Zvonimir Golob
Zvonimir Golob rođen je 1927. godine u Koprivnici, a umro je 1997. godine. Ove godine je osamdesetogodišnjica njegova rođenja i desetogodišnjica njegove smrti.
Jedan je od pokretača časopisa «Krugovi». Pisao je tekstove i skladao šansone, bavio se i umjetničkom fotografijom. Hrvatska pjesnička nagrada za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu nosi njegovo ime.
SJENA KRIŽA
Onaj koji će zatvoriti vrata odlazeći.
Ona koja je prostor zatvoren vratima.
Onaj koji više ne govori.
Ona koja to ne primjećuje.
Onaj koji se ne sjeća da je zaboravio.
Ona koja zaboravlja da mu to kaže.
Onaj koji će odbaciti
koljena, šaku i prste
i naviku da ih ima.
Ona koja će skupiti sve to da bi ponovo
sastavila sjenu križa.
Onaj koji umjesto kamena kleše vlastito srce.
Ona koja je nož, čekić i dlijeto.
Onaj koji će zajedno s košuljom
skinuti dio ramena, zglobove, slijepe oči.
Ona koja je postelja neke druge sobe.
Onaj kome studen zatvara usta.
Ona koja će zbuniti lastavice pokazajući sjever
kao da je jug.
A LIŠCE OLUJI
Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišce oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uže svome vratu,
raširene ruke - kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?
OBIČNA PJESMA
Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć' glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo
dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini
POGLEDAJ PATKE; DRAGA
Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.
Pogledaj patke, draga, nekamo lete.
Svugdje parovi, svugdje on i ona
i ptice kao i ljudi drže se za ruke,
samo ti i ja stojimo bez riječi
kao dva broda u magli, ispod tuđih zastava.
Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno,
šta ću sada bez tebe u toj šumi?
Svi nekamo žure, ali ti i ja,
na koju ćemo stranu?
Teška si odviše, ne mogu da te nosim.
Nisam te volio, sada mogu reći.
Dok si kraj mene ležala, gdje sam tada bio?
sada ti i ja stojimo bez riječi
kao stablo i sjena koja mu više ne pripada.
