MARKO RADUMILO
STARA MLADOST
Odvratni špageti, pomisli Ricco. Odvratnije špagete u životu nisam jeo. Pogledao je Anu. Bila je debela i trpala tu odvratnu tjesteninu u sebe pohlepom najgnjusnije krmače. Ovo joj je već treći tanjur, pomisli on. Živio je s njom u njezinu stanu skoro tri mjeseca. Nije radio ništa, bio je švorc, ali ona je imala dobru plaću u privatnoj firmi i stan. Radila je nekog vraga s kompjutorima. Čini se da ga je, između ostalog, čak i voljela.
Završio je s tim mučenjem od jela i ustao od stola.
-Već si pojeo?-upita ga Ana.
-Aha. Idem se malo odmoriti.
Otišao je u spavaću sobu i legao na krevet. Zurio je u strop. Bože, pomisli, gdje su sada sve one srednjoškolske godine? Tko zna gdje je Irena? Često mu se Irena vrzmala po glavi. Njegova prva i najveća srednjoškolska ljubav. Imao je dvadeset i četiri godine i još ju je volio. Sjećao se onih davnih trenutaka. Svih onih ludih provoda, izlazaka u omiljeni klub, zatim u neki od disko-klubova, pa do sitnih jutarnjih sati. Sav taj herojski alkohol, prijatelji i ona. Osjećaj nepobjedivosti i goleme, lude, mladenačke snage. Gotovo svaki izlazak na kraju je završavao s Irenom u njegovom krevetu rano izjutra. Šuljali su se na prstima kroz hodnik da ne probude njegove starce i zatim strasno vodili ljubav. Sjetio se i svjetiljke u svojoj sobi kraj kreveta; na nju je bila prilijepljena, pa i dan danas je tamo, Irenina zelena žvaka koju je ostavila kad su prvi put vodili ljubav. Nakon što ga je ostavila, često je znao ležati i gledati tu žvaku. Nikad je nije skinuo.
Trgnuo se kada je u sobu ušla Ana. Upravo je završila s jelom. Imala je svinjeću facu i dugu smeđu kosu. Imala je goleme sise. I dupe. Bila je stvorena za osvetničku, silovateljsku, beskompromisnu jebačinu. Stvorena za pljuskanje i pogrdne riječi. Kurva nad kurvama.
-Budan si.-ustanovila je zatvarajući vrata za sobom. Polako je prišla krevetu smješkajući se. Ricco je vidio da je spremna da ga primi. I to ne u kilometrima, nego u miljama ako je moguće. Isuse, pomisli on, još jedna gnusna, divlja jebačina.
Ana je uvijek odmah prelazila na stvar. Otkopčala mu je šlic i izvadila malog. Držala ga je u šaci, onako mlohava, i pomamno ga gledala. Onda ga je počela maziti, polako i dugo, svojim dugim, jarkocrvenim noktima. Uzdigla ga je i sada je stajao uspravan i ukrućen. Još se neko vrijeme igrala s njim, malo prstima, malo ustima, a onda ga je opkoračila i natakla se na njega. Započeo je njezin divlji ples uz čudne zvukove koje je proizvodila. Ricco je ležao na leđima i gledao je kako pada u trans. Zaista je znala te stvari. Izgleda da je, u stvari, samo to i znala.
Ležali su jedno kraj drugog. Ricco je pušio. Ona mu je prolazila prstima kroz kosu. Osjećao je mučninu i nelagodu. Opet se sjetio Irene. Kako to, pitao se, unatoč svim tim godinama što je nisam niti vidio, niti čuo. Je li moguće da je još volim? Tko zna što radi? Živi li još sa starcima? Mnoga pitanja su mu navirala i on je osjetio da je strašno koliko je toga promašeno i izgubljeno. Osjetio je duboku, tešku potištenost na samoj granici očaja, i nemoć. Da, bio je nesretan. Njegova duša bila je iscijeđena razočaranošću i tugom. A Ana je neprestano nešto govorila. I ljubila ga po vratu. Ubrzo je ustao i rekao da ide prošetati i kupiti novine. Prokleta nedjelja, mislio je dok je koračao ulicama. Proklet bio dan ma koji da je.
Slijedećeg jutra probudio se prilično rano, oko devet. Ana je bila na poslu. Obožavao je prijepodneva; sam u stanu. Sve je bilo tu: TV, radio, pristojno napunjen frižider, pivo. Ali ipak, Ana bi nakon posla dolazila kući i svaki put morao ju je ševiti. Bio je to njegov dio stanarine. Ali nije bilo samo to. Problemi su bili dublji. Noću do kasna nije mogao zaspati. Mučila ga je prošlost. Toliko ga je mučila dok bi ležao u mraku, da ga je gušila. Imao je osjećaj da nema zraka. I sve te misli koje su mu se rojile u glavi, razjedale su ga, mučile do krajnosti. Bio je svjestan da će poludjeti. Apaurini su mu postali svakodnevna večera. Želio je prijatelje, tek sada kad je shvatio da se ne može samo tako biti sam, želio je događaje, ali njih nije bilo, kao niti bilo kakvih promjena. Život je NEGATIVNI KAOS, to je bila njegova definicija života. Zapalio je cigaretu. Nekada je život bio rock' n 'roll, pomislio je. Uzeo je bocu konjaka i natočio si pristojnu količinu. Osjećao je da mu mozak u zadnje vrijeme nekako TRNE od alkohola. Ubijao se, a i bio je toga svjestan. Pomislio je kako se vjerojatno i želi ubiti, ali nema muda povući okidač ili slično, pa zato to čini na suptilniji način; uz pomoć boce.
Sjedio je neko vrijeme i pio. Onda je ustao i odlučio da se javi Ireni. Nakon skoro tri godine. Svejedno, još uvijek je znao njezin broj. Dok je okretao brojeve, osjetio je u želucu isti onaj osjećaj koji je redovno osjećao prije davnih susreta s njom.
-Halo?-začuo je. Bio je to njezin glas. Prepoznao ga je.
-Halo, Irena...-izustio je.
-Da?
-Irena, ja sam, Ricco.
Nastala je kratka stanka.
-Isuse, Ricco!-viknula je-Pa tko bi tebe očekivao! Kako si?
-Tako. A ti?
-Dobro, dobro.
Šutio je. Uopće mu nije padalo na pamet što da kaže. Nakon tri godine! Bože!
-Ricco,-reče Irena-znaš da si me strašno iznenadio.
-Htio sam te čuti.-rekao je.
-Da, da, to je O.K.... Pa što radiš u životu?
-Ovaj, ništa posebno. Trenutačno živim s jednom djevojkom.
-Je li? Baš fino.
-A ti? Imaš li koga?-upitao ju je.
-Da. Već skoro dvije godine. U zadnje vrijeme čak smo razmišljali o braku.
To ga je nekako presjeklo. Znao je da je takva unutarnja reakcija neopravdana i u najmanju ruku glupa, ali osjetio je to preko svoje volje. U tom trenutku odjednom je izgubio volju za razgovorom. U stvari, možda je nije ni imao. Samo je nekako potonuo.
-O.K., Irena,-rekao je-žurim. Morao bih obaviti još neke sitnice. Drago mi je da sam te čuo.
-I meni. Javi se još koji put.
-Hoću. Bok, Irena.
-Bok, Ricco.
To je bilo to. Buljio je u telefon i pomislio je li moguće voditi takav razgovor kao ovaj maločas. Osjećao se jadno, toliko jadno da je poželio da je drvo. Ili, još bolje, kamen. Da, kamen. Poklonite se kamenu, popišajte se i umrite. To mu se sviđalo.
Uzeo je pivo. Čuo je ptice kako pjevaju. U siječnju. A pjevale su kao da je travanj. Odšetao je do prozora s pivom u ruci. Promet. Svi ti auti, ljudi, policajci, semafori. Gradsko smeće. Ljudsko smeće. Tipično sivilo kad je zima bez snijega. Suha, prohladna zima u gradu. Već je bilo oko dva popodne. Popio je pet ili šest piva. I nekoliko konjaka. Na radiju je bila neka emisija o gradu. Pomislio je zašto ne daju emisiju o ljudskim sudbinama. Možda sam dovoljno mlad da budem star, pomislio je. Da, bit će da je to. Zatim je snimio sat i skopčao da će se uskoro vratiti Ana sa svojom golemom guzicom iz koje smrdi kao iz deset tisuća rupa u paklu. Neće to podnijeti još jednom. Bio je siguran da neće. Obukao se, tutnuo bocu konjaka u duboki džep kaputa i izašao. Ulice su bile poput bezumlja, negdje duboko u vriskajućem ludilu njegove izgubljene sreće i stvarnosti. Više nije vidio lica prolaznika, samo crne siluete i nešto mutno. Prošlost, da, prošlost. Umirala je zajedno s Riccom; neponovljiva, neprežaljena, nevina. Još je samo ptice mogao čuti.
PRIČA
Kao i svakog jutra, oko pola 9, Alex se probijao kroz gradsku vrevu žureći na posao. Imao je 29 godina i skoro godinu dana radio kao prodavač u malom gift shopu u samom centru grada. Uglavnom je na posao odlazio pješice trudeći se izbjeći još veće tramvajske gužve, a kako je stanovao samo dvije stanice dalje, to mu nije pričinjavalo neki veći problem.
Zaustavio se kraj dućančića s friškim pecivima, skoro kao i uvijek, uzeo dva croissanta s čokoladom, kavu iz automata i nastavio dalje jedući usput. Bilo je toplo travanjsko jutro, prozirno nebo bez oblaka i sve je nekako, činilo se,bilo na svom mjestu. Pogledavao je na sat ubrzavajući korak, tu i tamo se sudarajući s pokojim prolaznikom. Ipak, stigao je na vrijeme i dućan je u 9 bio otvoren.
Sjedio je i slušao radio. Vijesti, sport, vremenska prognoza. Onda je krenula mjuza. Stari dobri Stonesi. Nije bilo nikoga unutra i Alex izvuče cigaretu iz kutije i pripali. Bilo mu je zabranjeno pušiti na radnom mjestu, ali 'ko ih jebe, mislio je.
Bilo je oko 2 popodne. Nije baš bilo puno kupaca dotad. Uglavnom su dolazili srednjoškolci, razgledavali i odlazili ne kupivši ništa. Začu se zvonce na vratima i uđe neka djevojka. Alex se bio zadubio u zadnji broj Dylan Doga i nije dizao pogled.
-Oprosti,-obrati mu se djevojka-mogu li te nešto pitati.
-A?-on podignu glavu-Ovaj, sorry. Izvoli.
Kad se malo sabrao i bolje je promotrio vidio je da pred njim stoji zgodna cura, možda godinu-dvije mlađa od njega, tamnosmeđe kose do ramena, nižeg rasta, krupnih, smeđih očiju koje su ga, činilo mu se, nekako drukčije gledale. Osmjehnula se spazivši njegovu očiglednu zbunjenost i on ugleda savršeno bijele zube.
-Slučajno sam prolazila i ugledala ovaj shop.-rekla je skidajući slušalice walkmana-Trebam neki poklon za rođendan, a tu sam uvijek na sto muka.
Ponovo se nasmijala. Gledao ju je ne trepnuvši. Nekako ga je činila sve zbunjenijim, nije si to mogao objasniti. Na tisuće cura prošlo je kroz taj dućan otkad je radio tu i nikad se nije ovako osjećao.
-Rođendanski poklon?-reče Alex-Zavisi što te zanima, a i za koga je poklon.
-Za mog dečka.-reče ona.
Alex se počeše iza uha.
-Hm.-reče-Tu ima zaista svega. Od olovke i šalice, do majice i ruksaka. Vjerojatno znaš što bi ga najviše razveselilo.
Razgledavala je stvari polako kružeći uokolo.
-Pa ne znam...-rekla je-On svašta voli.
-Onda mu kupi svašta.-reče Alex.
Pogledala ga je i toplo se nasmijala. Kako je samo odabirala te poglede. Činilo se da ih ima puno i mijenja ih zavisno od situacije. Uputila mu je još jedan, teško objašnjiv.
Zaustavila se pred posterima. Razgledavala ih je polako, jedan po jedan.
-Ovaj je dobar.-reče Alex.
Bio je to neki Lautrecov crtež. Alex je volio Lautreca.
-Da.-reče ona-I ja volim Lautreca. U stvari i Robertu se sviđa.
Još je malo razgledavala. Alex joj je pokazao majice koje su mu se sviđale. Odabrala je dvije. I Lautreca.
-Izvoli.-rekla je pružajući mu novac-I hvala na pomoći.
Još jedan brižljivo odabrani pogled i izašla je iz dućana.
Osjećao se čudno kada je otišla.Nikako nije mogao shvatiti zašto. Bila je to samo jedna djevojka među mnogim u ovom gradu. Međutim, kad je bolje razmislio nije se baš složio s tim. To baš i nije bila "samo jedna djevojka među mnogim", bila je DRUKČIJA. Ili samo njemu drukčija, ali opet dovoljno. Njezina pojava, smiješak i pogled dugo su mu stajali pred očima, nije mu izlazila iz glave. Da li je moguće da sam se zaljubio, pomislio je. Ljubav na prvi pogled. Postoji li to uopće? Zavrtio je glavom. Ma, kakve gluposti! Pa nije ovo film, ovo je život. Uostalom, cura ima frajera, kako je ono rekla... Robert. Da. Ali kakve i to sad ima veze. Vjerojatno je više nikad neću ni vidjeti.
Na kraju još jednog radnog dana lagano je šetao ulicama. Ugodno predvečerje, jasno i bistro. Nije mu se išlo kući, pa je pogledao koliko ima love. Bio je kraj mjeseca, plaća je bila na izmaku što nije ni čudno s obzirom na to kolika je bila. A živjeti nije bilo nimalo jeftino. Ipak, našlo se nešto. Odlučio je otići do svog omiljenog birca u blizini. Zvao se "Baza".
Nije bilo puno ljudi unutra. Pronašao je prazno mjesto za šankom i sjeo.
-Bok, Alex.-reče visoki, mršavi barmen prilazeći mu.
-Šta ima, Kizo?-reče Alex.
-Po starom.-reče Kizo-Danas je nešto manja gužva, hvala kurcu. Reci.
-Daj mi pivo.
Sjedio je, promatrao škvadru i pušio. "Baza" je bilo dobro mjesto. Dolazio je tu već godinu dana, otkad se otvorilo. Volio je tu rupu. Svi njegovi frendovi i poznanici visili su tu. I općenito, ekipa koja je tu dolazila bila je O.K.. Nikakva preseravanja, šminka i slične pizdarije. Bilo je baš ugodno, uglavnom.
Onda se pojavio Marac, Alexov dobar frend. Bio je vidno nervozan.
-Bok.-reče Alex-Šta je, frajeru, opet te ne'ko ljuti?
-Ma pusti.-reče Marac sjedajući do njega i naslanjajući gitaru na šank-S kojim ja kretenima imam posla!
Alex se nasmije.
-Bio si na probi?-upita ga.
-Da bar nisam.
Marac je imao bend. Nikada ništa nije postigao sa svojim rock' n' rollom iako je svirao i imao bendove otkad je Alex znao za njega. Unatoč svemu, Alex nikada nije vidio da se netko toliko predavao tome kao Marac. Živio je za tu svoju istinsku, čistu, beskompromisnu svirku i ništa, ali baš ništa ga nije moglo obeshrabriti. Bio je posebno lud.
-Kizo!-viknu-Daj mi duplu lozu.
Nervozno je lupkao prstima po šanku.
-Pa dobro, majku mu,-reče Alex prijateljski ga zagrlivši-gdje je opet zapelo?
-Čuj,-poče Marac izbuljivši svoje velike, iskrene oči-da ti imaš posla s takvim mamlazima, ma šta mamlazima, idiotskim, debilnim, kretenskim mamlazima, ti bi se već odavno skratio za glavu, vjeruj mi! To nije za ljudski rod, to nije ni za životinje, ni za koga to nije! Previše je bolesno, previše nevjerojatno! To su razulareni, izbezumljeni bivoli!
Alex ga je gledao i savijao se od smijeha.
-Šta je smiješno? Šta je tu smiješno? To uopće nije smiješno!
-Dobro, dobro.-reče Alex hvatajući dah-Sorry, pajdo. 'Ajde, smiri se. Drmni si lijepo svoju lozu, pa mi ispričaj stvar, O.K.?
Marac duboko udahne, podigne čašu i strese žestinu na eks.
-Je l' sad bolje?-reče Alex gledajući ga i misleći koliko mu je drag. Marac se lagano strese i klimnu glavom.
-'Ajde sad,-reče Alex-reci svom pajdi 'ko te tako naljutio.
-Pazi ovo.-reče Marac-Dođem u garažu, sve normalno, sjede ona dvojica majmuna, Beli i Glava, nešto se imbecilno cere, kako to već samo oni znaju, ali dobro, ništa. "Gdje je Šiljo?", pitam ih, oni ništa, sliježu ramenima, boli ih kurac. Dobro, mislim si, pričekat ćemo ga, jebi ga sad. Što ih duže gledam i slušam skužim da su se odrvenili k'o prasci. Trkeljaju nebuloze, posrću, ološ pijani, cerekaju se da ti se smuči. Meni se roleta spustila, ali šta ću, jebi ga, uzmem si pivo, jedno od bezbroj što su ih doteglili sa sobom, i sjednem da se smirim malo. Sjedimo tako pun kurac, ovi već podivljali, a Šiljo se ne pojavljuje. Ništa, meni pukne film, "Idemo početi.", kažem. Jebeš glas, mislim si, svirat ćemo malo bez Šiljine dernjave. Pripremimo sve nekako, a ja ih sve gledam, sve kipi u meni, najebat ću vam se mamice, mislim si, samo se vi zajebavajte. Kažem im koju ćemo stvar i počnemo. Isusa ti Boga! Ej, da si ti samo čuo na što je to zvučalo! A onom konju ispadaju palice, lete na sve strane, prekidamo, pa ponovo, sto puta ponavljamo. A njima smiješno! Oni se smiju! Beli drma nešto po onom basu, tetura, užas! E tu sam puk'o. Kad je provalilo iz mene, ej! Url'o sam k'o sivonja, posl'o sam ih u tri pizde materine njihove lude! Joooj, jebo te...
-Jebi ga,-reče Alex smijući se-bad luck. Bit će boljih dana.
-Ali slušaj kraj!-viknu Marac uzbuđeno-I tako, ja popizdio, spremio gitaru, taman izlazim, kad evo ti Šilje. O, Bože sveti! Evo jelena nakon sat vremena, a jedva stoji na nogama. Bazdi po nekoj brlji na kilometar. "E," kaže mi "sorry, stari. Sreo sam frenda iz vojske, nismo se vidjeli sto godina i slučajno natrčim na njega. I jebi ga, navalio da svratimo do njega, na čašicu domaće, kao, na brzaka ćemo, pa svaki na svoju stranu. I tako jednu po jednu, dvije po dvije, tri po tri...", i tu ti se on provali od smijeha. A onda kad je skužio onu dvojicu somina, pa kad je počelo oduševljeno urlanje i grljenje... E, šta da im čovjek radi, a? Ništa, jebi ga, pokupio sam se istog trena, bez riječi. Nisam više imao snage, a još manje živaca.
Alex ga potapša po ramenu smijući se.
-'Ajde,-reče-bit će bolje. 'Oćemo još po piće, a?
-Naravno.-reče Marac shrvano-I to ne jedno.
Ostali su do fajrunta. Bili su pijani i pričali viceve. Na kraju su zajedno otišli do tramvaja, ulovili svaki svoj noćni i otišli kući na spavanje.
-Alex. Alex, probudi se! Zakasnit ćeš.-čuo je majčin glas kroz maglu.
-Isuse...-procijedio je nekako-Kol'ko je sati?
-Dvadeset do devet.-reče mu majka-Diži se! I ja ću zakasniti budeći tebe.
Ustao je nekako. Bože, pomisli, kakav mamurluk. Oteturao je u kupaonu. Prizor koji je snimio u ogledalu kada se pogledao, nije baš puno obećavao.
-Bože, Alex.-začu opet majku odnekud-Soba ti strašno smrdi! Proluftaj je prije nego što odeš, čuješ li? Opet si se negdje nalokao, to ti baš ne služi na čast.
"To ti baš ne služi na čast", pomisli Alex, kakva sranja. Što uopće nekome treba služiti na čast?
-Čuješ li me?-vikala je majka žurno se spremajući na posao.
-Joj, daj, stara, ne viči, molim te.-reče Alex teško.
-Da se nisi tako nalio sinoć sada ti ne bi smetalo što govorim malo povišenim tonom. Bok, mali. Vidimo se navečer. Nadam se.
-Bok.-promrmlja Alex.
Otkako je otac umro, prije šest godina, živio je samo s majkom. U suštini, to mu nije previše smetalo. Ona je bila dobra žena i može se reći da su se slagali. Imao je svoju sobu i to je bilo O.K.. Ponekad bi mu dolazilo da si iznajmi gajbu i odseli, ali to je bar zasad bilo neizvedivo. Nije bilo love.
Proveo je još jedan uobičajen dan na poslu. I još puno takvih dana. Stigao je svibanj, još topliji i prozirniji od travnja.
Tog petka dogovorio se s Marcem i Šiljom navečer u "Bazi". Bilo je krcato, škvadra je stajala i ispred birca, ali oni su nekako uvijek pronalazili mjesto za šankom. Stvar dugogodišnje prakse.
-Imaš auto, Šiljo?-upita Marac tražeći upaljač po džepovima.
-Aha.-reče Šiljo.
-'Oćemo do "Kamikaze" poslije fajrunta?
-Žemo.-reče Šiljo pogledavši Alexa-Nismo dugo bili. A bit će ziher i more riba danas, imam neki predosjećaj.
-O.K.-reče Alex i podignu čašu-Za uspješan ulov.
Kucnuše se i iskapiše pića.
"Kamikaza" je bio disko klub u koji su najčešće odlazili, već godinama. Slično kao i u "Bazi", znali su tamo uglavnom svu ekipu i osjećali se kao doma.
Stigli su oko pola dva. Bila je strahovita gužva i trebalo je puno više truda da se stigne do šanka. Uzeli su pive i progurali se u najveće grotlo. Malo su plesali na neke omiljene stvari, a onda se povukli malo dalje promatrajući ekipu.
-Ej!-reče Šiljo pokušavajući nadglasati strahovitu buku-Vidi onu malu tamo.
-Koju?-reče Alex.
-Onu tamo, kraj zvučnika.
-Opalac.-reče Marac-Ukus ti se rapidno popravlja. Slatka je.
-Da slatka!-Šiljo izbeči oči-Cura je strašna! Frajeri, budite pozdravljeni i drž'te mi fige.
On se polako udalji probijajući se kroz gužvu. Gledali su kako joj prilazi i govori nešto. Ona se nasmijala. Zatim se i Šiljo nasmijao. Razgovarali su pijući pivo. Onda se Šiljo okrenuo, pogledao ih i šeretski se nasmiješio.
-Vidi ti mangupa.-reče Alex-Ide to njemu.
-Pala sjekira u med.-reče Marac.
Noć se zahuktavala. U međuvremenu i Marcu je uspjelo uspostaviti kontakt s nekom malom. Plesali su vrlo živo i, reklo bi se, seksi. Alex je stajao sa strane, gledao predstavu i cerio se. Krenuo je na WC. Razmišljao je o tome da usput uzme još pivo i u tom trenutku kao da ga je nešto presjeklo. Bila je to ONA! Djevojka iz shopa od prije mjesec dana. Ugledao ju je. Stajala je malo dalje i razgovarala s nekom dvojicom. Nešto je osjetio, nešto mu je prostrujalo čitavim tijelom. Ona okrenu glavu u njegovom pravcu i pogledi im se spojiše. Opet taj pogled. Razoružavao je trenutno i potpuno. Nasmiješila mu se. Alex je pokušao uzvratiti osmijeh, ali to što je učinio uslijed šoka i zbunjenosti najmanje je nalikovalo osmijehu. Okrenuo se i ušao u WC.
Isuse, šta mi je, pitao se dok je pokušavao mokriti. Zašto radim budalu od sebe? Jedan od onih tipova sigurno joj je frajer. Ali zašto me onda TAKO pogledala i nasmiješila mi se? Bože, što se to događa?
Izašao je iz WC-a i krenuo prema šanku, ali osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrenu se. Stajala je točno pred njim, široko mu se smiješeći, gledajući ga ravno u oči.
-Bok.-rekla je-Ne sjećaš me se?
-O, da.-reče Alex stojeći kao kip-Kako ne. Kupila si dečku poklon za rođendan u shopu gdje radim, ako se ne varam.
-Točno.-reče ona-Ja sam Ingrid.
-Alex, drago mi je.
Rukovaše se.
-Ingrid,-reče Alex onda-jesi li za piće?
-Zašto ne.-reče ona.
Stajali su za šankom i pili pivo. Alex se osjećao kao klinac. Pubertetski feeling. Gledao ju je ne skrečući pogled s nje ni trenutka.
-Koliko ti je godina?-upita Alex.
-Dvadesetpet.-reče Ingrid-A tebi?
-Dvadesetdevet.-on otpi malo piva-I, čime se baviš u životu?
-Radim u jednoj maloj privatnoj tvrtki.-reče Ingrid-Pokušala sam studirati, ali dala sam samo par ispita i prekinula. Nisam imala živaca. Ti ne studiraš uz šljaku?
-Ne.-reče Alex-Pokušao sam, isto kao i ti, ali nije to za mene. Čak sam dvaput pokušavao, ali ništa.
-Nisu svi ljudi za to.-reče Ingrid-Uostalom, ne'ko mora i ne studirati.
To mu se baš svidjelo, "ne'ko mora i ne studirati". Sve više mu se sviđala; kako priča, smije se, kako gleda uokolo, način na koji puši ili pije pivo. Osjetio je da ga počinje ZANIMATI sve u vezi s njom.
-Ono ti je bio dečko?-upita je onda.
-Koje?
-Jedan od onih tipova s kojima si pričala.
-Ma ne.-reče Ingrid-To su frendovi.
-Dečko nije večeras s tobom?-upita Alex.
-Ne.-reče Ingrid-Na ovo mjesto baš ne idemo zajedno. Ovdje su većinom moji frendovi, ne njegovi. S njim izlazim na druga mjesta.
Čudno, pomisli Alex, baš čudno.
Proveli su ugodnu noć. Nisu se micali sa šanka do fajrunta. Ljudi su se počeli razilaziti, bilo je kasno.
-O.K., Alex,-reče Ingrid gaseći cigaretu-vrijeme je da se krene. Bilo mi je baš lijepo s tobom.
-Mogu li te nešto zamoliti?-reče Alex-Ako želiš.
-Da?
-Tvoj broj telefona. Volio bih da se nađemo negdje na kavi, ako nemaš ništa protiv.
Ona se zagonetno nasmije. Izvadi olovku iz ruksaka, otrgnu komadić papira iz nekog bloka, napiše broj i pruži mu.
-Hvala.-reče Alex-Mogu te nazvati sutra, recimo? Sutra je subota.
-Danas.-reče Ingrid.
-Imaš pravo, danas. Ili u nedjelju?
-O.K..
-O.K., dogovoreno. E, pa, bok, Ingrid, i lijepo spavaj.
-Čekaj malo, kuda žuriš?
On se zaustavi.
-Mogao bi i ti meni dati svoj, ako ti nije neki problem.-reče Ingrid.
-Molim?-reče Alex zbunjeno.
-Broj telefona.-reče Ingrid smijući se.
-A, to?-reče Alex-Svakako. Pišeš?
Konačno su se rastali. Nju su vozili oni tipovi, a Alex se potrudio pronaći Marca i Šilju. Šiljo je definitivno uspio s onom malom, ali kod Marca je nešto zapelo i puklo.
Izašli su i krenuli prema autu. Šiljo i mala išli su prvi, iza njih Marac i Alex.
-Šta je, pajdo,-reče Alex-zapelo negdje, a?
-Jebi ga,-reče Marac-ništa od zezanja noćas. A stvarno ne znam gdje sam zajeb'o.
-Greška u koracima, pajdo.-gurkao ga je Alex veselo-Pušiona, i to na domaćem terenu.
-'Ajde,-reče Marac-bar će se ne'ko zezati noćas.
Gledao je Šilju ispred sebe.
-Aha,-reče Alex nastavljajući ga gurkati-bar ne'ko. Ali "ne'ko" nisi ti, na žalost.
-A koji si mi ti kurac odjednom tako dobre volje, a?-reče Marac zagledavši se u njega-Nisam te vidio s nikakvom ribom.
-Nisi dobro gledao, pajdo.-reče Alex i lagano ga ćušne po potiljku.
-Mamicu ti tvoju!-reče Marac i pokuša mu vratiti, ali Alex se izmaknu.
Naganjali su se do Šiljinog auta, dok je njihov urlajući smijeh odzvanjao ulicama grada koji se budio u purpurnom crvenilu nadolazeće zore.
Nije ju nazvao drugi dan. Ni u nedjelju. Nekako nije mogao. Želio je to, iskreno želio, ali nije mogao. Mučila ga je i pomisao na to da ima frajera. A opet, s druge strane, bilo je očigledno da joj je barem ugodno i zanimljivo s njim. Bio je to tek početak konfuzije u njegovoj glavi.
Tjedan dana brzo je prošlo. Samo je jednu večer otišao do "Baze" na nekoliko pića s Marcem. Bila je subota popodne i on je ležao na krevetu poslije ručka i čitao novine. Pomislio je na Ingrid. Nije mu izlazila iz glave. Možda bih je mogao nazvati, pomisli. Nema ništa loše u tome da je pozovem na kavu. Ustao je i otišao do telefona. Okrenuo je broj.
-Halo?-čuo je njen glas i odmah ga prepoznao.
-Ingrid,-rekao je-bok. Znaš 'ko je?
-Alex, ti si.
Učinilo mu se da joj je drago što ga čuje. To ga je ohrabrilo.
-Šta radiš?-upita je.
-Igram se na kompjuteru.-reče ona-Mislila sam da ćeš me nazvati prošli vikend.
-Nisam imao vremena.-reče Alex-Nešto je iskrsnulo.
Kako sam glup, pomisli. Trebao sam je nazvati.
-Nema veze.-reče Ingrid.
-Čuj, imaš vremena danas?-upita je.
-Pa, imam.-reče ona-Nisam ništa planirala.
-Mogli bi izaći.
Nije mu odmah odgovorila. Čuo je kako diše u slušalicu.
-O.K.,-rekla je konačno-može.
-Mogu te pokupiti, ako hoćeš.-reče Alex-Uzet ću tutač od stare.
Objasnila mu je gdje stanuje. Nije bilo daleko. Dogovorili su se da ga čeka pred zgradom.
Pokupio ju je točno u 7. Sjela je do njega i krenuli su kroz grad. Učinila mu se još ljepša nego prošli put. Bilo je nešto u njezinom licu što ju je činilo neodoljivom. Nije to bila klasična ljepota, ali Alexa je opčinjavala.
-Nemaš kazić u autu?-upitala ga je.
-Ne.-reče Alex-Staroj je svejedno, a ja nikako da ga stavim.
-Uh,-reče Ingrid-ja ne bih mogla bez mjuze u autu. Mislim, inače ne bih mogla bez mjuze u životu. Što se toga tiče, pravi sam ovisnik.
Vozili su se po grad bez cilja i razgovarali.
-'Oćeš da odemo negdje na cugu?-upita Alex.
-Ne znam.-reče Ingrid-Svejedno.
-A da odemo negdje u prirodu?
-Može.
Odvezli su se malo izvan grada. Alex je parkirao, pa su polako krenuli kroz šumu uskom stazom.
Razgovarali su o svemu, upoznavali su se. Alex je osjećao kako njihov odnos postaje nekako prisniji, opušteniji. Dugo su hodali dok nisu naišli na klupu i odlučili se malo odmoriti.
Spuštala se noć. Sjedili su jedno kraj drugog i gledali se. U Alexu se sve komešalo. Gledao je te krupne oči, osjećao je da sjedi i razgovara s nekim POSEBNIM. Poželio ju je poljubiti, ali isto kao i onda kad ju je trebao nazvati, nije mogao. Možda ona poljubi mene, pomislio je. Molio je u sebi da ga poljubi. Ali, nije to učinila. Niti on. Nekoliko sati je proletjelo, a da nisu ni osjetili. Bilo je prilično kasno. Krenuli su kući.
-Bilo mi je baš super.-reče Ingrid dok su stajali parkirani pred njenom zgradom.
-I meni.-reče Alex-Ako želiš, možemo i drugi put negdje u prirodu, to je sasvim O.K..
-Nemam ništa protiv.-reče Ingrid-Malo za promjenu, nešto sasvim drugo.
-Da.-reče Alex-Mala zamjena za zadimljene birceve, iako nemam ništa protiv zadimljenih birceva.
-Ni ja.-reče Ingrid.
Nasmijaše se istovremeno.
-Laku noć, Alex.-reče ona na kraju.
-Laku noć.-reče on gledajući je kako izlazi iz auta.
Mislim da sam se prokleto zakačio za tu malu, mislio je polako vozeći kući, osjećajući još uvijek njen miris koji ga je, na sebi svojstven način, opijao.
I tako, nakon tjedan dana opet su se našli, opet su sjedili na istoj klupi i razgovarali. Alex je opet bio na sto muka, bili su tako blizu, a opet, nije bilo nimalo lako. Ipak, u jednom trenutku zatvorio je oči, primaknuo se i poljubio je. Učinio je to. Bio je to dug, izuzetno mokar poljubac. Osjetio je vlažne, vrlo meke, čulne usne na svojima.
-Isuse,-prošaputala je kad su se razdvojili-mislila sam da to nikad nećeš učiniti. Već si mi počeo nabijati komplekse.
Tiho su se nasmijali.
-Šta je s tvojim dečkom?-reče Alex odjednom. Samo je izletilo iz njega.
Pogledala ga je kao nikad prije, kao da joj je neugodno.
-Robertom?-rekla je-Ništa, sve je O.K..
Alex po prvi put osjeti nešto kao ljubomoru, iako nije imao pravo na to.
-Zašto ovo radiš sa mnom?-reče onda.
Ingrid se naglo uozbilji.
-Ne znam.-reče primivši ga za ruku-Sviđaš mi se.
Isuse, pomisli Alex, o, Isuse.
Poslije toga nisu više puno govorili. Alexa je puno toga mučilo, ali kad god bi počeo nešto govoriti, ona bi ga prekinula. Najčešće poljupcem. Proveli su vrlo čudnu večer.
Vrijeme je prolazilo. Dani su bili sve topliji, sve teži. Naročito za Alexa. Često su se čuli telefonom. U stvari, imali su vrlo ČUDAN odnos. Znalo je biti perioda kad bi se čuli svaki dan i to po više puta, a onda bi odjednom, tko zna iz kojeg razloga, to bivalo prekinuto na duže vrijeme. Preko tjedna se nisu viđali. Alex bi nakon posla tu i tamo svratio do "Baze" i popio piće s Marcem ili nekim drugim. Nekoliko puta vidjeli su se petkom u "Kamikazi".
Čuli su se sve rjeđe i rjeđe. Za Alexa, takvo stanje postajalo je nepodnošljivo. Počeo ju je sve češće nazivati, ali starci su uvijek govorili da je nema, da šeta psa i slično. Osjetio je da ga je počela izbjegavati.
Jedne večeri sjedio je, pušio i gledao neki film. Zazvoni telefon. Javio se.
-Alex, bok.
To je bila ona.
-Ingrid,-reče Alex-otkud ti?
-Morala sam te nazvati da ti konačno kažem.
Šutio je i čekao.
-Znaš,-počela je-dugo sam razmišljala o svemu i skužila da sam, u stvari, jako zakačena za Roberta. Ne mogu mu to raditi. Dugo smo zajedno i zato osjećam grižnju savjesti dok sam s tobom.
Znači tu smo, pomisli Alex. A što sam ja uopće očekivao?
-Mislila sam-nastavila je-da ostanemo dobri frendovi. Jer, stvarno ne bih željela da sad samo tako nestaneš iz mog života.
Jebi ga, pomislio je, zar baš NIKADA ne mogu dobiti ono što stvarno ŽELIM?
-Alex?
-Da?
-Jesi tu?
Razmišljao je dok mu se u grlu stezalo. Ostati prijatelji. Teško je. Sjetio se nekih svojih bivših cura. Uglavnom je sve to bilo puno gorčine, obično mučenje. Kako da bude prijatelj s njom kad je voli na potpuno drugi način?
-O.K., Ingrid.-rekao je-Poštujem sve što si rekla i drago mi je što si iskrena sa mnom. Ali, isto tako želim da i ti poštuješ ono što ću ja tebi reći. Mislim da ne mogu biti tvoj prijatelj.
Malo je zastao. Ona nije ništa rekla.
-Teško mi je sada.-nastavio je-Bit će mi teško sigurno još dugo. Ali, najbolje će biti da se ne čujemo više.
Neko vrijeme su šutjeli.
-Alex,-reče onda ona-znaj da te volim.
-Volim i ja tebe.-reče Alex-Bit će kako mora biti.
Nastupili su teški dani za Alexa. Non-stop mu je bila u glavi, pred očima, ali je više nije bilo u njegovom životu. Bilo je to kao skidanje s heroina, ako ne i gore. Prestao je jesti, spavao je samo kada bi bukvalno pao od premorenosti. Na poslu se jedva suzdržavao da ne pošalje kupce u kurac. Opijao se redovito svake večeri u "Bazi", sam ili bilo s kim.
-Pa šta to radiš od sebe, kume?-reče Marac.
Bila je jedna od mnogih srijeda, navečer. Alex je sjedio za šankom mrtav pijan kad se pojavio Marac.
-Opet si se udesio k'o zvijer.-reče Marac-Pa zar je ona stvarno takva riba da si ovo radiš svake večeri već mjesec dana?
-Da.-reče Alex pijano se iscerivši-Ona je stvarno takva riba.
-Isuse,-reče Kizo, barmen-stvarno ga više ne mogu gledati ovakvog svake večeri. Daj, Marac, reci mu nešto, tebe jedinog sluša.
-Sluša vražju mater.-reče Marac-Možda me nekad i htio saslušati, ali očigledno da je s tim odavno gotovo.
-Kizo,-reče Alex jedva se držeći uspravno-duplu vodku.
-Jebo te,-reče Kizo točeći mu vodku-popio je cijelu flašu.
-Ne daj mu više.-reče Marac.
-A ti si zabij tu svoju tamburu u guzicu.-reče Alex.
-Eto, vidiš,-reče Kizo-takav postane kad kažem da mu više neću točiti. Ma, još deset puta gori. Samo sranja izlaze iz njega.
Alex ispi vodku na eks, stavi lovu na šank i teturajući krenu prema izlazu. Marac i Kizo se pogledaše i samo zavrtješe glavama.
Prošla su tri duga mjeseca. Ljeto je bilo pakleno vruće, grad je već bio prilično pust, a Alex nije imao godišnjeg to ljeto. Šljakao je svaki dan po paklenoj vrućini i nakon posla odlazio doma, bacao se u kadu punu vode i tako provodio i po nekoliko sati, drmajući pive. Stare nije bilo već neko vrijeme. Bila je na godišnjem, na moru. To mu je itekako odgovaralo.
Jednog takvog vrelog dana vratio se kući u predvečerje. Odmah s vrata otišao je do frižidera i uzeo bocu hladnog piva. Sjeo je u dnevnu sobu i upalio radio. Išli su Fun Lovin' Criminalsi, "Scooby Snacks". Pripalio je cigaretu i lagano pjevušio. Bio je sav slijepljen od znoja i smrdio. Razmišljao je kako će napuniti kadu, poredati pive po veš-mašini i samo ih drmati jednu za drugom dok se bude namakao. Osjećao se prilično tupo, vruće-ljetnje-tupo. Tada začu zvono na vratima. Ustane preko volje s pivom u ruci, misleći kako je to ziher TV-inkasator i kako će ga s guštom odjebati. Polako se odgegao do vrata i otvorio ih.
Ingrid je stajala pred njim, preplanula, lijepa, drukčija. Ta dva velika, smeđa oka govorila su sve što su trebala reći. Imala je prelijep, iskren izraz lica.
Gledali su se kao skamenjeni, bez riječi. Alex osjeti kako mu koljena pomalo klecaju.
-Smijem te zagrliti?-čuo je kako ga pita taj glas kao iz raja.
Učinio je dva nesigurna koraka prema njoj i našao se u čvrstom, već zaboravljenom zagrljaju. I opet je osjetio taj miris, obuhvatio ju rukama; sve je opet bilo tu. Činilo se nevjerojatno, ali bilo je istinito.
-Volim te, Alex.-čuo je kako mu šapće na uho i osjetio njen topli dah-Volim te.
VRLO KRATKA LJUBAVNA PRIČA
Anji
Muvao se po stanu i pušio. Pomislio je kako bi mogao pozvati nekoga na piće ili slično. Okrenuo je Tatin broj. Ništa. Negdje je šljakao. I Dugi je bio na poslu. Nije znao koga bi još mogao nazvati. Strovalio se u naslonjač i povukao dim; Mark Ramonski, dvadesetdvogodišnjak, nezaposlen, lijenčina. Otvorio je bocu jeftinog bijelog vina, natočio punu čašu i pogledao kroz prozor. Mogao je vidjeti zeleno proljeće onog prepoznatljivog, tupavog mirisa koji svi toliko vole. Neki pas lajao je pred zgradom kao sumanut. Sve se činilo nepomično i doista podlo. Neki tip je popravljao svoj crveni Golf. Bio je zaposlen. Djelovao je blesavo, ruku zamazanih do laktova. A onaj pas nikako da prestane.
Bilo je oko 3 poslije podne. Odlučio je nazvati Saru. Javila se brzo.
-Halo?
-Sara, ja sam.
-Bok. Što radiš?
-Ništa. Gledao sam kroz prozor. Razmišljao sam o proljeću i smrti. Znaš, postoji neka veza...
-Mark, pijan si.
-Jesam. Misliš li da sve to ima smisla?
-Sam si?
-Da.
-Doći ću za jedan sat. O.K.?
-O.K..
Isključio je telefon. Ugasio je TV. Našao je neki jazz na radiju. Bilo je nekako svojeglavo, ali unatoč tomu bez trunke nade na vidiku. Osjećao je kako se gubi i nestaje, ali s ponosom i sa zadivljujućom ravnodušnošću. Uzeo je novine od prije dva dana. Listao ih. Toliko sranja i laži, laži i sranja, ništa drugo, treće, samo to, bože. Pomislio je koliko će još jutara dočekati ovako neobrijan i polunormalan. Koliko mu je suđeno? Koliko još blještavih, groznih, sunčanih dana? Natočio je još jednu čašu, podigao je prema svjetlu i odmah je pretočio u sebe. Bilo je toliko uzvišenosti u cuganju tog jebenog proljetnog poslijepodneva. Sve te prazne i poluprazne boce na stolu, puna pepeljara, dim koji lebdi kao magla oko visokih planinskih vrhova i svjetlost kroz prljava prozorska stakla. Misao uhvaćena između trenutka i ambijenta u 22-godišnjoj raščupanoj glavi, u proljeće.
Začu se zvonce. Otišao je otvoriti. Sara. Nije se činilo da je prošao čitav sat. Kao da je prošlo petnaest minuta. A, u stvari, prošao je sat i pol. Koga još boli za takve stvari. Natočio joj je vino i gledao je. Bila je lijepa. I ona je njega gledala. On nije bio lijep. Možda bi i bio da nije bilo te proživljene prošlosti i proljetne sadašnjosti koje su mu nakalemile kiselu, umornu masku na lice.
-Što je s tobom?-upitala ga je.
-Osjećam da ludim.-rekao je-To je kao kad ne možeš zaspati cijelu noć i znojiš se.
Gledala ga je očima u kojima je itekako bilo topline. To ga je još više raštimavalo, tražilo od njega da još više cuga. I cugao je. Čašu za čašom. Ali nikako da ga drmne i sruši. Bio je toliko izgubljen i izbezumljen da se nije mogao samo tako napiti. Mrtva trka između boce i svijesti...
Sara je nešto govorila, ali bila je previše lijepa da bi je mogao istodobno slušati i gledati. Ona je pričala, a on se nesvjesno, sve više naginjao prema njoj, osjetivši na kraju njezine mokre, pune usne na svojima. Isplati li se umrijeti, pomisli u istom trenutku. Prolazila mu je prstima kroz kosu i šaptala nešto lijepo, zaista lijepo, a on je osjećao kako miriše i diše. Osjećao ju je, čuo je kako joj kuca srce. Zagrlila ga je i stavila njegovu glavu u krilo. Više nije razmišljao, u takvim trenucima to je nemoguće.
U sobu su sada dopirali zvuci noći i svjetlost ulične rasvjete. Mark je držao čašu u ruci i gledao nekud neodređeno. Sara je ležala na kauču i pušila. Pomislio je kako je ona prva žena s kojom je bio, koja zna sve, čitavu pokvarenu istinu. I zato je tako mirna. Ima ona svojih sranja, daleko od toga, ali nevjerojatno je koliko ZNA. Čitavi jebeno, bolesno čovječanstvo; ima ga u malom prstu. I zato je shvatila da se zbog toga ne treba nervirati.
-Razmišljaš?-upitala ga je.
-Ne znam. Valjda.
Zurio je kroz prozor lagano se klateći. Velika plava dimna zavjesa prekrila je sobu. Izgledalo je dobro, pomalo bolno.
Sara kao da je osjetila baš taj trenutak, kao da je uhvatila taj prizor u svom pravom značenju. Ustala je i prišla mu.
-Ramonski, možda neke promjene?-rekla je. On je samo gledao nekuda dolje.
-Nema promjena.-rekao je-Nema se što promijeniti. Nema svrhe.
-Zašto si uvijek tako negativan?
-Negativan.-ponovio je-A možda se stvarno nema kamo? Jesi li ikada razmišljala o tome? Možda je to zaista cijela božja istina?
On je tako divan, pomislila je, dok ga je gledala i slušala, toliko ga volim. I to njegovo jebeno, herojsko vino, način na koji drži čašu, način na koji pije, pripaljuje cigaretu, te njegove krive noge, široki kukovi, tanke, žilave ruke, ta velika, kuštrava glava, te pravilne obrve... Tako je nervozno miran i simpatično buntovnički uvijek spreman za okršaj. Volim te, Ramonski, volim te kao malo dijete.
Primila ga je za ruku. Bazdio je na vino i bio blijed. Poljubila ga je u čelo i zatim ga čvrsto zagrlila. Pomislila je kako mu koža miriše. On je pomislio kako njoj koža miriše. Stajali su spojeni i mislili kao jedan mozak. Bila je teška crvena noć negdje u nekom gradu, u devetoj rupi pakla, među milijunima đavoljih duša, s vlažnim, lijepim okom na prigušenu zadimljenom svjetlu.
