Almost Famous

marko pogačar

Marko Pogačar (Split, 1984) apsolvent je komparativne književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju (zbirke Pijavice nad Santa Cruzom 2005., Poslanice običnim ljudima 2007. i Predmeti 2009.), esejistiku i kritiku.
Dok tražim prvu rečenicu

Dok tražim prvu rečenicu netko nabija po klaviru
kao po kućnoj mački. glazba pokušava ustati,
učiniti prvi neosporni korak. ti si voda. pokušavaš logički
dokučiti o kojem komadu je riječ, no to je ipak
potpuno neizvedivo.
siguran sam, tog će bambija netko pojesti.
ti tečeš. kad okrupniš dobiješ bridove i budeš čvrsta,
tobom je moguće razbiti staklo. moguće je u tebi
probiti rupu. mislim, šteta bi bilo to ne učiniti.
izvor je ploča i ako si igla, možda zasvira.
netko nabija po klaviru. nastoji me obojiti bojom vode,
da svi potečemo. pomislim: sve se temelji na dijeljenju.
ovo je vrijeme bijele buke
i brzog prijenosa obaveza, tko još iskušava klasiku?
svi je iskušavamo.
navečer odlazimo u Zagorje i svi se vozimo
u svojim autima, prema melodiji.
naše melodije su nemilosrdne.
trče do zime i tek onda ih pokosi. srna je sigurna smrt.
bolni način. ti si čvrsta voda za zapad, kronologija promjene,
tako svi znamo da je kretanje nestvarno. prve rečenice nema.
sve je nemilosrdno.

Predmet (izgubljen, u svom preteškom tekstu)
 
Sjedi za svojim stolom,
stišće šalicu (najmanju šalu)
čaja, prinosi je ustima, pije
i piše neprevodivo.
 
bez njega, cijelom dužinom,
kroz prozor bi pržilo sunce –
ovako bljesak, božji nišan,
korača njegovim pročeljem,
spuštenim čelom.
 
bez njega riječi
ne odrvenjuju:
putuju između tijela i vremena
u snažno nigdje. proces je dug.
značenje zamorno. on sjedi za svojim
stolom, podiže šalicu, pije;
 
i to se pismo odmata kao predugi
pseći jezik, njega opsjeda misao
o usjevima. iz slova,
tamnog pregiba grada,
glasovi izviru,uspinju se, silaze i dugo šapuću: sjemenke
u nama nađite svoju zemlju.

Pošta
 
Tako smo malo stari da
nikada nismo primili telegram.
možda zadnji put kad smo se rodili.
zato nas zbunjuju kilometri žice
uz prugu koje prikuju bizone za mjesec i
vjetar u njima svira debeli bendžo.
vagoni moraju
biti nadzvučne kutije
i sve sporije uzmiču prema jugu.
možda baš zato volimo poštu.
Pony express je mrtav.
Henry Chinaski je mrtav.
Balkan express je mrtav.
stvari nestaju brže
nego što ih uspijevamo slijediti,
debeli bendžo svira
glazbu masne ravnice, bizoni su
prikovani za mjesec.
odlažemo u istom trenutku
ja ‘Crying of lot’ a ti ‘Poštu’,
upalit ćemo auto
i onda slijediti žice do Kalifornije, do mora
ili dok nas smrt ne rastavi.

Oz
 
Prvi korak po dolasku
obilježit ćemo šampanjcem i političkim govorom,
kao da polažemo temelje.
tako se polažu temelji izgnanstva.
više ne možemo zaspati bez govora.
ptice su prekrile polja.
strašilo su napravili od lima, toliko su ga puta
ptice temeljito izasrale
da ga nije bilo ugodno gledati,
rekli su.
pa koga briga da li je ugodno
gledati u strašilo.
pa poanta strašila jest
da u njega ne bude ugodno gledati.
kad je Dorothy vjetar otpuhao kuću
ona je prvi put
zakoračila u život,
tako smo i mi.
poljubili smo polje
sretni što imamo kuću i život, i pomalo
što nismo Amiši.
tako to bude.
ako zaspeš pod prozorom
odnesu te vijavice sa stogovima sjena.
nema tog kod nas.
sjene su kod nas stabilne.
mi imamo sreću
da dolazimo iz nekog boljeg svijeta.
 

Kupole
 
Nad gradom pupaju kupole. polovine tamnog
savršenog, tog brzog praznog
odozdo ukliještene u obzor. ipak se, za ljekovitih
zimskih noći, čini da stižu odozgo, da su,
posljedice davno zaboravljenih oblih prijestupa,
odnekud teško obješene.
 
razvrstavati se mogu raznoliko. one koje se s večeri
rastvaraju da u sebe prime bezimene i ledene zvijezde,
one koje kiše zelene, pretvarajući ih u lebdeću livadu,
one koje su krošnje s kojih je nečija ruka pobrala jabuke,
zatim ljušture, padobrani, pokrov za kakve stišane kosti.
 
kišni štropot ih čini šumnim. u toj se opni razvija
složena mliječna glazba, širi se, i rasprostire poznatim
prostorom kao korijenje mutnim podzemljem, onim
što se ne nazire. jaja su u toploj utrobi grada. neka
neojezičena misao koja čeka čas da se nagne, ukliže u tu
jušnu lokvu, u postojanje.
 
kupole, općenito, čekaju. mirujući ispod promjenjivosti ne dišu,
ne viču, ne mašu stanovništvu. i to je mrtvo iščekivanje,
njihova konačna polovičnost, odbijanje da se bilo što desi
razlog praznine u lijehama neba. iako svake godine spremni,
objema rukama primamo travanj, te su čudne čahure neumoljive:
nad našim gradovima ništa ne cvate.
 

Rampaponekadmožepostatizid
 
Imamo neke stare vjetrovke
i poštanski šešir,
prijatelj e. e. nas ne bi ni prepoznao.
stari Ford kabriolet,
crn, a kakav bi bio, kao vjetar
brzinom crnine
nosi nas preko pustinje.
igramo igru, tko se prvi sjeti
kako se zove Martin Sheen
u filmu ‘Badlands’ Terencea Malicka.
ti imaš šal kao prava diva i
sunčane naočale, a kojot 
nam ne može prepriječiti put.
ali zato mi možemo njemu.
možemo zaustaviti život kao što se
zaustavljamo pred spuštenom rampom.
vlak odnosi prema istoku
ljubičaste usne
vjetar od stolica za ljuljanje,
vjetar, vjetar besmrtni udarac.
Martin Sheen je još uvijek
James Dean vonabi bez imena.
a i sin mu je
totalni kreten.

Nimalo ptica
 
Kćer naših prijatelja ima dvije godine.
jebote, naši prijatelji imaju kćer.
sad žive zajedno negdje u preriji
to je sve isto kao i kod nas
ta prerija
Winnetoua su snimali na Velebitu.
tako smo zapamtili bijele Indijance.  
a kažu, inače
nema njih baš puno i
sad se zovu Native Americans.
uglavnom uzgajaju krave a mesari im
ponekad ilegalno zakolju
pa bude sranje.
ponekad je lijepo u toj ravnici, uvečer je
nekako tiho čegrtuše
ostaju izljevi ljubavi. pijesak 
miriše kao ljeto na obali
a nebo kao marmelada od kupina.
mala je inače dobro
naučila je piti pivo i čaj od kadulje,
to je čuva od prehlade.
i još je naučila puštati zmajeve, polako
ali sigurno postaje uporište.