Almost Famous

Eto, i Grammy je već obavio svoje. Što se mora se mora, rekao bi Pimpek...
Prisjetimo se patterna - mainstream mediji su svršavali na još jednu pizdariju u nepreglednom i besmislenom nizu manifestacija s dodjelama još besmislenijih glazbenih nagrada.
Naravno, najviše su se usrećili U2 i Alicia Keys. Barem tu nije bilo iznenađenja, a moram priznati da su mi nedostajali jedni Steeley Dan da upotpune sliku...Zapravo, Grammy je od onih koji se imalo razumiju u zdrav razum (pa tako i funkcioniranje zdrave glazbene scene, što god to zapravo značilo...) najčešće počašćen epitetom “najbesmislenije” i “najdosadnije” manifestacije u nepreglenom i besmislenom nizu dosadnih dodjela glazbenih nagrada.No, daleko da od toga da pri tome nema ozbiljnih pretendenata na tron...Osim po sveukupnom besmislu i predvidljivosti, Grammy ima još dodirnih točaka s domaćim nam rock ponosom – naime, oboje imaju fascinantan model oblikovanja svojih kategorija.
I dok Grammy, suočen s razgranatom modernom (hiper)produkcijom u kojoj žanrofobija znači smrt, u svom poborništvu “upijanja” odlazi posve krivim putem (izmišljajući 7823467823 različitih nagrada za 7823467823 različitih kategorija sortiranih i nagrađivanih po najstupidnijem, najkonzervativnijem i najmaloumnijem sistemu), “Crni Mačak”, naše malo čudo od glazbenjačkog kirvaja, ima svoj vlastiti fascinantni model.
Krenemo li redom, već sama ideja da tzv. rock novinari (pitate se što je to? ma sjećate se sorte, ona piskarala iz davnih dana glazbene povijesti koja uglavnom ne znaju složiti suvislu rečenicu i vesele se koncertu U2 u Zagrebu) zvuči ne samo kretenski, nego i posve zastrašujuće.
No, kako se naša “Mačketina” našla u situaciji da je “domaća rock scena” bila tek kratkotrajni retro bljesak u doba “zlatnih dana” Fijua Brijua Kurca Palca, te kako baš i nema toliko bendova da bismo godišnje mogli počastiti gospodu s novim skupljačima prašine na policama, organizatori ove divne manifestacije odlučili su se proširiti na područje cijele “urbane scene”.
Termin “urbana scena”, jedan od najmoronskijih i nazlouporabljivanijih termina u modernoj povijesti Hrvatske, postao je tako sinonim za “svu glazbu koja nije narodnjak”. Osim tzv. “etna”, to vam je, znate, izuzetak. Zapravo, kad se malo bolje pogleda, nagradu mogu dobiti svi koji nisu “estrada”. Zapravo, Gibonni može, al mislili smo ionako na Toniku...
I tako u nedogled.
Onda se kao opcija pojavila i elektronska scena, koja je također našla svoje mjesto pod “Mačkovim” repom.
Nikada neću zaboraviti predivnu tezu genijalnog gospodina Z. Galla koji je problematiku pojasnio riječima – pa što je tu čudno, techno je isto dio rock kulture?¸ kao ni mučnu epizodu s jedne od prvih dodjela (ne mogu se sad sjetit ) kada je neka djevojka (kažem da me sjećanje ne služi baš toliko dobro!) postiđeno i skromno, uz zvižduke debilčina iz publike, primila nagradu za “najbolju elektroniku”, zahvaljujući se “rokerima što su i njima pružili priliku...”.
Sličnu grešku napravili su i hip hoperi, koji su kao jedina istinska, čvrsta, uspješna i trendovska scena u RH od pojave Novog vala, preplavili “urbano tržište”, pa se našavši u društvu rock kolega koji su ih gledali tupim “kaj on tu nešto priča, koda je neki crnac...? burp...” pogledom, ljubazno zahvalili za tu (moš mislit) čast.
Nakon takvih blamaža, neki moji frendovi su ozbiljno razmatrali načine koji bi ih doveli do prilike da se i sami pojave pred jednom takvom govornicom, gdje bi u najmanju ruku poslali sve prisutne u tri pizde materine, kipić bacili u TV monitore, popišali se po prvim redovima, a stanoviti pojedinci imali su i ideju o silovanju prave mačke na pozornici (što smo kao ljubitelji dražesnih bića i oštri protivnici nasilnih seksualnih aktova s gnušanjem odbacili).
No, vjerujem da neki od osnovnih nacrta ovakog govora zahvale i dalje ostaju kao opcija...
Uglavnom, među ponudama za nominacije ovogodišnje “rock nagrade” i dalje smo svi jedna lijepa, sretna obitelj – i Nered i Aerodrom, i Dogma i HC Boxer i...
Sve je jasno.
Prošli “Crni mačak” bio je pravi debakl. Oko toga se valjda svi slažu.
Najdepresivnija predstava otkad je “Doma sportova” imala je tek dvije svijetle točke – hip hoperi su se, uz Let 3, jedini pokazali sposobnima trgnuti publiku iz mrtvila, no ako vam je za utjehu, u bekstejdžu je ionako bilo gore nego na groblju (izuzetak su – gle čuda – opet hip hoperi, koji su među toliko “rokera” jedini njegovali “rokerski” lifestyle, tulumareći s bluntovima u ruci).
Nakon zagrebačkog debakla, dakle, ove godine možemo očekivati posjet Bjelovaru.
Što očekivati?
Moja pretpostavka - još jednu smotru istih lica, s istim pivskim trbušinama ispod istih crnih majica s istim Božesačuvaj logotipom. Isti točeni Tuborg i iste novinarske “njuške” od kojih polovina ne zna napisati vijest, a kamoli suvisli glazbeni članak.
I da, istog Davora Gopca.
Zapravo, čudi me da sam uspio napisati ovoliko riječi o nečemu tako bolno beznačajnom i besmislenom kao što je “Crni Mačak”.
Jebote, zašto prve “Mačiće” nismo jednostavno bacili u vodu i odmah zaboravili na svu tu silnu blamažu?