Nema se tu što više vidjet pa okrećem teleskop na

Prozor drugi. Prepoznajem lica za stolom. Dvoje je to ljudi. Bračni par srednjih godina. Ona je frizerka, on je nezaposlen, ne znam koju školu je završio. Sigurno se ozbiljni razgovori vode u jedan sat u jutro.

Odlažem teleskop i odlazim na zahod. Pišam i zapišavam školjku i kažem počistit ću sutra. Vraćem sa na drvenu dasku i uzimam teleskop u ruke.

Prozor drugi. Žena viče na muškarca i on viče na ženu i izgleda da se svađaju. Muškarac, izgleda kroz okular, popušta na kraju svađe. Žena poteže iz boce koja stoji na stolu i muž prati njen primjer. Muž nekamo odlazi, dok žena ostaje sjediti za stolom, ruku zarivenih u kosu. Situacija izgleda krajnje opasna, mislim da je njihov brak u pitanju. Vjerojatno zbog toga što jedva preživljavaju sa njenom plaćom, a imaju i dečkića, pučkoškolca, trećaša kojeg treba podizati. Teško im je mislim ja. Muž se vraća sa dječakom još bunovnim od sna. Što je njega donio pitam se ja. Majka plače, dobar je ovaj teleskop. Otac sjeda sina na stol i nešto mu govori i dečko niječno klima glavom. Dečko skače sa stola i juri po stanu. Ruši vaze sa cvijećem, stolice, tanjure sa polica, čaše, slike sa zidova, ormare, telefone, majku, stolić, televizor...dečkić juri kao kokoš kojoj su otkidali glavu ili kao gušterica kojoj su otkidali rep. Otac ga hvata u zagrljaj i dečko se otima i očito vrišti i majka ustaje sa poda. Dječak se trese i majka ga uzima iz očeva zagrljaja i mazi ga po glavi i dječak se smiruje i otac odlazi u kuhinju. Vraća se i drži nešto iza leđa. Dječak leži na hladnom stolu, gol do pojasa i miran je, majka ga drži za ruku. Ah, što može majčina ruka, smiriti zvijer koja divlja i majčina ruka je iskrena...Nije! Jer evo oca i nož mu sjaji u ruci, velik i mesarski, i njihov sin krvari kao svinjče, ubili su ga! Trgni se glupane, zovi policiju, ubili su malog, možda još nije mrtav.

Nešto je čudno vani, pun mjesec koji se ne vidi od magle, a drvena daska baš je topla i ja sam ljenivac i ne da mi se ustajati. Oko ostaje prikovano za teleskop i promatra baš kao novinar i ne radi ništa da bi sprječilo ili pomoglo. Trebao bi se gristi zbog toga što ne poduzimam, no ne grizem se. A što i mogu učiniti pitam se ja.

Majka hvata krv u plastični maštil, bit će dobra za krvavice. Otac tranžira dječaka, odvaja butove nevjerojatnom spretnošću, možda je čovjek mesar. Vadi iznutrice i stavlja ih na stranu, bit će dobre za juhu. Šnicele stavlja u plastične vrećice, ruke i donje djelove nogu pažljivo umata u plastiku, siječe rebra sjekiricom. Žena odlazi s tim komadima i pali se drugo svjetlo i stavlja meso dječaka u škrinju. Otac bivši tare znoj sa čela, ruke su mu krvave od krvi i usta mu se smješkaju od klanja. Sjedi umoran za stolom i pije rakiju, težak je mesarski posao mislim si ja, krvi kao u bolnici. Žena se vraća iz kuhinje, nosi šnicele na tanjuru i oni jedu s tekom. Dečko je imao tridesetak kila i pitam se koga će ubiti kad njega pojedu. Sigurno je mekano meso dječaka, fino i krvavo. Ipak, meso dojenčadi sigurno je mekše, pogotovo ako je na sisi othranjeno, slasno kao janjetina, meko kao piletina, a ljudsko, ljudsko! Nisu kanibali ludi.  Bivši majka i otac završavaju sa jelom i brišu svoje masne njuške i smiju se, siti nakon tko zna koliko dana i ljube se u usta i izgleda mi odavde da će jedan drugog svakog trenutka proždrijeti.

Ruke su mi znojne.

Legnem u krevet no ne mogu zaspati. Plahte su prljave i sutra ih mjenjam za čiste.

Ustajem i ponovno sjedam na drvenu dasku.

Prozor prvi. Zaljubljeni par još uvijek gleda televiziju. Dva kata ispod žena bivša majka skuplja krpom lokve krvi s poda dok muškarac bivši otac pere noževe u kuhinji.

Prozor treći. Starac sjedi za stolom i bulji kroz prozor. Znam ga. Uvijek sjedi na klupi pred dućanom i slabo se pere otkako mu je žena umrla prije dva mjeseca. Smršavio je. Sve češće vidim ga pijanog i zapišanog, u odjeći koju nije promijenio dva tjedna. Kosa mu je sljepljena i čekinjasta sijeda brada bode zrak. Ostao je sasvim sam, sinovi i kćeri su ga proždrli i on im je dao da jedu i proždrli su njegovu suprugu i narasle su im trbušine od kojih više ne mogu gledati pred sebe i ne vide ništa osim sebe. Starac me gleda ravno u oči i zadrhtim i ispustim teleskop iz ruku. Opet ga pridignem no starca više nema uz prozor. Možda sve umišljam?

Prozor četvrti. Trudnica stoji pridržava se za stol, na licu joj bolni grčevi bola. Suprug trči po stanu, trpa stvari u crnu torbu, još je u piđami, oči su mu snene i supruga mu psuje majku i trese se od boli. Vrišti i nešto govori i zatim legne na stol. Muškarac, potpuno beskorisan i zbunjen, odbaci torbu na pod i krene prema telefonu. Nakon razgovora tišina, samo žena povremeno zavrišti. Čini mi se

Prozor drugi. Svjetlo se ugasilo. Kanibali punih želudaca odlaze na spavanje.

Prozor treći. Starac se penje na stol i u ruci drži bušilicu. Ne vidim kabel, sigurno je na baterije. Ne vidim starčevu glavu ni ono što buši. Vidim samo bijeli prah kako leti poput pahulja kroz atmosferu stana. Kasno je, odnosno, rano je i susjedi će uskoro početi vikati i kucati na vrata ne prestane li ta nesnosna buka. Starac se spušta sa stola odlazi u sobu vraća se i penje se na stol i u rukama staračkim drži konopac. Ustaje i ne vidim mu glavu i zatim vidim mu glavu. Ljulja se njegovo staračko tijelo sablasno i trza se i zatim je mirno kao more bez vjetra. Svjetlo će tko zna koliko ostati upaljeno u njegovu stanu pitam se. Dok ne dođu njegova djeca da saždru staračke mišiće tetive i ligamente i oglodaju njegove staračke kosti i napuhnu se i trbusi im prekriju čitav svijet.

Prozor prvi. Mladić i djevojka i film je završio. Ljube se i skidaju odjeću i jebu se. Gledam ih i djevojka stenje i muškarac stenje i jebu se zguza i ne znam vode li ljubav. Odjednom djevojka opazi moj lik i reče nešto muškarcu i on pobjesni i viče i vadi kurac iz pičke ili guzice i prijeti mi stisnutom šakom i uzdiže srednji prst i ja mu se smiješim i gasi se svjetlo. Draga djeco pravite djecu u mraku.

Prozor četvrti. Trudnica leži na stolu. Budući otac (možda i ne s obzirom na smrtnost dojenčadi i slične faktore) kruži po sobi i nervozan je. Uz trudnicu stoje doktor i medicinska sestra i bolničar u kutu ispija kavu. Vidim bolnička kola dolje na ulici. Trudnica vrišti i čitam joj bol u kapljicama znoja. Doktor joj nešto govori dok medicinska sestra smiruje budućeg a možda i ne oca. Trudnica psuje budućem ocu majku i ovaj se pokunjio i smireni doktor nešto smireno govori potpuno nervoznom budućem ocu i budući odlazi iz sobe u drugu sobu i bolničar odlazi za njim. Trudnica prolazi kroz agoniju, kao nogometni klub pri kraju ljestvice i doktor i sestra su navijači koji i kad gube i kad tuku uvik vjerni svom Hajduku i trudnica rađa prekrasno djetešce. Krvavo i uplakano od života to je dijete i svi se smješe i trudnica više nije trudnica u agoniji, ona je osvajač prvenstva i osmijeh joj je širok na ustima. Budući otac sad je otac i on ulazi u prostoriju i kao da čujem doktora kako govori "čestitam dobili ste zdravog sina" i osmjeh je na očevom licu i grli i ljubi majku dok se ručica djeteta igra njegovim nosom. I on uzima sina u svoje naručje i tepa mu i pitam se tko će koga pojesti kad za to dođe čas.

A možda će živjeti sretno?

jurimo

o da

jurimo

neopisivom brzinom

sve ostaje za nama

drveće i

kamenje i pune bijele

crte

na užarenom asfaltu

i nesreće

i slomljene ljubavi u koje

smo se kleli noćima

i automobili i

vrijeme i sunce i kuće i

zgažene crne mačke sa crijevima

ispalim iz utroba i muhama

nad glavama

i

ljudi

pičkavammaterinaodvratniljigavistvorovi

guram glavu kroz prozor i urličem i urličem i urličem

dok mi pluća ne ostanu bez zraka

(malo pričekam i)

opet udahnem

jer mi jurimo

vuuuuuuuuuuššššš!!!!!!!!!!

i sve je tako nestvarno

i

rekao bi

nismo tu

da nije kukaca zgnječenih vjetrom o

vjetrobran

potop za svih

kao muzika i ljeto

prolazim kroz grad

kao da se zgrade

okomljuju na mene

dječaci u majicama kratkih rukava

djevojke u haljinama

prekrasan dan za sunčane naočale

štite mi zjenice od sunca

i svijet

od mojih

slanih suza

(o da potopit ću vas sve)

čaj

bog što radiš

o bog pijem čaj

s kim

sam

sam? zašto piješ čaj?

žedan sam

kad si žedan piješ vodu ili sok a ne čaj

imaš pravo volim te

i ja tebe

lažeš

i ti isto

znam to je sad u modi

istina čuj dolazim na kolodvor u osam i trideset dolaziš po mene?

da

u redu jedva čekam da te vidim

da? i ja tebe

ali dušo ti si sljep

i ruke su oči ako znaš gledati

gazela

svuci se

potpuno

do kože

skini sat sa ruke

povrijedit će me metal

ili

uplest se u kosu

i čupat će

i

skini se do gola

navuci teške zastore

preko otvorenog prozora

ni mjesec

moj prijatelj

ne smije me vidjeti golog

priđi mi

na prstima

pitam se

jesi li u prošlom životu bila gazela

ili fred astair i ginger rogerts

ili sirena

ili list na vjetru

poljubi me i nemoj

dopustiti

kraj svijeta da

me pojede

Tama

Zatvorio sam škure i tama je izvirila ispod kreveta. Izašla je iz ladica i ormara. Izmigoljila je iz podruma i sakrila predmete u njenom stanu od naših pogleda. Oči nam nisu bile potrebne. Nasmijao sam se.

-Zašto se smiješ?-upitala je punim ustima.

-Tako-odgovorio sam, nasmijano i ljeno, i slegnuo sam ramenima, no ona to nije primjetila.

-A dobro-rekla je, kao da sam od nje sakrio, ne znam kakvu, tajnu.

Šutjeli smo i nije bilo neugodno. Iako nisam vidio znao sam da je tu negdje. Sjedila je za stolom i umakala pomidore u sol. Jela ih je, proždirala ih je punim usnama i bijelim zubima. Bilo je vruće. Osjećao sam miris njene kose. Približio sam se i pokušao joj uhvatiti ruke. Odmakla se od stola, nasmijala se poput djevojčice i otrčala u sobu njenih roditelja, hitro poput neke vitke životinje iz afričkih savana. Tromim korakom uputio sam se njenim tragom. Zaključala je vrata.

Pokucao sam.

-Ko je?-upitala je smijući se.

-Lovac Luka-odgovorio sam.

-E pa, šjor Lovac, morat ćete reć čarobnu riječ.

-Daj Ana, ne radi pizdarije, pusti me unutra-hinio sam ljutnju.

-Čarobnu riječ!-viknula je.

-Molim te?-zamolio sam što sam poniznije mogao.

-Nije to-rekla je.

Nisam znao dalje. Stajao sam na pragu i razmišljao.

-Šta je, šjor Lovac, ne znate?-podjebavala me je.

-Ana volim te-rekao sam i vrata su se otvorila.

-E sad ću da te jebem!-uzviknuo sam s vrata.

Nasmijala se.

Poletjela mi je u zagrljaj i poljubila me. Imala je okus rajčica. Ljubili smo se dugo i tama je kružila oko nas.

Odgurnula me je od sebe i sjela na krevet.

-Jesam li ti lipa?-upitala me.

-Jesi-odgovorio sam-ali isto bi radije tvoju mamu. Ili tvoju baku. A tek tvog brata-cerio sam se i oblizivao se jezikom.

-Pederčino-uzviknula je i priljepila mi trisku uz desni obraz. Zapeklo me. Ona me zažvalila divljački. Kad se odvojila od mojih usana prasnuli smo u smijeh.

-Volim te-rekao sam.

-I ja tebe-rekla je.

Opet smo šutjeli i opet nije bilo neugodno.

Sjela je na rub kreveta i svukla je haljinu sa sebe. Svukla je gaćice i grudnjak.

-Mali!-uzviknula je-Sad ću te jebat ka šta te niko dosad nije jeba.

-Da, uzvišena gospođo!-uzviknuo sam, stao u stav mirno i salutirao. Osjetio sam kako mi je i kurac već u stavu mirno. Svukao sam se u mraku. U sobu nije ulazio ni tračak svjetla.

-I bolje-pomislio sam. Sramim se svog tijela.

Prišao sam joj, potpuno goloj, potpuno gol.

-Jest kratak, al je debel ko batak-rekao sam.

Nasmijala se.

-Pa i nije baš.

-Al imam dobru tehniku, ne?-trudio sam se da obranim svoju muškost.

-Pa i nemaš-rekla je zlobno.

Zastao sam u pola koraka i glumio plač.

Ustala je sa kreveta i počela me maziti po kosi.

-Dobro, dobro, imaš, samo nemoj plakat-tješila me umilnim glasom.

-Šmrc-prošaptao sam-Zločesta si.

Poljubio sam je. Došli smo do kreveta. Pala je na čiste lancune.

Kleknuo sam na tepih i raširio joj noge.

-E, imam dobar rad jezikom, to mi moraš priznat-rekao sam.

-E, to ti priznajem.

 Smijala se i stenjala, i grčila i vikala i uživala.

-Dođi gori-prostenjala je.

Slušam svaku njenu riječ, svaku njenu naredbu i volim je beskrajno poput mora.

Uzima me u usta i staje onda kad je najbolje.

Ležim na njoj i pazim da je ne uništim svojom težinom.

-Jebi me-šapuće mi na uho dok jezikom prelazim preko njenih malih i slatkih sisa.

-Kondom?-upitam.

-Ne treba-reče.

-Sigurna?

-Sigurna. Neplodni dani.

Ulazim u nju. Jebemo se dugo i ona se steže i grči i svršava. Nadam se.

Ja sam izdržljiv. Vadim ga iz nje. Uzima me u usta. Malo me grize po glaviću, ali nema veze, opraštam joj, volim je.

-Gotov sam-vičem i ona ga vadi iz usta. Svršavam joj po grudima.

Odlazimo pod tuš i skidamo znoj sa sebe. Moje beskorisno sjeme odlazi na put kroz magične labirinte gradske kanalizacije. Mašem svojim momcima, ona se smije.

-Lud si!-kaže i ja je volim ludo.

Brišem kapljice vode sa njenih leđa. U stanu je tama, obuzima nas iznutra i izvana i topla je poput ljeta i slatka poput čokolade.

Šutimo i nije neugodno. Nikad nije ni bilo. Tek kad je otišla.

...

..................................

.......................

.....................................

...................................

.....................................

..............................

..................................

....................................

a ja još uvijek tražim onu

u čijim očima sam lijep

sitting duck

i'm like a sitting duck

take the flesh out

till i'm just

bones

and fuck me in the brain

fuck me in the brain

fuck me in the brain

'till i'm dead

rulja

bila je to najljepša djevojka na svijetu. njena ljepota nije mogla stati ni u izlaske sunca, šum mora i padanje kiše. njena ljepota nije mogla stati u riječi, tonove i boje. bila je prevelika čak i za svjetlost zvijezda i trag mjeseca na vodi.

ona bila je sama.

zbog njene ljepote nitko joj se nije usuđivao približiti. nitko nije mislio da zaslužuje biti u njenoj prisutnosti.

ona bila je sama i tužna.

bio je mladić, ni lijep ni ružan, sasvim običan. mislio je kako je najružnije biće u svemiru. rijetko je izlazio iz kuće i družio se s ljudima, jer je mislio da će samom svojom pojavom nekoga uvrijediti.

bio je sam i tužan.

svi su imali nekog samo njih dvoje bili su sami.

ona ga je spazila u gužvi, otrčala do njega i uzela ga za ruku.

ljubovali su u njenom dvorcu danima.

tad se pročulo.

rulja je provalila kroz vrata palače.

njega su zatukli iz zavisti.

nju su spalili na lomači kao vješticu.

no smrt im se smilovala. prenjela ih je na pust otok i ostavila ih same. on je postao ribarem, a ona njegovom ženom.

nestanak

kad zemlja nestane

hoće li mjesec biti slobodan

pitam se

o newtone

pitam se

first girlfriend

first girlfriend

skull smashed wide open

whigs howling in the shipwreck

all the wrong steps you make

it's a trap

for your smile

and the sound in the breeze is

horror of lost days

do you really think i'm the best?

and look

my father

i love her

says the boy

to the king

but he's the king and

the boy will marry  rozalinda

princess of spain

oh yeah

it's the tender trap

first girlfriend

it's allways a shipwreck

when she's gone

kolači

kolači su odavno izgubili okus.

a voda je prešla u paru.

i drva su postala

dim

i prašina poslije vatre.

sve što znam je tišina.

krajem

nema i ništa je

zauvijek

u glavi.

podignem

pogled i

stabla

su mravi.

i radim za

zimu

i cvrčim

za sreću.

ljubav znači

toplinu

najveću.

i krajem

se spajam

za kraj.

u špilji

smije se

zmaj.

i spajam se

krajem za

kraj.