Edo Popović
Konobar je na stol stavio dvije čaše kuhanog vina.
Bilo je i vrijeme, jebiga, rekao je Luka. Čekamo satima.
A klinčići?, upitao je Jajo. Gdje su klinčići?
Nije valjda o glavu, rekao je konobar. Nema klinčića.
Eto, Jajo se okrenuo Luki, kakva su vremena došla. Na drugim mjestima
možeš najnormalnije naručiti juhu od peraje morskog psa ubijenog, recimo, u
akvatoriju San Cristobala, i dobit ćeš je, ali kad ovdje samo spomeneš
klinčiće, odmah se hvataju za motornu pilu, i dok trepneš, ode ti glava.
Nemoj mi sad tu započinjati, rekao je konobar. Tko je spomenuo motornu
pilu? Bilo je govora o klinčićima, koji nemaju nikakve veze s motornom
pilom.
Točno, rekao je Luka, ali imaju veze s kuhanim vinom. Neću ovdje o
odurnoj činjenici da vino uopće ne kuhate, već ga parite na automatu za
kavu, ali i takvo, tobože kuhano vino bez klinčića isto je što i čovjek bez
glave. Sad, tvoja je stvar čime ćeš gostu koji spomene klinčiće odsjeći
glavu. Gledajući te ovakvog, nekako ti najviše pristaje motorna pila.
E, svašta, rekao je konobar, vratio se za šank i otvorio novine.
Luka i Jajo, grijući prste na čašama, gledali su kroz izlog kafeterije.
Trg je bio pust, sniježilo je, palile su se ulične svjetiljke. Prizor koji
su gledali ličio je na loše uvećanu crnobijelu fotografiju.
On će meni pričati, mrmljao je Jajo ne prestajući misliti na klinčiće.
Ti konobari. Jebešmimater ako svaki od njih ozbiljno ne vjeruje u to da je
zakinut u životu, da je zaslužio biti nešto bolje, na primjer vozač Formule
1, filmska zvijezda ili u najgorem slučaju predsjednik države, a da su to
što jesu samo zato što se čitav svijet iz čiste pakosti urotio protiv njih.
Fuj. Sanjam dan kad ću otići iz ovog kvarta.
Zašto? Što fali kvartu?
Klinčići, na primjer.
Ne znam, rekao je Luka, ali ja volim ovaj kvart. Nije baš lijep, ali je,
kako da ti kažem, dovršen. Kao oblutak. Ne možeš mu ništa dodati niti
oduzeti, a da ne zezneš njegovu ružnu dovršenost.
Otkud ti sad oblutak, kad je ovdje sve goli kvadar?
Nije riječ o obliku, već o ideji oblutka, rekao je Luka. Evo, recimo, da
u ovom vinu kojim slučajem ima klinčića, ono bi bilo kakav takav oblutak. A
da ti i ne govorim o sanktgalenskom receptu za pigmentno vino - osam
dijelova crnog vina, po jedan dio vode i meda, plus cimet, ingver, klinčići,
šafran i korijen lavande, pa se sve to lijepo samelje i prokuha. E, to je
oblutak.
Ma jasno, Jajo je srknuo kuhano vino bez klinčića, i ćevapi u
pečenjarnici kod mosta su oblutak.
Luka se nije obazirao na Jajino ironiziranje.
Znaš onu grafiku, upitao je, onu gdje je Zemlja prikazana kao okrugla
ravna ploča, a nebo kao sfera na kojoj su zalijepljeni mjesec, zvijezde i
sunce?
A tko ne zna tu grafiku?
Dakle, tu je onaj fratar, što li je već, progurao glavu kroz sferu, pa
bleji u svemir, u nekakve šiljate vrhove, oblake, kotače...
Kakve to veze ima s ovim kvartom?, upitao je Jajo.
Ne kužiš, a? Stvar je u tome što se o svemiru i o stvarima koje nas se,
zapravo, drito ne tiču mnogo toga zna, previše, rekao bih. Ljudi su predugo
blejali u daljinu, pobrojali su planete i galaksije, izračunali udaljenosti
između njih, izračunali su i brzinu svjetlosti, što sve ne, a postali su
slijepi na blizinu. Što se zna o našem kvartu? Gotovo ništa. Niti o našem,
niti o bilo kojem drugom betonskom kvartu na kugli zemaljskoj. Tu nema
antičkih ruševina, nema renesanse, baroka, kurca nema, samo beton i ljudsko
meso, o kojemu također ne znamo ništa. Što mi znamo o svojim susjedima?
Ništa. Ne znamo ni njihova imena. Što znamo o onoj tamo?, pokazao je
djevojku koja je kližući se, držeći kišobran kao hodačica na žici, prelazila
ulicu i nestajala u kovitlacu pahulja.
Ovo je stvarno odvratno bez klinčića, rekao je Jajo i izašao.
Vratio se s bocom crnog vina i najlonskom vrećicom.
Evo, istresao je na šank sadržaj vrećice, tu je med, cimet, klinčići,
šafran. Ingver i korijen lavande nemaju. Sad nam to lijepo pripremi kako
valja. Kako ono ide?, okrenuo se Luki.
Imaš li avan?, upitao je Luka konobara.
Konobar je odmahnuo glavom.
Nema veze, začine možeš samljeti na šanku. Drveni čekić valjda imaš.
Znaš da nemamo kuhinju, rekao je konobar.
Dobro, samelji čašom. A rešo?
Rešo imam.
Lonac?
Ne.
Jajo je izjurio van i vratio se s loncem.
Trebaš li još išta?, pitao je.
Recept, rekao je konobar.
Samelji od svačeg pomalo, pukni to u vino, dodaj malo vode i meda i neka
prokuha, rekao je Luka.
Jajo se zadovoljno zavalio u stolac, iz vrećice za duhan izvukao džoint
i pripalio.
Ej, nemoj ovdje, rekao je konobar.
Daj, ne seri mi tu, rekao je Jajo povlačeći dim. Tu ti se klinci bodu u
veceu, pod je pun šprica i krvi, a ti sad di˛e¼ frku oko jednog d˛ointa. A
da ne bi bilo zabune, okrenuo se Luki, ona je vegetarijanka.
Vegetarijanka?, rekao je Luka.
Da, vegetarijanka.
Tko je vegetarijanka?
Ne valjda on, upro je u konobara. Ona djevojka maloprije.
Otkud ti sad ona?
Pa ti si srao o tome da ne znamo ništa o ljudima u kvartu.
A kako znaš da je vegetarijanka?
Tako, znam, pružio je Luki džoint.
Pitao si u dućanu, pa ti kazalo?
Ne, furao sam s njom, rekao je Jajo. Jesenas je doselila u kvart, radi u
nekoj izdavačkoj kući, sekretarica...
I vegetarijanaka, Luka je ponudio džoint konobaru.
Jebat ga sad, rekao je konobar i povukao nekoliko dobrih dimova.
Točnije rečeno, ultra vegetarijanka, fundamentalist, rekao je Jajo.
Fundamentalist?
Znaš ono, riba ništa, pile ništa, nikakvo meso, ništa.
Pa što onda?, rekao je Luka.
Ništa. Nije me se ticalo što je i kako je jela, rekao je Jajo, ali me se
i te kako ticalo kako se jebala.
To je u redu, rekao je Luka.
Naravno da je u redu, rekao je Jajo. Ali ta je, kažem, zabrijala tako
opako da se htjela ni normalno ševiti. Ništa Stojko, ništa prsti, ništa
jezik, kužiš, zakašljao se od posljednjeg dima i zgnječio opušak u
pepeljari.
Pričaš gluposti, rekao je Luka. Nema takvih vegetarijanaca.
To sam i ja mislio, rekao je Jajo.
Hoćeš reći da se uopće niste ševili.
Tako je.
Koliko ovo treba kuhati?, pitao je konobar.
Dobro je, rekao je Luka, donesi lonac.
Natočili su vino, i neko vrijeme pili u tišini. Snijeg je sve gušće
padao.
Nije ovo loše, rekao je konačno Jajo. Odakle ti recept?
Pročitao sam negdje. Nego, kako je izgledao taj vaš seks bez, kako da
kažem, kontakta?
Što misliš, jebote, kako to može izgledati?, rezignirano je odmahnuo
Jajo. Nikako. Imala je uvijek nekakva rezervna sranja, krastavac, tikvicu,
patlidžan, što sve ne, ugurao sam u nju čitav jebeni povrtnjak, samo ne svog
Stojka.
A dildač, zar to nije jednostavnije s dildačom nego s tikvicom?, pitao
je Luka.
Je, ali je mrzila umjetne materijale, samo plodovi prirode.
Dakle, samo si crnčio, konstatirao je Luka.
Samo sam crnčio, rekao je Jajo.
I kako je puklo?
Jajo je duboko udahnuo.
Jednom sam izdubio srce patlidžana, znaš, tako je sličniji originalu,
ono fol gibak, a i lakše je rukovat njime. Radio sam ko ferrarijeva bregasta
osovina, ona se napalila ko luda, totalno je otkačila, a onda sam, jebiga, i
ja otkačio i gurnuo kurac u patlidžan. Čisti zajeb, pokazalo se. Dobila je
slom živaca i otjerala me. Eto tako...
To je zbilja tužna priča, rekao je Luka.
Kako za koga, rekao je Jajo.
Bar joj se ne može prigovoriti da nije bila dosljedna.
Ne može.
Pa su opet malo šutjeli i točili vino.
Ipak, sad mi je drago što me je otkantala, rekao je Jajo.
Luka ga je upitno pogledao.
Zamisli biće s neke daleke zvijezde, rekao je Jajo, koje je gurnulo
glavu kroz sferu, samo s druge strane, i kuži nas. Možeš li zamisliti što bi
to biće pomislilo da me je vidjelo kako ubacujem patlidžan u tu ženu, pa
onda kitu u patlidžan?
Posljednje viđenje na utrinskom placu
Svake subote u deset ujutro Boris, Vidmir i ja sastajemo se u kafeteriji
na utrinskoj tržnici, na prvoj kavi i džointu. Točno u deset sati, svake
subote, godinama, ma što god se dogodilo.
Ove godine proljeće je uranilo. Došlo je u Utrine već u veljači, ali
nismo se dali. Točno u deset. Trava - viška, tri slijepljene rizle, crvene,
kratke. Ja rolam i pripaljujem, dim zadržavam u plućima dugo, dugo, dugo, a
onda ga ispuhnem Borisu u lice. Dim najprije obgrli njegovu glavu, potom u
sporom kovitlacu produži do ruba tende i rasprši se na bolesnotoplom vjetru
koji ljulja smaragdne borove ispred dućana, ljulja haljine koje ljuljaju
djevojke koje ljuljaju Vidmira, Borisa i mene. Boris podiže ruku gledajući
prema kolporteru koji će u tom trenutku zamoliti mladića sa susjednog štanda
s plastičnim igračkama da mu na trenutak pričuva novine, hitrim koracima ući
će u kafeteriju, naručiti lozu, okrenuti leđa ulazu i naglo zabaciti glavu
unatrag.
Sve je u redu, kaže Boris prihvaćajući džoint, i ovaj put bio je u
sekundu točan.
U deset i pet konobarica Maša stavit će pred nas kave, Borisu sa šlagom
i jednim natrenom, Vidmiru s mlijekom i dva natrena, meni dvostruku dugu bez
šećera. Uzet će džoint od Borisa i nježno ga usaditi između Vidmirova
kažiprsta i srednjaka, za što će dobiti posebnu napojnicu. Nakon drugog dima
Vidmir će se, kao i svake subote, otkačiti.
Na njega trava djeluje ovako: kad ga lupi, a bude to, kažem, nakon
drugog dima, promuklim glasom počne pričati o vlaku koji je jednog svibnja
ušao na zagrebački Glavni kolodvor.
Jedini putnik, podigne lijevu ruku i isprućenim kaćiprstom iscrta krug u
zraku, bio je veliki čovjek, veliki predsjednik, danas nažalost mrtav. Kakva
se kiša tada spustila na grad... Ajoj.
I bubne se šakom u prsa.
Kolporter se već vratio, i sad je na njemu red da pripazi na susjedni
štand s plastičnim igračkama. Mladića na šanku već čeka gorki s limunom i
ledom, i čaša obične. Pripalio je cigaretu, povukao dim, otpio malo gorkog,
ispuhao dim, i iscerio se djevojci u prolazu pokazujući zlatni zub. Dotle,
radnici u plavim kutama guraju dugačka kolica pretovarena bananama,
jabukama, narandžama i salatom, prati ih zvuk daleke grmljavine, momak koji
prodaje ukradene kožne jakne i ima lažni Rolex na ruci kruži oko tržnice kao
jastreb, a dileri u svilenim trenirkama, s briljantinom u kosi i teškim
zlatnim lancima oko vrata ispijaju kave i čekaju noć.
Znaš li onaj, kažem uzimajući dćoint od Vidmira, kad Isus dođe na
Peristil i od nekog tipa zatraži komadić kruha. Kakav kruh, brale, veli mu
frajer, probaj ovaj dim, viški je, viruj mi odlično puca. A Isus...
Nešto nije u redu, kaže Boris. Nema gospođe Fanike.
Svake subote, u deset i petnaest, gospođa Fanika, umirovljenica iz
Fancevljevog prilaza, priveže svog sićušnog pinča za žlijeb pokraj štanda s
natpisom ROBA ŠIROKOG ASORTIMANA, upozori ga da bude pristojan, i nestane u
gužvi. Trgovac potom zaključa ladicu s utrškom, postavi na štand karton na
kojem piše: ODMAH SE VRAĆAM! PAS NIJE NA PRODAJU!, ušeta u kafeteriju i
leđima se osloni na šank. U njegovu ruku konobar potom usadi bocu Ožujskog
piva. Vraća se na štand u trenutku kad gospođa Fanika izroni iz utrobe
tržnice, noseći vrećicu s pola kruha, pilećom iznutricom i nekoliko listića
salate. Trgovac, pošto odveže pinča, pruži joj uzicu i tutne u vrećicu nešto
iz širokog asortimana robe i kaže: "Odličan pas, gospođo. Rasni čuvar
štanda".
Danas, međutim, gospođa Fanika kasni i trgovac, sve nervozniji,
pogledava na sat, izvija vrat prema stazi pokraj školskog igrališta kojom
ona svake subote dolazi na tržnicu. Nervozan je i konobar u kafeteriji, drži
u ruci otvorenu bocu Ožujskog piva i ne zna što bi s njom. Nervozan sam i ja
jer bih džoint trebao predati Borisu, a kako ću kad gospođa Fanika kasni. I
Vidmir je nervozan jer je već zaustio rečenicu: "Jebote, koja džukela", i
ona mu, neizgovorena, ostaje u grlu i guši ga, a nervozan je i Boris jer ne
može postati nostalgičan.
Boris postaje nostalgičan u deset i dvadeset. Povuče posljednji dim, a
povuče ga snažno, sve do filtera od tramvajske karte, i raspriča se o
dobrim, starim vremenima kad je u Trnju prodavao cigle studentima
strojarskog i filozofskog fakulteta.
Nismo im prodavali bilo kakav šrot, počeo bi da je gospođa Fanika
stigla, ali nije, pa Boris neće pažljivo odložiti dogorjeli džoint u
pepeljaru, niti ispričati kako je njegov prijatelj Frenki iz nekog skladišta
na Trešnjevki nabavljao novu, prvoklasnu robu, a Frenkijeva sestra umatala
cigle u masni, bijeli papir koji je on, Boris, osobno nabavljao u papirnici
u Proleterskih brigada, danas Aveniji Vukovar.
A gospođe Fanike i pinča još uvijek nema, i nema, a već je deset i
dvadesetpet. Trgovac vrti u ruci kartonski natpis, tupo bulji preda se,
trese glavom lijevo-desno kao boksač u knock downu.
Nije na prodaju!, čupa nekom čovjeku bocu suncokretova ulja iz ruku.
Danas ništa nije na prodaju!
Konobar je odložio bocu piva na šank, presvukao se, i otišao tkoznagdje.
Jebemti, rekao je Vidmir, digao se i otišao.
Boris je otišao bez riječi.
Otišao sam i ja, stazom pokraj školskog igrališta. Nebo iznad Utrina
zgužvalo se kao prljava plahta, forzicije su se žutjele, jedan čovjek prao
je auto na parkiralištu, kašljao je i glasno pljuvao, neka žena gurala je
kolica u kojima je vrištalo dijete, iz teškog kamiona koji se škripeći
zaustavio na ulici iskočio je vozač umornog lica punog ožiljaka i pitao za
neku ulicu na drugom kraju grada, dvije su se djevojčice došaptavale i
smijale nečemu, klinci su igrali nogomet i psovali. Nitko od njih nije
primjetio da gospođa Fanika jutros nije prošla stazom prema placu.
Betonska priča
Sjede na balkonu na drugom katu deveterokatnice. On puši, pije kavu i
čita jučerašnji Večernjak. Ona se upravo vratila s placa i proklinje mesare
koji prodaju trulež. Sparan kasnoproljetni dan, on je gol do pojasa, među
dlačicama na prsima blješte kapljice znoja. Ona skida majicu boje breskve i
toči kavu.
Na ovoj sparini, kaže on, sve omlohavi, sve postane nekako gnjecavo, i
drveće, i zgrade, i auti, pa čak i tvoje sise.
Je li, kaže ona, a postane li i tvoj pimpek gnjecav?
Na grani breze koja gotovo dodiruje ogradu balkona sjedi mlada grlica i
gleda ih. Žmirka nepovjerljivo, preblizu su joj, ali ona se svejedno ne
odmiče, samo žmirka.
Gledaj kako lijepe oči ima, kaže ona. Dvije crne, slatke točkice.
Slušaj ovo, kaže on. U noći između srijede i četvrtka u Zagrebu je
provaljeno u četiri novinska kioska. Iz kioska u Baštijanovoj provalnik je
ukrao 48 prezervativa i jedan film za fotoaparat, oštetivši poduzeće za oko
380 kuna.
Zašto film?, pita ona.
Da mu se nađe pri ruci, kaže on. Eto, da je tada u džepu imao
prezervativ, ne bi morao obijati trafiku. Ovako, priševilo mu se, a ženska
nije htjela bez prezervativa. Zamisli, zbog jedne ševe postao je lopovom?
Kao da si ti bolji, kaže ona.
Pa sad, kaže on. Ne znam kakva je ta trafika u Baštijanovoj, ali ja bih,
kad bi me stislo, provalio u neku trafiku gdje drže i pivo. Uzeo bih
nekoliko cigara, šteku hladne Bavarie...
Ti misliš samo na pivo, kaže ona.
Evo, kaže on, opet me prekidaš. Stvarno ti je nezgodna ta navika, mislim
to što ne dopuštaš čovjeku da dovrši misao. Upadneš mi u riječ, nastaviš
tamo gdje sam stao, kažeš ono što misliš da ja mislim, i onda se naljutiš
zbog toga.
Ali, samo sam rekla da uvijek misliš na pivo, kaže ona pomirljivo.
Mislio bih i na tebe, dakako da bih mislio i na tebe. Kupio bih ti, to
jest ukrao neki parfem, ako bi ga bilo. Stvarno, ima li u tim trafikama
parfema?
Ne treba mi parfem, ali bi mi jako dobro došlo mlijeko za tijelo.
Jasno, ukrao bih ti najskuplje mlijeko za tijelo, a uz to i kremu za
sunčanje.
Hvala ti, ali krema za sunčanje mi ne treba, kaže ona gorko.
Pa dobro sad, snuždio se. Nije more jedino mjesto na svijetu gdje ima
sunca, ima ga i na Bundeku.
Cijelo popodne nisu spominjali more. Uvečer su sjeli na balkon i gledali
stare fotografije s mora s kojih su se smiješila njihova lica i lica
prijatelja.
Kvragu, rekla je, baš bih voljela ove godine otići na more.
Šutio je i motao cigaretu.
Jebe mi se za more, mislio je. Masa slane vode, pa kaj? Mogu bilo gdje
sjediti u hladu i ispijati pivce. I kako se, jebiga, dočepati mora? Love
nemamo. Nagradne igre u novinama? Sranje. Da se tamo dijeli dvadeset godina
zatvora, ili paket pun neplaćenih računa, ja bih to sigurno dobio. Auti,
stanovi, ljetovanja, muzičke linije, kuracpalac, to je za druge. Sve je to
namještaljka, mislio je sad već bijesan.
Nije meni stalo do mora da mogu pričati da sam bila dolje, mislila je.
Ali voljela bih malo osunčati grudi i guzicu, to mi baš dobro stoji. I
voljela bih opet osjetiti more u nosnicama, ustima i grlu, onu finu gorčinu
i miris joda. A toga nema na Bundeku. Samo mulj i razbijene boce.
Dugo su još sjedili bez riječi, svatko sa svojim mislima. Slušali su
kako vjetar šušti u brezama i zamišljali da to valovi zapljuskuju pločnike.
Zvijezde su popadale na ulice, na nebu su sjajili samo prozori nebodera.
