Almost Famous

Naša poezija su psovke i političke poruke
otisnute na masnim pločicama prljavih zidova
Naši odsanjani snovi već isti dan postaju stvarnost
na pokvarenim vodokotlićima
(svjesni da ih nikad nećemo odživjeti)
Naše cure smiju se iz svojih imena
svima koji vrše nuždu
(i uzvraćaju im osmjeh)

Naši profesori su u napadima delikatnog ludila (naivnog puberteta)
dobili oblik domaćih životinja
domaćih,jer su,eto,ipak završili neki fakultet
i pripitomili svoju nezanimljivost
Pjesme koje slušamo zapisane su za vječnost
na bijela,drvena vrata
(do prvog dolaska čistačice)

i ja sam pjesnik iz školskog WC-a
moj stih je jednostavan
i koliko primjećujem jedini
u mojoj školi
moja poruka je iskrena,neobična,
jedina,nemoćna i namjerno
sramežljiva

dakle,dragi sudionici ovog
dosadnog dokumentarca
nekog frustriranog brucoša
s akademije dramskih umjetnosti,
smjer - redatelj,
pod radnim nazivom
Srednja škola

"Svi smo mi samo pop - kultura"

(muški WC,treća vrata desno,uzeti povećalo)



mišolovka

17:30
vrijeme najgore
za nas
kratkovidne
još je dan
a pale se
ulične lampe
leće ili naočale
i mi kratkovidni
uskraćeni
otkrivamo nešto novo
usisani
u svoj subjektivni doživljaj
obrnuta osmoza
iz područja manje čovjeka
neplanirana šetnja ulicom
sumrak,sumrak,mrak
noć
i opet smo tu gdje
uvijek nekako zapinjemo
mišolovka
kao ulična lampa
koja se bori
da se upali
titrimo
i zaboravljamo što smo
htjeli reći
ali znamo
nekako znamo
zaspali smo
na zračnim jastucima
usljed
velikog praska
zaspali smo
uz malo sreće
na nečijim dlanovima




Glup

kako volim biti glup
zabiti oštricu svog jezika u mjesec
i poljubiti hladan vjetar u usta
nesvjesno se igrati prstima
i,kao Bill Gates na tripu,
otpuhnuti zvjezdanu prašinu sa svog šala
rugati se svojim uspomenama
iznervirati do kraja svoje prijatelje
onda ih dovesti na moj teritorij gluposti
postavljati glupa pitanja bivšim curama
razgovarati sa budućim
dok me neki slučajni prolaznik
ne probudi i osmjehom
rasprsne mjehurić u kojem
zaboravljam i opet učim hodati
dok me vlastita savjest
ne prelije iz šupljeg u prazno
kako volim biti mlad
...
tisuće anđela
baterijskim svjetiljkama
traže nas na nebu
budi tiho
možda se ne sjete
da bi mogli biti
na zemlji
...
kako su smiješne
pokvarene neonke
dok zastarjelo trepere
i smiješna si
dok pokušavaš shvatiti
koji mi je vrag večeras
treba mi cijeli život
da bih ti objasnio
što možeš sama
shvatiti u jednoj sekundi
tišine

ostavljam kompas
pored tvornice aluminija
i bacam u rijeku
trenutak u kojem
sam se već predugo zadržao

10 minuta
prije zadnjeg autobusa
voliš me
i ne prepoznaješ
dok grlim
uličnu lampu

peta avenija

sudar
veliki prasak
staklo na cesti
i ispod tvojih cipela
ritam
pucketanje prstima
plavi sax
u rukama crnog čovjeka
digneš ruku
stanu 3 automobila
2 taxija
i 1
što je mislio da te pozna
puls ubrzan
pogled na sat
ne vidiš kazaljke
od odsjaja
najave za dodjelu Oscara
s vrha
poderanog neba
prsten ti se polako topi
u dvije kovanice
u šeširu čovjeka bez nogu
trebaš tamo
gdje carevi idu pješke
ovdje
ovdje uvijek brže stigneš pješke
ne gubiš vrijeme
sunce
prvi put danas primjećiješ
u lokvi
od prekjučer
teško je objasniti
brisači pucaju
po staklima ugljičnog monoksida
CO2 & C.O.
neka hiperaktivna
žena projuri kraj tebe
podere ti rukav
i nenormalno se smije
pet minuta kasnije
ispod dabl dekera
(autobusa,ne kazića)
pronađu i nju
i tvoj rukav
i dobitni listić lutrije
u njenom džepu
ostani cool
probijaš se do kioska
počinje kiša
kupuješ Times
ubrzo se raspadne
od vlage
i on
i osiguravajuće društvo
čiji si član
odmahuješ rukom
ulaziš u kafić
i naručuješ
macchiato
od konobarice
grkinje koja je
engleski naučila
jednog ljeta u Walesu
odustaješ
vraćaš se kući
ulaziš u stan
i tiho zatvaraš vrata
žena ti veselo priđe
poljubi te i pita
kako si proveo dan
"Oh,the usual" kažeš
(i ostaneš živ)
poljubiš svoju kćerkicu
koja je već zaspala
pola sata kasnije
sređuješ bocu caberneta
sa svojom ženom
off day on a day-off
i dok nazdravljate životu
pitaš je
da li zna da
"Nikad nisam bio u New Yorku?"

počasni građanin Cordobe

zatvorio si oči
što misliš
što je gore
strah od nečeg
što ti se može dogoditi
ili kad otvoriš oči
i shvatiš
da je sve ostalo isto

ušao si i
učlanio se u knjižnicu
još je topao
plastificirani članski broj
u kojem si već našao
neki aritmetički niz
što misliš
je li ti bolje sad
kad samo nagađaš
i sumnjaš
ili tek
kad pročitaš
svaku riječ ikad napisanu

živ si
i osjećaš to
više nego ikad
osjećaš svoju dobru
i svoju tamnu stranu
s kula Cordobe
možeš dotaknuti nebo
ali ne prstima
prstima možeš samo
dotaknuti zemlju
ne gledaj oko sebe
da li stvarno želiš vidjeti sve
ako znaš da
samo zatvorenih očiju
možeš hodati po vodi