Davor Slamnig
Krumpirova rodbina
Zorica je voljela jesti. I tako, baš da pojede jedan krumpir, a krumpir progovori krumpirskim glasom i kaže:
“Ne pojedi me, i ja ti ispunit ću želju jednu!”
“Da?” rekla je Zorica i počela ga bockati vilicom.
“Ajoj, ajoj, baš boli me to!” zaviče taj.
“Htjela bih biti mršava”, zaželi Zorica, punačka kakva je bila, najblaže rečeno.
“Bit ćeš mršava – ako me ne pojedeš. I ako poštediš moju ostalu braću krumpire, i nećake špagete, i strinu rižu...”
“Velike li čarolije”, reče Zorica, nabode ga na vilicu, stavi u usta, sažvače i proguta. Osjetila je kako joj se krumpirić fino smjestio u želucu. “Lijepo je biti mršav, ali lijepo je i jesti”, razmišljala je, ugodno raspoložena. “Bolje je biti iskreno debeo nego lažno mršav. Uostalom, nikad nije kasno za promjenu. Skinuli su ljudi i više.”
Imala je na umu kompliciran, donekle tužan, ali i poučan primjer majke svoje bliske prijateljice Doris, Marte. Kao mlada, Marta je bila veoma debela, i veoma sretna, dok se u njenom životu nije pojavio Ernest, mladi pilot-zaprašivač. Naravno, zaljubila se u njega, i počeli su problemi. Ernest je, možda zbog prirode svoje profesije, osjećao izuzetnu odbojnost prema bilo kakvom višku težine, pa tako i tjelesne. Volio je njenu duhovitu flegmatičnost, njenu razoružavajuću dobru volju, ali je na neizbježnom seksualnom planu ostajao hladan. Škripa kreveta pod njenim opulentnim tijelom dozivala je u Ernestu vizije lomljenja krila aviona u letu.
Marta se odlučila na očajnički korak. Krenula je na opasnu dijetu: mjesec dana jela je samo zelene jabuke i pila toplu vodu. Smršavjela je dvadeset kila, kupila novu garderobu i otišla se pokazati Ernestu.
U Ernestu se iznenađenje prvo pretvorilo u oduševljenje, a zatim u uzbuđenje. I tako su, na sklopivom krevetu u sobi samačkog hotela, prvi put zajedno nesputano preletjeli preko strmih erotskih vrhunaca. Tek nakon što su nestale i zadnje zalihe goriva, spustili su se, zagrljeni, na magloviti aerodrom sna. Pilot je sanjao kako uranja i izranja iz suncem obasjanih oblaka. Djevojka je sanjala puricu s mlincima.
Tako su prolazili prvi ekstatični tjedni. Vrtloženje strasti bilo je isprekidano samo snom i Ernestovim poslom. Dok je on letio, ona ga je čekala, čitajući novine, kuhajući bezbrojne kave bez šećera i paleći cigaretu na cigaretu. Međutim, i u avionu, Ernest je stalno mislio na nju. Jednog je dana na nebu iznad njenog nebodera insekticidom nacrtao veliko, ali kratkotrajno srce. Kod stanara su se pojavile razne smetnje, u obliku suzenja očiju i akutnih upala dišnih putova, te su se žalili poduzeću za zaprašivanje iz zraka – Aeroflitu. Ernest je bio suspendiran s posla.
Par je odjednom bio suočen s onim crnijim aspektima svakodnevice koji dogmižu iz svojih rupa čim popusti opijenost “višim” osjećajima i “nižim” strastima. Ernest joj je prigovorio da previše puši, Marta je tvrdila da tako lakše kontrolira svoj apetit, on je rekao da nije potrebno da se žrtvuje zbog njega, ona je zaplakala i rekla da je on mrzi zato što misli da je ona kriva za njegovu zabranu letenja, Ernest se glasno zapitao gdje je ona osoba od prije, i kako se jedna vedra, bezbrižna djevojka uspjela u tako kratko vrijeme pretvoriti u mrzovoljnu rospiju... Da ne duljimo, prekinuli su.
Nakon što je sa cvjetnih platoa sreće, na koje se uspela uz toliko samoodricanja, bila ponovo bačena u ambis akutne apatije, Marta se vratila frižideru. U tri sumorna tjedna postigla je svoju originalnu težinu, ali bol još nije popuštala. Međutim, nakon dva mjeseca, kad je dostigla impozantnu cifru od 125 kilograma, njeno je masno tkivo kao spužva upilo zadnje kapi depresije. Zadovoljno je zagrizla u zadnji komad bučnice, i konstatirala da život, kad ga promotriš s prave strane, nije sasvim crn.
U ormaru je pronašla svoju haljinu s maturalne zabave, koja je iz sentimentalnih razloga izbjegla sužavanje za vrijeme gladnih mjeseci. Malo ju je proširila, i otišla s prijateljicama na ples u Dverce. Tamo je upoznala jednog jako zgodnog blond dečka, punijeg, i plesala s njim cijele večeri. Vidjevši njihova srećom ozarena lica, nitko im nije mogao zamjeriti što na podiju zauzimaju mjesto na kojem bi komotno mogla plesati četiri slabija para.
Kasnije, na noćnoj šetnji do njene kuće, mnogo su pričali o sebi. On se zvao Damir, radio je u mesoprerađivačkom kombinatu, u kobasičarskom pogonu. Tvrdio je da ima 103 kile, ne bez stidljivog ponosa. Nju je štrecnulo oko srca, ali se nije dala pokolebati u uvjerenju da bi bilo kakva neiskrenost u tim pitanjima mogla ponovo prouzročiti katastrofu. Priznala mu je da je teža od njega, i bila spremna na najgore. Međutim, on ju je nježno privinuo na svoj trbuh; bio je to njihov prvi poljubac.
Kad su nakon dugih slatkih trenutaka razdvojili usne, Damir joj je šapnuo u uho da njezina raskošna obilatost u njemu budi i neke druge apetite, te je to malo kasnije i dokazao, u haustoru.
Vjenčali su se za tjedan dana. “Uzeli bismo se i prije, da smo odmah našli pristojnog janjca”, šali se Damir još i danas. “Rekao sam joj: Marta, udaj se za mene, što god se desilo, u kući će uvijek biti kobasica!”
Zorica se nasmijala u sebi, pojela još jednog krumpirovog brata, sestricu mrkvicu, i odgrizla komad strica kruha s tetom paštetom. Čim bi se prisjetila bezrazložnih patnji gospođe Marte, bilo kakvo suzdržavanje učinilo bi joj se kao neoprostiv grijeh prema sebi samoj. Iz maštanja ju je, međutim, odjednom prenuo nekakav neodređen osjećaj praznine. Pogledala je na stol i vidjela da je prazan. Pojela je svu krumpirovu rodbinu.
“Jesam li ja sita?” upitala se. “Gladna nisam. Ali da li je sitost jednostavno odsutnost gladi? Pa nismo životinje. Sitost je odsutnost užitka. Opuštenu ispunjenost sitosti osjećamo tek onda kad nam jelo više ne pruža ugodu; a i onda paše još kriška dobrog sira.”
Krenula je prema frižideru. Škrinjo bijela, pomislila je, što li finog kriješ u svojoj hladnoj duplji? Svjetlo lampice, koja uvijek gori u frižideru, osvjetljivalo je hranu u njenim raznobojnim oblicima.[1] Hm hm – kako početi? Tako je, prvo sendvič od sira i šunke, da čovjek ima što jesti dok kuha. Zatim ulje u tavu, pa – hop! – četiri jaja na ulje. “A evo i djeda krastavca!” rekla je veselo i sasjeckala ga. Kad je to pojela, tako da ima nešto toplo u želucu, stavila je kumu sarmu od jučer da se grije, pa u međuvremenu čalabrcnula ujka špeka i luka. A uz sarmu – puno kruha.
To je ujedno bio čitav frižider, ako se ne računa senf i kockice leda.
“E, ovo je bilo – sasvim u redu”, rekla je sama sebi, uživajući u svom kapacitetu za užitak. Kad bi se ovako moglo stalno, mislila je. Tko zna... važna je volja. Volja je jedino sredstvo za prevladavanje nekakvih samozvanih fizikalnih datosti.
U špajzi su bila gotova jela u konzervama, koja je pojela s tjesteninom, rižom i kiselim krastavcima. Došlo je vrijeme da se prijeđe na slatko. Mic po mic, odlazile su tegle s pekmezom, čokoladirane napolitanke, bajadere. Osjećala je veliku moć, kao da se u njoj otvara pupoljak vječite naslade. Ali desert je ujedno budio i asocijacije na kraj, na nekakav klimaks, kojeg se Zorica pribojavala.
Ostale su još samo grožđice, a i vrećica je već bila načeta. Zobala ih je sve sporije, a onda u trenutku panike strpala sve u usta. Je li to kraj? Pogledala je oko sebe, raširenih očiju.
“Zadovoljstvo je otjelovljenje Dobra, zadovoljstvo oplemenjuje dušu, zadovoljstvo je jedini putokaz”, zavapila je. “Ako čovjek osjeća zadovoljstvo, onda je zadovoljan, a to je dokaz da osjeća zadovoljstvo, što dokazuje da je zadovoljan... Ali što je sad ovo? Pitam vas, police prazne! Kako sam snažno stremila tom cilju; kakav sam nadljudski napor uložila u to da granice prijemčivosti svoje za draž užitka pomaknem do beskraja samog! I sad kad sam spremna da primim sve – da jedem dovijeka bez gubljenja teka (šalom ublažujem istinu strašnu) – nema više hrane. Pa je li to fer?”
Prazne police nijemo su šutjele, kao da bi mogle nekako drugačije šutjeti.
“Ali što ja to vidim?” Zaista, dolje lijevo, pod najdonjom policom, virila je košara. Zorica je zavirila u košaru.
“Tko bi drugi? Pa to su mala krumpirova braća! Ima li primjerenijeg sredstva za završetak ovog mog pothvata? Kao što mi je vaš mali brat dao početni impuls, tako ćete mi vi podariti finalni naboj kojim ću preći u stanje sveobuhvatne ekstaze!”
Krumpirići su drhtali u košari.
“Skuhat ću vas, i pojesti sa senfom!”
U tom se trenutku nešto pomaknulo u špajzi, dolje iza demižona s octom.
“E nećeš, Zorice”, čuo se dubok glas.
“Tko se to sad javlja?” reče ona bijesno, prekinuta u završnoj fazi svog oplemenjenja. “Je li to neki skriveni pršut što na mjestu mračnom sazrio je za jelo gurmana? Ili je to tek kutija domaćih sardina što poznate su i u inozemstvu? Iziđi na sunce, jestvino plaha, jer dođe, eto, trenutak da poslužiš smislu svom prvotnom.”
Iz mraka se iskotrljao gigantski gomolj, prekriven paučinom i plijesni. Imao je pola metra u promjeru, i bio potpuno crn, osim očiju koje su sjale žutim sjajem, i iz kojih su smjesta počele rasti debele zelene klice.
“Ja sam tata krumpir”, rekao je krumpir, “i došao sam po tebe.”
Zorica je pokušala pobjeći, ali vrata su špajze postala preuska za njeno nabreklo tijelo. Gurala je, gurala, ali nije mogla van. Ubrzo je sve bilo gotovo.
[1] Prošireno je vjerovanje da se lampica gasi kad se vrata frižidera zatvore. Neka novija istraživanja to opovrgavaju.
Davor Slamnig, 1986.
Teletabisi
Bilo je nesnosno vruće. Ostavio sam sina u kvartovskom frizeraju da ga ošišaju i ušao u najbližu birtiju.
Sjeo sam na stolicu za šankom. Konobarica je spustila novine i ustala.
“Izvolite.”
“Imate li neku stranu votku, Smirnoff, Finlandiju?” upitao sam, pogledom tražeći zaboravljenu bocu u dnu police nad šankom.
“Imamo samo ova – kvartovska pića”, rekla je konobarica. Što je podrazumijevalo konjak, lozu, pelinkovac, gemišt i pivo.
Odlučio sam se za Ožujsko. “Sad ću vam donijeti jedno hladno iz skladišta”, rekla je i izišla iz lokala.
Ostao sam sâm u slabo klimatiziranom sumraku s očigledno kvartovskom mušterijom dva stolca dalje od mene. Bio je leđima naslonjen na šank, i gledao tekmu na malom prašnjavom masnom televizoru pod stropom. Izvukao sam futrolu iz džepa, izvadio naočale i stavio ih na nos. Otvorio sam Večernji, etablirajući svoj privatni prostor.
“Mali ide pod kosilicu, ne?”
Oprezno sam podigao pogled. Lice mu je bilo čudno, nisam znao točno zašto.
U tom trenutku vratila se konobarica s hladnim pivom. Natočio sam čašu i potegao gutljaj. Konobarica se vratila novinama. Slijedio sam njen primjer.
“OTMIČARI UHVAĆENI – DJEVOJKA OSLOBOĐENA”, glasio je jedan naslov.
“Idioti, tražili su samo 25 000 eura”, rekla je konobarica. Shvatio sam da čitamo istu stranicu istih novina. “I onda su pristali na 22 000”, dodao sam.
“Teletabisi”, rekla je mušterija.
“Kao dr. Evil”, rekao sam. “Austin Powers, ne...”
Tišina.
“Ono kad traži samo milijun dolara da ne uništi svijet...” pokušao sam objasniti. U jednom kratkom trenutku zamislio sam da mi je sin otet, popišan i svezan u nekom skladištu, a da od mene traže 1700 kuna otkupnine.
“Teletabisi”, nasmijala se konobarica., i dalje listajući novine. “E, moj Žuti...”
Zaustavila se na stranici s TV programom. “Hej, pa sad je Hrvatska protiv Portugala! Na drugom!”
“1:0 za Portugal. Kraj drugog poluvremena.” Žuti je očigledno bio u toku.
Podigao sam pogled. Na zelenoj pozadini mali kričavo odjeveni balegari otimali su se za sklisku bijelu kuglicu, ne bi li je spremili u četvrtasto gnijezdo.
“Znači, ispadamo”, rekao sam, demonstrirajući rudimentarnu upoznatost s nogometnom scenom i neku vrstu identifikacije s našim timom.
“Ne ako pobijedimo”, reče Žuti.
“Nije baš vjerojatno.”
U tom trenutku hrvatski je balegar spremio kuglicu u portugalsko gnijezdo. Po nogometnim pravilima, to je dobro.
“Sad je nešto vjerojatnije”, reče Žuti.
Lice mu je bilo izuzetno asimetrično. Jedno je oko bilo živahno, širilo se i skupljalo u skladu sa sadržajem razgovora, dok je drugo mirovalo i hladno me gledalo čitavo vrijeme. Imao sam dojam da me promatraju dvije različite osobe odjednom.
“Želite li da Hrvatska pobijedi?”
Bio sam zatečen pitanjem. Bio sam siguran da mi je sasvim svejedno. Ali u ovoj situaciji, promatrajući igru “naših” u realnom vremenu, dok s dvoje “svojih” supromatrača u kvartovskom miljeu napeto slijedim kas malog Šukerčića koji prkosno po tuđinskoj ledini gura “našu” stvar, dragocjenu gvalicu...
“Pa, zapravo, da”, rekao sam.
“I koliko vam to vrijedi?” upita Žuti.
Sve mi je bilo jasno. Birtijaška oklada.
“Ako Hrvatska pobijedi, plaćam piće”, rekao sam. “Ali ako izgubi...”
“U tom slučaju, ne plaćate ništa.”
“Ali dobivam piće od vas, ne?”
“Ni u kom slučaju”, reče Žuti.
“Pa to nije baš fer. Ishod je neizvjestan – zašto bih samo ja riskirao?”
“Ne radi se o okladi, gospodine”, rekao je Žuti. “Radi se o honoraru za moje usluge.”
“Dakle, vi ćete za dupli pelinkovac srediti da Hrvatska pobijedi Portugal?”
“Točno.”
“Dajte dupli pelinkovac gospodinu”, rekao sam konobarici.
“Plaća se tek nakon obavljenog posla”, rekao je Žuti.
Šukerčić je bio sve bliže portugalskom gnijezdu. Ali dva tamnoputa balegara prepriječila su mu put, i “naš” se napadač odlučio za očajnički šut. Premda je kuglica preletjela preko glava protivnika, bilo je očigledno da će promašiti gnijezdo za par centimetara.
Žuti je povukao dim cigarete i otpuhnuo prema televizoru.
Zastave nad tribinama naglo su se zategle, jedna se otrgla od motke. Oblak sitnog smeća dignuo se s tribina, čikovi, kokice, plastične čaše. Zapuhao je snažan vjetar. Lopta je naglo promijenila smjer i zakucala se u gornji desni ugao mreže. Svi su bili na nogama.
Truba je oglasila kraj tekme. Nabili smo ih!
“Svaka čast”, rekao sam. “Dupli pelinkovac za gospodina Žutog, gospodara univerzuma!” Nazdravio sam svojom čašom pive, otpio i pogledao na sat. Koliko ga to dugo šišaju? Pola sata? Odlučio sam provjeriti što se dešava u frizeraju.
“Da platim”, rekao sam.
“Dvadeset kuna”, rekla je konobarica.
Dok sam vadio novac, na telki je krenula neka generička reklama za deterdžent, ona je iz mašine vadila izuzetno bijelo rublje, mnogo bjelje od onog opranog neimenovanim drugim praškom. Vrag mi nije dao mira.
“Ajde, nek iz mašine izvadi krepanu mačku”, rekao sam.
“Ne bi išlo”, reče Žuti. “To je snimljeno tko zna kad, prije mjesec ili godinu dana.”
“Znači, šljaka samo za live prenos?”
“Uglavnom.”
“Zašto onda niste kupili srećku i osvojili LOTO jackpot? Izvlačenje se prenosi u živo, ne? Doris i njene kuglice?”
“Previše kuglica. I sve se vrte u tom prokletom bubnju, milijuni sudara u sekundi... I sad ti napravi da izleti 27! Nemoguće. Tri, možda četiri kuglice, to bi možda išlo. Ali 100 kuglica...”
Reklama je uspješno završila. Počeo je kvartovski prilog, u živo sa štandova na Trešnjevačkom placu. Spazivši kameru, prodavačice su preplašeno skrivale švercanu robu.
U birtiju je ušao policajac, u onoj malo drugačijoj uniformi koja odaje neki viši rang. Promotrio nas je i prišao mi. “Vi ste otac dječaka?”
“Da?” rekao sam.
“Otet je prije deset minuta. Imate li bilo kakvu ideju tko...”
Istrčao sam van i ušao u frizeraj, probijajući se kroz “obične” policajce. “Gdje je moj sin?” urlao sam.
“Rekao je da zna gdje je tata”, rekla je blijeda frizerka 1.
“Da je u birtiji”, potvrdila je blijeda frizerka 2.
Istrčao sam van iz frizeraja i pogledao unaokolo. Kvart je bio prljav i pust.
“Cure su vidjele kako ga dvojica na silu guraju u auto i odlaze”, rekao je glavni policajac, koji je u međuvremenu izišao iz birtije. “Piruli-piruli”, oglasio mu se walkie-talkie. U usporedbi s mobitelima, aparat je bio nevjerojatno glomazan, s debelom gumenom antenom. Neko je vrijeme slušao nerazumljivo šištanje. “Na pozicije”, rekao je na kraju.
“I?” upitao sam.
“Patrola je otkrila vozilo koje odgovara opisu. Pojačanje stiže.”
“Gospon, gospon”, zvala me konobarica. Ušao sam natrag u birtiju.
Na malom masnom ekranu, među štandovima, bio je mali plavi Audi 4 koji se očigledno netom sudario s betonskom žardinijericom. U pozadini je treptalo plavo svjetlo patrolnog vozila koje se zaustavilo na Šarengradskoj. Otmičarčići su se skrivali iza Audija. Jasno se vidjelo da jedan viri kroz staklo a drugi drži pištolj na sljepoočnici mog sina.
“Teletabisi”, rekao je Žuti.
Pogledao sam ga s potpunim nerazumijevanjem.
“Imaju plastične pištolje”, objasnio je.
Kamera je odzumirala od Audija i prebacila se na zbunjenog kvartovskog reportera. “Policijske snage dovedene su u pat-poziciju...” brbljao je. Na plavom limenom krovu zgrade u pozadini puzao je čovječuljak s puškicom.
“Sokol 1, na moj znak”, rekao je glavni policajac u walkie-talkie.
Čovječuljak se ukipio. Puškica je bila uperena prema Audiju.
“Mogao bi promašiti i pogoditi nekog drugog”, rekao je Žuti.
Kamera je ponovo zumirala Audi. Onaj koji je držao mog sina odlučio se na bijeg. Istrčao je vukući ga za sobom.
“Sokol 1...” rekao je policajac.
Okrenuo sam se i opalio ga nogom, svom snagom u potkoljenice. Složio se na pod i kresnuo glavom o rub šanka. Walkie-talkie se otkoturao u kut. Iz njega se čulo uzbuđeno upitno šištanje.
Moj se sin otrgnuo od otmičara i otrčao u prvi haustor. “Plok, plok”, patrola je pucala u vis. Čovjek je bacio plastični pištolj i digao ruke u zrak.
“Unnnng...” rekao je policajac na podu, polako dolazeći k svijesti. Pokupio sam stvari, naočale, Večernji. “Koliko sam dužan?”
“Sve ste već platili”, rekla je konobarica.
Izvadio sam dvadeset kuna i stavio na šank. “Dupli za Žutog.”
Davor Slamnig, 2004.
