Almost Famous

***

 

Htio sam nešto učiniti za domovinu,
Ali probudio sam se
Izgovarajući slučajne riječi...
- Bolje je sanjati, nego biti budan za Hrvatsku;
A najbolje je to ne otkriti.

 

Onda skinuti zastavu
Potpaliti vatru nad glavom
Bezbrižan prema plamenu otići
Tamo gdje tragovi ne ostaju
I u jedru vlada crna tišina vatre.

 

Nema više ludih, ni mudrih ljudi;
Ničega više nema, što čudi ili se žudi.

 

Ne može se zamijeniti mekoća trave

Ni miris ni vlaga

Ni hladno njihanje što dolazi s neba

Zajedničko njoj oblacima i zvijezdama

Ne može se zamijeniti potok u bijelom jutru

Ni majčine ruke svježe od zaklanih životinja i tijesta

Ne može se zamijeniti svijetla i duga hladnoća

Ni škripanje leda u drvenim posudama s vodom

Ne može se zamijeniti rosa sa seoskih kola

Ni jutro na golom kamenu Zagore

Ne može se zamijeniti glava mog djeda

Ni njegov pogled kojim su otkrivane prve tajne života

Ne može se zamijeniti ruka moje bake s krunicom

Ni njeno lice što miriše kao stara hrastova kora

Ne može se zamijeniti siromašno selo mojih starih

Ni njihovi grobovi što se brzo ravnaju

Oni mogu samo nestati ne gubeći snagu

 

Ovo groblje smrt nikad nije posve osvojila.

I danas je umjesto truleži puno gustog plavetnila;

A zelenilo drevnih rupa u visinu se nečujno diže,

Poškropljeno kružnim sjajem nevidljivih zvijezda.

Ptice goleme, u divljem snu pjevaju –

Okružena novostima, golema gnijezda:

U nesvijesti se otapa led beskraja;

Ništa se više slučajem ne razdvaja –

To nije komfor kemije: Jedno na drugo pristaju

Ekstaza sklada i crno učenje. Sve biva bliže.

 

Nas troje zajedno sklapamo ruke;

Koliko je stara ova zaliha čuda? – Iste čujemo zvuke,

Ista je blizina neizreciva.

Majka, otac i sin –

To više nije nikakav redoslijed:

Susretljiv je beskraj, rastopio se led;

Molitva, patnja i čin –

Sve se ovdje za uskrsnuće priprema.

I svejedno je gdje smo nas troje:

Iste riječi svugdje i najmanjem dronjku uzimaju svoje.

SODOMA JE ZABORAV

Na bedemu našeg grada neki luđak zvani Lot
očekuje vatru. On je lud, sasvim sigurno, i
moje pisanje nemojte primiti kao opozivanje tog
ludila: Pišem samo zato što drugog izlaza pred
njim nemam.

Svaki od nas ima svoj način da bude sam
Ne gubeći nijednu radost
Ono što je uživanje istrošilo među nama
Znamo nadoknaditi
Smanjujući svijet
Gospoda već sliče na umorne robove
Carstva koja se ne vidi
I koje ništa neće
Koje samo postoji
A svatko od nas za sebe u njega ulazi

Sve manje obilazimo naš grad
Tako nepoznat i tko zna gdje smješten
Samo zbog naših užitaka
Zbog kojih se napokon zemlja izgubila
I neba se već dugo nitko ne sjeća
Osim onih što zaviruju u knjige
Gdje se o njemu govori ali ne vidi ga nitko
Kažu da će i to čitanje uskoro preći u naše igre
I nestati
Svaki od nas ima svoj način da bude sam
I da smanjuje svijet do kraja
Ne pitajte čijega ako i to nije samo igra
Kojom se čitava vječnost zamjenjuje
Na bedemu našeg grada neki luđak zvani Lot

uzvikuje: Vatra! - Smiješim se i pozdravljam
vas: Jer nitko, sasvim sigurno, ne zna gdje
je bedem - ako ga ima... Kako onda uopće
postoji luđak na njemu i kako se vidi vatra?!

Smiješim se i pozdravljam vas smanjujući
svijet kao vatra.

 

Kćeri moja kroz tebe sam ja domahnuo životu

Ti me poput neke besmrtne ptice iz drevne bajke

Nosiš sve dalje dok se trošim

I ja sam jači što si ti sretnija

Nježnost me uspinje putem kojim su se stvarale zvijezde

Sreća me zagrijava toplinom koja je stvarala ovaj svijet

A tama postoji samo za snove koji se brzo ostvaruju

Gdje ja sanjam tvoj čisti dah gori poput grma božjeg

I upućuje moje srce da se spusti niz vrijeme

Ako za to ne postoje riječi postojiš ti

I može se govoriti o mom spašenom životu

I ja mogu proći stazom kojom prolaze sretni ljudi

Nema više proteklih dana sav moj život oko tebe kruži

I u beskrajnom obrtanju obnavlja se iz svog centra

 

Ja domahujem životu

 

Dok tebe držim na rukama mojoj snazi je prepušten svijet

I njišući tebe sretan ja mu vraćam bezbrižnost

I mislim ako se zvijezde sudare bit će divan zvuk

I cvijeće će se runiti svemirom u stotinu boja

Kao da bogovi stari idu na krunisanje svečanom stazom

Ne ja nisam čarobnjak već jednostavan radnik

Tako mi je jer su stvari koje pravim istinite

Ali sam sretan jer su za svačiji život stvarne

Jer i oni koji meni ne vjeruju upotrebljavaju ih

I lakše im je često puta od kad sam ih napravio

Može se sanjati ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što sanjaš

Kiša sunce vjetrovi i sve potrebne ptice i kukci

Što donose plodnost poljima nakon jalove zime

Sve izlazi iz tvojih malih ruku sve u tvojim očima svijetli

Sve tvojom kosicom šumi kao let duhova

I plodovi su se već zametnuli

 

Ja domahujem životu