Almost Famous

Nema nježnosti u rastanku po danu,

 

ni topline, ni gnjecavosti

 

Dnevni su rastanci smrt od noža

 

 

Nema nikakve nježnosti u rastanku po danu,

 

nema kulisa iza kojih bi se sakrila ljubav,

 

bar komadići,

 

Sve se prokleto vidi,

 

naravno –

 

najviše lice,

 

pa cipele za nešto drugo,

 

Ne za odlazak,

 

već baš nešto drugo,

 

Nešto što nema nikakve veze s rastankom

 

Dnevne obične cipele,

 

koje

 

koriste korake okomite na svjetlo

 

 

 

Nema tvojega Boga,

 

 

I ako prodaš dušu vragu,

 

a kupuješ ljubav Božju

 

 

Nećeš puno uštedjeti,

 

možda ništa

 

 

Slab kusur.

 

 

/nastavit će se/

 

 

 

 

NEMOJ UMRIJETI PRIJE MENE

 

jer bez tebe se neću moći izvući

 

ispod popluna,

 

i papuče će promijeniti boju,

 

pa ću drugačijim koracima

 

nespretno upadati u tvoje tragove

 

Soba će biti prazna

 

i cijeli ću stati u jednu malu točkicu,

 

a kada podignem rolete

 

dan će biti boje petroleja,

 

zgusnut prema meni

 

Otpustit ću dlanove

 

da ti ne mašu, tek tako – sami od sebe,

 

pa ću ih odložiti u gnijezdo

 

kao prije tvoje krilo,

 

koje mi sada nije pri ruci

 

A to je jutro trebalo početi kao i svako drugo,

 

pa ću ga baš zato zauvijek i pamtiti

 

Jer kad odu tvoje oči

 

i ja ću zatvoriti pogled,

 

kad odneseš usta

 

zanijemit ću i neće mi trebati zrak za gutanje,

 

a za nosom će na zemlju popadati svi oni mirisi

 

Pa ću sve lijepo spakirati

 

i složiti s dlanovima

 

I neću imati ništa za osvajati

 

kao neki znatiželjni pas – gledati, njuškati, gurnuti, zapišavati

 

Krasta na toj rupi neće moći otpasti

 

ili se otrgnuti, iščupati

 

I nakon toliko oduzimanja

 

od mene neće ostati baš puno

 

vrijedno spomena

 

Pa oprosti što si uzimam slobodu

 

da ti planiram život,

 

pa te zamolim -

 

nemoj umrijeti prije mene

 

 

 

 

Nježno prst na obraz,

 

pa preko čela niz nos

 

Indijanski znak

 

za početak našeg babljeg ljeta

 

 

Palac na bradi

 

oči koje bi se ljubile

 

i dugi čvrsti prsti

 

 

Nikada nećemo porasti koliko bi željeli

 

 

 

 

Rekla mi je da me voli

 

kao što je Nela voljela Berislava

 

I; dodala je, da će umrijeti bez mene

 

A kada umre da od njezinih cica

 

napravim gajde

 

 

Smrt, bijela kost,

 

mantrao sam u sebi zatvorenih usta

 

 

A iz njezinih su izlazili

 

šišmiši u rafalima

 

I zabijali mi se u grivu

 

jer mali crni ukrao mi je šišmišolovku

 

 

Ja sam najusamljeniji Superman na svijetu,

 

mantrao sam su sebi zatvorenih usta

 

 

Stajala je na periferiji moga oka,

 

tijestasta i dosadna

 

„Sutra je novi dan“, uputila me u utjehu

 

i plakala zbog nekog sranja od jučer

 

 

Ovo ne postoji,

 

mantrao sam u sebi zatvorenih usta

 

 

Kada joj je glava pala na prsa

 

iz nje je izašao zrak i šištalo je

 

A ispred mene se podigla rampa

 

i postao sam brži od Forresta Gumpa

 

 

/Zbor anđela:

 

Beži, Forrest, beži, Forrest,

 

cug ti bu pobegel…/

 

 

 

 

Sadili smo male tikve

 

pod prozorom, ispod loze

 

Razbili smo zlatnu lampu

 

duhu podigli smo rampu

 

 

Sve od straha i nervoze

 

 

Još stvarima nismo znali imena,

 

mi mali na početku vremena

 

Pa smo obojeni zrak prozvali svijetlo

 

U očima lagano, u plućima teško

 

 

Uragan, uragan

 

Baba Roga pojela je dan

 

 

Sad molim debele dabrove

 

da mi prestanu slijediti tragove

 

Jer vode im bježe prebrzo pod brdo

 

U ustima je suho, na dlanovima tvrdo

 

 

Nisam se dobro sakrio, nisam se cijeli ponio

 

Ispod lišća još vire prsti

 

Rastemo i nismo čvrsti

 

 

 

 

Splavnica

 

 

Idemo!

 

 

Džileti,

 

roštilji,

 

krpe,

 

vrećice,

 

kišobrani.

 

Domaćice,

 

lepe bele gaćice,

 

tranzistori,

 

nožovi,

 

kvačice,

 

šuškavci za jesen i proljeće.

 

 

Lexaurini, normabeli, gastali,

 

Generički il' or'ginali.

 

 

Idemo!

 

 

 

 

Stavit ću ti dan

 

kao laticu na obraz,

 

jer ti si moje svjetlo

 

 

I iza oblaka

 

ja ću strahovati umjesto tebe

 

Dok ti gore, pa malo lijevo,

 

iza one druge velike livade

 

Zamišljaš kako možeš dresirati leptire

 

 

I svima nam ih stavljati preko usta

 

 

 

 

Ti,

 

koja imaš obje ruke

 

I lagano skidaš travu

 

s popišanog komarca,

 

Pa ga stavljaš na maslačak,

 

na toplo,

 

Gledaš me velikim pogledom

 

kako ciganim,

 

i moru vraćam sol

 

kako bi ono meni vratilo mornare

 

 

Da znam čitati iz lica ili čuti što oči govore,

 

sada bi radio nešto drugo,

 

Jer tvoje mekane oči

 

samo bi šapnule kako mi je posao uzaludan

 

i da ti već imaš dogovore sa svima

 

Vjeruješ li da postoji

 

drugi svijet,

 

Gdje se kroz vrata ulazi

 

bez kucanja,

 

na vrhovima prstiju,

 

Gdje nema prijatelja

 

koji će nas ostaviti,

 

ili trebati braniti

 

I gdje smo sami,

 

Svatko u svom kutu sobe,

 

pa još na različitim katovima

 

 

Sparina se spustila,

 

oluja nije dolazila,

 

Nije mogla iz nas

 

 

Dok se na nježno lice

 

naselila smrt,

 

Tužna ljubav prema životu