Almost Famous

Ako legnem na leđa

plafon će biti preblizu licu,

zidovi će stajati nakošeni,

I uz njih će puhati vjetrić

Dovoljno slab,

Pa će ti šeširić i dalje ostati na glavi

Htio bi na toj slici

stepenice pored tebe,

Pa da trčiš gore-dolje,

podižeš suknju do ruba

gustih, crnih samostojećih čarapa

Krijesnice ti osvjetljavaju sreću

i cijela staneš u moj dlan,

Pa te vidim

i stavljam ruku ispod leđa,

kad je grdi plafon fakat preblizu licu

Čuj, Mirko, možda je sad dobro vrijeme

da ti kažem,

Uostalom, star si kao i ja

i nosit ćeš se s tim,

Čuj, ako se meni nešto dogodi

hoću da znaš

da Braco i Seka uopće nisu bili rođaci

Mi smo, Mirko, sijali kroz život

sami,

nismo dopuštali da drugi to rade za nas

I što sad imamo od toga

Pa eto, nama ni ove godine

ništa nije izniklo

I još jedna stvar

da ne zaboravim – Gašpar, Melkior i Baltazar

nisu nindža kornjače, frende

Ove ćemo noći i ti, i ja, i svi drugi

pomaknuti sat,

A onda ćemo pustiti omiljenu pjesmu

kojoj će biti kraj

kad ja padnem s nogu od plesa

Nego, Mirko, možeš li zaboraviti

sve što sam ti večeras rekao,

i da se samo vratimo na početak

Čuj, Mirko, možda je sad dobro vrijeme

Do koje visine dođe moj dah

Do zvijezda sigurno ne

Jesu li u svemiru pomiješani svi naši dahovi

ili ih nešto gore visoko opere,

osuše vrišteći meteori

Vidim ga još dvadeset metara iznad glave,

a onda izgubim pogled,

pa ništa više ne vidim

I on postane mekaniji od gaze

U sebi nosi toplu kišu

Htio bi sanjati slijepe snove,

bez slika,

a pune zvuka

velikih orkestara,

s velikim bubnjevima, trubama,

mandolinama

Htio bi sanjati takve snove,

jer na javi

slike iz sna su uvijek korak ispred mene

Imaš hladne ruke,

Ne, ne gledaj me u oči,

oči nisu važne

Usta,

usta su vlažnija od vremena,

a i prije su bila tu

Zato trebaš slušati

kako u hladnom gradu

grijem zrak,

I sve polagano pucketa

i poziva na hrabrost

da se ostane

Usprkos strahu da će se ponešto od svega

otopiti

i iscuriti

Ja sam taj crtač neba

iznad kojega znam nacrtati svemir

i pogoditi boje

i da se sve poklapa

Znam nacrtati gdje mora prestati zrak

i povući debelu crtu

tamo gdje se

više ne može disati

gdje nema ni zvuka

Ja sam taj koji zna postaviti maglu

na visinu na koju treba

kako se ne bi čulo da su ispod nje

pijetlovi počeli pjevati prerano

Kad iskašljem sve jagode,

bit ću opet slobodan,

i opet prohodan i protočan

Mnogi će ljudi umrijeti ljepši, sretniji

ili plemenitiji od Bube,

A u meni će biti toliko širine

da će mi to biti tako nevažno,

kako mi je zapravo oduvijek i trebalo biti

I još ću, za svaki slučaj,

grlo popločati,

Pa će sve biti jako akustično

Moj smijeh jači od tvoga,

nevinijeg i koji ne zna ništa,

Za razliku od mene –

ponovo rođenog u kašlju,

balavog,

i s maramicom koja briše sliku po sliku

Dok ne narastem opet do dvanaestog kata

Kad sam svojom voljom

legao u grob,

tuđi da se zna,

jer bio sam živ,

i napravio karmine onome dijelu svojega života koji nije ni

postojao,

napravio sam dvomjesečnu pauzu u disanju,

i sve svoje mišiće iskoristio

kao plastelin

za rekonstrukciju tog nepostojećeg komada

koji mi je poslije dva mjeseca

stajao na leđima kao grba

Mjesec je bio krasta na nebu,

Dok sam u praznoj kutiji šibica

kremirao velikog insekta,

o kojem nisam ništa znao,

Ali ako se gadio svima,

gadi se i meni,

Pa on hoda po cijevima i smeću

i širi boleštine

Mjesec je bio krasta na nebu,

I da sam samo pogledao u svoje srce

vidio bi da sam mu ja skinuo flastere

Na plastičnoj operaciji

Promijenio sam izraz lica,

Razlio kiselinu po povijesti,

I za zlo,

Svega se sjećao,

Sjećanje je ostalo kao hobi

Samo su mi se još oči

Vidjele iznad snijega,

Gasio sam se,

Nestao skoro,

Nakon mene će ostati vrisak,

Koji se zbog operacije

Neće moći prepoznati

/Zbor anđela:

Tko je to? Tko je to?

Ćuk il' netopir?/