Almost Famous

Du Fu (712 – 770) jedan od najboljih kineskih pjesnika iz razdoblja vladavine dinastije Tang (618 – 907), koje je u dugoj kineskoj povijesti označeno kao jedno od najsvjetlijih.

 

Oboljeli konj

Često sam te sedlao
U mnogim krajevima zemlje.

Sjećaš li se one zime
Kod dalekih sjevernih karaula?

Ti, ostarjevši na putovima,
Ostade bez snage

I pod stare dane
Bolesti se, iznuren, preda.

Ti, zapravo, ni po čemu
Nisi drukčiji od ostalih konja,

Ti si poslušan i vjeran
Ostao evo sve dosad.

Beštija – kako obično misle
Bezdušni ljudi –

Ti si svojom bolešću
Mene duboko ojadio.

 

Proljetni krajobraz

Zemlja nam je danomice u sve većem rasulu.
Ali priroda – živi svoj život.

I planine stoje, i rijeke teku,
I bujna raste trava.

Pritisnut nesrećom domovine,
Suzama zalijevam cvijeće.

I u duši me presijeca – kad ptica
Naglo iz tame krikne.

Tri mjeseca zaredom gore po noćima
Baklje dojavnih vatara.

Sve što imam dao bih
Za najmanji glas od kuće.

Pokušavam staviti naglavak,
Al snaga mi tako oslabila

I kosa mi se tako prorijedila
Da ga iglom zakačiti ne uspijevam.

 

Sjenica na obali rijeke

Ležim i grijem se na suncu
U sjenici, kraj snene rijeke,

I, pjesmu kazujući,
Gledam u daleke daljine,

Oblaci nebom jedre
Mirno, kao moje misli,

I umornome srcu
Nije žao negdašnjih želja.

A priroda živi
Svojim stalnim životom,

I proljetni dani
Sad su tako prozirni i tihi.

Nije mi suđen povratak
U krilo zavičajnih polja,

Pa sjetu, nevoljan, razgonim
Pisanjem stihova.

 

U samotnosti

Modrim nebom kruži
Samotna grabljivica.

A pod njom – dva galeba
Ne žureći plove rijekom.

Grabljivica se svaki čas može
Na plijen obrušiti,

Ali za zebnju ne zna
Bezbrižna galebova duša.

Spušta se večer,
Polje se rosom pokriva,

A pauk po granju
Paučinu plete li plete.

I zakoni su prirode
Bliski ljudskoj sudbi –

Samotan stojim
Sred tisuće poslova i briga.

 

Posvećujem Gao Shiyanu

Sjećaš li se kako smo se
Rastajali ti i ja?

Sada smo ostarjeli,
Mili moj prijatelju.

Blistavom karijerom
I lakom sudbom

Ne može se pohvaliti
Nijedan od nas.

Ostavši bez družbe
O pjesmama ne raspravljam,

Posjećivati krčme
Davno prestadoh.

Ali, evo, sretoh tebe
I zaboravljam na jade –

I čini mi se.
Dani pjesmotvorni nailaze.

Preveo Zdravko Malić