Dubravko Mataković
To jutro probudio sam se petnaest minuta ranije no što sam upražnjavao ustajati. Pola četr! U prvi mah pomislih da nisam mogao spavati zbog eventualne nečiste savjesti koja je proradila pa me pekla, no to me pekao trajnožareći crijep koji je u ovim krajevima bilo uvriježeno za hladnih dana držati kod nogu u krevetu. Mjesto do mene bilo je upražnjeno, iako je riječ bila o francuskome krevetu.
“Udovac sam” , pomislih nagonski.
Ustao sam i priručnom sikiricom za izviđače probio led u buretu kako bih se ispljuskao hladnom kišnicom više pasa te sam se ispljuskao hladnom kišnicom više pasa.
Gusta magla obavijala je skromno imanje, pojatu, štagalj, svinjac i čardak, dok se ostale gospodarske zgrade, zajedno sa silosom nisu ni nazirale u magli, ali nešto mi je govorilo da su ondje.
Pas je zavijao: «Odrezali su mi noguuuuuuuu! Odrezali su mi noguuuuuuuu!«
U našem selu još nije bila provedena elektrifikacija pa odlučih upaliti baklju. Našao sam suhi prutić i jedan veći komad drveta te počeo manji trljati među dlanovima kako bih trenjem upalio veći. Nije išlo. Naime, veći je bio vlažan i zakoni kemije nisu dopuštali da dođe do zapaljive iskre koja bi lančanom reakcijom proizvela proces gorenja.
Stajao sam tako u magli i nemoćan čačkao po guzici. U daljini je fućkala lokomotiva. Bio sam duboko svjestan da je već 1954. godina i da ćemo se, uprkos progresu, industrijalizaciji, elektrifikaciji, komasaciji, komenciji, osamostaljivanju od bratskoga Sovjetskog saveza i petoljetci, morati još malo strpiti prije no što prva dizelka veselo zabruji prugom Brčko-Banovići, zamjenivši zastarjelu parnjaču. Još jedan zvižduk, ovaj puta bliži jer parnjača se kretala, prekinu me iz sanjarenja. Uf, dobro je da me prekinula, inače bih u zanosu raskopao guzicu. Hvala ti parnjačo. Tebi i tvojoj posestrimi Plavoj parnjači koja vučeš Plavi vlak maršala Josipa Broza zvanog Tito. Sama pomisao na Njega uli mi neizrecivu snagu. Odmah odlučih iskoristiti taj zanos i polet i zašalovati šalunge za prvu ploču na novoj nusprostoriji, još jednoj u nizu, kada začuh prijeteći glas: “Miroslave!”
Bila je to moja supruga Bela Krleža za koju sam mislio da je mrtva jer nije je bilo kući već više od tjedan dana, a istekao je rok u kojem se smatra da je ljudskom biću moguće opstati izvan kuće, a to je četrdeset i devet sati bez vode i pića. Poslije se ispostavilo da je bila kod silažnog kukuruza koji smo držali u silaži na kraju dvorišta. Zbog višednevne magle sve ovo vrijeme je lutala dvorištem potucajući se od svinjca do kokošinjca, od štaglja do staje, od golubarnika do đubrišta i natrag e da bi zahvaljujući samo njoj svojstvenoj, iznimnoj upornosti i primjenom fantastične metode pokušaja i pogrešaka, uspjela domoći prednjega dvorišta gdje se već bolje snalazila zahvaljujući nevjerojatnom čulu sluha.
“Crni Miroslave! Ta gdje ćeš danas šalovati, na dan kada su udareni temelji nove Jugoslavije!?”
Zaista, kako sam to mogao smetnuti s uma? Danas je 29.XI, godišnjica zasjedanja kada su drugovi proleteri zasjedali na zasjedanju AVNOJ-a u slobodarskome Jajcu. Dobro da je još mrak i magla pa me nitko nije prijavio Komitetu, inače bih se gadno proveo. Ovo mi je poremetilo današnji itinerer. Što ću sad? Znam: čačkat ću guzicu!
Stajao sam tako na dvorištu i čačkao, čačkao, kada me prekide nervozno groktanje krmača. Iz minute u minutu je postajalo sve glasnije i ometalo me u čačkanju.
“E sad ću vas sve poklat!” zaurlao sam.
Iako je bilo već pola pet ujutro, pozvao sam odmah Iliju, Adama, Damira, kuma Kvasinu, Markana, Igora i Ignjaca.
”Šta je sad?” graktali su, vidno neraspoloženi što sam ih prekinuo u ranojutarnjim poslovima, sektaškim obredima ili pukom obavljanju nužde.
“Sastanak” - odbrusih.
“Kakav sastanak?”
“Svinjokolja” - objasnih.
To ih je naglo oraspoložilo i kao da su jedva dočekali brže-bolje obukoše gumiđonke, osim Markana koji ih nije imao jer je prije rata bio kulak.
Podijelio sam noževe i zadatke.
“Najprije ćete pisati test iz osnova poznavanja uloge svinja i svinjokolje u socijalističkom društvu.”
“Ja neću” – uzjoguni se Adam.
“Što? Nećeš? Znaš li ti tko sam ja?”
“Znam, ti si Miroslav Krleža, pisao si novele o domobranima.”
“Raskrinkat sam!” - pomislih i pod lažnim izgovorom da moram žurno na tavan, odjurih na tavan gdje sam skrivao relejnu radio stanicu pomoću koje sam odavao drugove. Odmah sam poslao šifriranu poruku višim instancama o ovome provokatorskom incidentu i sišao u dvorište hineći kao da se ništa nije dogodilo, a je. Već su se svi razgmiljili po dvorištu i čačkali guzice.Pridružio sam se.U to je stigla i milicija koju su poslali drugovi s više instance.
“Zdravo drugovi” - pozdraviše kulturno.
“Zdravo” - odzdravišmo.
“Vidim da neki drugovi ovde imaju olovke, a neki noževe. To nije po propisu.” zamijeti milicajac Đorđe.
“Nije. A jok!”-potvrdi drugi milicajac, Ekrem –“Ponećete noževe i olovke, a poć ćete i vi s nama u stanicu i objasnit ovo. Neće men niko rovašt proti države.”
Krenuh i ja kako ne bih ispao sumnjiv pred drugovima , ali me milicajci spriječiše: “A ne. Ti jok! Ti si poznati pisac, ti ne moraš.”
«Ah, znate, dakle, tko sam?!»
«Znamo. Ti si Branko Ćopić.»
Odoše , dok je iz magle odjekivalo :» Ćopić…opić…pić…ić…ć…ć…ć…»
Ostadoh sam, bez radne snage. Na brzinu ostavljeni papiri na kojima su trebali biti pisani testovi opominjali su me na neobavljen posao. Ovaj puta me zaista zapekla savjest. Znao sam to jer imam dobru memoriju i znam da je trajnožareći crijep ostao u postelji. Tužno sam čačkao guzicu bauljajući po dvorištu, dok se magla polako razilazila. Uto je izašlo i sunce. Rađao se novi dan. Prišao sam k jarbolu i uz zvuke himne «Hej Sloveni» svečano podigao zastavu.
“Neka” - mislio sam – “Teška su ovo, olovna vremena. Ali doći će dan kada će ljudi na današnji dan, u spomen na ovaj dan, slobodno klati svinje. Samo, tko zna hoću li to doživjeti…
Već sam u godinama, a medicina još nije rekla svoju zadnju riječ.”
