Nikola
CRVENI DANI
Do sada sam umro dvaput. Do prvog puta živio sam u svijetu bajki i snova. U tom razdoblju svog života bio sam najslobodniji .O, lijepa, o, draga, o, slatka slobodo. Fizički to nisam bio, to znam. Ne znam jesam li iz svoje ulice i njezine okolice izašao sveukupno deset puta ,a kad sam i izlazio to je bilo u pratnji roditelja. Sjećam se do svoje sedme godine sam nisam smio prijeći cestu. Opet mojoj slobodi nije bilo kraja.Bio sam slobodan da budem ono što sam htio biti, a i družio sam se s onima s kojima sam to htio. Dvorište ispred moje zgrade je bilo sav moj svijet. Tu smo naganjali loptu, penjali se po rezdeliji ( u čemu nisam bio baš neka štela ) te kopali bobice iz ćumura kraj starih šupa. Mama time nije baš bila raspoložena, ali lako mi je bilo pretrpjeti dernjavu jer od onih silnih bobica pravio sam takav nakit čijoj ljepoti bi pozavidjeli i stari Egipćani. Ono što nikada neću zaboraviti bio je prekrasan vidik na moj grad sa šestog kata. U tom pogledu najviše m se dojmilo Sunce i šutljiva daljina. Prosto sam bi zadivljen zrakama sunca dok su se onako slobodne presijavale po prašini koja je lebdila u zraku. Kakvi automani, štrupfovi, bananameni, nove lopte ili skirolovi. Zbog tog Sunca vrijedilo je bojati se proći kroz mračno stubište ili pred zoru plašiti se sablasnih likova koje je moja mašta pravila od nemarno bačene deke. Pored tih likova često su nemir u moju malu glavu unosile svakodnevne vježbe za jačanje vida mojeg desnog oka. Naime, svaki dan, najčešće iza ručka mama bi mi dala crveni najlončić, ja bih ga smjestio između svog desnog oka i naočala i tegobiranje bi počelo. Dobio bih novine, najčešće ´Oslobođenje´ i slijedilo bi pola sata zatvaranja u sobu i popunjavanja crvenim flomasterom svih slova o. Nerijetko bih nakon samo pet minuta nalazio sebe kako plačem kao godina jer mi je bilo tako krivo što nemam kao i većina djece zdrave oči. Tako bi se sve oko mene obojilo u crveno i više nisam mogao znati da li pada mrak ili se rađa dan. U mojim suzama caklila se sloboda moga odrastanja. A onda bi prošlo tih pola sata i sa prvim danima jeseni ´89 našao bih se iza zgrade sa svojim prijateljima, šibicama i starim novinama. U svojoj silnoj slobodi palili smo papir i gledali s nekakvim strahopoštovanjem kako ga crvena vatra ždere. Kao da smo znali što nas čeka. Sloboda paljenja i uništavanja ležala je čini se i u nama. A onda nakon nekoliko mjeseci prvi put sam umro. Baka je otišla i to zauvijek. Bio sam slobodan da plačem, ali to nisam činio. Valjda zato što sam se toliko isplakao nad ´Oslobođenjem´.Do proljeća ´92 sve je prošlo u nekakvom bunilu i jedino što se iz toga doba sjećam jeste nevjerojatna snaga mržnje i zla koja se gotovo mogla opipati u zraku. Slušao sam na radiju i TV-u istovremeno ´Smells like teen spirit´ i ´Nekako s proljeća´, a onda sam i po drugi put umro. Ljudi čini se nisu odlazili samo zbog bolesti nego i zbog divljačke mržnje. Postao sam slobodan da prezirem sve one koji se ne zovu slični meni i moram priznati s žaljenjem da sam u početku to i činio. Nije to bila mržnja, to je bila teorija tipa: ˝ Pa ipak oni su drukčiji od mene, mi se po nekim odrednicama ipak razlikujemo.˝ Koja glupost! Sva sreća da sam vježbao svoj vid. Vrlo brzo sam uvidio čemu takvo gledanje na stvari vodi. Naravno, sveopćoj histeriji Ne vjeruj nikom iz drugog jata, uvijek budi spreman uzvratiti udarac. Doista, ljudska glupost je neuništiva. A opet s druge strane na sve se može gledati crno bijelo. Il´ si dobar il´ si zao. Il´ si lijevi il´ si desni. Zato valjda i imamo slobodu da nosimo breme njezine odgovornosti. Slobodni smo da mrzimo ili volimo, budemo svoji ili tuđi, gradimo svoje stavove ili uzimamo zdravo za gotovo tuđe. Većina nas ne može izvaditi vizu za Australiju ili Ameriku, a za tolika prostranstva u svojo glavi tokom cijelog života ni nemamo želju da ih vadimo. Tako lijepo bi bilo tamo otići bez alkohola, vjere i droga. Koliko smo ustvari slobodni tako nikad nećemo ni saznati, a sve je tako jednostavno. Isto tako kako smo ružni možemo biti i lijepi, možemo biti i skromni i široki i riječju i duhom, ali to je tako teško. Treba se namučiti i tamo gdje svi udaraju jedan ritam udarati sam sasvim novi. E, pa da, za to imamo mozak, srce i dušu pa zajedničkim snagama valjda se možemo popeti na pravi autoput. Negdje davno uz put smo pokupili slobodu pa da nam je negdje još pokupiti hrabrost pa da u miru za pravi cilj umremo i po treći put.
ŽIVJELA PREDGRAĐA, NEBULOZE, PISOARI I REVIZORI PRIKRIVENI
Nizama bijaše mlada i lijepa djevojka. Živjela je u predgrađu Dobrinja u olimpijskom gradu Sarajevu. Jednoga dana odluči ona promijeniti svoj život iz korijena. Uze lopatu i ode na obližnje brdo Mojmilo. Kad se pope, stade kopati. Dok je kopala, mislila je na svog prijatelja Nizama (koji je, uzgred rečeno, želio biti nešto više nego samo njen prijatelj - čitaj: ženik). Bio je pravi roker, a to je postao kad je čuo pjesmu ROCK´N´ROLL, grupe Led Zeppelin. Ta je grupa, uzgred, bila u Pola & Zagabria na njihovoj turneji 1997.-´98. No, grupu činjahu samo Jimmy Stranica i Robert Nasad.
Sad se vraćamo Nizami. Kopala je kad smo počeli analizirati njene maštovite snove i bogate predodžbe. Kopavši, začu nešto u žbunju. Pođe vidjeti što je, i ugleda malo stvorenje. Nizama ga upita da joj pomogne kopati, a ono reče VAŽI (bio je to veliki hit britanske grupe Supergrass, koji je dosegnuo vrh sviju lista u Ujedinjenom Kraljevstvu kasne jeseni ´96.), no ne pomože joj. To podsjeti Nizamu da je na ovome svijetu većina ljudi (i stvorenja općenito) vrlo okrutna. Tako ona nastavi kopati sama pitajući se: GDJE JE TO SVE KRENULO NAOPAKO? (mali hit Oejzisa). Konačno, udari ona svojom lopatom o nešto vrlo čvrsto. Bijaše to kutija. Otvori je, a divna ružičasta svjetlost stade se širiti svijetom. Ona nije bila ni približno brza kao obična svjetlost, no ipak se raširi po cijelom svijetu. Bijaše to svjetlo ljubavi, mira i razumijevanja. Zbog toga nastavi Nizama živjeti u sarajevskom multietničkom, multipluralnom i multivitaminskom društvu, i ne ubi se. Do kraja svog života živjela je vrlo sretno s Robijem, Svetoslavom, Nizamom i svim prikrivenim revizorima.
Objavljene u ALBUM-u br. 10., ljeto 2000.
PLODOVI
Poliži si krajeve koraka kad okreneš leđa od lica protuha
Gledaj sad tu veliku rijeku koja trči svome kraju daleko od tvog jezika
Kako bi samo tvoje oko htjelo naslonit se na zid koji je njezin kraj
Da, i tvoj prst ima želju da joj probije novi klanac
A ti si tako glup, pravi Bosanac koji se boji misli više od tri metra
I da dubiš na glavi i da stojiš na rukama vjerojatno bi bolje vidio ovaj naopaki svijet
A kako je sve prosto, mišlju si već na drugoj obali
Korakom je sve nebitnio ostalo po strani
Pa nije te više briga što su tvoji bijeli, a njihovi opet crni
Na drugoj obali vise plodovi Sunčeve glave
SAN
(Kažu da nije pametno pričati svoje snove, a ja činim upravo to. Ovaj san sam odsanjao u studenom ´99.)
Sjedim u kino dvorani i pratim na platnu koncert klasične muzike. Orkestar svira i baš mi je super. Nakon nekih sat vremena odjedanput na mene skače nekakva grdosija i hoće da me bije. Redari nas razdvajaju, a on mi prijeti kako ću poslije predstave dobiti svoje. Predstava završava i ja nalazim sebe kako zajedno s prijateljem iz Slavonskog Broda (kamo sam izbjegao pred kraj rata) surfam niz Miljacku. Oblijeva me osjećaj svježine, slobode i blaženog mira kojeg na mene ostavlja, čini se, sva ta voda koja me okružuje. Konačno, izlazim iz vode i krećem kući. Tad, tu ispred mene, ponovno se pojavljuje ona kabadahija.
E, sad si gotov. Okreni se da te upucam.-kaže.
Okrećem se bez riječi i čekam kraj.
Ej, zašto su ti hlače tako spuštene? Da ne slušaš možda rap?-opet on.
Kakav sad rap. Ne sjećam se ni da san skinuo surfing odijelo, a kamoli da sam odjenuo hlače i to ih instalirao ovako spuštene, mislim u sebi.
Pa slušam.-odgovaram zbunjen.
Koji ti je pjevač najbolji?
Znam da ima onaj jedan…
Notorius Bi Aj Dži.
I meni isto. Znaj spasio te Notorius i da te više nikad nisam vidio na koncertu ozbiljne muzike! Hajde, sad bježi. Live after death. Aha, yeah.
Bježim…
Budim se u goloj vodi. Bože, znam da mi je na javi život pun budalaština, ali zašto mi gluposti moraš projicirati i u snu. A, šta ćeš, i to je za ljude.
Objavljeno u ALBUM-u br. 11., jesen 2000.
ZLO I NAOPAKO I DALJE ŽIVE PREDGRAĐA, NEBULOZE, PISOARI I REVIZORI PRIKRIVENI IŠČEKUJUĆI SOCIJALNE TURBULENCIJE
Gospođa Nizama se nemalo iznenadila snom koji je sanjala prije nekih šest mjeseci. Ta, njezin muž jeste bio Nizam, a prošle su godine otkad se on ložio na Led Zeppelin. Naime, suprug ju je prije tri ostavio, umrijevši od gladi, a iz siromašnog neba (grč. uran) među sarajevskim svijetom su se počele širiti glasine (baš nekako u to vrijeme) o balkanskom sindromu. Sad je trebalo zauzimati pozicije pred vratima Predstavnika i boriti se protiv siromaštva zajedno s starim prijateljima Svetoslavom i Robijem. Na skupu su mnogi pričali o sindromu i njoj je bilo veoma drago što je dezinformacije o postavljanju jedno tarifnih satova mogla prenijeti Gringu i Isaku koje nije vidjela još od gimnazijskih dana. Prije izvikivanja parola i poziva na sveopći štrajk glađu umirovljenika, intoniran je NACIONALNI HIMAN ( skladba alternativne rock skupine Radiohead, čije značenje i influence nije razumio Aznadar, inače sin gospođe Nizame, nekmoli ona sama). Ono što je njoj bilo kristalno jasno jeste to da je ona mislila, dakle još uvijek se nije pretvorila u sohu. Kontempliranjem je tako zaključila da će vraćanje stare sovjetske himne (s nešto modificiranim tekstom) imati ogromno značenje za direktan pogodak jedne vatrometne raketle u krov Narodnog kazališta u Sarajevu. Misaona spojnica tj. asocijacija za to je bila, naravno, Varšavski pakt.
Ovo uvezivanje asocijacija Nizami (sad smo na ti) je išlo fenomenalno. Taj svoj dar je zamijetila nakon što je na upit voditeljice kviza 'Kako je, naopako je', gospođice Lane:'Kojoj vrsti životinja pripada emu?' (iznad koje je stajala slika iste (ne Lane već emua)) odgovorila potpuno tačno - ptica. Međutim, svoju darovitost Nizama nije mogla iskoristiti ni u vidu zahodskog papira jer se ista nije dala materijalizirati. Od nje također nije imala nikakve koristi ni na prosvjednom skupu koji je, uzgred rečeno, završio totalnim fijaskom. Predstavnici Predstavnika su, naime, rekli što su njima kokuzni došli te neka razgule u pravcu Higijenskog zavoda što oni nisu prihvatili te su nabrekli kao NAPLAVLJENO DRVO (treći singl nove brit pop senzacije Travis) svoj put preorijentirali u pravcu svojih domova. Nizama, razočarana, što je posjeti na njezin san, zaključi da što se više približava njegovom ostvarenju to je java sve jače po glavi handri. Pri ulasku u svoj hladni dom u Dobrinju dočekao je glas iz zvučnika (kojeg je do najveće razine pojačao Aznadar): ŠORŠA!!!. (Inače, bio to je glas Zacka de la Roche iz RATM-a u skladbi BULLS ON PARADE koji je izvikivao: SURE SHOT.) Situacija je postala neizdrživa. Ne samo zbog krvi koja je zbog glasne muzike izlazila iz njezinih ušiju već i zbog toga što je vjetar puhao, a stanje u državi nije bilo nimalo naivno. Kao biber po pilavu došla je ona mala koja je na vrata zazvonila tražeći 2 KM za čišćenje stubišta. Nizama nije imala ni krupno ni sitno te je djevojčici zalupila vrata pred nosom. Samospaljivanje, let s najviše zgrade na Alipašinom ili započinjanje kavge s revizorima - šta je rješenje? Ipak, SVE ONO ŠTO NE MOŽEŠ OSTAVITI ZA SOBOM je važnije od MIRA NA ZEMLJI.
Objavljeno u ALBUM-u br. 12., zima 2000./2001.
CURRICULUM VITAE
Rođen sam 06. 07. 1978. kao prvo dijete u familiji Bešlić od oca Ive, elektro-inženjera i majke Ljerke, doktorice. Mada ne vjerujem puno u to datum mojeg rođenja me je poprilično odredio. Kao Rak s podznakom u Raku (što saznadoh tek nedavno) predodređen sam od zvijezda da ga konstantno glabanam, No, dobro, nije bilo baš uvijek tako. Kao i većina prvih godina svog bitisanja ne sjećam se baš najbistrije, ali kroz maglu ipak nekako nazirem svoju prabaku s kojom sam špartao iz stana u Gundulićevoj u dvorište i natrag. Po priči roditelja, baš u vrijeme kad sam slavio prvi rođendan, ljetovali smo na Hvaru i tamo sam zaradio strah od pasa. Naime, dok su oni ispijali kavu na nekoj od pjaca u gradiću Hvaru, a ja se u kolicima vjerojatno igrao sa svojim rukama u zraku, na uho mi je divljačke zalajala nekakva džukela mješanac. Od tada u širokom luku zaobilazim najbolje čovjekove prijatelje. Jedna od stvari koje bih se morao sjećati jeste dolazak moje prve sestre na svijet. Prema maminim riječima, kad se ona pojavila s Ivanom u naručju u kasnu jesen ´79. bio sam toliko ljubomoran da nisam želio gotovo dva cijela mjeseca imati bilo kakav kontakt s ženskim dijelom obitelji. Provodio sam vrijeme šutajući s tatom loptu po snijegu i grudajući se, dakle, baveći se uglavnom muškim poslovima. Ti muški poslovi bili su moja preokupacija sve do polaska u školu. Naravno, njihov krug se godinama širio te sam s Dadom, Serđom, Igorom i Goranom razmjenjivao sličice, penjao se po rezdeliji, igrao klikera, pravio puške, praćke, lukove, strijele i loge, organizirao dječje olimpijade, prljao se po pijesku i ćumuru i već tada, polako počeo razlikovati šupke od pravih prijatelja. ´84. godine se najbolje sjećam. Prvo, te godine je tata na naš Golf zalijepio nekakvu crvenu naljepnicu koja mu je davala dozvolu da se vozi po gradu jer su tad (zbog olimpijade) puno mjesta počela zauzimati inozemna kola. Moje društvo, a moram priznati i mene, su najviše dojmili ogromni Mitsubishiji. Stajali bismo na pločniku s kapama na glavama ala Ingemar Stenmark, snijegom bismo gađali sva prometala, a kad bi oni naišli samo bismo ih gledali i pjevali (dječački falično): ´Mitsibuši, Mitsibuši, iz auspuha mu se puši.´ Europsko prvenstvo u nogometu je također održano te godine u Francuskoj. Na TV-u sam gledao štrumpfove, automana, Tiganu i Platinija, a napolju sam se bacao po asfaltu jer su me prijatelji ložili da sam isti Joel Bats. To mi je baš onako imponiralo. Tog ljeta smo lopte igrali ili ispred banke ili u Serđinom dvorištu. Mjesto smo mijenjali iz razloga toga što su nas iz banke polijevali vrućom vodom, a iz Serđina dvorišta nas je tjerao čika ´via, via´. Mnogo puta sam se tih dana potukao sa Serđom. Naime, on je imao čak tri duplikata sličice broj jedan iz albuma Euro ´84. koja je predstavljala logo prvenstva, ali je nije htio razmijeniti sa mnom. Ta sličica je bila jedna od rijetkih koje nisam zalijepio, ali je on nije htio razmijeniti ni za njih deset, a isto tako nije htio igrati sa mnom čize blize niti slika-bijelo tako da tu sličicu nikad nisam dobio. To mu neću zaboraviti nigdar. U studenom iste godine na svijet je došla moja druga sestra Dragica i prvo pitanje koje sam postavio mami kad nas je zvala iz rodilišta bilo je:´Mama jesi li mi rodila i bracu da se s njim igram lopte?´ Prvih dana kad je Buca došla u kuću Ivana i ja smo se gurali oko njenog krevetića, jeli čokolino i pitali se otkud joj tolika snaga da kad joj staviš prst u mali dlan nema šanse da ga lako izvučeš. Iako sam dobio sekicu sebe sam tješio da kad god joj stavim kapu na malu glavicu ona izgleda kao muško. Pred početak škole prvi put sam otišao na očnu kliniku jer mama, sve do tog vremena, nije htjela sebi priznati da s mojim vidom nije nešto uredu (kancelarijo). Tamo sam dobio cvikse i crveni najlončić i od tog vremena punih šest godina sam vježbao svoj vid. Vježba se sastojala u sljedećem: najlončić bih stavio između desnog oka i naočala i popunjavao bih po nekih pola sata, svakog dana, sva slova o u Oslobođenju crvenim flomasterom. To mi je stvarno teško padalo i činilo moje djetinjstvo na momente nesretnim.(Ako se iko u životu slično iztegobirao molim neka mi emailira, da podijelimo iskustva). Kako mi je to bilo jako mrsko nikad nisam znao koju dioptriju imam, a ista stvar je bila s visinom i težinom. Mislim zaista, kojeg vraga bi nekog zanimalo koliko kilograma ili centimetara imam osim ako nisam anoreksičan ili pretilan, div ili pak, patuljak. Opravdanje za svoj stav po ovom pitanju nalazim i u Almodovarovom filmu Sve o mojoj majci u kojem jedan senilni čikica prije no bilo koga pozdravi prvo ga pita koliko je star te koliko je visok. No, dobro, dosta o toj temi. Jedna od stvari koja me bunila u danima, sad već, mog dječaštva je bio natpis na jednoj od garaža u dvorištu moje zgrade. Pisalo je: GARAŽA-NE PARKIRAJ! Mnogo dana sam kao šestogodišnjak proveo kontemplirajući čemu taj natpis, kad garaža služi upravo za to da se u nju parkiraju kola. Kasnije sam skontao da se ovo NE PARKIRAJ! odnosilo na one vozače koji su također imali mozak na razini šestogodišnjaka i koji nisu mogli shvatiti da se ovaj natpis odnosio na njihovo konstantno parkiranje automobila ispred vrata garaže. Možda bi do njihovog mozga mnogo lakše doprla poruka koju donosi natpis: NE PARKIRAJ OVDJE! UMRIJET ĆE TI MAJKA!, a koji sam nedavno vidio na jednoj garaži.
Došao sam u svome pripovijedanju do osnovne škole koja se, by the way, zvala Vladimir Perić Valter.U moj život su ušli učiteljica Katica, prijatelji i prijateljice Mimo, Nedžad, Adnan, Vedrana, Mirjana, mnogi udžbenici i bilježnice. U Trasi sam postao pionir te sam kao odličan učenik čuvao stražu pokraj Valterove biste. Također sam se u starijim razredima takmičio u poznavanju njegova života. Ako me sjećanje ne vara, ovaj sarajevski ´simbol´ rodio se u Prijepolju. Iz tog razdoblja sjećam se odluke da svaki sastav pišem svojom glavom. Ona se izrodila nakon što sam kratki sadržaj knjige Doživljaji Toma Sawyera, prema maminoj preporuci, napisao na nekih petnaest strana. Poslije se ispostavilo da za pisanje imam nekog šlifa pa sam sastave pisao ne samo sebi nego i sestri. To je nekako i moglo proći dok je Ivana slikala moje radove za nastavnika Izeta Kukavicu. Ali kad je njoj došlo na vrh glave slušati: ´E, sad ovdje dodaj malo crvene, a ´vamo malo plave´ i ja sam njoj prestao pisati tekstove. U šestom razredu sam se po prvi put onako frontalno susreo s ljudskom glupošću. Dobio sam predmet domaćinstvo i nastavnicu Rabiju koja nam je o svemu naklapala osim o domaćinstvu. Iduće godine ona mi je predavala hemiju i tad sam od nje saznao kako su hrvatski MUP-ovci blokirali dubrovačko primorje, kao i to gdje se u Sarajevu mogu kupiti najljepše salavete. Negdje u to vrijeme sam po prvi put javno nastupio recitirajući (kao član literarne sekcije) jednu strofu Plavog čuperka u DPO-u, gdje se sad održavaju sesije najvećih blentova u povijesti planeta Zemlje (koja je također poznata kao planet Tame (read plenet Tejm (thanx Niceviću))).
A onda je došla ´92. i period mog glabanjanja je počeo. U ožujku su u Sarajevu iskrsli naki s čarapama na glavama i mržnja i ludilo su počeli onako momački da se zabavljaju. Opet je ljudska glupost pokazala svu svoju snagu. Tada saznajem da se poglavica mog plemena zove Njofra te da sa svojom skvo Ankicom živi u šatoru u Zagrebu.(Kažu, vratio je i kuću i stan i vikendicu, ali šator nije htio da vrati.) Odjednom su svi postali ponosni na svoje narodne ´heroje´ i kao normalna posljedica toga počeli su se dešavati: Višegrad, Foča, Prijedor, Banja Luka, Bijeljina, Trebinje, Sarajevo, Prozor, Stolac, Čapljina, Busovača, Ahmići, Kazani, Bugojno, Dretelj, Omarska, Keraterm itd. itd. Samo nek´ se zna i da se nikad ne zaboravi, na Sarajevo je u toku nekih tri do četiri godine palo oko dva milijuna projektila, a u njemu je poginulo deset hiljada ljudi od čega hiljadu i pet stotina djece. Prvog mjeseca rata nama djeci je u neku ruku bilo dobro jer nismo morali ići u školu, ali kad je počelo nestajati plina i brašna i kad više nismo mogli maknuti iz stana u Dobrinji, situacija se slight zakomplicirala. Idućih dva do tri mjeseca, dok nije počela stizati humanitarna, jeli smo po pet uštipaka na dan, a u rujnu je krenula škola po podrumima. Došle su godine skapavanja od gladi i žeđi, smrzavanja, rezanja drva, odlazaka na vodu, Icara, lanč paketa, okopavanja bašti, enteroproljevitisa, miševa, štakora i drugih glodara. No, to je bilo i vrijeme zezancije. Feđa, Amel, Bojan i ja smo činili jednu veselu multietničku skupinu (otprilike kao dječaci iz Pavlove ulice ili ,pak, kao momcovi iz Ćopićeve knjige Orlovi rano lete). Rotirali smo se po stanovima i igrali šah , monopolly, portabl hokej na stolu, izmišljali nove igre, gađali plašljivcem postere zalijepljene na lustere te igrali pokera i remija. Poker smo igrali u čvoke, u keks ili u vrćenje pedala bicikla. Nerijetko se znalo dešavati da Amelu ostanem dužan i do pedesetak komada keksa te bih odmah kad bih primio humanitarnu odlazio do njega izmiriti dugove. Što se tiče pokera u vrćenje pedala bicikla, pravila su bila jednostavna: igrali bi nas trojica i onaj koji je imao najjače karte naređivao bi onom s najslabijim da vrti pedale i tako pravi (kao kakva termo-nuklearna elektrana) struju za kazetofon na kojem bismo slušali pjesmu po izboru pobjednika. Posao onog koji je imao karte srednje jakosti bio je samo da sluša. U to vrijeme svi smo se ložili na neopunk i uglavnom smo slušali skladbe Green Daya i Offspringa. Fine, kratke, razbijačke skladbice. No, jednom prilikom je Bojke pobijedio te je razgulio kući po kasetu Metallice, a kad se vratio Amel je morao vrtjeti pedale devet minuta jer, naime, toliko je trajala Bojanova muzička želja One. Pred kraj pjesme Amel je tako jako vrtio pedalu da se dinama počela pušiti, a svuda unaokolo su frcali komadići gume. S Feđom sam u to vrijeme snimao (normalno kad bi došla struja) audio kasete na kojima smo se šprdali u maniri Nadrealista sa susjedima, Fillipeom Morilonom, Yasushi Akashijem, Srnom, Rašom, Mladićem i drugima. Također sam u to vrijeme pročitao i mnogo knjiga među kojima su bile i Mati i Djetinjstvo I. i II. od Gorkog koje su se meni činile crnjim od situacije u kojoj sam živio. Pročitao sam i Hemigveyevu Za kim zvona zvone i Doživljaji dobrog vojnika Švejka od Hašeka koja je bila pravi izbor jer je Hašek pravi majstor sarkastičnog, ironičnog i nadasve humorističnog prikazivanja ljudske gluposti. Što se tiče gluposti, ona se iskazivala u vidu mnogih profesora koji su nam predavali po podrumima. Tako smo imali najbolju pedagogicu na svijetu, gospođu Mukadesu, koja nam je preporučila da u podrum (u koji sunce nikad nije zalazilo i u kojem se temperatura zimi nikad nije dizala iznad -30°C) ponesemo male hoklice i na njih stavimo noge da nam se ne bi previše smrzavale. Bio je to genijalan plan, samo što je ona zaboravila da smo sve hoklice vjerojatno već davno spalili u svojim bijednim furunama, a i to da bi nam ta hoklica jako malo pomogla u onemogućavanju smrzavanja naših noseva, ušesa, prstiju te u krajnjoj liniji spolnih organa. Pored nje, naslušali smo se i nagledali budalaština i od strane profesorice matematike Nisvete. Ta žena je znala davati na kontrolnim posebne zadatke onima koji su imali pet, posebne za one s četvorkom itd. Znalo se desiti da onaj s pet dobije zadatke s nekih sedamnaest zvjezdica i, normalno, dobije keca, a da s druge strane onaj koji je imao dvicu uradi neki debilan zadatak i dobije pet. Očigledna je bila jedna stvar, a to je da je gospođa Nisveta bila sasvim dobar potomak gospodina Šuvara kao i to da bi njenim prosvjetnim i pedagoškim metodama mogao pozavidjeti i on sam. Profesorica od koje sam najviše naučio i koja se visoko izdizala iznad profesorske prosječnosti, ili bolje srednje žalosti, bila je profesorica biologije Subhija Kamenica. Ako sam ikad išta u životu naučio, naučio sam od nje. Jedan od najmrskijih predmeta u gimnaziji bio mi je njemački jezik. Nikad mi neće biti jasno kako neko normalan može govoriti tim jezikom. Znam hrpu ljudi koji su ga učili i po osam godina, a znaju reći samo: ´Ich heisse taj i taj. Ich bin vierzehn Jahre alt. Mein Vater ist Arbaiter und mein Mutter ist Verkauferin.´ No, i iz njemačkog sam imao dobru ocjenu jer me u njegove zavrzlame uputio prijatelj Mala čija je mama predavala isti. Taj moj prijatelj se ustvari zove Dejo Malešić, a nadimak Mala sam mu ja privezao i on se uvijek ljutio kad bi ga tako zvali.
Nedugo nakon NATO udara, u jesen ´95., smo mama , sestre i ja , kao prvi blentovi, otišli u Slavonski Brod. Tamo sam spoznao da glupost ne poznaje granice. Od svoje daljnje rodbine sam tako čuo da oni u toku rata tri noći uzastopce nisu imali struje i kako im je u susjedstvu od granatle stradao nekakav pas Reks, kojeg su svi od milja zvali Reki. ´Strahote´ koje su oni prebrodili bile su gore milijardu puta od onih koje smo mi prošli tako da ih nismo htjeli sekirati našim malim problemčićima. U Brodu sam dane provodio učeći i gledajući svaku večer ´Pravo vrijeme´ na TV-u te zapisujući nebuloze profesorice Babić. Još uvijek imam bilježnicu čije sam zadnje tri strane popunio njenim budalaštinama. Izjava koja bi među inim mogla ponijeti zlatnu medalju, a izašla je iz njenih usta je:´Sjedite ispravno radi iskrivljenja kičme.´ Što drugo reći doli: Bože sačuvaj. U Gimnaziji Matija Mesić moje glabanjanje se nastavilo jer nije bilo dana kad me Pitlović i Matijević nisu zvali:´Hej, glupi Bosanec, đe si ba , đe si ba.´ No, na svu sreću epizoda sa Slavonskim Brodom se završila već iduće godine i to s happy endom. Taj happy end iskrsnuo je u vidu ekskurzije u Loret de Mar. Tamo sam proveo sedam najljepših dana svog života. Vidio sam Dalijeva djela, stadion Nou Camp, nedovršenu katedralu u Barceloni, Monserat, Nicu, Cannes, Veneciju i druga mjesta.
Po povratku u Sarajevo upisao sam gimnaziju u KŠC-u. O biserima profesorice Ifke postalo je već deplasirano pričati pa vas time neću zamarati. Četvrti razred gimnazije zapamtit ću po tome što mi se svaki dan te godine tako spavalo, da me mama nije mogla probuditi sve da je i PAT-om pucala pored moje glave. Te godine sam se mučio s latinskim i fizikom i polako sam počeo zamjećivati pripadnice ljepšeg spola oko sebe. U onim ratnim i izbjegličkim godinama valjda nisam imao vremena za to. Kako nisam imao pravi approach (pitam se jesam li ga ikad i imao) sve je ostalo na nuli. ´97. smo išli na ekskurziju u Pulu, do koje smo putovali jedno šesnaest sati. U autobusu smo slušali samo Željka Bebeka (i sad se živ usrkletim kad neko spomene njegovo ime) te su neki s pravom postavljali pitanje je li on možda donirao kakve pare za putovanje uz uvjet da se na putu slušaju samo njegove pjesme. U Puli mi nije bilo nešto gotivno. Većinu dana je padala kiša pa smo mi muški uglavnom sjedili u sobi i tračali, gore nego kakve žemske. Jedne noći je upravo u toj sobi napravljen takav dernek, na kojem su se svi naroljali k´o majke (otprilike kao bivši frontman vinkovačkih) i pjevali pjesme Cece, Dragane i Džinovića. Svi su se ponašali k´o budale, a na kraju sam ja ispao najveća jer se nisam ´socijalizirao´ i momački povukao iz boce, nego sam fino kroz prozor izašao vani. Bio sam valjda budala što se nisam ponašao kao većina, a ako je zdrav mozak i jetra cijena toga, neka me zovu budalom. Obišli smo Brijune, Arenu te u jednom istarskom gradiću vidjeli nekakve mumije i na kraju smo razgulili kući. Ipak, po povratku u školu svi smo se približili međusobno jedni drugima i u učionici je nastalo jedno ležerno komunikatisanje. Na maturalnoj večeri sam nekako skupio hrabrosti i prišao gđici Krunić, a ona mi je onako kulturno servirala jednu finu kaku i ja sam je u slast pojeo. A, šta ćeš, i to je za ljude - I. put.(Kasnije sam od koleginice Dankić saznao da je ona bila bacila oko na kolegu Vidačkovića, a on nju nije bend´o ni tri posto tako da je krug nesretnih ljubavi bio zatvoren.) Položio sam maturu s pet i nakon dvanaest godina školovanja (koje je bilo, kao što vidite, maestralno) dva dana pred istek roka za predaju dokumenata, iste predao na ETF. Na vježbama za prijemni koje je držao profesor Dautović uvidio sam da je moje znanje matematike jednako nadmorskoj visini mora, no svejedno, k´o pravi sivonja zaletio sam se da se upišem. Položio sam prijemni i obreo sam se na predavanjima.
Tamo sam upoznao kolege: Nicevića, Burina, Amira the runnera, Perkovca, Hariza, Bošnju, Cerića & Bosniu, Husa i druge. Naravno, po tradiciji, određen broj profesora, a veći asistenata, su bili čista havarija (čast izuzecima). Naučio sam kako za urednost nije potreban samo lijep rukopis, nego je potrebna i urednost, kako postoji beskonačan niz od sedam matrica, zatim određena neodređenost te kako je Hot Ejup, Ejup Hot dobar čovjek, dobar profesor i kako se je i on vratio. Mjesto da smo zagrijali stolice, mi smo se šprdali. Nekako je u to vrijeme meni pristupila gđica Matković iz gimnazije i ja sam , iako je nikad prije u životu nisam vidio, pristao da izađem s njom. Poslije prvog puta izašli smo još koji i na kraju je sve završilo totalnim fijaskom. Nikad je poslije nisam vidio. U prvom ispitnom roku položio sam Uvod (pismeno), a onda je došlo proljeće. Hormoni su lagano zaplesali i ja sam svoj pristup-havarija primijenio na djevojci koju ću ovom prigodom nazvati Karijeristkinja. Iako je, čak, demonsrator na vježbama rekao da izgledamo kao brat i sestra to nju nije previše tangiralo te sam ja još jednom ostao kratkih rukava (sreća u nesreći je bila da je u međuvremenu došlo ljeto, petnaesti juli, a ja dobijem turu da iskrcam u centru grada-to je čak iz jedne pjesmice). A, šta ćeš, i to je za ljude - II. put. Skrhan ljubavnom boli, nastavljam živjeti po staroj bosanskoj: Ko se dvaput o mlijeko opeče, nikad u životu neće imati sreće te dajem mrtvi uslov za II. godinu. Na njoj se uvezujem s kolegom Nicevićem apropo formiranja rock benda. Ono što smo se brzo dogovorili bio je njegov naziv i naslov prvog albuma. Bend se zove Uroš i oraščići i iako njegov prvijenac Long live all those suburban areas, nebulozis, pisoars and revizors undercover još uvijek nije ugledao svjetlost dana on će nas kad tad vinuti u sami vrh sarajevske alternativne i progresivne scene. Nama doista i jest mjesto uz ´progresivce´ kao što su: Mjesečari, Punkt, Sarajevska ruža, Erogene zone, Maya, Proces band, Parky dark i drugi. Svi ovi bendovi nastali su pod utjecajem Sandija Cenova i njegovih hitova Tebe, Malena i Zima u Sarajevu s njom. Muzički pravac koji će promovirati Oraščići može se okarakterizirati kao techno-punk-rave. Techno - zato što će tu biti hrpa gz - gz ritmova ; punk - zato što ćemo nastojati u svojim tekstovima ocrniti vlast i ukazati na korupciju ; rave - zato što samo tu muziku možemo praviti i svirati uz pomoć kompjutera jer smo mrtvi antitalenti. Inače, postavu Oraščića čine: Sandro Šehović-Nicević - bubnjevi, Vedad Cerić-Cerić & Bosnia - bas gitara, Nikola Bešlić-Johnny - gitara i vokal i četvrti član (kojeg još uvijek tražimo) koji bi trebao praviti i puštati muziku s miksete dok mi tarlahamo s instrumentima po pozornici. Ideju da osnujem bend dobivam zbog želje da budem popularan kao ljudi iz rock skupina koje slušam: (na ovom mjestu mislio sam izvuči iz naftalina bendove kao što su: Asian Dub Foundation, Six By Seven, The Delgados, Mogwai, Flaming Lips i druge (mada imam i pokoji njihov uradak), ali istina je da slušam) Pipsi,Oasis, The Verve, Partbrejkers, The Pogues, Majke, Eva Braun, Macy Gray (dobro, ona nije baš rokerka, ali je u duši veća od naših nazovi rokera) Urban, The Cranberries, Belfast Food, Beck itd. U proljeće ´99. odlazi Orhan, a ja zbog slabog učenja i valjanja nebuloza gubim II. godinu. Jesen ´99. i zimu ´00. provodim hrvajući se s elektrotehnikom zajedno s kolegom Amirom the runnerom i umišljajući (valjda zbog čestog slušanja Dudinih stihova: ´kosa mi je otpala, a narasla brada´) da mi je na glavi nazočila alopecija. Kupujem Natural Wealth® tablete pod čijim djelovanjem alopecija izočava, ali kao nuspojavu dobivam trbušne tegobe. U zimu ´00. polažem elektrotehniku (pismeno),a u proljeće iste u Rundekovoj pjesmi Zagrebačka magla čujem (ni sam ne znam zašto) ime jedne od kolegica s I. i II. godine. To je onaj stih: ´Tebi me ……… ova zagrebačka magla´. U ljeto nulte godine me udaraju nekakav crnjak i besperspektivnost koje iznosim na Omladinskom sajmu u vidu mog drugog i zasad posljednjeg javnog nastupa (mišljenje jednog njemačkog mladića, koji je također bio na sajmu, o mom istupu možete pročitati u ´Die thougts of einem jugend deutsch Mann uber…´) te po drugi put gubim II. godinu. I na kraju, u listopadu iste godine sjedim pred kompjuterom i pišem ovaj tekst za svoju web stranicu kao dio vježbi iz računarske grafike.
To bi bilo sve iz mog dosadašnjeg života. Sad bih trebao napisati nešto vizavi sjajnije budućnosti koja čeka sviju nas. Potpuno sam svjestan da živim u zemlji u kojoj su prema mišljenju većine ljudi, dobri radnici, a naročito vodeći ljudi, oni koji mogu najbolje da se ´snađu´ (čitaj: prevare, ukradu, zavrnu, pronevjere, šana majka, hamziga hop, plava kuverta, ispod žita, nepotizam, protekcija, klijentalizam (Bože dragi, pa pogledaj koliko samo sinonima za krađu i korupciju je izmislio naš narod-sve Ti je jasno.)) i po mogućnosti da nemaju blage veze s profesijom kojom se bave. Tako imamo elektro-inženjere koji se bave novinarstvom, novinare koji se bave organizacijom privrede, a privrednike koji grade puteve i stadione itd. Posebna priča su političari (čitaj: narodni dušebrižnici) koji se ubiše nastojeći naći pravnu ili bilo kakvu drugu grešku u hapšenju ratnih zločinaca, zaboravljajući, istovremeno, da milijardu života ovih narodnih ´heroja´ nije vrijedno jedne jedine suze šestomjesečnog djeteta ubijenog u Ahmićima, Srebrenici ili nekim drugim stratištima. Kao da su ih u zatvore trebali namamiti čokoladama i bombonima. U toj zemljici čudesa, dečki i curice, uskoro na red dolazi recesija pa će svima pasti plaća pod stoju, a onda nećemo kao pravi snobovi ići u Metropolis jesti gljive na ražnju nego ćemo se sjetiti plača majke čije je dijete umrlo u Banja Luci od gladi u ljeto 2000. Sve u svemu, sjajna je budućnost pred nama. Još ćemo se sa sjetom sjećati ratnih dana, j**ote.
Na kraju, što se mene tiče, rijetko ćete me vidjeti na nekim rejv partijama, Bohemima, Buena Vista Inernationalima i sličnim okupljalištima mladih, a ako me ikad budete tražili (u šta čisto sumnjam) najlakše me možete naći u mojoj sobi. I ja sam jedan od onih koji se prave ludi da bi preživeli pa se nemojte ljutiti ako vas ne pozdravim u trolejbusu. Mislim, šta ja imam s vama pričati nekih dvije minute o nogometnoj reprezentaciji, Amidžiću, kraljeviću Baljiću, faksu i vremenu, a onda kao kakav debil pored vas stajati i gledati nove face koje ulaze u trolejbus i brojati bandere pored ceste. Van faksa se rijetko družim s kolegama i kolegicama jer mi znamo sve već o životu i šta ja njima imam pričati koliko trošim benzina u zimskim uvjetima i koji je limar najjeftiniji. U tom životu vidim sebe kako kao vječiti student živim (kao i nemali broj drugih) sam kao svijeća te se s nekih trideset i osam godina ženim s nekom (također starom) usamljenicom. Po završetku faksa ću, naravno, da se ´snađem´ i da radim kao prevoditelj u PTT Inženjeringu A, šta ćeš, i to je za ljude - III. put. Inače, svoje stresne situacije i bijes zbog teškoga života rješavam slušanjem (ali ne i prakticiranjem) kursa Hatha-Jasharijeve joge i antistres programa koje na valovima radija Zid vodi gospođa Borbola Homolja, ispuhavanjem i ponovnim napuhavanjem dušice odbojkaške lopte, intelektualnim radom (u vidu pisanja raznih pjesmica i pričica) te čitanjem raznoraznijeh reportaža na klozet šolji (ovo posljednje čini veliku ugodu mojem srcu, ali u pola frke ne i mojem nosu). Dakle, svoje frustracije ne iskaljujem na klupama u parku, sjedalicama u trolejbusu ili tramvaju, hipijima, pankerima i sličnim stvarima i osobama, ali imam oči i veoma dobro vidim kako se ovdje dobro pije i kako se ovdje dobro brije.
I, sad , doista na samom kraju, nakon svih ovih nebuloza, nadam se da me nećete zaobilaziti u još većem luku jer ja nisam lud, mene samo zanimaju istina i sloboda i iskreno se nadam da ćete me pokatkad zaustaviti da popričate sa mnom o bitku koji je žir (hvala Rouz!) te o novim glupostima koje su izvalili Baho, Spaho, Ahmetović i drugi novinari prenoseći sportska nadmetanja na TV-u.
P.S. S TV-om sam morao završiti jer je on, pored svih, ipak moj najbolji frend.
P.P.S. I sad, ali zaista na samom kraju, želim dodati da smo bez duše niko i bez
duše ništa, kupujemo, prodajemo, oduzimamo i dodajemo, a ja bih na ove
Canetove riječi dopisao i: diferenciramo i integrabilišemo (na osnovu
naučenog iz Matematike I.).
Objavljeno u ALBUM-u br. 13., proljeće 2001.
FONTELE
Trr - trrrrrrrrr! Tako je sve počelo. Dakle, uz onaj zvuk sličan ispuštanju crijevnih plinova. Telefon se počeo javljati svakog dana u devet navečer. Više uopće nije bila smiješna ona fora kad me tata zove: 'Telefon, telefon!…', a ja pretrčim po stana (zamalo slomivši vrat preko onog karnistera koji stoji u hodniku još iz rata - zlu ne trebalo) da bi mi on rekao: '…Nije zvonio već tri sata.' Isprva sam mislio da se s druge strane žice šutnjom meni obraća neka zaljubljena curica. Međutim, tu sam opciju vrlo brzo odbacio jer, jednostavno, nisam ja te sreće, a sve da to i jeste istina valjda bi na koncu progovorila. Ali ne, petnaest dana u tačno isti sat svi smo skupa slušali šutnju. To je polako prerastalo u tradiciju pa su čak sestre prijateljicama kazale da nas ne nazivaju u ta doba jer nas dobiti sigurno neće. Razmišljali smo o instaliranju lovca te je sestra otišla u poštu na Malti. Tamo je to rješenje otpalo. Istina, postavljanje huntera se nije plaćalo, ali je pristanak za njegovo prikapčanje morala dati osoba čije se ime nalazi u telefonskom imeniku. Tati se nije dalo landarati do pošte. A onda se desilo: Goran je progovorio. Tražio je Jovanu, a preko nje je želio doći do njezine prijateljice Helene. Saznali smo tada kako Goce Helenu naziva već nekih mjesec dana i kako je faktički postao član njezine obitelji. Naime, ona je s njim razgovarala i za vrijeme ručka i u hali, kao i prigodom odlaska u samoposlugu i video klub. Telefon joj je imao prenosivu slušalicu koja je mogla hvatati signal na udaljenosti od dvjesto metara, tako da to nije bio nikakav problem. Nedim (tako se predstavio Heleni) je tako u živo pratio srkanje iz tanjura, grčenje na klozet šolji i maloprodajni zatvoreni sistem: ulaz - odabir - kasa - izlaz. (Detaljnije informacije o svim vrstama sistema, štovani čitatelji, možete saznati na kursu 'Teorija sistema' koji na ETF-u drži prof. dr. Hasan Muratović.) Na kraju je to Heleni dosadilo pa je isključila telefon. Međutim, Goce-Nedim-Željko (nama se ponekad predstavljao i ovim posljednjim imenom) je sad počeo nazivati kako nas, tako i ostale Helenine i Jovanine prijateljice: Alicu, Elmu i Semru. Na kraju je većina iz našeg kvarta bila prepuštena na milost i nemilost telefonskom teroru. Željko je, recimo, za petak trinaesti prijetio da će biti krvi, tačno je znao u plombu kojeg zuba je vlada instalirala čip za praćenje svakog mog koraka kao i to kako i gdje završavaju novci oporezivani od lota. Nigdje se više nisam osjećao sigurnim. Izlaske iz stana sam smanjio na najmanju moguću mjeru. Ali., nesreća nikad ne dolazi sama. Jednog dana je telefon pozvonio petnaest minuta ranije. Bila je to susjeda, teta Remiza. Bila je dužna velike novce nekakvim mafijozama i od tate je tražila pozajmicu. On se počeo vaditi da ne može dići kredit u svojoj firmi jer se nije znalo kome ona pripada. Da li njegovom direktoru ili direktorovim sinovima i kćerima. To nije bilo sve. Kako ni oni nisu smjeli izlaziti iz stana zamolila je tatu da joj ja odem po namirnice u samoposlugu. Iako sam ja poznat kao dečko dobre volje u ovom slučaju sam teške pristao pomoći. Do samoposluge sam se svo vrijeme okretao očekujući pokušaj Nedima-Željke-Goce da me shandri u mraku. Samoposluga je sad postala kombinirani sistem jer je jedna djevojka u crnom mantilu na ulazu brojila ljude koji ulaze u nju (samoposlugu, a ne djevojku), a momak na izlazu je brojao izlaznike. Ovaj posljednji brojač me ja napao kad sam ga zamolio da mi pomogne ubaciti namirnice u vrećicu riječima: 'Molim Vas, obraćajte mi se sa Vi jer ja nemam nikakve veze ni s Vama ni s Gocom!' Kad sam izašao iz samoposluge napolju je bila još veća mrakača. U daljini su se vidjele samo crvene lampice kako svijetle na dimnjacima toplana. Nekako sam uspio odnijeti one stvari do tete Remize i dokopati se kuće. Sve do dana današnjeg nisam izašao iz stana, ali sam na kraju, zbog istine i gašenja mraka, ipak skupio hrabrosti otići do Internet centra i poslati svoj ispisani strah.
Kod kuće je sad ipak malo mirnije. Čekamo poziv kakvog ratnog zločinca, a u svezi našeg angažmana oko pronalaska prikladnog odvjetnika. Još uvijek se dvoumimo koga preporučiti. Da li onog Fahriju, što nosi Armanijeve naočale, ili Nobila kojem su obili ured, ali je on krucijalne dokaze pohranio na perifernu memoriju - CD-ROM, koji je sakrio u kamin.
Bit će objavljen u ALBUM-u br. 14., proljeće 2002.
