Almost Famous

Šima Majić



Šima Majić rođena je 1992. god. u Imotskom. Nakon završene gimnazije u Tomislavgradu, upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Poeziju je počela objavljivati u časopisima, da bi 2013. za rukopisni prvijenac „Potkožni sjever“ osvojila nagradu „Zdravko Pucak“ Matice hrvatske u Karlovcu, a 2014. nagradu „Anka Topić“ za prvu autorsku knjigu. Trenutno zanimanje joj je zurenje u prazno i puhanje maslačka, kao i suptilno promatranje nepoznatih ljudi i smišljanje priča o njima. Voli upotrebu riječi „suptilno“, jesen, psihoanalizu i filmove Andreja Tarkovskoga.


Melankoliče u meni

Zakopala sam ravnodušnost u vrtu,

iščašila zglobove Kafkinog lika u sebi,

zamotala se u stare plahte,

hibernirala u sevdah.

Postala sam skladište mrtvih minerala,

Melankoliče rastućih očiju u meni,

zrikavče bolesnog grla koje rađa krike

nedovoljno rahitične za tvoj san.

Zadnjim naporom alveola

topiš mi ledena doba podsvijesti ,

raskoštavaš tektoniku samoće.

Postala sam skladište mrtvih minerala,

isjeckaj vučje gene, Melankoliče, u meni,

rastegni ih do neslućenih razmjera ludila

kojim ću napraviti arku

za tvoja pokoljenja.


Sindrom osjetljivog korijenja

Ostanem li čitavu noć sanjati za stolom,

ili pred kakvom policom knjiga,

moja se ljubav smije iz slova u trećem redu

prije nego pokušam u(glaz)biti četvrti.

Probudi me ako sam katkad budna

i kaže da nema više (po)vraćanja na staro;

a ipak se svako malo spotakne

o osjetljivi sluh mojih (p)redaka.

Moja me ljubav budi ako sam katkad budna.

Ne umije me pak buditi kad sanjam.

Prestanem li, primjerice, voljeti kakvu violinu,

moja ljubav počinje sličiti na neku od starih trešanja

u čijoj se krošnji odmorismo davnim rukama.

Moja ljubav počinje sličiti na jesen

koja ne može biti divna onoliko

koliko se može voljeti.


Potkožni sjever

Ne čudi više ni tebe

koji si mi noćas umirao

(od smijeha)

koliko mi je patetika

jaka (st)rana.

I noćas sam se bavila

arbitriranjem (temperat)ura

sjevera

isk(r)varenog

iz odijela koja čine (čo)vječnost

tvojih ratobornih vojnika

što odjenuše zime s(vi)jeta.

Sve je to pomalo, što za ljude

što za crknuti od smijeha...

Osim tvojim četama

koje se više i ne prave

toliko l(j)udima

koliko im se čini

da je sve noćas

samo u umiranju.


Odjenula sam sušu

Od večeri kad s tvojih usana

progutala sam

krovove potopljene leksikom

i zrak razrezan telefonskim žicama,

korijenje odijevam (g)ranama.

Ovih dana postim realizmom.

Odijevam najprozaičniju (p)rozu

sanjajući cjelonoćni poljubac

gravitiran s kože tvojega grada.

Pomalo sam i odlomak romana

za zajutarkom i kišobran u kutu

i semantika kariranog stolnjaka.

Odjenula sam tragiku svijeta,

bjelinu leptira

usmrćenih vojničkim čizmama.


Krhkosti

Pokušam li izbrisati

z(a)grade u kojima s(ta)nuješ,

ostaju samo (krh)kosti

do kojih me naposljetku

i ozlijede

kože svih tvojih žena

(kao veliki nepismeni

transparenti tržnog centra)

što reklamiraju

ljubav pod nazivnikom sline

i pitaju zašto imam

tako tužne oči.

Zato što hodam na trepavicama.


Ra(sa)njavanje

I.

Naprosto mi dođe

da patetiziram

o infrastrukturi provincijskih gradova

o akceleraciji motora u pogonu

i produktivnosti ruskih pisaca.

Ako to nije najlakše na svijetu,

predajem se.

Mada noć zaista nikad

nije imala ljepši Mostar.

Mladić do mene

cijelim putem

suptilno

upražnjava

svijet igrica s mobilnog telefona.

I ovisi

o ukusu recipijenta.

Nosi demode košulju i providne oči.

II.

Patetični su zaista skloni

ra(sa)njavanju

mojih očiju.

Osim što nisu topivi u vinu.

Tužno je

kad se deklariraju kao

pisači pjesama

na račun tuge

i preizoštrenih ticala.

Njihova nagost do kosti

mi zaista teško pada,

a još lakše

ostaje.


Ostaj mi postmoderno

Žene s kojima se voliš

odijevaju uzorke uginulih životinja

na solarno izmaltretirana tijela

i oplakuju meksičke sapunice u pola jedan.

Na meni je da ne zvučiš suviše loše

i ne brineš ni za svoj dotrajali osmijeh,

iz sezone jesen 2010.,

upao u šešir skinut tek u tvoju čast.

Ovaj svijet je sve samo ne

sirotište koje ti možeš bezbolno nahraniti

svojim gladnim rukama.

Ostaj mi postmoderno!

Na meni je da ne zvučiš suviše loše.