Romana Brolih
Samo da me nitko ništa ne pita. Užasavam se odgovarati na blic pitanja i ulaziti u dijaloge sa nepoznatim ljudima. A grupa, grupa ljudi tek... Uvijek je netko pametniji od tebe. Iako djelujem siguran u sebe vrlo brzo bi otkrili da nemam bog zna što za reći. Mog društva najbrže bi se rješavali pitanjem: "Zašto si tako samozatajan?" A tu riječ ne podnosim. Kao da je simpatično osjećati se poput propuha i trubiti kako je nametljivost furka nesigurnih. Je kurac. Kome je zabavno sjediti u društvu i šutjeti. U prvim trenucima djeluješ zanimljivo i nedodirljivo, nakon sat vremena dosadno, u trećoj fazi se svako u tebe lupi i spotakne. Tad se bar ispričaju, a pri drugom, trećem susretu više nitko na tebe ne obraća pažnju. Nema te.
O, jako dobro znam kako je naporno šutjeti. Samo da me nitko ništa ne pita. Da se uvučem u dvoranu i sjednem neprimjetno u zadnju klupu odšutim svoje i odem. Možda unutra ima neki zvučnik. Zvučnici daju sigurnost. Kad sjedim pored zvučnika imam osjećaj da sam u pratnji velikog poznatog frajera ili ženske, pa ako i kažem neku glupost, nitko se ne smije jer imaju strahopoštovanje prema zvučniku. A ja sam ipak u njihovom društvu.
Nije uvijek bilo tako, ali pukne nešto s vremenom. Nije mi uvijek trebao zvučnik
Znam da je nešto bilo. onaj osjećaj nemoći kad gubiš prijatelje, ne zbog toga što si nekom oteo curu, izvrijeđao mu mamu ili ga povrijedio što nisi došao na tulum. Nego zato što su tako odlučili neki idioti koji su naše starce uvjerili u laži, a naši starci su te laži preko noći pretvarali u istinu. E, oni su nas sjebali. Sad jedni druge povremeno zagrebemo po srcu i navratimo u misli. Pa nazad. U očima teško da ćemo se jedni drugima ponovo ogledavati. Frendica veli da njoj ne fali nitko. Blago njoj.
Dvije su grupe ovih koji su ostali. Jedni se ničeg ne sjećaju, a drugi žive od sjećanja. .
"To ti je tako", rekao je Zizi. On je peder. "Bolje da si peder nego niš."
Prvo vrijeme su svi u šoku pa se smire, a kod solera su uvijek u šoku jer ne znaju kaj ne štima. Bolje da se seksaš nego da ločeš.
A da ruknem jednu prije nego uđem. Ima još pola sata. Za pola sata pelinkovac djeluje: nestaje svaka sumnja, utihnu mravi koji se meškolje i struje od nožnog prsta do štitnjače. Od štitnjače do tjemena osjećaj je malo drugačiji. Tu mravi uspore. Sentiširaju. Samo jedan pelin, onaj prvi, koji probija barijeru za drugi.
Ući ću ranije da nađem mjesto pored zvučnika, sigurno će biti jedno mjesto!
Nastavlja se!
