Almost Famous

Kardinal Kuharić na telefonu 9827

Badnja večer je
i banda pijanaca degustira šipone i
silvance u ilegalnoj vinariji na groblju
pune se plastične i staklene flaše svih dimenzija
i auti se zalijeću preko rubova ulica
večeras kada šume staklene kosti staraca
u crkvi je propuh jer netko je ostavio
vrata otvorena
babe se opravdano ljute
broji se tko je zapalio više lampica
i ja bih isto da sam star
palio lampice i pravio se
lud
govori se da je ta predblagdanska
potrošačka groznica
uvezena s materijalističkog zapada
i da se gubi smisao
onog svetog dana kada se riječ utjelovila
a meni se čini da je najgore prošla perad
koja je redom ostala bez glava
prije šest godina hranili su nas
pečenim volovima
a sada nam spremaju masovni spektakl
s besplatnim kobasicama i
estradnim zvijezdama
i Tito nas je hranio
svinjskom glavom koju je
ukrao s tavana
i od toga nas je dugo
bolio trbuh
počinje padati snijeg i ja sam isto
pijan kao i drugi čestiti
Hrvati
naš put u budućnost je
nacionalhumanizam
mrtva
priroda sa svinjskom glavom
faraon
duboko diše u spokoju
svoje zimske palače
razmatra možda opet neku osvetu

a kardinal Kuharić je na telefonu 9827
samo snimljena božićna poruka –
ne odgovara na pitanja.

Rio Negro

Na 87. strani Oxfordovog atlasa
našao sam običnom olovkom ucrtanu rutu putovanja

koje sam davno planirao i zaboravio.
Zakrivljena strelica u ušće Amazone i krug oko Belema,

Tocantins, linija preko Rio Pará na Ilha dos Macacos,
Antônio Lemos;

zatim olovka prati rijeku uzvodno:
Parauaquara, Santarem, Terra Santa, Ita-

Piranga, Sâo Jóse, Manaus, Arcuipélago de
las Anavilhanas, Tauapeçaçu, Moura.

I zaokruženo, s malom strelicom
unutar kruga: Rio Negro. Rio Negro.

pluća puna zraka

ova brda
crna uspravna
pluća puna zraka

noćni oblaci
crnosivi mliječni
naklonjeni zlu poput Baltika

uzmi ova svjetla
i nebodere i tragove čovjeka
neka ostane samo Krist – svjetionik

u krugu oštrih brda
zabijenih u nebo poput ledenjaka
svijet kišnih šuma – kakva avantura!

nakon što sam spustio telefon

vidim te: otvaraš dvostruka vrata
koja vode na terasu i sjediš
u stolici okrenuta borovima
djeca slažu tvrđavu od kocki
na četvrtini deke
kling, dižeš šalicu s kavom

skoro je noć: zvijezde su vani
dječak ti trči u krilo i govori
“volio bih vidjeti što imamo tamo gore”
zajedno čekate da mu se smiri srce
puhnuo je vjetar i misliš o džemperu
taktak, muhe se zabijaju u lampu

u krugovima

čovjek hoda mirnije prema noći
koji u svom srcu nosi mnoge ponoći
E. Rolfe

kojiput mi se čini da živim posuđeno vrijeme
moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima
izbrisani s ploče nijedan nije dohvatio tridesetu
ti ljudi s kojima sam dijelio kruh
spavao u istim bunkerima hodao kroz istu
travu i noć penjao se na tenkovima i padao
licem u zemlju pritisnut mecima i granatama
(o slatka mirna zemlja koja poznaješ naše molitve)
njihovi duhovi sada dolaze u posljednjim glasovima:
ima li još soka? pita jedan koji će poginuti napadajući
čuvaj mi brata kaže drugi koga će ubiti tenk
treći se pokušava sjetiti tko je i odakle dolazi
dok mu se mozak polako gasi (pogođen je u glavu)
što ima tamo? pita četvrti i steže čašu bevande
pogleda uprtog u brda u kojima ga čeka zasjeda
a peti šuti ali njegove oči mogu reći:
smrt.

kojiput mi se čini da sam prekinuo lanac
probudim se u noći bez zraka kroz
otvoreni prozor šumi četrnaest katova
(iz drvenih sanduka penje se miris spaljenog mesa)
Krist Iskupitelj je uvijek sviježa rana u crnim oblacima
električne krijesnice jurcaju i proklinju i slave
vrijeme kada su se svinje hranile ljudima
ima dolje jedna kuća koja je prije sto godina bila plava
a sada nema krova i prozori su joj otvorene duplje
iznutra je ruševina ali čudno noću oživi
zaboravljeni balkoni pune se cvijećem i svjetlošću
okrugle crnkinje u turbanima naslanjaju se na
zahrđalu ogradu i mali odjeci njihova razgovora
šapuću da je tristo tisuća ljudi mrtvo na onim poljima
gdje su moje čizme ostale bez đonova
gdje su moje oči potonule u blato svemira a
srce mi je kao željezno uže otkinuto od sidra
prozviždalo kroz zrak u slijepim krugovima:
bez cilja, bez cilja.

* * *

Što vidiš Robi iz svog mraka? Je li to ulica nekog europskog grada puna prolaznika i biciklista i dućana u kojima se peku krumpiri, kineska piletina i hamburgeri ili vidiš drveće kako se pretvara u baklje, bijelu prašinu raznesenih zidova i kratere granata na asfaltu.
Što čuješ Robi iz svog mraka? More kako se penje zlatnom obalom Gambije ili možda helikoptere koji se dižu, zmijsko zviždukanje maljutki, rojeve metaka kako se zabijaju svuda oko tebe i tenkovske kumulativne kako svrdlaju put kroz kuće. Ili je to onaj pravi mrak u kojem nema baš ničega, kao soba u noći s prozorima pokrivenim tako da ne može ući ni trag ni sjećanje na svjetlo?

u brdima iznad Petropolisa

u brdima iznad Petropolisa nad kišnim šumama
na cesti od crnog asfalta klizavoj od filma limunove prašine
uz stranu sunčevog proplanka na vrhu pored međnog kamena
na rubu ponora koji svuda oko tebe propada u maglene oceane
zaustavi svoj stari okrugli kamion boje neba na kojem piše
kaubojska parola: “Isus, i on je bio kamiondžija”
čekaj dok prestane škripa i izdahne para i postane tiho
zapali cigaretu povuci dim oprezno (zrak je rijedak)

i misli na mrtve, misli na mrtve.

ranjenik iskušava Boga

lutao sam šumom neprijateljskog kraljevstva
i naletio na žicu skrivenu u travi
pješadijska rasprskavajuća odskočna mina PROM2
u djeliću sekunde pred eksploziju
očekivao sam od Boga da me zaobiđe ta čaša
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
željeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / pijesak zvijezde porculan četiri kuta vjetra tartan
žilete led / Josepha Conrada kako prosi Freyu djevojku sa
Sedam otoka / moje neprijatelje mačke kako kradu kisik
planete i ruju po smeću / sve svjetionike u plamenu
od Novih Hebrida do Obale papra / predsjednika Zimbabwea
Canaana Bananu kako sluša Njemački radio / tisuću
prepariranih ribljih glava koje prorokuju stranim jezicima /
Amadeusa Mozarta kako slaže aviončiće od novina –
nikada nisam volio Mozarta i to me bacilo dolje na zemlju
a zbor bečkih dječaka je zapjevao:
„vrč ide na vodu dok se ne razbije
vrč ide na vodu dok se ne razbije“

Bože, daj da me zaobiđe ta čaša molio sam
u bolničkim kolima
daj da živim još malo bar kojih 100 godina
ne želim umrijeti sada kada je došlo naše vrijeme
htio sam da moja odlikovanja blistaju poput petrolejskih
platformi koje osvjetljavaju noćne letove preko Atlantika
i da moja karizma veterana bude električna
pusti da mi limuzina klizi kroz narod kao što je Moby Dick
klizio pred očima bespomoćnog kapetana Ahaba
nikada nisam rekao da ne želim prodati dušu
samo sam licitirao cijenu
daj da budem pozvan na prijam kod predsjednika
toliko je jela koja nisam probao
toliko ima ljudi na zemlji čiju sudbinu nisam
uzeo u svoje ruke
želim otimati i držati lekcije pokradenima
želim lagati i smijati se prevarenima
želim svoje mjesto u arci kako bih mogao
gledati poplavu sa koktelom u ruci
jer bolje je podmetati požare nego biti spaljen
bolje je ponižavati nego biti ponižen
zato stavimo karte na stol – život je samo jedan
daj mi sto kurvi ljudožderki sa Bornea
daj mi da se kupam u pročišćujućim vodama mladosti
daj mi snagu da zauvijek trajem poput nevidljivog
otrova u krvnim žilama ljudi

daj mi neke njihove dijelove kičme ruke oči mozgove srca bubrege
moje su ruke kipara žedne rada
osmjehnut ću vam se, zelena Hrvatska polja,
osmjehom žeteoca

a pred vratima bolnice mačke ruju po smeću
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planeta
željezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za proždrljivost druga za pohlepu
treća za kukavnost
umjesto njih digli smo našu zastavu od tri boje
crvenu za krv kristovu mineralnu
krv naših poginulih zaštićenu podzemnu krv koja kipi
bijelu za nadu da se borimo za bolju civilizaciju
plavu za drsku pustolovinu, prijateljstvo čvrsto poput
onih prekomorskih telegrafskih kablova na koje ponekad
naiđu ribari kada im mreže zalutaju dosta duboko
ali mačke su došle noću i izvele podli trik
crvena boja opet stoji za proždrljivost bijela
za pohlepu plava za kukavnost

zato prijatelji, jedno je izvjesno,
i na vratima drugog svijeta one su čuvari
te iste mačke, lukave mačke koje se ponekad
preoblače u političare, mačke koje i dalje
kopaju po smeću i kuju zavjeru da ukradu
kisik planeta