Almost Famous

Jednog je kišnog dana, kao uostalom i bilo kojeg drugog, Dado D izašao je na ulicu u potragu za prošlim danima u kojima je bio sretan. Baterije su curile iz njegovog walkmana, pa je zaključio da od kišobrana nema velike koristi. U tom slučaju njegova plava kabanica biti će mu dostatna. Na radijatoru se sušila mačka i, ljubomoran na nju, bacio ju je kroz prozor. Ona se, pak, uhvatila za krupnije kišne kapi koje su joj ublažile pad, te se, kao svaka mačka, dočekala na sve četiri. Lijeno se protegnula, mrzovoljno stresla kišu sa sebe i ušla u ulaz da pozove lift. "Mačke se uvijek snađu" - pomisli Dado D prolazeći kraj beštije, misleći na izvjesnu plavu gospodičnu koja nikako ne želi shvatiti njegove riječi koje joj uporno upućuje. Jedna dobrodušna bakica žustrim je zamasima mela kišu sa ceste, pa je Dado D krenuo suhim puteljkom šutajući kamenčiće u male vodene nasipe s obje strane staze. Kiša je bila gusta, pa nije mogao odrediti plače li to drveće ispred njegove zgrade ili su to samo kapi kiše. I sam se rasplakao, ne zbog toga što mu se posebno plakalo, već da iskoristi priliku kada nitko ne može točno ustvrditi plače li on doista. Bilo mu je krivo što nitko nije nailazio, pa da ga ta njegova mala prevara razveseli, pa je ubrzo prestao plakati.

Došao je do trga i na ljuljačkama ugledao dvije lijepe, ali blatom uprljane lutke kako se ljuljaju. Bilo mu je žao djevojčice od koje su pobjegle, pogotovo po ovakvom vremenu. Prestao je razmišljati o tome dok je ulazio u dućan. Ogledao se oko sebe, ali unutra nije bilo nikoga. Nije ga to iznenadilo. Uzeo je Tuc-tuc kekse s okusom slanine i izašao van. Poželio se vratiti po neki sok, ali ponovni proces otvaranja vrata učinio mu se prenaporan, prepoznat i, naposlijetku, već učinjen, da bi ga bio voljan ponoviti. Odlučio je odigrati partiju potapljanja brodova budući da ionako pada kiša, a kada prestane kiša, više ih ionako neće imati gdje potapati.
- Ovo nije more - začuo je glas iza sebe.
- Molim? - upitao je ne okrenuvši se.
- Možeš potapati aute, čak motore ili bicikle, ako koji nađeš, ali ne možeš potapati brodove. Nema ih.
- Auti nisu zanimljivi - rekao je gledajući u pod ispred sebe.
- Ne možemo uvijek raditi ono što želimo - rekao je glas.

Znao je da je to ona. Ona bi, na kraju krajeva, tako nešto i rekla. Bojao se okrenuti kao da bi pokretom učinio da ona nestane. Ipak, znao je da mu se ne pričinjava. Bila je to ona - njegova vila. "Pa, našao sam svoje sretne dane" - pomislio je, ali i zaključio da oni više nikada neće moći biti sretni.
- Da li želiš otići sa mnom..?.. - prekinula je njegove misli. Pogled uperen u pod naglo je podigao ravno pred sebe. "Da li?" - to pitanje je sve što čeka. Nadin svijet se svom svojom glomaznošću vratio u njega. - ...da zajedno potapamo brodove?
Pogled mu razočarano padne opet na pod. Izvadio je pištolj i ubio Nadu. No, budući da mu je pogled ispao, nije znao da li ju je pogodio. Sagnuo se po pogled i pokušavajući ostati pribran rekao:
- Ali rekla si da ovdje nema brodova.
- Znam. Na parkiralištu ima dovoljno auta. Rekla sam to zbog tebe. Mogla bih nacrtati brodove.
Iskra nade pojavi se u njegovim očima koje su i dalje uporno gledale. Znači, nije ju pogodio.
- Imaš li papira? - upita gotovo zaljubljeno.
- Ne.

II

To što se nije želio okrenuti, što je nije htio vidjeti, bilo je sasvim opravdano. Navikao je na njene slike iz albuma pa bi ga veličina njezinog stvarnog lika sigurno prestravila. Bojao se njezinog volumena. Ipak, bilo mu je žao što je nije dotakao, barem žmirečki. Odlučio je napokon raščistiti s njom, jer je uvidio da to ne vodi nikuda, a najmanje do oltara. Prestat će misliti na nju sve dok je se slučajno ne sjeti, što ne bi trebalo biti zabrinjavajuće budući da je to sada činio samo uvijek.

Da bi si olakšao nerazmišljanje o njoj, upalio je televizor na kojem su govorili nešto o vlasti. Iznenadio se kad je to ugledao i pohitao je nazvati Vlastu. Ali zatim je spustio podignutu slušalicu, sjetivši se da Vlasta sad nije doma budući da je na televiziji. "Nek' ode k vragu!" - povikao je i otišao u kuhinju po led. Brižljivo ga je istukao na sitne komadiće oštrim šiljkom i zamotao u krpu koju je zatim stavio na upaljeni televizor. To će mu zasigurno pomoći, pomislio je, njemu samom led uvijek pomogne dok ima neku upalu ili temperaturu. Ali sada temperaturu nije imao pa je pomislio da možda uopće nije živ. Stoga odlući opet izaći, ne bi li ispitao ljude imaju li oni temperaturu; ukoliko bude više onih koji je nemaju, znati će da je s njim sve u redu.
- Nemam, - odgovorio mu je jedan čovjek - ali imam bilo. Tako znam da sam živ.
Bilo je znači to. Zadovoljno se osmjehnuo i krenuo ususret prijatelju koji je nadolazio.
- Pričali su o vlasti - rekao je ovaj umjesto pozdrava.
- Da, znam.
- Što su rekli?
- Zar nisi čuo?
- Ne, to sam pogodio. Kada uostalom ne pričaju o vlasti na televiziji?
- Imaš pravo.
- Ima li što novoga?
- Kada si zadnji puta čuo vijesti o vlasti?
- Prije pola godine.
- Ne, nema ništa novo.

III

Navečer je Dado D opet izašao iz kuće, ali ovog puta u potpuno drugom svjetlu. Naime, oko njega je pao mrak. Pao je mrak i oko drugih, ali što je Dadi D bio važan mrak u Dugavama kada on nije tamo. Ušao je u autobus, ali nije bilo slobodnog mjesta za sjesti. Dobro se ogledao oko sebe. Ugledao je punašnu široku gospođu koja mu se učinila poprilično udobnom pa je sjeo na nju. Imao je pravo. Njegove mršave kosti napravile su fine male udubine u ženinom debelom mesu. No taman dok je sasvim utonuo, udobno smješten u ženu, ona je ustala da siđe na stanici. Stresla ga je sa sebe i poravnala svoju odjeću. Bio je bijesan što će dalje morati sjediti na hladnom, tvrdom i potpuno neudobnom stolcu.

Kada je u gradu izašao iz autobusa, opet je padala kiša. To ga je uzrujalo. Nije čak imao volje niti promatrati ljude i zabavljati se otkrivanjem tko uistinu plače. Nasumice krene prema jednoj zgradi i uđe u ulaz. Tu je stanovao njegov prijatelj Motka, pa kada se već našao u njegovom ulazu, odluči ga posjetiti.

Motka je bio potpuno drugačiji od Dade D. Bio je ćelav i nizak, do je Dado D imao kosu i bio je visok. Motka je također bio malo zbijen, a Dado D potpuno mršav. Još k tome, Motka nije imao jednu ruku, dok je Dado D imao obje. Motki su zato ugradili željeznu šipku s pokretnim prstima, tako da je često zaboravljao na tu važnu razliku koja ga je najviše činila drugačijim od ostalih ljudi.

Motka se iskreno obradovao Dadi D. Radovao se posjetima za kišnih dana jer sam nije mogao izlaziti zbog ruke koju nikako nije mogao zaštititi od hrđe.
- Imaš li stolicu? - upitao je Dado D.
- Imam - veselo odgovori živahni Motka i odmah požuri do zahoda. Otamo je u jednoj zdjelici donio Dadi D svoju stolicu. Dado D je rastreseno uzme i pomiriši.
- Zanimljivo - reče nezainteresirano i vrati zdjelicu Motki koji je odnese natrag na mjesto.
- Kao da sam znao da ćeš doći - reče Motka. I dalje su stajali. Motka je oduševljeno gledao u Dado D koji je sjetno gledao kroz prozor. Žalio je što je došao. Pomislio je da bi se za tren oka našao vani kada bi skočio kroz prozor, ali u zaletu porema istom smetao mu je televizor kojeg mu se zaista nije dalo preskakati. Ionako nikada nije bio dobar u trčanju s preponama.
- Znaš li da je nestao park? - upita ga naposlijetku Motka.
- Park? - Dado D je zamalo skrenuo pogled prema Motki, ali se na vrijeme sjetio koliko je ovaj ružan pa mu to ne bi bilo baš pametno. I dalje je gledao kroz prozor, krajičkom oka odmjeravajući visinu televizora.
- Da, zar nisi gledao televiziju?
- Gledao sam samo ono o vlasti - odgovori nešto uključenije.
- Uvijek gledaš samo to. Ti si opsjednut njome.
Dado D odjednom osjeti neodoljivu potrebu da zadavi Motku, ali znao je da je to samo hir i da će ga ubrzo proći pa se nije maknuo s mjesta.

IV

Kako je kiša prestala, splasnulo je i Motkino oduševljenje Dadinom D posjetom. Gotovo ga je izbacio iz stana, ali Dado D je samo to čekao. Pušten na slobodu, zadovoljno je protrljao ruke i krenuo u šetnju. Gledajući neobično razgovorljive ljude oko sebe, te neobične rupe u prostoru, Dado D je polako shvaćao prirodu pitanja što mu ga je Motka bio postavio o nestalom parku. Strahovito je bio znatiželjan da sazna nešto više o tome pa je ušao u prvi haustor i otvorio vrata prvog stana koji se našao pred njim. Nije mu trebalo dugo da pronađe sobu u kojoj je bio već upaljen televizor. Dado D se zadovoljno zavalio u trosjed na drugom kraju sobe. Na stoliću ispred kauča su na dva tanjura ležali ostaci nečijeg ručka. Trenutno osjetivši glad, Dado D posegne prstima za onim što je nekad bilo čitavo jelo. Dodatno je još umakao prste u saft na tanjuru te ih oblizivao. Nakon što je sve počistio, digao je noge na stolić i usredotočio se na govoranciju koja je dolazila iz kutije postavljene nasuprot njemu.

Mlada djevojka ušla je u sobu i nimalo iznenađena strančevom posjetom upitala:
- Ostalo je mojoj kujici nešto od ručka. Mogu li vas time ponuditi?
- Ne, hvala. - najljubaznije je odgovorio Dado D - Baš sam se fino najeo ovih ostataka - nadoda okrenuvši se prema djevojci. Kada ju je ugledao, prenerazio se. Toliko je ličila na njegovu Vilu. Mogao bi se zakleti da je to upravo ona kada ne bi znao da sjedi u tuđem stanu.
- Podsjećam vas na nekoga? - odmah se dosjetila djevojka.
- Da - prošapće Dado D.
- Da, to mi svi kažu - reče i nestane. Dado D je više nikada nije vidio. Nije bilo ništa čudno u tome što je ona nestala, ali kasnije se Dado D upitao nije li to imalo veze s onime što je kasnije čuo na televiziji.

Tada još nemučen takvim mislima, vrati pogled k televizoru i vrati koncentraciju. Zajedno nastave gledati. Navikao na emisije o vlasti, ova ga je ugodno iznenadila. Bila je sasvim drugačija i nijednom nije spomenula Vlastu.
Nakon pola sta gledanja, Dado D je napokon shvatio poruke koje su mu ljudi iz kutije slali. U početku mu nisu bili jasni prazni prikazi na ekranu, dok se u pozadini čuo opis kao da se gleda najraskošniji engleski vrt. No znao je da ta usporedba i nije najsretnije rješenje, jer ipak je bio posve siguran da se ne nalazi u Engleskoj. Po toj praznini koja je zjapila na televizoru, tu i tamo bi prošao pokoji zbunjen čovjek, oprezno tapkajući tabanima kako bi se uvjerio da se i tuda može hodati, da nema bojazni od propadanja u bezdan. Dadi D sve je to izgledalo previše stravično. Izgledalo je kao kakav niskobudžetni film s vrlo lošim specijalnim efektima. Ipak, na kraju, shvatio je poruku - nestaju parkovi. Bilo je i nekoliko prijava nestalih ljudi, ali bi se na kraju ispostavilo da su to bili obični bjegovi od kuće, imaginarni poslovni sastanci koje bi muževi održavali po tjedan dana sa svojim tajnicama. Izgledalo je, dakle, da su za sada samo parkovi bili ugroženi ovom novom, neobičnom gradskom bolešću. Dadi D padne na pamet nestanak ljubazne domaćice, ali odluči ništa ne prijaviti, jer djevojku ionako nije poznavao, pa tko mu jamči da njezin nestanak nije bio povezan s nečim drugim.