Almost Famous

optimizam

o da

sjene su mračne

no po njima znaš postoji veliko toplo sunce koje grije

i znam

kad padneš udariš

i krvariš

no znaš tlo je tvrdo i nema straha za sljedeći korak

i

kiše znaju biti hladne

dok ti se zavlače za vrat i probijaju kroz

cipele

no znaš još uvijek ima vode a kod kuće te ionako čekaju

suhe papuče i

čaj

onog časa kad sam izašao

potpisao sam ugovor

znao sam

miješat ću govna

golim rukama

sve do laktova i više

i

moja jedina sigurna nagrada

je disanje

zar to nije dovoljno?

o da gledaj kako smijem se 

brodovlje

poklisari

donijeli su vijesti

kraljević je crni

izjahao u zoru

njegove su lađe

nestale zauvijek

iza horizonta

pjevale su moru

a ja

ja sam stajao na stijeni

i sve te lađe

plovile su meni

palantir

večeras

u lovu na vile

šuma odiše tišinom

krijesnice su kao zvijezde

visoko u krošnjama

put prekinut svjetlom

mjesečevih farova

njihov smijeh je srebro

poput gorskog potoka

njihove kose su svila

ogrni me i šapući dugo

večeras

lovim sirene

mreže su zlatne

danju vidim jednu

noću tisuću zvijezda

obale su tamne crte

ne trebam ih

njihov smijeh je opasan

opojna muzika

njihove kose su hridi

nasukan i pjevaj mi tiho

o

zemljane ljetne večeri

zrikavci

i toplina snova me odnosi

sirenama

vilama

šumama i plažama

viljem tel

viljem tel ima kapu

a ima i nos

kad hoda po šumi

nikad ne hoda bos

on ima samostrel

i tobolac pun strijela

i on uvijek pere ruke

prije svakog jela

indijanci

sasvim je jasno

indijanci nisu radili ništa

samo su plesali

plesove za kišu

krali orlova pera

lovili vukove

klanjali se manituu

pušili lule mira

kopali ratne sjekire

mazali lica bojama

jahali na konjima

vikali va-he

sjedili kraj vatre

jeli bizone

lunjali šumama

pjevali

i

umirali s vjetrom

i nikad nisu znali koliku vrijednost ima zlato

kako je ljepo okružiti se stvarima

saviti sigurno gnijezdo

dići kredit za auto

glasati

otplaćivati hipoteku na kuću

trošiti bezolovni benzin

ili

dizel

plaćati porez

umirati

u bolnici

okružen steriliziranim

ljudima

čini mi se

(možda se varam)

bili su sretni

zbog toga smo ih i

istrijebili

hladan

ma može svijet biti

hladan

kolko hoće

ja sam topao iznutra

nikad me neće

smrznuti

ne dam se

pobijedit ću

vidjet ćeš

otok

otok je prokopao

kanale

uske prolaze napunio je morem

odijelio se od svijeta

i

ostao je sam

valovi mu

udaraju u stijene

i vjetar mu odnosi zemlju sa

kostiju

visoke ptice pljuju po šumama

njegovim

i mravi buše rupe u tijelu

otok je sam

potpuno sam

samo

obala se sumrakom divi njegovim crnim

obrisima

i suncu

koje tone iza njegovih osamljenih leđa

u more

papillon

svaki sedmi val te odnosi

daleko

od ove vražje stijene

daleko

na beskrajnu pučinu

no onih šest zdrobit će te

o kamenje

o da

zatvorit ću oči i

skočiti

u valove

i nadati se

najboljem

gurač kamena

sizifa su prokleli

on je gurač kamena

isprva je plakao i molio za milost

bogove

no oni su bili nijemi

ne dobivši odgovora gurao je kamen

upoznao je svoje ruke

i padine brijega i

izlizao je staze za životinje i ljude i

zauzvrat

dobio je osmijehe i pjev ptica

oni su mu ublažili kaznu

svakim danom kamen je bivao sve manji

na kraju je nestao

iscrpljen od trenja

sizif je bio slobodan no nije znao što

sa slobodom

jer

on je gurač kamena

zauvijek i jedina

stvar koja je

sigurna

nafta

tisuće godina prije na zemlji živjela je nafta. bila je ružna i crna i nikad nije potezala vodu za sobom. nije se kupala u vodi i nije bacala otpatke u smeće, već bi ih sakrila pod tepih ili krevet, ili bi, što je još gore, otpatke bacala u mora i rijeke. njen neugodan vonj širio se naokolo. bila je jako nezgodna za razgovor, prostačila je i rugala se drugima. bila je zla.

životinje i biljke i kamenje i plaže i sve ostale žive i nežive stvari okupile su se na rubu vulkana. dugo su vijećale. nakon devet dana vijećanja donijele su odluku. nafta je morala otići. no ona je bila velika i jaka i vijeće nije imalo ni moć ni silu da je ukloni. zbog toga je vijeće zamolilo zemlju da se pobrine za naftu.

zemlja ih je upitala žele li to zaista i njihov odgovor bio je potvrdan. zemlja je samo slegla ramenima i napravila ono što su od nje tražili.

sakrila je naftu među svoje slojeve, duboko duboko duboko. no jedna mala kapljica izbjegla je zemljinim očima i skrila se u najdublji hlad gorja.

nekoliko tisuća godina kasnije ta ista kapljica se sve više i više razvijala dok konačno nije postala čovjekom.

čovjekova jedina želja bila je osloboditi naftu, stvoriteljicu.

on je pokorio biljke i životinje i sve žive i nežive stvari (iako nije pokorio prirodu).

počeo je kopati i bušiti i tragati za naftom.

konačno ju je pronašao. kad je prokuljala na površinu bila je bijesna.- bila je bijesna jer su joj oduzeli slobodu i sve na što je mislila bila je osveta. poplavila je čovjeka, životinje i biljke, i sve živo i neživo i na posljetku je poplavila i zemlju.

smrad nafte širio se daleko u svemir.

sunce to nije moglo podnijeti. skupilo je svoju dječicu i napustilo taj dio svemira.

nafta je neko vrijeme uživala, a zatim se smrzla i umrla od samoće.

how am i driving

bez tebe

vječnost čini se praznom

poput kiše u nedjelju

a već sam spakovao stvari

za put u škotska brda

tuga mi u očima dok

sjedim pokraj prozora i

gledam snjegovića kako se otapa

ne poznajem staze

ceste

i dlanove

kroz koje povest će me život

ne znam ni voziti

nema veze

naučit ću

samo budi na

suvozačevu sjedalu

najdraža

posudi mi oči i ruke

zarazi me

sobom

pusti me

ne znam kud

zar je uistinu bitno

o draga jedino je važno

nikad ne stati

zar ovo je kraj svijeta

bez tebe vječnost čini se praznom

i dugom

poput samotnih subotnjih noći

ispunjenih jedino

nesanicom

i maštanjem

ljudi vs kukci

gazim mrave na putu

i gnječim dosadne muhe dok zuje

rasipam ih po prozorskom staklu

i prstima ubijam komarce

na koži

iz obijesti kidam bogomoljkama

noge

i skakavce skrivam po ženskim

torbama

kada ih otvore da viknu

prestravljene

a ja da se smijem

i pauke progonim metlom

posipam otrove

ubijam

i gadim se sam sebi

i kajem se

i strahujem

što ako zamijenim

jednog lijepog proljetnog dana

ljude za kukce

nadam se da nikad neću

slab

rekao sam

moje ruke su slabe i dlanovi

kroz

curi voda

slabe su jer strah me snage

i ako postanem mračan

poput sata pred zoru

uništit ću

i zato biram

slab sam

i neškodljiv

no želiš li

progutat ću adamovu jabučicu

i bit ću jak

i znam

moja najveća vrlina je

znam sve svoje mane

ne borim se protiv

jer dio su mene i neka su

no želiš li

borit ću se

o da

bit ću jak

no ja sam kiša i

moje vrijeme je prošlo

i

možda nije ni bilo

i možda

možda

( pomislim kad mi je kosa more a sunce sja)

tek ima doći

weak arms

orange orange spinning in the air

so catch me

in your weak arms

i'm light as dawn

and shadows

you can see them through my skin

blue skies blue

blue skies

and white clouds

orange orange spinning

like the sun

setting behind mountain range of my lips

oh

i'm floating down

the drain

i couldn't care less

oh yes

i pretend

don't leave me here

paralized of fear

catch me

in your weak arms

i'm lighter than the dream

daleko

ostavi me samog

na trenutak

pusti moj duh

neka pluta

neka lebdi u zraku

pokošen dugom

neka lebdi po zraku

ponešen vjetrom

i ruka nek tvoja

mi kaže

momče

pusti me

kreni

daleko daleko odavde

daleko daleko odavdje

umorni prsti

ne sjaje

riječi su meke

ko jaje iznutra

kad malo se kuha u vodi

napuni mi

poljupcem pluća

i pusti moj duh nek pluta

pokošen dugom

i kreni i kreni odavde

i kreni i kreni odavde

do žala

pusti me do žala

da spoznam već jednom

taj žal

i odem daleko odavde

pretpostavke

ako pretpostavimo

da konj je sferičan

a

zanemarimo otpor zraka i

težinu

i

zaokružimo sve na dvije decimale

bože moj

istina!

znanost uistinu djeluje

riječi

tko sam ja

da slažem

drveće u šume

tko sam

da spajam

kapljice u mora

pišem riječi u priče

i sviram tonove u pjesme

tko sam ja

da pokažem ti sjever

kad se izgubiš?

pusti me

moje riječi nisu istina

i samo meni su ljepe

helij

ne gledam ljude

samo njihove sjene

privuci ruke tijelu i otopi se

šareni leptiri

 boje ne primjećujem

samo gledam trag prašine što ostaje

o dijete

kada poletim

ti na zemlju spusti me

o draga

kada posrnem

ti me napuni

helijem

martin u oblacima

Jutro je bilo prohladno. Na ulicama nije bilo mnogo ljudi. Ljudi su se spustili iz obližnjih sela u grad kako bi prodali nešto od povrća i voća kojeg su uzgajali u visećim vrtovima svojih domova. Grad je šutio šutnjom tisuća ljudi, šutnjom tisuću puta sablasnijom od šutnje kamena, mora, pustinje, šume. Grad je čekao da ljudi izađu iz kuća i probude ga. Sad se gnjezdio u krevetu, more mu je oplakivalo kamene strane i galebovi su mu klicali.

Martin je stajao mirno, obavijen jutarnjom hladnoćom. Gledao je prema suncu koje je lijeno izlazilo iza bijelog oblaka. Stup je bio drven i hladan. Martin mu je prišao i odmjerio ga pogledom od vrha do dna. Obujmio ga je rukama i nogama. Polako se uzverao uz stup kao ljenivac uz stablo, samo nešto brže. Kad je stigao do vrha osjetio je kako mu vjetar struji kroz kosu i miluje mu lice. Sunce je izmigoljilo iza oblaka i obasjalo grad. Tisuće ljudi izašle su na ulicu i tišinu pretvorile u buku. Visoko iznad tisuća stajao je Martin, jednom rukom držao se za stup dok je drugom divljački mahao po zraku.

-Živila Revolucija!-vikao je-Živili Marks i Engels! Živila Rusija! Živija drug Lenjin!

Vikao je sve dok mu plaća nisu ostala bez zraka. Osmijeh mu nije silazio s usana.

Tisuće su se smijale posprdno.

-Redikul!-govorili su i smijali se zlobno.

Tako u ovom gradu nazivaju ljude koji su sretni.

Martin je skliznuo sa stupa i nogama čvrsto dotakao zemlju. Još uvijek je bio gore, među oblacima. U mislima. Krenuo je ulicama. Nije znao kuda i kamo i pustio je ulicama da ga nose na svojim popločanim leđima.

Prošao je i taj dan.

Martin je ušao u kuću. Znali smo, doći će, džepova punih kovanog novca, kao i uvijek. Sjeo je za stol i jeli smo slasno jer čitav dan smo trčali bosi i lovili smo leptire i smijali se nebu i ranjavali smo noge i bili smo prljavi, sve do maloprije. Martin se smijao dok je jeo i čudna toplina je isijavala iz njega. Bio nam je drag i mio. Večera je završila i majka je počistila stol. Čekali smo u kutu dok je Martin pričao s ocem nešto što mi nismo razumjeli. Došao je i naš trenutak. Martin je legao na pod i mi smo znali da je to to. Skočili smo na njega i škakljali ga i škakljali i škakljali i kovanice su ispadale iz njegovih džepova i mi smo grabili i grabili i grabili i time nismo mogli kupiti gotovo pa ništa. Martin se smijao i grčio i najveća nagrada bila je spoznaja da možemo ostati djeca i kad narastemo i ne trebamo biti namrgođeni kao svi odrasli.

Martin se nikad nije mrgodio. Kad bi i pokušao vidilo bi se da je to samo pokušaj. Kad bi ostajao sam kod kuće, Martin je potajice vježbao mrgođenje u ogledalu no od tog bi samo prasnuo u smijeh.

Vrijeme je tiktakalo iz satova i budilica, vrtilo se sa Kuglom, i odnosilo starce na počinak. Možda i ne ako vjerujete u reinkarnaciju.

Martin se i dalje penjao po stupovima i vikao i propovjedao ljubav svojim osmijehom. No to je postalo opasno. Kružile su glasine o novom ratu. Grad su preplavili policajci, kako javni tako i tajni.

Jednog jutra Martin se popeo na stup.

-Živili braća Marks i Engels! Živija drug Lenjin! Živila majčica Rusija! Živija komunizam i socijalizam! Živili proleteri!

Vikao je punih deset minuta.

Kad se spustio sa oblaka dočekao ga je tajni policajac koji je svojim istupom postao nešto manje tajni.

Martin je bio uhapšen. Sjedio je u zatvoru i smiješio se. Tamničar je otključao vrata i dao mu mot glavom.

-Idemo-rekao je oštro.

Martin je ustao i krenuo za njim.

Sudnica je bila stroga i zaudarala je po činovništvu, papirima, mastilu, znojnim debelim sudtcima i odvjetnicima.

Martina su posjeli za klupu. Sudac je ušao i svi su ustali. Sudac je sjeo za svoj stol i namrgodio se. Martin se nasmiješio. Sudac se opasno nakašljao. Martin je pokazao svoje bijele zube. Sudac je stavio naočale na nos i otrovnim pogledom prostreljio prisutne u dvorani. Svi su zadrhtali osim Martina. On se suzdržavao da ne pukne u smijeh. Sudac je pročitao nešto s nekakvog papira i zatim je opakim i teškim glasom prozborio

-Dakle,...

Sudnicom se prolomio osamljen smijeh.

To se Martin smijao. Ostatci sudnice bili su zbunjeni.

Sudac je bio crven u licu. Zajapurio se i dreknuo

-Dosta!!!!!!!!!!!

Martin je prestao, podigao pogled, vidio japurno sudtčevo lice i puka ka kokica od smija. Nakon nekoliko trenutka prestao se smijati.

-Zašto se smijete?-pitao je sudac.

-Ne smijem se-odgovorio je Martin.

-Zašto ste se smijali?-uporan je bio sudac.

-Bilo mi je smišno-rekao je Martin.

-Što vam je bilo "smišno"-posprdno je i s visoka rekao sudac.

-Vi.

Smješak je prešao preko svih lica sudnice, samo se sudac namrgodio.

-Dobro-rekao je sudac pomirljivo, a zatim zlobno dodao-vidjet ćemo tko će se zadnji smijati.

Martin se nasmiješio.

-Optuženi ste da ste poticali narod na pobunu. Poričete li to?

-Ne-odgovorio je Martin.

-U redu ,ako je tako rec...-zbunio se-Kako to mislite ne?

-Ne. Ja jesam potica narod na pobunu.

Sudnica je mrmorila i brujala i hučila i proizvodila brojne zvukove za koje u našem jeziku nema imena.

-Ne može tako...-mrmljao je sudac-To tako ne ide! Uh-nervozno je zastao-Dopustite da vam objasnim kako funkcioniraju stvari. Ja pročitam optužnicu. Vi zanječete da ste krivi. Dobijete advokata. Tužitelj iznosi dokaze, a vaš advokat vas brani i to tako traje sve dok ja ne kažem da je gotovo i osudim vas. Tako svi imamo posla i svi su na kraju zadovoljni, osim vas, naravno, koji završite u zatvoru. Jeste li shvatili?

Martin je potvrdno kimnuo glavom.

-U redu-pomirljivo je nastavio sudac-Da probamo ispočetka.

Namjestio je naočale na nosu, bacio prijeteći pogled preko naočala osumnjičenom i dubokim glasom pročitao sljedeće

-Gospodine Martine optuženi ste da ste dvadeset drugog desetog tisućudevetstotridesetosme poticali narod grada Splita na pobunu protiv kralja i domovine. Poričete li to?-upitao je sudac i pogledao Martina umilnim molećivim pogledom.

-Ne-reče Martin-Kriv sam.

-Isuse Kriste-zavapi sudac-to tako ne ide!

-A šta ću ja, šjor sudac, kad je to istina.

-Istina! Koga još briga za istinu! Koga je ikad bilo briga za istinu, uistinu? Lažite, za Boga miloga, molim vas lažite. Ja moram od nečeg živjeti-zavapi plačnim glasom i skoči sa svoje klupe prema Martinu.

Pao je na koljena pred Martinom i zaplakao

-Ja imam dvoje male djece kod kuće-zakukao je i izvadio crno-bijelu fotografiju iz džepa-Ova manja je Milena, a ova starija je Tonka. Ne otkidajte im kruh od usta molim vas!-plakao je kao ljuta godina

-U socijalizmu će svi imat kruva za jist-sa smješkom je Martin odgovorio.

Sudac je prestao plakati, podigao se sa poda, obrisao mantiju od prašine, zlobno pogledao Martina i promrmljao

-U redu.

Obrisao je suze iz očiju i sjeo za stol. Nakašljao se i opet postao strog i namrgođen.

-Priznajete da ste huškali narod protiv kralja i države?

-Priznajem?

-I da ste izvikivali komunističke parole na javnom mjestu?

-Priznajem.

-U redu. Sud vas proglašava krivim i osuđuje na doživotnu robiju. Vodite ga-mahnuo je rukom prema službenicima suda.

Martin je sa smješkom napustio sudnicu.

Četiri godine čekao je svoje oslobođenje. Zidovi nisu mogli zaustaviti Martinov duh jer on je uvijek bio visoko gore, među oblacima. "...Jer da me zatvorite u orahovu ljusku ja bih opet bio kraljem beskrajnih prostranstava." Četiri godine kasnije izvršen je prevrat u gradu i komunisti su pobijedili. Na čelu prevrata, kao vođe i organizatori, stajali su sinovi sudtca koji je Martina zatvorio. Svo vrijeme njegovog upornog službovanja sistemu njegovi sinovi su taj isti sistem rušili.

Nakon što je izišao iz zatvora Martin se okupao u moru. Sav mokar došao je do stupa, drvenog i vrućeg. Uzverao se uz njega poput pauka uz nit samo ne toliko paučinasto. Vikao je i divljački mahao rukom po zraku.

Spustio se sa stupa i izgubio se ulicama dok mu je kovani novac zveckao po džepovima. Nikad ga više nismo vidili.

(iako oblaci ponekad poprime njegov lik)