Monika Herceg
Monika Herceg studira fiziku i piše. Rođena je 1990. u Sisku, trenutno živi u Zagrebu. Na Radio Studentu vodi i uređuje emisiju Znanost na eteru; trenutno pauzira jer je postala mama malene Kim. Pjesme su joj objavljene u raznim časopisima. Za rukopis Početne koordinate nagrađena je "Goranom za mlade pjesnike". Vjeruje u znanost.
Rana jesen
mokre duše bukvi i kestena škripe noću
šireći godove kao krugove u vodi
početak svijeta i sjevera
koncentrična je kružnica
ciklame osjete pospanost
prodire smjelije
nagriza lukovice
taložeći se u njihovu plodnost
čaplje premještaju rujan
s jedne strane jezera na drugu
prateći sunce narezano u trskama
dok glasne žene peru odjeću
u mrzloj vodi do koljena
rastvarajući se kao ježavke kestena
preostaje samo
preorati još jednom dubinu sna
ostatak svjetla podijeliti s jelenima
prije sutona oni će skinuti svoje krzno
i ugrijati im ruke
Rast
rezali su drveće kao svinje
i ponekad se činilo da više krvi isteče
kad hrastu prerežu povezanost s tlom
nego kad svinju objese
da izađe iz nje
ostatak smrti
razgranatost korijenja sjekli su u pakete
skrivajući u tlu bolesti
i onečišćenje bukom
vidjeli smo
kako dimnjaci probijaju oblacima trbuhe
grad koji se širi kao tuberkuloza plućima
vjetar bez smjera koji ne znamo imenovati
rast koji je nemoguće ograditi
kad se baka udala bila je stara cura
željezara je već izrasla u kompleksno biće
koje je hranilo svu svoju djecu
a njene dugačke stostruke ruke
kojima su gmizale
glasne utrobe vlakova
otpetljavale su se širinom svijeta
Odumiranje
1.
ruke su mu se tresle dok je pušio cigarete
nešto je bilo prazno i strašno unutra pa smo izbjegavali
gledati u praznu sobu iza očiju
(u kojoj je možda još uvijek i sjedio
ali više nismo mogli ući)
otac je došao sa šibom
prvi put
drugi put
treći put
skrila sam se djedovih leđa
a on je širio ruke kao veliku hrastovu krošnju
s tisućama svijetlećih riječi koje su umirile
svaku zvijer koja je prilazila
2.
počeli smo noću zaključavati sobu vidjevši
djedovu sjenu s nožem kako stoji kraj naših kreveta
rekao je da je čuje korake oko kuće
i pazi da nas zauvijek ne odvuku u šumu
nedugo iza počeo je prvi put
razgovarati s mrtvima
i pobjegao preskočivši
visoku ogradu našeg dvorišta
(tako su svjedočili susjedi)
nakon četiri dana našli smo ga
na drugom kraju grada
skrivenog u jarku
rekao je da bježi i ne smije se vratiti
netko siječe ljudima glave
i sadi ih u šumi
da uzgoji vojsku
3.
nije se stigao vratiti s nama
živjeti s lisicama ježevima i srnama
ali slika voćara koju nam je poklanjao svake jeseni
s godinama je narasla u biosustav njegovih šljiva
velike stare kruške koja se sustavno pomlađivala
i dvije trešnje koje su rumenile
uvijek u svibnju
usred jesenskog stapanja
(u skupljanju plodova)
prekopali bismo tunel kroz vrijeme
i preko smrti pričali s njim
obrasli bršljanima
puni koštica šljiva
koje su nas odgajale
kad se dogodilo odumiranje
jeseni su se pojele unatrag
nisu nas više doticale
nitko ne ubire šljive
a djed osamljeno sjedi
ispod stare kruške
čekajući da se sjetimo
Nasljedne bolesti
1.
prsten feder još jedan prsten i nekoliko kovanica
sve su to pronašli u bakinom trbuhu na rendgenu
dugo smo gledali u sliku i nismo se mogli složiti
je li ludost nasljedna ili zarazna
još godinama poslije nije nam prilazila
bila je polusrna polubaka
s blatom na kopitima
bojali smo se da će nas zamazati
da će u nas posaditi sjemenje jeseni
koja će nas obrasti kao korov
čuvajući zavjete mog oca
daleko iza pupka
rekla mi je da je imala puno momaka i jelena
jednom su je našli priča se
i s popom
kraj potoka
2.
ležala je puna prašine
stari crvljiv namještaj
obnovljene kuće
ne prepoznajući nas
i u nekoliko tjedana
okopnila kao snijeg
mogli smo je prenijeti u rukama
duž cijelog Zemljinog opsega
tako laganu skoro vunenu
ali smo čekali da se iscijedi
kao sok iz bazginih cvjetova
bojeći se smrti koja izjeda iznutra
dovoljno polako da bude neprimjetna
početkom veljače
majka je na njenom krevetu pronašla
samo jedno smrznuto oko
(drugo je vjerojatno pojela mačka)
i pustila da iz njega izraste
cijeli grm jasmina
Šestar u ruci
ispružila sam dlan za deset udaraca šibom
lažem: ne znam za što sam kriva
čudovište koje zabija bratu
šestar u ruku
imamo samo sedam godina zajedno
i oboje pričamo izmišljenim jezikom
poput onog kako breskve
komuniciraju suncem među dlačicama
pomalo smo od svega
ljeti složeni od kratkih sjena
zimi učahureni u deke
nakon svakog udarca uzdahnem duboko
ali ne zaplačem
ruka se sama uplašeno povlači kad je ošine
glatka šiba od vrbe
imamo samo sedam godina zajedno
i ponekad
kad nitko ne gleda
svijetlimo u mraku
