Almost Famous

srečko novosel

SREČKO KOSOVEL, slovenski pjesnik, rođen 1904. godine. Umro u svojoj 22. godini, ostavivši iza sebe pjesme koje su posthumno objavljene, neke tek 40 godina nakon njegove smrti.
Balada


U jesenski tihi čas
brinovka sleti
na Kras.

S polja
već odoše svi.
Jedina ona
nad gmajnom
bdi.

I samo je slijedi
lovac tih...

Pucanj u tišinu;
tanka nit krvi;
brinovka
mrtva sni.


(preveo Slavko Mihalić)

O nema smrti


O, smrti nema, smrti nema!
Nego samo duboka tišina,
kao u zelenoj
velikoj šumi.
Samo postaješ dalek,
samo postaješ tih,
samo postaješ sam.
O, smrti nema, smrti nema.
Samo padaš, samo padaš,
padaš, padaš
u ponor beskrajne modrine.


(preveo Vladimir Gerić)

Ecce homo


S tobom govorim, a dalek sam ti.
Sjena je prerasla u tisuću sjena.
Ni sam sebe u njima niti razabirem, niti poznajem.
Kako da ti kažem, kuda?

Po sjenama pade hladan pepeo.
Živci izmučeni od apstraktnih oblika
vlastitog ja.
Bog. Ne prepoznajem mu lika.

Jedno je vruće: čežnja Pravde i Spasenja.
Jedno je sveto: Jednostavno i Prisno.
A nad nama
melankolija sivih tereta
mrtvaca, što ne mogu umrijeti.

PS. Znam, vi to ne možete razumjeti.


(preveo Vladimir Gerić)

Mrtvo stoljeće


Mrtvo stoljeće ustaje
s bijelom zorom na čelu,
kao redovnica,
strašno i tiho.
Oprite se smrti!
Smrti!
Smrti!
Smrti!


(preveo Vladimir Gerić)

Crvena raketa


Ja sam crvena raketa, palim se, gorim, gasim.

Jao, ja u crvenoj odjeći!
Jao, ja sa crvenim srcem!
Jao, ja sa crvenom krvlju!

Trčim neumoran, kao da sam moram
u ispunjenje.

I što više trčim, tim više gorim.
I što više gorim, tim više trpim.
I što više trpim, tim se brže gasim.

O ja, koji bih htio vječno živjeti. Idem,
crveni čovjek, poljem zelenim,
nada mnom po sivom jezeru tišine
željezni oblaci, o, a ja idem,
čovjek crveni.

Posvuda tišina: na polju, na nebu,
u oblacima samo ja trčim, gorim
svojim ljutim plamenom i
ne mogu doseći tišinu.


(preveo Slavko Mihalić)