Darko Desnica
Darko Desnica rođen je 1963. godine. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je knjigu kratkih priča Antikvarijat. Poginuo je 2003. godine.
Vodenjak
Kavana Matoš. Svijetli, damastni stolnjaci, fikus Benjamin: diskretni ambijent s pogledom na Trg.
Jedem kolač od višanja i pijuckam kavu sa šlagom.
Nasuprot mi sjedi Gala, zelenooka, snažno građena žena u bijeloj majici i plavim hlačama s naramenicama.
Pita me koji sam horoskopski znak.
«Vodenjak,» kažem. «A ti?»
«Jarac.»
«Što nam to govori?»
«Puno toga,» kaže. «Recimo, da ne bismo funkcionirali kao par.»
Podižem glavu, gledam je u oči: «Neovisno o tome što se u mnogo čemu slažemo.»
«Neovisno o tome ili upravo zato,» potvrđuje.
Njezin me odgovor zbunjuje: «Kako možeš vjerovati u takve stvari?»
«Tko kaže da vjerujem?»
...
Spuštamo se zavojitim stepenicama, krećemo Radićevom prema Gornjem gradu.
Šećemo ruku pod ruku; promatram njeno prstenje boje dima, boje ljetnih sjena.
Podsjeća me na temu svoje radnje, Levinasovu etiku bliskosti.
«Kako ide?» pitam.
«Sporo,» kaže. «Čini mi se da jednostavno nisam dovoljno ambiciozna.» Zaustavlja se, pomiče kosu s čela: «Kadgod vidim da se netko po čitave dane angažira, bez obzira o čemu se radilo, uvijek se pitam: zašto?»
«Možda je u pitanju taština,» kažem.
«Možda,» potvrđuje. «Kupujem sve što pretvara indiferentnost u vrlinu.»
Nešto kasnije, pitam je kako je na poslu.
«Moji francuski učenici misle da sam špijunka,» odgovara.
«Kako to?»
«Izgleda da zbog nečega ne mogu razumjeti da je podučavanje jezika moj izbor.»
«Čudno,» kažem.
...
Prolazimo Staru vuru, odlučujemo se zaustaviti u Palainovki.
Zaklonjeni krošnjama drveća, razgovaramo o ljubavnim vezama, kružnim, eliptičnim obrascima boli.
«Dragi moj,» kaže Gala na kraju, «sve ti je to bez veze.»
«Ne razumijem,» kažem.
«To što ljudi zovu ljubav,» objašnjava, «u biti je efefef.»
«Efefef?»
«Da,» potvrđuje. «Feromon, fantazma i fetiš.»
«Kako znaš?» pitam.
Na trenutak zastaje, zatim ležerno konstatira: «Pa, zar to nije očigledno?»
«Kako kome,» kažem, gledajući pred sebe.
...
Laganim koracima silazimo u Donji grad. U izlogu apoteke nailazimo na plakat o impotenciji, reklamu za lijek.
«Ženska osveta,» komentira Gala. «Muškarci to ne razumiju.»
Nekoliko minuta potom, nastavlja: «Za koju godinu, htjela bih usvojiti curicu. Ali, znam da mi neće dopustiti.»
«Zato što bi bila samohrana majka?» pitam.
«Da,» potvrđuje. «Teška diskriminacija.»
«Ne misliš da bi djetetu nedostajao otac?»
«Ne,» kaže. «To je kao da u školi nisi učio strani jezik.»
...
Stojimo na tramvajskoj stanici prekoputa HNK.
Pozdravljamo se, dogovaramo kino za idući tjedan: Matrix.
Na odlasku, tijelo joj gubi oblik – u prozoru prikolice nazirem njena nasmijana usta, red savršenih zubi: detalj de Kooningova ciklusa.
Okrećem se, vraćam se stazom uz cvjetnu aleju. Zastajem kraj Zdenca života.
Naslanjam se na kameni oval, palim cigaretu: «Vodenjak,» kažem vlastitom odrazu na dnu.
Savonarola
Ovako su morali izgledati stanovnici Pompeja u prvom stoljeću nove ere: lagane sandale s kožnim vrpcama, neobavezni bež haljetak, pahuljaste kovrče... Čak mu i podočnjaci nalikuju fotografskim negativima Vezuva...
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Gdje vam stoji povijest umjetnosti?
- Prva polica desno.
- A, tu je... Pogledao bih literaturu o talijanskoj Renesansi, ako nije problem...
- Samo izvolite.
- Ustvari, tražim neku monografiju o firentinskoj sceni - zanima me druga polovina petnaestog stoljeća...
- Ako se ne varam, jedina knjiga s tom tematikom nalazi se prekoputa, pod poviješću...
- A-ha. Možete mi reći o čemu se radi?
- O usponu i padu Girolama Savonarole.
- Savonarole?
- Da; znate na koga mislim: utjecajni dominikanski propovjednik - praktično je vladao Firencom devedesetih godina petnaestog stoljeća...
Oprezno popravlja frizuru, zauzima pozu razočaranog ljubavnika...
- Moram vam reći, imate stvarno kontroverzan pristup.
- Kako to?
- Pa, ja vas pitam za Versaceov boutique, a vi me šaljete u Caritas!
Rogerova verzija
Neke me stvari oduvijek zagonetno smiruju: veliki brodovi, zvuk saksofona, djevojka s rupcem u kosi... I moj današnji gost ima jedan od tih darova: par snažnih, koščatih ruku,
s izraženim žilama na nadlanici.
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Imate nešto Updikeovo - osim Parova?
- Imamo Rogerovu verziju.
- Je li to dobro?
- Nije loše.
- O čemu se radi?
- U jednu riječ: mladi prirodnjak postdiplomant dolazi sredovječnom profesoru teologije s molbom da mu teološki fakultet stipendira istraživanje kojim bi dokazao postojanje Boga na kompjutoru.
- Uh, heavy. I kako si to dečko zamišlja?
- Ne zna ni sam; za početak, pokušao bi nahraniti kompjutor podacima o temeljnim fizičkim zakonima i konstantama, u nadi da će mu stroj izbaciti neki magični Makroobrazac, Šifru, sažetu sliku Plana Stvaranja...
- Logos s početka Evanđelja po Ivanu...
- Recimo...
- I što kaže teolog na to?
- Teologu to ide na jetra; kaže da Bog čije bi se postojanje moglo dokazati na taj način ne bi bio vrijedan svoga imena.
- Dobar je. Luteran?
- Evangelik, Barthovac.
- Oženjen?
- Oženjen, s djetetom.
- A-ha. Pustite me sada da pogađam rasplet...
Kucka noktom po bradi: gotovo ga mogu čuti kako misli...
- ...Znači, budući da od početka nema nikakve šanse s projektom, dečko prvo gubi stipendiju, a onda, s vremenom,
i vjeru...
- Otprilike...
- ...Ali zato dobiva kompenzaciju na drugoj strani. Poznavajući Updikea, to bi moglo biti nešto u naturi...
- Toplo, toplo...
- Čekajte... Nemojte mi reći da kompjutoraš u krizi pojebe teologovu ženu!
- Bingo!
- Uh, heavy. Idemo dalje... Sada teolog ima problem: budući da je izgubio ženu, mora to nečim kompenzirati... Vjerom ne može, jer je vjeru imao i prije... Što mu preostaje?
- Poznavajući Updikea...
- ...Ispada da i teolog mora nekog pojebati!
- Bingo!
- Samo koga? Nemojte mi još reći da teolog u nastupu očaja pojebe kompjutor!
- Ni u ludilu... Nema smisla da vam sve kažem, pokvarit ću vam čitanje...
- Dobro, dajte mi to, brzo...
