Helena Burić
Helena Burić
Rođena 1973. u Splitu. Završila Pedagoški fakultet u Splitu. Piše poeziju, kratke priče i prozu. Dosad objavljivala u Zarezu, Vijencu, Knjigomatu, Trećem trgu, Libri liberi, Poeziji itd. Uvrštena u zbirku kratkih priča "Vampirske priče" i Bestselerovu zbirku kratkih priča "Da sam Šejn". Dobitnica nagrade Fran Galović za kratku priču 2007. godine.
(preuzeto s http://www.elektronickeknjige.com/)
Kratka povijest bolesti I
liječim samo stvarnost
hommagei - strogo zabranjeni
ugravirao sam na drvenu pločicu
zakucao je iznad vrata
male ordinacije
na granici čujnosti
nalijepio fluorescentnu sličicu
eustahijeve trube
čiji su ventili pritisnuti do trilera
a zatim legao pod stol
na kojem nije bilo ničeg
osim do bola ugođenog stetoskopa
k vragu i satelitska
i vaši sretni mesindžeri
osuti mrtvačkim pjegama
i vaši izgubljeni svjetovi
zar nikada ne spavate
pušioničari
ali pacijentica je već sjedila preko puta
i mrmorila
o krvnim podljevima na jagodicama
pjegavim bjeloočnicama
urtikarijama tamo gdje su se prije protezale
moonlight sonate
i zviježđa s njenog nosa
koja sniježe i po najjačem suncu
noću joj
veliki i mali medvjed
šapuću o izgubljenim odlascima
u očajničkom pokušaju da skratim priču
protresao sam joj ramena
i šapnuo
nema tu nikog osim tebe, baby
sve je to prokleta monodrama
kapiss'
S crnom harpijom na pramcu
odmah sam odlučila
razboljet ću se
jednostavno ću dopustiti da me shrva
zaprašit ću njome vlasište
premazati šarenicu
ispuniti pupak
zapalit ću se
a zatim odbiti od atmosfere
i polako gasiti na povratku
divan je to prizor
poput vatrometa
tonut ću u blještava prostranstva praznorječja
s pokojom trakom humour noira u kosi
s jednom od onih velikih praznih priča za petama
sve dok mi vlastiti koraci ne budu strani
dok se nebo ne zažari od moje groznice
moj neopozivi udes
moj vlastiti neopozivi udes
je poslušno zasjekao pustinju
baš kako sam htjela
s crnom harpijom na pramcu
Kratka povijest bolesti II
pacijentica je cijelu jednu zimu
robijala u sibirskim rudnicima
i tamo je pod prstima na snijegu
jedne staklene noći
nastao njen otisak
lijep i prozračan
poput balerine boljševik teatra
možda si trebala odabrati toplije mjesto
sprijateljiti se s tigrom
meduzom
južnim zmajevima
nabaviti bat za meso
iz predostrožnosti
rekao sam pomno grickajući vrh olovke
ali samo je tamo
bilo moguće kondenzirati pjege
koje su joj sada
napadale krvna zrnca
i perforirale lijevu klijetku
koja prijeti da se otkine
i zauvijek propadne u bezdan debelog crijeva
i da u njoj zauvijek ostane ovaj misni ton
kojim tako postojano izmišlja povijest bolesti
prikrao sam joj se s leđa i kucnuo je
po žili kucavici
znam da je noću i dalje uzimaš
intravenozno
namignuo sam
a to je tek početak
odvratila je
Kako sam te izmislila
izmislila sam te
komadić po komadić
dok sam robijala u sibirskim rudnicima
na kraju su te haskiji stvarno provukli na saonicama
a ja sam ih pokušala stići
ali bio je dan od sječe
i nosila sam prevelike čizme
kasnije uz vatru
vratile su se oči
a glumica iz jednog starog filma
pružila mi je tvoja ramena
kada se na nebu napokon pojavilo
zviježđe s tvog nosa
staklenke na mojoj polici
već su bile prepune tvojih riječi
